Istraživanje neiscrpnoga hrvatskoga književnog blaga

Cijela edicija o hrvatskim književnim povjesničarima postojano i redovno nadopunjuje znanstveno i sveučilišno znanje o književnoj historiografiji. Eminentni hrvatski književni kritici, sveučilišni profesori i znanstveni radnici napisali su i ovaj put polemičke stručne radove gdje su polemizirali s autorom književnih povijesti, Šimom Ljubićem (1822.-1896.).

Kao i Vjekoslav Babukić, neizmjerno plodan lingvist, gramatik i polihistorik, donekle pada u zaborav nakon svog aktivnog djelovanja u hrvatskom narodnom preporodu. Ne da je Šimu Ljubića netko namjerno zapostavljao, već je on samozatajno radio do kraja života u Narodnom muzeju u Zagrebu i u Viestniku hrvatskoga arkeologičkoga društva. Bavio se Ljubić političkim pitanjima, gojenjem mladeži, životopisima slavnih Dalmatinaca, ali i svojim pastoralnim radom.

Njegovi kolege znanstvenici su i ovaj put dokazali zašto je bavljenje književnom historiografijom iznimno važno. Ona, naime, ne svjedoči samo o interesima pojedinog historika, ili o nakladničkim nastojanjima onodobnih nakladnika, već svjedoči o političkoj volji naroda za promjenama koje se uvijek prvo nalaze u književnosti. Svaki književni povjesničar po onome što smatra najvažnijim radom svoga doba sastavlja povijesne crtice koje dobivaju u taj tren vlastiti karakter pokazujući istovremeno ne samo kakva je bila književna moda, ne samo koliko je koji autor bio politički podoban ili slavan u svojoj epohi, već i o subjektivnom odabiru autorovom; jer, ne može se nikako zanemariti kako je i sam povjesničar najprije – čitatelj.

Znanstveni skup održan 2. do 6. listopada 2007. godine u Zadru i Starome gradu na Hvaru iznjedrio je i ovaj put novi zbornik, u kojemu se cijeloj sveučilišnoj mladeži prikazuju neke važne teme Ljubićeva interesa. Eklektična osoba poput Radoslava Katičića obuhvatila je u svome radu nazvanome Široki istraživački zahvat Šime Ljubića cjelokupan interes Ljubićev, od povijesti i njezina opisa odnosno historiografije, lingvistike, gramatikologije preko književno-kritičkog rada na posebnim regionalnim tematikama do utjecaja na nove generacije. Slijedio je široki tematski okvir koji se bavio Ljubićevim povijesnim interesom.

Nikša Stančić se u svome radu (Šime Ljubić i hrvatska povijest – povijest i identitet: metoda, funkcija i ideologija od zavičajnosti do rodoljublja) pozabavio vrlo modernom temom identiteta, koja se sad uvelike preispituje kako na književnom tako i na sociološkom planu. Ivan Pederin (Šime Ljubić, Kukuljević i pitanje ilirizma) bavio se Ljubićevim angažmanom u hrvatskome narodnom preporodu. Vinko Brešić (Šime Ljubić i početci hrvatske književne povijesti) analizirao je Ljubićev doprinos razvijanju književne historiografije kao discipline, a Tomislav Raukar je primijenio Ljubićev rad na historiografiji analizirajući jedno njegovo djelo (Pregled hrvatske poviesti Šime Ljubića i početci moderne hrvatske historiografije).

Josip Bratulić (Rječnik uglednih Dalmatinaca Šime Ljubića i hrvatska biografska literatura) i Tihomil Maštrović (Suradnja Šime Ljubića u Zori dalmatinskoj) pozabavili su se dalmatinskim radom, gdje je Ljubić posebno njegovao predanost opisu uglednika epohe te pripadanje najstarijem hrvatskom časopisu. Još su neke posebne teme koje se mogu naći u Zborniku. Tako je Jevgenij Paščenko (Etnološki rad Šime Ljubića u svjetlu komparativne imagologije) upotrijebio u svome radu opis običaja kroz mladu znanstvenu disciplinu književne komparativistike – imagologiju, dok je Hrvojka Mihanović-Salopek (Ljubić kao istraživač narodnih običaja Dalmatinske zagore) obradila Ljubićevo etnološko istraživanje narodnih običaja. Bili su na sličnome putu.

Mnogi su se istraživači usmjerili samo na analizu leksika i jezičnih rješenja u Ljubićevim radovima. Sanda Ham (Hrvatski jezik u Ljubićevom Ogledalu jugoslavjanskom) analizirala je hrvatski jezik u jednom Ljubićevom djelu, Ljiljana Kolenić (Pogled u leksik Ljubićeva Ogledala) i Jadranka Mlikota (Jezik Ljubićeva Ogledala) u drugome, a Vlasta Rišner (Proturječnosti u jezikoslovnim promišljanjima Šime Ljubića) pokušala je sažeti sve jezikoslovne dvojbe s kojima se Ljubić susretao.

Ružica Pšihistal (Ljubićeva rukopisna zbirka narodnih pjesama s otoka Hvara) analizirala je hvarske narodne pjesme koje je Ljubić zabilježio, a Andrea Sapunar Knežević (Šime Ljubić o hrvatskim piscima zapadne Ugarske i Donje Austrije) interesirala se za književnu kritiku Ljubićevu prema autorima Ugarske i Austrije, dok je Ernest Fišer (Hrvatska kajkavska književnost u Ogledalu Šime Ljubića) analizirao Ljubićev historiografski doprinos hrvatskoj kajkavskoj književnosti.

Nadajmo se još kojem zborniku koji sabire sve vrste utjecaja u hrvatsku svijest, koji pridonosi književnoj historiografiji poglavito kritičkim odnosom prema prošlim razdobljima, ali onda i sociološki. Naime, u jednom se autoru, plodonosnome kao što je Ljubić, ogleda sav interes hrvatske svijesti tada a i danas. Jer neka se pitanja kao što je identitet ili slabo hrvatsko pamćenje svojih znamenitih djelatnika, ili pak nepresušna književna produkcija – stalno ponavljaju u istome narodu. Stoga bilježimo i one koji su to uvijek znali prepoznati i pokušali promijeniti svojim doprinosom i kritici o stvaralaštvu, ali i samoj stvaralačkoj produkciji.