Značenje Deklaracije u povijesti hrvatskoga jezika

Da bi se u punini, koliko je to moguće, shvatilo značenje Deklaracije o kojoj je danas na ovome okruglome stolu riječ, potrebno je ipak navesti njezin puni naslov: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Izuzme li se poznata latinski pisana Declaratio ex parte nunciorum Regni Croatiae iz godine 1790. (v. Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. XII., Zagreb 1933., str. 33.-37.), deklaracije, hrvatski pisane, upućene državnim organima i javnosti, koliko mi je poznato, nije bilo u povijesti hrvatskoga književnoga jezika, pogotovu ako se, kao što i treba i kako je u Hrvata bio oduvijek običaj, jezik kao kulturno dobro poistovjeti s narodom. Riječ je dakle o nazivu i, poglavito, o položaju hrvatskoga naroda kakav je bio i kakav je zapravo, po zamislima nekih, trebao biti u određenome razdoblju bivše jugoslavenske federacije.

Tek prisjećanja radi dopustite mi da navedem samo nekoliko činjenica iz riznice hrvatskoga jezičnoga povijesnoga nazivlja. Prvo, od Baščanske ploče vremenski doslovno. Tamo je naime uklesan oblik hrvatski uz ime kralja Zvonimira. Budući da se tada i kasnije poistovjećivalo ime naroda i jezika, može se opravdano pretpostaviti da se u to doba i jezik zvao hrvatski. Jednočlano je, hrvatsko ime jezika, zabilježeno i u ostalim dokumentima iz početnih stoljeća hrvatske pismenosti: u Razvodu istarskome i u Vinodolskome zakonu. Isto je tako bilo i kasnije kad se upotrebljavala jedna od prevedenica lingua illyrica (ilirički, slavenoilirički, ilirijanski, ilirski i sl.) jer se to uvijek odnosilo samo na jezik Hrvata u državnoj Trojednici. I sve tako do pod sâm kraj 19. stoljeća. Dakle punih devet stoljeća. Drugo, supstancija je tomu jeziku uvijek bila hrvatska trodijalektalna književna stilizacija. Što se iz koje spomenute stilizacije osjećalo svojim, unosilo se u vlastite tekstove. U tome je pogledu hrvatska srednjovjekovna književnost odigrala veliku ulogu. Kasniji su hrvatski književni krugovi i pokreti, odnosno filološke škole, samo potvrđivali izneseno.

Stvar se počela okretati drugačije tek u posljednjim desetljećima 19. stoljeća, ponajviše nastojanjima hrvatskih mađarona i onih koji su, nakon prevlasti srpske jezične reforme Vuka Stefanovića Karadžića, pronalazili zajedničke crte dvaju jezika. Predložen je i simbol tomu zajedništvu – srpskohrvatski jezik. U prethodnim razdobljima nije ni moglo doći do zajedničkoga nazivnika jer je povijesni razvitak spomenutih dvaju jezika, koji ih kao zasebne povijesti jedini legitimiraju, bio potpuno drugačiji. Naime, srpski pisani, književni jezik obilježava ruta: jezik Nemanjićâ (tj. uglavnom crkvenoslavenski jezik srpske redakcije) – nakon toga ruskoslavenski jezik kao službeni jezik srpske pravoslavne crkve (počevši od Srijemskih Karlovaca kao dara ruskoga cara Petra Velikoga pa sve donedavna) – zatim slavenoserpski jezik (poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) – i, na kraju, Karadžić.

Hrvatska je ruta drugačija: njezino je obilježje, kao što već spomenusmo, neprekinuta tronarječna književna stilizacija bar kroz pet-šest stoljeća. Dok je dakle Hrvatima trodijalektalno izvorište književnoga jezika sasvim normalna pojava, Karadžić se opredjeljuje za jednodijalekatnu ekskluzivnost. Kad se tako promotre stvari, onda postaje jasnije da novi naziv jeziku, naoko zgodan, srpskohrvatski naime, u normalnim okolnostima ne bi mogao preživjeti iz jednostavnog razloga što ni dotada, pa i otada, nikada nikomu nije bio materinski jezik. Odnosno, mogao je opstati, čak se neko vrijeme i proširio na srpskohrvatskoslovenački, samo silom vlasti, pogotovu za vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije.

Godine 1929. dolazi do pravoga udara: tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole. »U svim se školama naše zemlje – stoji u predgovoru – upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (…) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole.« Vrata su novomu propisanomu jeziku i pravopisu, upravo ekavizaciji jezika u Hrvatskoj, bila tako širom otvorena. Taj je proces bio donekle zaustavljen za vrijeme Banovine Hrvatske. Važnije je ipak od svega toga da je hrvatska književna ili književnička rijeka, unatoč presijama i zabranama, nastavljala teći svojim tijekom dalje, ostajući uglavnom u vlastitu koritu, dakle u svome jezičnome toku, o čemu će biti kasnije riječi.

Nakon drugoga svjetskoga rata Hrvatska se našla u sklopu federativne Jugoslavije. Zanimljivo je da je već AVNOJ na svome drugome zasjedanju donio odredbu da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika, i to »na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku« jer su »svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije«.

