Dobar plov

POTRAGA

Putovalo se mnogo

proteklih godina,

od Ognjene zemlje do Australije,

Grenlanda i poluotoka Sahalin.

Svugdje su nicale pjesme,

mrijestile se, rojile, migoljile.

Zemljovidi su već bili iscrtani,

oznake utvrđene,

no još smo se nadali pronaći

neki neistraženi okrajak Zemlje

koji bismo mogli prisvojiti,

dati mu ime,

opisati ga u knjigama.

Čak smo naučili roniti,

tragajući za potopljenim gradovima

čiji su nazivi bili zapisani

na papirusima Aleksandrijske knjižnice

i u kodeksima Sankt Galena.

Tako smo sebe dali potrazi,

tetovirali se

našim prošlim putovanjima,

oblikovali obraze

prema neobičnim jestvinama

koje smo prožvakali,

ali ne znamo

kad je zapravo potraga

postala potjerom.

SKIJANJE

Sutra ćemo opet

padati,

kliziti

niz kosi lijevak,

u usku udolinu

obraslu zgusnutom jelovinom,

juriti

zaleđenom strminom

da bismo se iznova

penjali,

iznova padali,

kroz izmaglicu, kroz suton,

u brzom brišućem letu,

kroz kratke dane,

duge noći,

iščašenih gležnjeva

i svinutih koljena,

pognuti,

zauzeti osvajanjem

uvijek istog

neizbježnog dna.

VAŽAN DAN

Važan je dan

koji raste u tratinčicama

i podrhtava na tračnicama.

Polako sipi u koš za otpatke.

Vlažan je

kao dlan koji se ponovo stišće

i drhti poput jedra.

Opet sam siromašnija

za jednu bujicu svjetla,

jedno nicanje

koje se zbiva bez druge pobude

do upornog škropljenja

svete kiše.

Tako praznim

poklonjenu košaricu milosti.

PROLAZNICI I VRIJEME

Konačno,

naši će koraci

izvjetriti.

Nebo se pretvorilo

u običnu glavicu kelja

i prijeti

da će na nas prosuti

veliko grumenje klorofila.

I čuješ prolaznike

kako se žale:

na glavobolju,

alergiju, ambroziju

i vrijeme.

Hodaju smrknuti

i namrgođeni,

ojađeni vremenom,

kao da su sivilo i kiša

ti koji ga otuđuju.

Kao da je vrijeme

velika prazna staklenka

koju valja ispuniti

ukiseljenim trivijalnostima,

istrgnutim stranicama i isječcima,

jeftinim suvenirima

koji onda čuvaju

barem sjećanje

na mirise, okuse, boje.

Gle, eto nas:

mali smo i smežurani,

blijedi na dagerotipiji

naše prošle stvarnosti,

homunkulusi

koji mašu rukama

pred razjarenom lokomotivom,

ispadaju iz gorućeg cepelina,

plutaju ledenim morem

hvatajući svaku

pa i najmanju priliku

da naprave

spasonosan urez.

NEPOZNATA

Kad smo se srele

u skici metafore

bila si nepoznata sestra,

nježna duša

sljubljena sa stablima,

cvijećem i oblacima,

ladanjska gospođa

okružena mirisom

gorkoga jasmina

i pomamnom pjesmom pčela,

no onda si otkopčala

ogrtač stihova

i stresla sa sebe

zelene vitice mlade loze,

rasplela sjetne uvojke

i odmaknula platno

s prave slike

pa se otkrila velika mrlja

umjesto lica,

a gusta mahovina

ispunila je

svijetle pukotine

kroz koje sam još

mogla pobjeći.

NESIGURNA TIMARITELJICA

Iščekujući rujan

iskopavam iz zemlje

rijetke gomolje,

pokušavam se pripitomiti

za opstanak

među zaštićenim životinjama

koje glasno riču

o svojim pravima,

zahtijevaju obilniju opskrbu,

bolji tretman.

Ali ja sam nesigurna

timariteljica,

loše oponašam

cvrčanje cvrčaka

i slavujevo biglisanje.

Lavovi lako prepoznaju

uljeza,

opkoljavaju ga

elegantnim skokovima,

prije no što ga prikuju

nevidljivim šapama

i pretvore

u svoju plišanu igračku.

SITNIŠ

Sunce mi sve štedljivije

dobacuje kovanice,

zbog tog sitniša

nitko se ne bi ni sagnuo

na cesti,

nevažno je to, govore,

mijenjat ćemo dan

za dobitak na kladionici,

a ševinu jutarnju pjesmu

za poklon-bon autopraonice,

sagradit ćemo

solidan most

preko rijeke Stiks

i vijadukt

preko neistražena ulaza

u Had,

sad smo već sasvim blizu

Marsu,

u našim mjehurima

od sapunice,

na našim krilima

od voska.

SLAMKA

Moj otac se smanjio,

leži u svom krevetu skvrčen

poput ostarjela novorođenčeta,

upravo poput novorođenčeta,

jer nepoznat mu je

ovaj svijet što ga okružuje

protiv njegove volje,

koji mu je oduzeo

blagoslov kretanja,

a polako mu oduzima

i mogućnost govora.

