Ivan Trnski, pjesnik »dana stare slave«

Ivan Trnski (1819.–1910.)

I.

Dva su hrvatska književnika, dva su hrvatska pjesnika svojom dugovječnošću i svojom poezijom na poseban način obilježila hrvatsku književnost. Devetnaesto stoljeće obilježio je Ivan Trnski, dvadeseto Dragutin Tadijanović. Više od devedeset godina doživio je Trnski, više od sto godina doživio je Tadijanović. Svjetska književnost ne poznaje takve primjere, a ako bi se i našao koji pjesnik da bi doživio svoju devedesetgodišnjicu, ne bi se moglo reći da je u svojoj devedesetoj godini još pisao pjesme. Što se doživljene stote godišnjice tiče, takve primjere svjetska literatura ne bilježi.

Prvi, Trnski, proživio je sve najznačajnije trenutke 19. stoljeća, »dane stare slave«, ali i teške dane apsolutizma, dane hrvatskoga političkoga sazrijevanja i dane sazrijevanja hrvatskoga jezika, hrvatskoga jezičnoga i hrvatskoga pjesničkoga standardnoga izraza. Drugi, Tadijanović, proživio je sve sretne i nesretne trenutke 20. stoljeća, promjene različitih režima i državnih tvorevina te u posljednjih petnaestak godina doživio neovisnost svoje zemlje i svoga naroda.

Godine 2009. prošlo je sto godina od velike proslave 90-godišnjice Ivana Trnskoga u svečanoj dvorani Akademijine palače kojoj su, uz slavljenika, Akademijina počasnoga člana, i članove njegove obitelji, nazočili brojni uglednici tadašnjega hrvatskoga društvenoga, političkoga i kulturnoga života te predsjednici i predstavnici vodećih hrvatskih kulturnih institucija: tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Društva svetoga Jeronima, Hrvatskoga pedagoškoga književnog zbora, Saveza hrvatskih učiteljskih društava, Saveza hrvatskih pjevačkih društava, Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora i Društva za pučku prosvjetu. Spominje se »osobit sjaj« velikoga broja odličnih gospođa, naročito zastupnica »gospojinskoga odbora za Strossmayerov spomenik i gospojinskoga kluba«. Proslava je održana 30. travnja 1909., dan uoči devedesete godišnjice pjesnikova života.

»Na ulazu je svečara i njegovu porodicu dočekao predsjednik Akademije T. Smičiklas s velikim brojem članova Akademije i otpratio ga u svečanu dvoranu gdje ga je sakupljeno općinstvo živahno pozdravilo«(1), da bi zatim uslijedili govori predsjednika i predstavnika spomenutih hrvatskih institucija. U svim se govorima naglašuju značenje i značaj njegove poezije kao velike narodne budnice i njegov neumrli blagoslovljeni književni rad u doba hrvatskoga narodnoga osvita, narodnoga preporoda, i u doba narodnoga zatora, apsolutizma. Na samoj svečanosti koja je odjeknula diljem hrvatskih zemalja i koju su popratili brzojavi čestitaka iz svih njihovih dijelova govorili su, među ostalim, predsjednik Društva hrvatskih književnika Ksaver Šandor Gjalski – jer Trnski je bio prvi predsjednik DHK – potpredsjednik Matice hrvatske Krsto Pavletić – jer je Trnski bio i predsjednik Matice hrvatske 1901./1902. – te dr. August Musić(2) i dr. Franjo pl. Marković(3). Musić kao lingvist govorio je o zaslugama Trnskoga za hrvatski jezik i metriku, dok se Marković posvetio njegovu književnom radu.

Samo je po sebi jasno da se u takvoj prigodi nije moglo govoriti kritički te da se književni opus Ivana Trnskoga procjenjivao na temelju njegova značenja i njegove uloge u mlađim godinama. No i po tome Trnski ostaje neka vrst književnoga patrijarha, časne starine, čovjeka koji je čitav svoj životni vijek posvetio prosvjećivanju svoga naroda – osobito njegova ženskoga dijela, i buđenju nacionalne svijesti po svijetlu primjeru cijele plejade hrvatskih preporoditelja i njihovih susljednika. Što je u toj prigodi naglasio potpredsjednik i budući predsjednik Matice hrvatske Krsto Pavletić?

