Daruvar

No što li su tek bile u mom životu te zime, snjegovite i snježne bijele plahte, razastrte ponad blagih uzvisina i dolina zapadnoslavonskog krajolika; ti ledeni dodiri stvari! Takvi su mi naime bili prvi doživljaji boravka u Daruvaru, tom često spominjanom kupališnom gradiću, u koji su ne osobito nam sretne roditelje i nas sedmero djece (»jedno drugom do uha«) bile premjestile socijalnoskrbne »narodne vlasti«.

Opskrbne kartice, s pomoću kojih se tih postnih godina »racionalizirane potrošnje« od države dobivalo »sledovanje« namirnica i ono malo slabašne odjeće, nosile su kartotečne oznake, koje su služile i kao iskaznice: R1 (zaslužni radnici, partijci), R2 (obični radnici) i R3 (radnici »reakcionari«), a uz njih i D1 (djeca zaslužnih radnika, partijaca), D2 (djeca običnih radnika) i D3 (djeca »reakcionara«). Mama je imala R2, tata R3, mi djeca, unatoč možebitnim gorim očekivanjima, ipak vrlo povoljan D2.

Smjestili su nas u dvosobni stan ispražnjene, svijetlo oličene prizemnice u Gajevoj 11 (danas br. 29). S obje strane vrlo široke ulice rasla su niska stabla akacije, bagrema. Služila su nam za kolektivno organizirano skupljanje sjemena, a ljeti za lov na hrušteve. Ulovljenim bismo hruštevima za nožicu privezali kakvu uzicu, pa pustili da u svom smrtnom očaju kruže ponad naših glava. Ulica se blago spuštala niz odulju blagu padinu, pri vrhu koje se uostalom dostojanstveno širila središnja a zakladna daruvarska građevina, do danas očuvani klasicistički dvorac plemićke obitelji Janković iz 18. stoljeća. Prvi vlasnik Antun Janković, lenski užitnik nekadašnjeg izvorno graničarskog Podborja i utemeljitelj kupališnih prostora, zapravo već onda modernih toplica, bio je u to marijaterezijansko doba sklon ugarskom kulturnom identitetu. Vrlo sam brzo naučio da daru i var u prijevodu s mađarskog na hrvatski daju ždral i grad, pa sam naše novo obitavalište zajedno s drugom djecom stao »duhovito« zvati Ždralograd.

Naša se ulica križala s Ulicom Voje Kovačevića, danas bana Josipa Jelačića, i to je, to križanje Gajeve i Voje Kovačevića, bilo moj svijet, moja domovina u smislu poznate Arnoldove pedagoško-antropološke teze. Tu sam vrlo brzo stekao prijatelje suučenike, s kojima sam natjeravao krpenjaču, lovio hrušteve, igrao na pločniku tenis i »neka puca«, razmjenjivao marke, špekulao se, išao u dječji zdravljak u središtu grada (ondašnjoj i današnjoj) Ulici Stjepana Radića, gdje bismo za dva dinara naručili zdjelicu riže na mlijeku. Bila je to najveća poslastica. U blizini je, prema zapadu, bila »munjara«, još bliže »uljara«, iz koje bismo krali i jeli »šrot«: tvrde pogače od istiješnjenih i sasušenih bundevinih koštica. Inače, u cijeloj se državi živjelo više no oskudno.

Pučka škola nalazila se preko puta župne crkve sv. Trojstva, u središtu grada. (Danas je tu smještena lijepo uređena glazbena škola.) Do nje smo, prolazeći pored Češkog doma, išli Ulicom Lole Ribara. (Danas je to, s punim opravdanjem, Ulica Tomaša Garrigue Masaryka.) Netom je bilo započeto drugo polugodište, bilo je to dakle veljače 1948. U Daruvaru sam završio drugi razred. Učiteljica nam je bila dobra i blaga gospođa, zvala se Nadežda Bobić, ali smo joj već morali govoriti »drugarice«. Mama je predavala njemački i engleski u susjednoj zgradi trgovačke akademije ili ekonomskog tehnikuma, kako se to zvalo, a tata sve moguće predmete, pa i zemljopis i pjevanje, u već »ruski« ustrojenoj Sedmogodišnjoj školi, smještenoj u spomenutom dvorcu Janković. Ivica je išao u šesti razred i učio ruski, Marija u četvrti, Šime i Dominik bili su još »slobodnjaci«, a Marin i Ida netom su prohodali.