On ne zna kako se zove

ovo što ga okružuje,

ali to nije dom

koji je godinama oblikovao

kako bi u njemu

bio udobno smješten.

»Tata«, kažem,

a on i ne zna

da je nečiji otac,

bezubo se smiješi,

poznaje još samo

sladak okus kremšnite

u ustima

i sporo kapanje mlijeka

kroz slamku.

SLUŠAJ

Gdje je bilo nerazumijevanje,

sada je žalost.

Piše se velikim slovom.

Borili smo se,

a znali smo

da nećemo pobijediti;

kuće su bile naše,

ogromni zeleni dvorci

koji su rasli s proljećem

i mislili smo

da radost

neće nikad okopniti,

kao ledeni brijeg

sposobna je potopiti

svaki Titanic tuge.

Sada se samo spava.

Čekamo, čekamo.

Crne ptičice odolijevaju

rafalima kiše,

na najtežim mjestima,

slušaj, slušaj...

Tako se nečujno opraštamo.

DOBAR PLOV

Budi jednostavan

kao jesen

koja se sliježe

u sve gušću čokoladu,

budi

pun pouzdanog smiraja,

pomiren s potresima,

uraganima i bijesnim navijačima.

Godine je još uvijek najlakše

utopiti u riječima,

zgužvati ih u lopticu

od starog zamrljanog papira,

koju ćeš baciti preko palube

dok ti se brod

bude otkidao od obale

kao što zvuci

otpadaju s gudala violine

i pljušte na tlo

poput lješnjaka.

Sad napokon znaš

da je more

upilo tvoje vrijeme

kao beskrajna modra bugačica

iz koje kadikad proviruju

lovke šutljivih meduza.

NA IZMAKU LJETA

Na izmaku ljeta

još ronimo

za ulomcima tišine,

oblakom što se zgušnjava

u milijun inćuna,

potopljenim vrtom

i vinogradom od alga.

Ti ne mičeš masku za ronjenje,

ja ne skidam peraje.

Možda će more

izglačati tektonske rasjede

i nahraniti nas oblutcima.

DIGITALNA LJUBAV

Oh, dragi,

skini svoj sadržaj,

skini ga potpuno,

pokloni mi ga,

nemoj ga naplatiti,

daj da budem

ekskluzivna korisnica,

ne dijeli ga okolo,

ne čini ga dostupnim

bespravnim i neregistriranim

pohlepnicama,

poštuj tradiciju i zakone,

ali ne opiri se

novim težnjama,

budućnost će nas ionako

sustići free of charge.

BURA

Sad se okolo pljuje

bijela pjena,

čisti se nebo

nad otokom,

oblaci nalegli

na planinu

pa neodlučno virkaju

na Selce, Crikvenicu,

Novi Vinodolski i Klenovicu.

Bijesno klepeću vjetrenjače

na velebitskim pristrancima.

Naše stare kuće

provjetravaju se internetom.

VAL

Kostriješi se more.

Sve slabije spavamo.

Oljuštili smo već

najsjajniju krljušt ljeta.

Preostaje

lagano utonuće:

u jesen, ljudsko šumorenje,

posljedni val

koji će nas poklopiti

kozmičkim snom.

ŠTO S ULOVOM

Plivam kroz Zagreb

u nadi da ću uloviti

veliku ribu,

najveću škarpinu,

ili možda čak brancina,

dva-tri fratra,

znatiželjnu hobotnicu

golom rukom;

plivam na pučini Trga

gdje se voda čini

dovoljno dubokom

za svakojake morske beštije

(možda čak i za kopnene),

onda zavirujem

u male rukavce sporednih ulica

i veliko ušće Ilice,

uvale haustora i veža,

ovdje negdje potopljeno je

i sunce,

zlatno mi se smiješi

s dna, ili možda

s vrha Medvednice,

rado bih veliku ribu

uhvatila

golim dlanovima,

ali pomalo strepim od tog ulova,

jer što bih onda s njim,

u koji lonac,

na ražanj

ili pod peku?

STARI HARMONIKAŠ

Svakoga jutra

stari harmonikaš

odmotava iz celofana

bečke valcere

i rasipa ih

po trgu

kao mrvice

za golubove.

Iz rastegnutog mijeha

izmigolje potom

prošlostoljetni šlageri

i hitovi

sa Zagrebačkog festivala

pa zaplešu

s manekenkama

iz izloga.

TRG

Gutam glazbu grada,

na trgu tutanj tramvaja,

vatreni cvilež raštimanih violina.

Kao pjesnik posrćem

među predmetima na trgu,

prebirem strune.

Trune stvarnost.

PJESMA KOJU NISAM NAPISALA...

...ali ju upravo dišem,

raspoznajem njezine obrise

u svakodnevnim razgovorima,

tekstovima »Hladnog piva«,

na hrptovima knjiga

u knjižnicama, u kavanama,

u paničnom cičanju kosa

na kojega vreba tigrasti mačak.

Pjesma je točkasta lopta

koja se odbija od kućnog zida,

kuće koje nema,

lopta koja više nije moja,

odbačena pokretom

koji je netko

već opisao.

PISANJE POEZIJE

Kaskati

kao metaforički konj

i shvatiti

da nijedna riječ

nije moja.