»Presvijetli gospodine! Čestiti slavljeniče! I moj neznatni glas treba da zadršće u sjajnom ovom kolu slavitelja Tvojih, ali će mu nemoćnu podati snage jaki zbor, iz kojega se izvija, a to je ‘Matica Hrvatska’. I ona je evo, nekad i sada miljenče Tvoje, došla sa svojim odborom u poklone najmarnijoj radilici u pčelinjaku svome. Neumorna pčelica pomogao si joj graditi i rediti bistro saće rođenog nam jezika, u nj si unosio slatki med rodu na okrepu sa raznolična cvijeća hrvatskih ubavih luga i bregova, sa milovidnih polja slavenske nam rodbine, sa prostranih i nepreglednih krajina tuđine. Ti si, sretan, vidio možda već nikad ponovljeni zanos Iliraca; oćutio si, tužan, kruti apsolutizam, koji je oblomio ilirska krila; pomogao si raskivati tvrde lance, kušao si i slast zvuka razbijenih veriga. Palio si kresove rodu u tami, a kao praktički odgojitelj naroda gledao si predobiti žene hrvatske za ideale narodnje (...) Jario si svuda oganj rodoljublja skupa sa velikim pobratimom svojim Preradom. (...) Tako si velikodušan i Ti činio znajući, da je u zgradi sreće narodne svaki kamen jednako nuždan i vrijedan, samo jednima je udes, da su zemljom zakriveni u temelju, a drugi su srećni, te se sjaje u pročelju. Posljednji Abanseraž ilirski, zadnji borac od hrabrene garde one, koja umire, ali se ne predaje, ponosito jošte viješ zastavu slobode i potičeš na pjesmu nade, uskrsnuća, potpunoga i nesapetoga života narodnoga, kako si se nekad zakleo vili posestrimi u najmlađim dnevima svojim.«(4)

Gjalski se u svome govoru obraća s riječima poštovanja, nedogledne ljubavi i bezgranične zahvalnosti: »A kada imenom Društva hrvatskih književnika pred Vas dolazim, onda mi se riva na usta najprvo jedna riječ, a ta je riječ: hvala – hvala – i opet hvala; jer Vi ste kao prvi predsjednik društva neumornim nastojanjem, upravo divnim marom u dubokoj već starosti digli naše društvo na noge i pobrinuli se za temelje, na kojima stoji. (...) Devedeset godina! Običan već život od devedeset godina sili nas, da ga gledamo i sa strhopočitanjem i s ljubavlju – ta devedeset godina proživjeti već je tim riješena i obavljena velika i golema zadaća. Čisto neku svetačku aureolu gledamo nad sijedom glavom takova starca. Istom pak devedeset godina Ivana Trnskoga! Taj dugi niz godina sav je ispunjen ljubavlju za rođenu svoju grudu i rođenu svoju krv, ispunjen je marnim neprekidnim radom, pregnućem i nastojanjem, da bude Hrvatima – da bude Hrvatgskoj bolje, – da što više što jače uznapreduje Hrvatska domovina! – I u toj stalnoj ljubavi – u tom stalnom maru Vi ste, presvijetli gospodine, dični naš svečaru, zlatom svoje pjesme – dragošću svoje priče kitili i našu knjigu i svu našu prosvjetu – i podgli si i slatkim Vašim versom i dragom Vašom riječi monumentum aere perennius.«(5)

Pokušajmo ukratko ocrtati najvažnije Trnskijeve prinose hrvatskoj jezičnoj i književnoj kulturi.

II.

Svoju veliku brigu o hrvatskom jeziku Trnski je zasvjedočio i svojim pjesničkim i proznim, izvornim i prevedenim djelima, i u svojim poukama koje su se ticale njegove čistoće i pravilnosti u doba standardizacije našega jezika. U časopisu »Vijenac« pisao je niz bilježaka i uputa, počevši 1874. od broja 19., o štetnosti germanizama koji su se uvukli u hrvatski jezik, osobito što se tiče uporabe prijedloga. »To je bio prvi ‘antibarbarus’ hrvatski, za kojim su se kasnije poveli Maretić u svom ‘Filologičkom iverju’ i Broz u svojim ‘Filologičkim sitnicama’«, zapisuje Musić.(6) U članku Na što bi ponajpače trebalo paziti u našem glumištu, da okrene na bolje Trnski preporučuje da se pažljivo istrijebe svi germanizmi iz velike većine dotadašnjih prijevoda, da se pomno pazi na naglašivanje riječi, jer »naša je štokavština romor južnoga grla, zaobljen, umiljat pronos zvonkih usta, od svih slavenskih jezika milotom samoglasja najbliža talijanštini«, te da se ne govori na način običnih ljudi nego da treba »oblo, skladno, nelijeno i nebučno zboriti gospodski, da bude milota slušati«.(7)