Prvi put susreli smo se i s pojmom druge narodnosti: u razredu je bilo nekoliko djevojčica i dječaka pripadnika češke, odnosno srpske manjine. Bili su mi novi i zanimljivi, pa sam od njih lako i s radošću naučio nešto čeških riječi i fraza, a u vlastiti sam jezik unio i nešto slavonskih srboturcizama. Vrlo sam brzo, hitrinom dječje prilagodljivosti, usvojio i novoštokavski naglasni sustav. Među nama djecom nisu se osjećale ma baš nikakve razlike, a kamoli nekakve omraze. Još mi je svježa slika preminula suučenika Ljubana Kapetanovića, pravoslavca, za čijeg smo opijela u kući žalosti, u njegovu domu u Donjem Daruvaru, a u blizini škole, svi bili duboko potreseni.

Družili smo se, kao i sva školska djeca, u prigodama koje bi nailazile svojom nepredvidljivom dinamikom: igrali bismo se u Jankovićevu parku kad je bilo snijega, spuštali se saonicama onako prozebli, u kratkim hlačicama i »štrumfama«, tj. dugim končanim bječvama s lastikom oko stegna, pa gledali »Hamleta« u kinu na glavnom trgu (s Laurenceom Olivierom i Vivian Leigh!), igrali šah ili kibicirali igru starijih u Pivovari, skitali se golemim kupališnim perivojem, prelazili preko pruge što, opasna i sjajna, prolazi tik uz glavnu hotelsku zgradu, ljeti se kupali u Toplici (a ona je, žuboreći već znanom mnemotehnikom, utjecala u Ilovu, Ilova u Lonju, Lonja u Savu...!) ili se pripremali za krizmu. Župnik je bio, doznao sam to puno kasnije, već dobrano ostarjeli prečasni Mijo Ettinger, daruvarska župnička legenda, koji je još 1905. bio osnovao ogranak Matice hrvatske! (Naravno, i taj je »drugi pop« nakon rata »dobio svoje«!) Zašto smo ja i mlađi brat Šime bili krizmani već ljeti te 1948. godine, ja s nepunih devet, on s nepunih osam, stalo mi se razjašnjavati tek kasnije.

Brat Ivica bio mi je, kao i u Križevcima, u svemu učitelj i uzor. Ticalo se to svih novostečenih znanja. Primjerice:

On je »savršeno« znao sve države što smo ih, obuzeti filatelističkom strašću, znali učiti i pamtiti. Postojale su čak i marke takvih država kao što su Liechtenstein, Južna Afrika ili Tuwa! A i NDH. U izobilju smo imali zelenih, crvenih i narančastih Franz-Josepha s golemim bakenbartima, maraka filatelistički inače posve nevrijednih, s uokolo poredanim polugotičkim slovima, a ona su nam kao iz neke pradavnine spominjale čudnu neku »Österreich-Ungarn«. Ivica je, dvanaestogodišnjak, marljivo i oduševljeno učio ruski, prevodio je Gogoljevu priču »Saračinskaja jarmarka«, pa sam i ja naučio onu prvu rečenicu oduševljenja večerima na majuru kraj Dikanjke. (Kasnije mi je to, »u životu«, jako koristilo: o toj priči, u kojoj vrag, »čort«, uvijek maše i zavodi nečim kričavo crvenim, nekakvom sitnom i isprva nezamjetljivom podrobnošću, kolega njemački slavist napisao je oveću studiju, a ja sam je »po Škrebovu zadatku« preveo u »Umjetnosti riječi«!)