U »Glasonoši« Trnski ističe da je u odnosu na riječ »kazalište« bolja riječ »glumište«, i mnogi su prihvatili taj njegov prijedlog. Šrepel u »Vijencu« iz 1899. na str. 288. pripominje: »Možda nije nijedan hrvatski književnik toliko popravljao tuđih rukopisa kao on; to je posao nevidovan, a umije ga pravo cijeniti samo onaj, tko se i sam zamučio oko njega«. Osobitu zaslugu za hrvatski jezik Trnski stječe sabiranjem riječi i rečenica što ih je sam u narodu skupio i predao Bogoslavu Šuleku za njegov rječnik. Inzistirajući na čistoći hrvatskoga jezika Trnski je svojim »trnskizmima« počesto znao izazivati negativne reakcije. Štoviše, doživljavao je i omalovaživanja. To se odnosilo u prvom redu na zamjerke njegovim imenicama na –aj. Trnski, naime, umjesto glagolskih imenica od svršenih glagola radije rabi imenice na –aj, primjerice smičaj (smaknuće), otvoraj, osvjedočaj, ostvaraj, opravdaj itd. Isto tako, radije će upotrijebiti priloge na –(i)ce, primjerice svesrdice (od svega srca), mrtvosrdice (apatično), primjerice (na primjer) jer »takvi prislovi« bolje »prijaju duhu našega jezika negoli ropski prevedene tuđice«(8); ili umjesto pridjeva koji označuju mušku i žensku osobu imenice, primjerice dosadnik/dosadnica umjesto (dosadni čovjek/žena), nesretnik/nesretnica umjesto (nesretni čovjek/žena) ili pridjeve na –ljiv i –it, primjerice dočekljiv, govorljiv, položit, ocjedit itd.

U članku Ivana Trnskoga opravdaj zamijeranih mu osebina u »Vijencu« iz 1884. Trnski opravdava svoje postupke ovako: »Osvjedočit mi je dakle čitaoce, da nijesam lakoumno postupao, da te osebine nijesu moje mušice, već da mi je zbilja do ljepote i napretka naše knjige! Ne hvalim se, dakle, već opravdavam samo svoj rad. Ne zahtijevam od svojih mladih ocjenjitelja nikakve milosti, već samo pravednost. Neprijatelj sam zadjevicam te međusobnomu zagrizanju i klevetanju, a iskusio sam, da pohvalom i povlađivanjem može čoek ishoditi u starijeg i u mlađega puno više negoli ruganjem i psovkom. Zloba i ljutav nijesu nikad majke plemenitu pregnuću. Osobito u našoj knjizi ima svake ruke posla, ima svakomu vredniku mjesta i prilike radu, samo nema dosta zrele i blage upute, nema prijazna ponukivanja«.(9)

Trnski je, po majci, štokavac, majka mu je Bankovka, po katekizmu kajkavac. Počeo pisati tadašnjom uobičajenom kajkavštinom. Od 1835. po Gajevim uputama i Babukićevim i Mažuranićevim savjetima postade mu »dotjerivanje hrvaštine najmilijom zabavom«. »Čitajući Dubrovčane te narodne pjesme i poslovice uzeh bilježiti i pamtiti ljepote jezika, a došavši u Banovinu istom vidjeh, koliko je veće bogatstvo i besjeda i rečenica, dakako i poslovica u narodu negoli u nas književnika. Osjetih i spoznah, da je mozganje i osjećanje u naših krajiških gorštaka puno bujnije, da im je jedrina i plastičnost govora puno obilatija negoli po donjih krajevih. – - Drugovah i s Đurom Augustinovićem, rođenim Banovcem, marljivim sabiračem čiste hrvaštine, te štošta od njega pobilježih. A bijah više od deset godina izvjestiteljem mirovnoga suda, te se naslušah, kako parac krivi parca, kako se potvoreni pravi, kako mrzilac mrazi i kleveće, kako svoj svoji i miluje svoga, kako se šaljivac šali, i kako naklapalo nadbija drugove doskočicami. Od tih bilježaka namakoh prijatelju Šuleku riječi i rečenice, što sam ih znao protumačiti.«(10)

U svojim opravdajima jezičnih nakaza Trnski se dakle poziva na svoje veliko jezično iskustvo i naobrazbu te zaključuje: »Sve to moje nastojanje oko čistoće, pravilnosti i tančine hrvatskoga pisanja temeljilo se na pomnu opažanju i usvajanju narodnoga umovanja i zborenja. Trebalo je samo u lijepoj knjizi uhvatiti mjesto i priliku narodnjemu blagu, što posakupiše drugi, što si ga pribrah i sam. Sve dakle osebine moga pera narodno su perje; pitajte sinove negdašnje banske i gornje Krajine, da li me razumjedu, i ne govore li Štokavci onuda tako, dapače još kićenije, još elegantnije, negoli su moji sastavci?«(11) Svojim je inzistiranjem na jezičnoj čistoći Trnski uvelike pridonio uklanjanju germanizama kojih je prepuna hrvatska književnost šezdesetih godina 19. stoljeća.

Trnski je »majstor hrvatskoga stiha«, i u praksi (po svojim pjesmama i po svojim prepjevima) i u teoriji. Godine 1874. potpisuje u »Vijencu« svoj najzreliji znanstveni članak O našem stihotvorstvu(12), u kojem je na temelju narodnih pjesama i poslovica pokazao kako se njihov ritam osniva na naglasku, a ne na kvantiteti. Iako su Trnskijevi sudovi bili oprečni Veberovu načelu po kojem »da samo sad štokavsko sad čakavsko čitanje narodnih deseteraca čini savršeno blagoglasje« i dopušta da se u određenim slučajevima naglasak može zamijeniti kvantitetom (primjerice, stoji se može upotrijebiti kao jamb), Trnskijevo je načelo pobijedilo. Opća prihvaćenost naglaska kao temeljnoga načela u gradnji stihovnoga ritma, što je osobito potvrdio Tomo Maretić u svojim prijevodima klasičnih pjesnika, Homerove Ilijade i Odiseje, promovirala ga je u »oca hrvatske metrike«, kako ga je 1887. u »Vijencu« nazvao Milivoj Šrepel, izazvavši polemiku s Veberom, iz koje je Šrepel izišao kao pobjednik, a s njim i Trnski.

Samo godinu dana prije svoje 90. godišnjice Trnski je u 172. knjizi Akademijina »Rada« objavio raspravu Rodu o jeziku, u kojoj iznosi svoja razmišljanja o uklanjanju nagrda hrvatskoga književnog jezika te novim razlozima i primjerima utvrđuje svoje ranje izrečene misli: »Vrijedi dakle i prijeka nam je dužnost, da ta krasota našega jezika ne vene, da mu milota ne gine, da se ne nagrđuje ropskim prijevodima iz drugih jezika, ponajpače njemačkog, napokon da se okanimo, koliko možemo, riječi tuđica«, pledirajući za utemeljenje Akademijina odbora koji bi sačinio rječnik tuđica i preporučio hrvatske zamjenice ili nove izraze kako bi se hrvatski književnici okanili »navalne« uporabe tuđica. Trnski je zaista učinio mnogo za čistoću i pravilnost hrvatskoga književnog jezika i to mu se ni danas ne može osporiti.

III.