Tata nam je kupio šahovsku početnicu (Sevdić-Pavlović), pa smo marljivo svladavali poglavlja o najtipičnijim pozicijama, taktičkim finesama, otvaranjima, središnjici, konačnicama. Kasnije sam se, kao srednjoškolac u Zadru, samostalno probijao kroz knjige međunarodnog majstora Vladimira Vukovića (»Škola kombiniranja«, »Od Steinitza do Botvinika« I. i II. dio), kroz »Osnovne šahovske konačnice« Rubena Finea, kroz »Damin gambit« obožavanog Svetozara Gligorića, itd.

No »Ivičina škola« bila je navlastito učinkovita glede našega klatarenja i skitnje. Još sam u Križevcima, kao prvašić, nekoliko puta bio s njim na kolodvoru, gdje su nas silno privlačili vlakovi, njihovi dolasci i odlasci (put Carevdara, Sokolovca i Koprivnice, odnosno put Gradeca, Vrbovca, Dugog Sela i Zagreba), pa manevri, »foršibanje« lokomotiva i, meni posebno čudno, okretište na kojemu bi kružno pokretna platforma načinila s lokomotivom obrat u smjeru gibanja za 180 stupnjeva. To »foršibanje« noću, odnosno pred samo jutro, osobito me bilo zaokupilo dok smo prigodom selidbe u Daruvar stajali u Špišić-Bukovici: zaključani plombom u teretnom vagonu, osluškivali smo i komentirali kretanje lokomotiva te pokušavali apstraktno konstruirati njihove putanje. Posve suludo!

Ukratko, kad smo i u Daruvaru, klateći se Gajevom ulicom put danas nepostojećeg Sajmišta pa onda lijevo Preradovićevom, na njezinu kraju otkrili ljubak, lijepo uređen kolodvor, stali smo ga posjećivati sve češće. Dakako da to roditelji nisu znali. Ili su se pravili da ne znaju. Nakon »klasičnog« upoznavanja lokaliteta, a tekla je tu i toplovodna Toplica, uputili bismo se u istraživanje sjevernog smjera pružne »štreke«. Natjecateljski sadržaj očitovao se u zahtjevu »pravila igre« da se na pruzi, stavljajući nogu pred nogu, održimo što duže. Dotle bi onaj drugi brojio pragove. Po tračnici bismo hodali pazeći da nas ne sustigne kakav vlak. Zato bismo s vremena na vrijeme, prislonivši uho na tračnicu, kao Indijanci na tlo, pozorno osluškivali. Znali smo nakaniti i dalje pa ushtjeti pregaziti šest kilometara do Bastaja, a u uznositijim trenutcima i do Miokovićeva. Ali bismo odustali već nakon prvog kilometra: umor bi činio svoje. No od jedne vrsti skitničke zabave nikako nismo htjeli odustati: stavili bismo na tračnicu dvodinarku, sakrili se u grmlje i nestrpljivo čekali da protutnji vlak. Dvodinarka bi bila sprešana kao listić. Jesmo li u pitanje dovodili promet? Izazivali nesreću? Djeca znadu biti silno bedasta.

Jednom nas je, na Uskrs, tata poveo kroz kupališni park preko pruge u obližnju šumicu, koja se, gusta, sterala uzbrdo strmim obronkom. Bilo je to omiljeno izletište Daruvarčana. Poslije smo nekoliko godina zajedno s drugim dječacima dosta vremena proveli u toj šumici, lutajući vijugavim stazama pored židovskoga groblja. S proljeća bismo uživali u buđenju prirode, zimi se sanjkali spustom od groblja do pruge. Ako bi padao prvi sumrak, bilo je to donekle mistično. Ali »u klapi« se nismo bojali. Uopće, daruvarska su djeca u to prvo poratno doba imala na raspolaganju dobro uščuvane i njegovane kupališne nasade, tople izvore iz kojih se dizala para, visoka stabla raznih vrsta, i puno čista zraka. Vjerojatno smo i zato bili vrlo zdrava djeca. Nismo znali za bolesti.