Trnski je u hrvatskoj književnosti bio djelatan punih sedamdeset i pet godina, ostavši vjeran ilirskim preporodnim i romantičarskim književnim idealima iz svoje mladosti. On se od samoga početka izlaženja »Novina horvatskih« i »Danice« oduševio Gajevim preporodnim idejama i kao mladac počeo je sastavljati razne prigodnice te ih donositi Ivanu Mažuraniću koji ga je svjetovao i upućivao u pjesničku vještinu. Godine 1837. objavljuje u »Danici ilirskoj« svoju prvu ljubavnu pjesmu Uzdisaj te svoju prvu pjesmu, klanjalicu caru i kralju Ferdinandu, po kojoj je u javnosti postao poznat. Godine 1842. objavio je prvu knjigu preporodnih pjesama, sabir gotovo svih pjesama što ih je od 1837. ispjevao, podijelivši ih, kako se u to doba običavalo činiti, u dva dijela: u prvom se dijelu nalaze »Vlastiti proizvodi«, u drugom »Prevodi«. Veličajući vrjednote doma/roda, obitelji i Boga, pjevajući rodoljubne, ljubavne i bogoljubne stihove, Trnski se priključuje nizu hrvatskih pjesnika preporoditelja njegujući ideje narodnoga buđenja i osvješćivanja te pobratimstva i sloge svih ilirskih grana/naroda, stekavši s pravom naslov najmlađega apostola ilirstva i skladnoga hrvatstva.

Među prijevodima najčešće je ime Friedricha Schillera, primjerice njegova Pjesma o zvonu te jedan odlomak Goetheova Fausta. Već je ta prva zbirka u »Danici ilirskoj« ocijenjena iznimno pozitivno: »Jezik, u kojem su one pisane, sasvim je narodan, krepak, blagozvučan i obilan. Što se vještine u jeziku tiče, malo ima novih ilirskih pisaocah, koji se s gospodinom Trnskim sravniti mogu, a jedva ga ikoj nadilazi«. Nije li upravo Trnski kao učitelj čistoga hrvatskoga jezika pridobio pjesnikinju Dragojlu Jarnevićevu i nije li bio savjetnikom Stanku Vrazu?

Godine 1863. u Karlovcu su anonimno objavljene Krijesnice, pjesme lako razumljive i prihvatljive te »narodnoga kroja«, koje su trebale za hrvatsku knjigu primamiti i pridobiti žensku publiku te u ženskim srcima potaknuti rodoljubni žar. Pjesnikova anonimnost bila je u funkciji izazivanja veće radoznalosti kod ženske čitalačke publike jer je ona u tom rodoljubno-ljubavnom brevijaru, zbirci kratkih lirskih sastava rodoljubnoga i ljubavnoga sadržaja koji se sastoje od šest osmeračkih četverostiha, prepoznala pjesničku lakoću i vrsnoću na kakvu nije bila naviknuta. Pojavu anonimnih Krijesnica s velikim su ushitom dočekali Petar Preradović, Botić, Sundečić i Utješinović, dok Šenoa, koji je po izlasku druge knjige Krijesnica (1865.), koju je autor potpisao svojim imenom, iste godine u »Glasonoši« u članku Naša književnost stavlja Trnskoga uz bok Mažuraniću i Preradoviću: »Da – pjesništvo imamo. Mažuranić, Preradović, Trnski bili bi ponosom svakom narodu. Čengić-aga, Prvenci, Krijesnice resile bi svaku književnost. O mlađem naraštaju nije lako govoriti; taj se tek razvija. Zasad jošt junakuju na vilinjem mejdanu sve stariji književnici, a prije svega Trnski, komu u hrvatskoj lirici para ne ima«.(13)

Franjo Marković ocjenjuje Krijesnice kao »lirsko-didaktične pjesme, skroz izvorne zamišlju, sadržajem i oblikom, obilate milinom, srdačnošću i jednostavnošću. ‘Kriesnicami’ pjesnik provodi u lirsko-didaktičnoj vrsti svoje načelo, da je pjesničkoj umjetnosti zadatak: istina, dobrota, ljepota, a tako, da dobrota rukovodi i za sobom povodi istinu i ljepotu: u ‘Kriesnicah’ je ta dobrota svietao obraz i radina ljubav za domovinu. Psihologijska njihova istinitost u tom je, što im se očito pozna, da su varnice iz srca pjesnikova, zbiljni doživljaji njegovi. I u ‘Kriesnicah’, kako u svih njegovih glavnih umotvorih, postaje pjesnikov život pjesmom, pa za to je i pjesmi njegovoj težnja i svrha, da postane životom«.(14)

Treća knjiga Kriesnica pojavljuje se 1882. kao druga knjiga (prva knjiga objavljena pod naslovom Popievke i milostnice mu mladjenke, 1881.) sveukupnih djela Ivana Trnskoga, a sadrži uz prve dvije i prigodnice što ih je pjesnik ispjevao u slavu raznih gospođica i gospođa, nepoznatih krasotica i javno poznatih žena. Uza pjesme objedinjene u trećoj knjizi Krijesnica, Trnski je objavio niz milosnica, ljubavnih pjesama posvećenih svojoj ženi Minki te davorija što nastaše najviše na poticaj prijatelja ili u pojedinim prigodama i događajima. Tako i nema događaja ili znamenite osobe kojima Trnski nije posvetio pjesmu prigodnicu ili u povodu smrti tužaljku. Trnski je svojim pjesmama nadahnuo mnoge skladatelje te se još danas pjevaju u društvima u različitim prigodama. Oj talasi mili, ajte, pjesma koju je uglazbio Vatroslav Lisinski; Junak sam iz Like koju je uglazbio Albert Štriga, Mornarska koju je skladao Ivan Zajc, Oj jesenske duge noći ili pjesma Ljubimo te, naša diko, ispjevana u čast Josipa Jelačića.

No s vremenom se poezija Ivana Trnskog u novim prilikama zaboravljala pa zbog pomanjkanja interesa i izostanka veće pretplatničke potpore nije mogao objaviti svoja sveukupna djela – objavljene su samo dvije knjige. Ostavši, naime, na plemenitim osjećajima i ljubavi prema hrvatskomu narodu i njegovu imenu te obrani narodnih svetinja s jedne, a ljubavi prema ženi s druge strane, trudeći se od svojih pjesničkih početaka pa sve do same smrti oko prigodnica, tužaljki i zahvalnica što ih je ispjevao brojnim znanim muževima i ženama – »mnoge su moje pjesme samo odzivi prijateljskim pozivima i poticajima, odjeka su dogagjajima i osjećajima moje dobe«, pisao je u predgovoru svojih djela – Trnski nije mogao izdržati nadolazak novih vremena kojima se nije želio prilagođivati ili tražiti nove sadržaje i nov pjesnički izraz. Mladi su ga naraštaji, istina, cijenili s njegova rodoljublja i časnoga života – ta nisu ga bez razloga izabrali za prvoga predsjednika Društva hrvatskih književnika, no najviše im je ostao u pamćenju kao pjesnik prigodničar. No, iako je njegove stihove postupno zavijao mrak zaborava, pamtit će ga naša kulturna povijest kako po lakoći i jednostavnosti pjevanja, tako po prijevodima, pohrvaćivanju i usvajanju kanona europske književnosti: Schillera, Goethea (Faust), Mickiewicza (Krimski soneti), Shakespearea (Otello) i Puškina (Onjegin) ili stare crkvene pjesme Stabat mater, kongenijalno pretočene na hrvatski Stala majka.

Trnski je uz lirske pjesme pisao epske spjevove: 1844. objavljuje humoristični ep u osam pjevanja u desetercima Zvekan opet na svietu, protkan narodnim poslovicama i šalama u mješavini latinskih ili drugih tuđih riječi s hrvatskima, u kajkavštini ili smiješnu lokalnu izgovoru štokavštine. U tom se epu duhovito ismijava, kadšto parodira s rodoljubnom svrhom, glavne poroke tadašnjega zagrebačkog društva, osobito smiješno povođenje za tuđim jezicima, navikama i običajima. Posebno je kao veliki ljubitelj prirode opjevao Plitvice te je zaslužan za procvat Plitvičkih jezera, toga dragulja prirodne ljepote, i pjesmom i prozom: Plitvička jezera (1893.), Jezerkinje (1896.) i Putne uspomene (1899.). Među epskim djelima valja spomenuti Sijevak Zrinjske zvijezde (1865), Svetu priču o Ćirilu i Metodu (1863.) u pet spjevova, zatim Anu Lovićevu, spjev po narodnom kostajničkom kazivanju (1890.), i junački ep o Petru Berislaviću, slavnom biskupu, banu i vojskovođi s početka 16. stoljeća (1896.).