Daruvar mi je u sjećanju ostao kao svijetao i prozračan gradić. A i osjećao sam se u njemu veselo. Djetinjstvo je ipak ono bezbrižno razdoblje života, u kojem ni najtragičnija zbivanja u obiteljskom ili društvenom okolišu ne ostavljaju dubljih tragova. Oni se, isprva tek neki urezi, kao rane otvaraju tek kasnije, kad se proživljeni događaji stanu motriti u sklopu obuhvatnije životne pustoši. Zato sam se »svog Daruvara« uvijek rado sjećao kao neke vrsti Arkadije. Ili bih mu se, primjereno lektiri koju sam tada počeo čitati, znao vraćati kao nekakvu »duhu Llana Estacada« Zanea Graya. No idilične su dane ipak vrlo brzo zasjenila zbivanja kojima smisla nisam razumijevao, ma ni trunke. Posrijedi je bilo opće društveno i političko obzorje.

Već sam jednom, tijekom zamršenih misaonih prepleta ovih sjećanja, spomenuo da se moji roditelji nisu bavili nikojim oblikom neposrednoga političkog djelovanja. Mama to, opterećena djecom i domaćinstvom, nije mogla i da je htjela, a tata je pripadao »staroj školi« pasivnog oporbenjaštva, kakvo se, profesionalno i moralno, bilo ustrojilo još »za Austrije«: profesor nema što tražiti u politici. Svakodnevicu su im određivala djeca, škola, crkva, nešto malo posvećenosti obnovnom radu na struci, i dakako prijateljevanje s dobrim ljudima iz svakodnevnog okružja, bez obzira na to jesu li posrijedi gradski intelektualci iz zbornice ili dobre žene iz susjedstva, koje bi mami iz čiste simpatije znale priskakati u pomoć.

Drugi svjetski rat ostavio je svoje specifične tragove u svakom djeliću života, pa dakako i u našoj obitelji. Tragični su se njezini gubitnički događaji, kako sam već jednom spomenuo, zbili u zavičajnoj Dalmaciji. No i suvremenost je bila prepuna neobičnih zbivanja, o kojima smo mi djeca mogla tu i tamo što čuti, pa i donositi neke maglovite zaključke. Ti su nas zaključci, oblikovani kao poputbina iz djetinjstva, stali pratiti tek kasnije, neću reći i tijekom čitava života.

Roditelji su se uglavnom družili sa »sebi ravnima«, dakle s daruvarskim nastavničkim slojem. I među njima je, prijateljima obitelji, vladala ona čudna poslijeratna misaona i moralna pomutnja, nerijetko i ugrađen strah, koliko zbog »prevrata« u svim oblicima javnog života, toliko i s mnogih gubitaka »na jednoj ili na drugoj strani«, kako se to kasnije znalo govoriti. Uglavnom, taj je sloj za novopristigle antiintelektualne vlastodršce slovio kao »najcrnja reakcija«. Em nisu bili partizani, ali ni što drugo, em su bili osvjedočeni Hrvati duhovno sazreli na predratnim, mahom radićevskim postulatima, em su, nipošto na kraju, bili praktični vjernici, katolici. Sve su te tri sastavnice, znamo iz nedavne povijesti, primitivnim mladim »revolucionarima« i njihovim crvenim huškačima bile idealne izazovne mete, u koje su nemilice gađali preko ad hoc odabranih i namještenih ciljnika.

Sjećam se, u nedjeljna je popodneva mama znala ispeći pitu od jabuka, na koju bi bili pozvani tatini i mamini dobrohotni kolege. Bilo je kadšto i kave: izbrojilo bi se pedesetak svježe ispečenih zrna, istuklo u avanu, te skuhalo za točno potreban broj malih šalica. Gosti bi, uglavnom muški, najčešće potiho, »krišom, dragi čitaoče, krišom«, raspravljali o posve prirodnim aktualnim stvarima, primjerice o Stepinčevoj nevinosti ili krivnji, o kolegama koji su »u partiji«, ponajviše pak o temi koja je postala povijesno zbiljskom tek pol stoljeća kasnije.

Naime, tadašnji je preplašeni učiteljski sloj bio uvjeren da je novi poredak tek privremen. Bili su naivni. Nikako nisu mogli vjerovati da povijest nakon dvaju poraženih totalitarizama u Hrvatskoj još uvijek nije zadovoljila neutažive žderačke apetite onog trećeg: komunističkog Lucifera. A on je tek imao samljeti svoje žrtve. Pa su zastajali pred aporijom: Treba li najprije rušiti Jugu pa će se komunizam raspasti sam od sebe, ili treba najprije propasti komunizam pa će se, sama od sebe, raspasti i Juga. Pola njih zastupalo je prvu, drugih pola drugu zamisao. Sjećam se, moj je otac bio »za drugu«: komunizam će propasti, pa će automatski nestati i Jugoslavije. (Povijest je »dala za pravo« očito »strani mog oca«.) Pa kad bi se oni tako dovoljno nasvlađali i navikali, digli bi se od stola, pozdravili i otišli, a mi djeca željno bismo dočekali taj bogomdani trenutak: dok su naime mama i tata pratili goste, sjurili bismo se na stol i kao mali miševi razgrabili sve preostale tanke kvadratiće siromaškog kolača...

Tadašnji ljudi, odgojeni u kakvim-takvim parlamentarnim demokracijama i vični bar prividnim zakonskim okvirima, isprva nisu ni pomišljali na to da bi sveprisutna Udba, balkanska inačica Velikog brata Kagebea, »ukidala« sve dotadašnje oblike i vrijednosti društvenog bitka: građanskog života. Jasnije rečeno: netko je od naših gostiju morao biti njezin pouzdanik. A ona je djelovala po svojim, Udbinim, ne po prirodnopravnim regulama.

Kad su nastupili praznici, za vrućega srpnja, tata je petoro nas poveo na prvo moguće ljetovanje, dakako na Molat. Sjeo sam uz prozor i, držeći u ruci »Vozni red« Jugoslovenskih državnih železnica, pozorno pratio postaje na kojima bismo stajali, te vremena dolaska i polaska. Bio je to dakako »putnički vlak«, ni »ubrzani« ni »brzi«. Svim »stanicama«, na kojima sam s udivljenjem pratio motanje amo-tamo željezničkog osoblja na čelu s crvenokapim šefom stanice, upijao sam imena pa ih i zapamtio zauvijek: Bijela, Sirač, Badljevina, Pakrac, Lipik, Kukunjevac, Bujavica, Poljana, Međurić, Banova Jaruga. U Banovoj Jarugi čekalo se na vlak iz Novske (možda i iz Slavonskog Broda, Vinkovaca...).

(Jednom kasnije, pod nadzorom gospođe kojoj su me kao paket bili povjerili roditelji, na tom sam kolodvoru u Banovoj Jarugi, na svom kuferiću, zamusan i prašnjav, mirno prosjedio više od pet sati. Potom je i nadalje započelo odbrojavanje: Kutina, pa Voloder, Popovača, Ludina, Novoselec, Križ, Ivanić grad... i sve tako do Dugog Sela. Onda opet: Sesvete, Sesvetski Kraljevec, Borongaj, Maksimir, Zagreb Gl. kol. A nakon presjedanja, nastavilo bi se: Remetinec, Hrvatski Leskovac, Zdenčina... i tako dalje. – Je li ta strast za redovima vožnje i njihovim prianjanjem uz zbiljske postaje bila izvornom pretpostavkom mom kasnijem teorijskom poimanju književnoznanstvenog naziva »kronotop«?)