»Iz njegovih književnih djela i životnih čina – piše Franjo Marković – može se sastaviti nauka o zdravlju, o ćudoredju, o ljepoćuću i umotvorju, o goju prirode, o temeljih obiteljskoj, gradjanskoj, vojničkoj, državnoj čestitosti i blagoti, o načelih umjetničkoga goja skladna s narodnim bićem i koristna njegovu svakome napredku. Ta njegova nauka, zbijena u kratke dvie rečenice, bila bi ono pitanje Tolstoja: ‘O čem ljudi živu’, a odgovor: ‘o duševnom kruhu, o dobroti’«.(15)

Do kraja svoga života, do posljednje objavljene pjesme u »Savremeniku« iz 1910., Trnski ostaje rodoljub romantičarskoga nadahnuća. Treba li podsjetiti koliko je pomogao pri osnutku »Vijenca« kojemu je dao i ime i da je upravo njegova pjesma obilježila prvi broj »Matičina« književnoga časopisa »Vienac« iz 1869., pjesma pod naslovom Pjesma uz vienac. Jednakim je žarom pomagao Svetojeronimskom društvu koje je proslavio poučnom pripovijetkom Učitelj Dobrašin, u spomen na istarskoga zaslužnika biskupa Dobrilu. Nije Trnski mogao bez Matice hrvatske, nije Matica hrvatska mogla bez njega, te joj je i Pravila pomogao utvrditi. Zapravo, Trnski je, iako starina, bio uz još nekolicinu bitnih hrvatskih intelektualaca, primjerice Đuru Arnolda, osobe koja će ga na mjestu predsjednika Matice hrvatske i zamijeniti, osoba koja je na svaki način željela pomiriti sraz »starih« i »mladih«. Svojim je ugledom štitio mlađe književnike, npr. Ivana Dežmana; bio je, kako u Društvu hrvatskih književnika, tako u Matici hrvatskoj predsjednikom na prijelomu stoljeća kada su se dani stare slave djedovske pretakali u mladenačke pobune, artizam i sve ono što se u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i početkom 20. s europskih obzorja prenosilo u život tadašnje suvremene hrvatske književnosti.

Ivan Trnski ostavio je u nasljeđe i prijevode stručnih djela, djela važnih za gospodarski život Krajine: Ob oskudici vode u gornjoj Krajini, O regulaciji Save, O Krasu gornje Krajine, stvarajući obilje stručnih hrvatskih termina. U svojoj je službi od upravnoga časnika došao do čina pukovnika, a kao upravni činovnik dospio je do časti velikoga župana bjelovarskoga, kojeg se naslova zbog političkih razloga svojevoljno odrekao, ne htijući iznevjeriti svoje političke ideale. Riječju, bio je Ivan Trnski zaista velika pojava hrvatskoga književnoga i kulturnoga života 19. stoljeća. Nije naime bilo događaja u kojem nije sudjelovao savjetom, djelatno, novčano..., uvijek svjež, nov, poticajan, s geslom »Sve za domovinu«.

_____________________________________

(1) Proslava devedesetogodišnjice počasnoga člana Ivana viteza Trnskoga dne 30. travnja 1909. »Ljetopis JAZU«, br. 23, Zagreb, 1908-1909., str. 243.

(2) A. Musić, O zaslugama Iv. Trsnkoga za jezik i metriku hrvatsku. »Ljetopis JAZU«, br. 23, Zagreb, 1908-1909., str. 256-264.

(3) F. Marković, O pjesničkom radu Iv. Trnskoga. »Ljetopis JAZU«, br. 23, Zagreb, 1908-1909., str. 264-287.

(4)Op. cit., str. 246-247.

(5)Op. cit., str. 248-249.

(6)Op. cit., str. 258.

(7)Usp. I. Trnski, Na što bi ponajpače trebalo paziti na našem glumištu, da okrene na bolje. »Vienac«, VI, 1874, br. 5, str. 77-78.

(8)Usp. I. Trnski, Ivana Trnskoga opravdaj zamijeranih mu osebina. »Vienac«, XVI, 1884, br. 6, str. 495.

(9)Op. cit., str. 431.

(10)Op. cit., str. 432.

(11)Op. cit., str. 496.

(12)I. Trnski, O našem stihotvorstvu, »Vijenac«, 1874, str.

(13)A. Šenoa, Naša književnost, u: M. Šicel, Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti. Liber, Zagreb, 1972. Izdanja Instituta za znanost o književnosti. Str. 98.

(14)F. Marković, op. cit., str. 275.

(15)F. Marković, op. cit., str. 286-287.