Stigli smo u Zagreb rano popodne, a put prema jugu trebali smo nastaviti sutra ujutro. »Balavci« Šime i Dinko bili su smješteni kod tatine sestre, tete Pavice, u Hrvojevoj 6, a mi »stariji«, Ivica, Marija i ja, kod tatina prvog rođaka, službenika željezničke pošte, u Ulici Lole Ribara (danas Grada Mainza) br. 11/I.

»Obični ljudi« tada nisu imali telefona, pa teta iz Hrvojeve nije mogla reći teti iz Lole Ribara da se Viktor nije pojavio cijele noći, i da djeca nikako ne mogu dalje. A što je bilo na stvari? Viktor je, hoteći se malo odmoriti od dječje čeljadi a i osvježiti studentske uspomene, pošao u kavanu hotela »Dubrovnik«, koja je kao intelektualno i studentsko okupljalište, navlastito njezin prvi kat, bila u modi još dugo i za mojih, a i poslije mojih studentskih dana. Dakle, oko 9 uvečer, dok je on pio »crnu kavu«, ili možda pivo, k njemu je službeno pristupio mlad čovjek, bivši učenik iz Dubrovnika, te ga odveo u nepoznatu smjeru.

Sve dok se to nije razjasnilo, a razjasnilo se tek nakon dvanaest dana, naši su stariji živjeli u strahu i neizvjesnosti, a mi »bezosjećajna« djeca, u priličnoj pomutnji. Tete su, sklone tragizmima, pretpostavljale da je naš tata pao pod tramvaj, pa su se u tom smislu raspitivale po zdravstvenim ustanovama. Ili da je jednostavno neodgovorno odmaglio u nepoznatu smjeru. Stričevi su slutili, ali nisu na glas izgovarali mogućnost zbiljskog ispunjenja svojih slutnji. Strah je bio jači i od straha! No ponešto se ipak donekle razjasnilo, rekoh, nakon dvanaest dana. Sestru, tetu Pavicu, Udba je, pozvavši je osobno, obavijestila da se drug tog i tog imena i prezimena a njezin brat nalazi u ćeliji br. 6 u Petrinjskoj 18, mjestu koje su upoznale na tisuće i tisuće ljudi i prije i poslije mog oca. Zadržat će ga, rekoše, dok se ne razjasne neke stvari.

Ne sjećam se da je nas djecu hvatala neka osobita panika. Možda samo neizvjesnost. Djeca su i inače bešćutna, svjesna tako bitka stvari svijeta i neminovnosti svekolikog zbivanja. Uglavnom, stali smo uživati u neočekivanom boravku u Zagrebu. Ivica i ja lako smo se udomaćili u kvartu. Začas smo stekli i prijatelje, te se smucali oko Vodovodne, Grahorove, Slovenske i Čanićeve. Ne treba posebno spominjati, kako nam je najveći užitak bio gledati s prvoga kata kako Zapadnim kolodvorom promiču amo-tamo brojni vlakovi, brzi, putnički, teretni, cisterne, crveni, zeleni, sivi, plavi, kako huču i pište i zvižde parne lokomotive, i kako »foršibaju« svijajući se i zavijajući kolosijecima kojima upravljaju neznane skretnice.

Barba Ljubo, nevješt u ophođenju s djecom, strpljivo nas je u te sparne dane vodio na kratke izlete i šetnje: Jelenovcem i gornjim Tuškancem, dakako i Gornjim gradom. Kao i svoj djeci, Uspinjača je bila – izlet u nebo.

Zagrebačka je idila potrajala petnaestak dana, sve do nismo doznali da će naš otac zbog nama nepoznatih razloga biti zadržan u zatvoru. Vratili su nas kući u Daruvar, u prašnjavu ljetnu svakodnevicu. U vedru bezbrižnost, koja je tako silno odudarala od posvudne povijesne tmore.