Na četiri je jezika proglašen kasnije i novi ustav. Isto su se tako smatrali autentičnima tekstovi objavljeni u Službenom listu na četiri spomenuta jezika. Pravno gledajući, na taj je način i hrvatskomu književnomu jeziku bilo osigurano njegovo postojanje i ime. Polazeći od toga, počelo je Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba pripremati novi poslijeratni pravopis, a 1952. pokrenulo je Jezik, »časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika«, na čelu s dugogodišnjim glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom.

I tada dolazi do novoga udara jer unitarističke snage nisu mirovale unatoč spomenutim ustavnim odredbama, pa čak i uspostavom skupštinske Komisije za istovjetnost tekstova. Naime, Matica srpska iz Novoga Sada organizirala je 1953. godine Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko-hrvatskom prostoru. Rezultat je višemjesečne Ankete bio potpisivanje zaključaka Novosadskoga dogovora (1954.).

U prvoj točki Novosadskoga dogovora stoji: Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik, koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. Točka druga glasi: U nazivu jezika nužno je uvijek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dijela. U točki sedmoj piše: Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis.

Na osnovi tih zaključaka izrađene su i objavljene dvije verzije pravopisa: jedna u Zagrebu latinicom, druga u Novom Sadu ćirilicom. Zagrebačka verzija nosi naslov: Pravopis hrvatskosrpskoga književnoga jezika (1960.).

Promjenom redoslijeda u nazivu jezika, tj. srpskohrvatski u hrvatskosrpski, ništa se bitno nije promijenilo – unitaristička želja za ostvarenjem drvenoga željeza ostala je i dalje.

Budući da se natrag nije ni htjelo ni moglo, počelo se spašavati bar ono što bi se eventualno spasiti dalo. Pojavile su se stoga teorije o dvjema varijantama nepostojećega jezika: o srpskoj i hrvatskoj ili, ublaženije, o zagrebačkoj i beogradskoj. Zanimljivo je da je teoretska rasprava o varijantama započela sa srpske strane. Bolje i to, kad se već teško mogu ili čak gotovo ne mogu ukinuti ustavotvorne odredbe o službenim jezicima u SFRJ.

Unitaristički je pritisak neprestano rastao, ali je u Hrvatskoj počeo rasti i otpor tomu. Taj se pritisak počeo ublažavati uvođenjem dvočlanoga naziva sa ili, tj. hrvatski ili srpski kao prihvatljive ili prihvatljivije varijante. I kad danas raspravljamo o dvočlanomu nazivu sasvim mirno, onda bi, čini mi se, trebalo vidjeti nijansu između dvočlanoga naziva sa ili ili bez njega. Ne zato što bi nam jedan evenualno bio draži od drugoga, nego zato što je u nazivu hrvatskoga jezika bila umiješana druga strana, drugi dvočlan, a ona se nije jednako odnosila prema nazivu sa ili. Naime, dvočlani naziv sa ili bio je drugoj strani, pogotovu u Jugoslavijama, tek na rubu prihvatljivosti. Što se pak Hrvata tiče, bili su dovedeni u situaciju da biraju između dva zla. Kad su već bili prisiljavani, izabirali su obično manje zlo jer je u njemu izraz hrvatski bio ipak odvojen od drugoga člana i jer su time neki hrvatski filolozi mogli demonstrirati nakaradnost naziva za jezik koji je, takav sa ili, postojao samo u Hrvatskoj odnosno u Jugoslaviji i nigdje više. A nije se ni točno znalo što u toj kombinaciji zapravo znači veznik ili; je li to sastavni ili rastavni veznik. Zato naziv sa ili nije ni drugoj strani bio po volji. Jedini »pravi« bio je za njih naziv srpskohrvatski.

Nema sumnje da je naziv srpskohrvatski (odnosno hrvatskosrpski) s tvorbenoga gledišta bolji od onoga sa ili. Međutim, baš taj tvorbeno bolji naziv (bez ili) zapravo je najgori odabir. Zašto? Zato, da ponovimo, što srpskohrvatski pa i hrvatskosrpski nikada nikome nije bio materinski jezik. Nije da se to nije znalo, ali se taj naziv forsirao da bi, u općem smišljenom trendu zaborava, srpskohrvatski jezik postao materinski jezik, a onda kao svaki prirodni jezik dobio jednočlano ime, ono koje su Vuk Karadžić i Đuro Daničić upotrebljavali kad su pisali svoja djela. Srpskohrvatski je bio prvi cilj, da bi se mogao ostvariti onaj drugi, pravi. Tako bi im se krug od dva veka Vuka mogao uspješno zatvoriti. Kad se vidjelo, upravo u najnovije naše dane, da od toga cilja nema ništa, odrekli su se dvočlanoga naziva jezika brže-bolje upravo oni brojni koji su ga, zbog probitaka ili u zabludi, smatrali dobrim rješenjem, a u još većem broju oni koji su to navodno »dobro rješenje« uzdizali na rang svetinje, da bi se iza nje skrivali, čekajući da nestane.

Ako se tako postave stvari, onda sva nabrajanja o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, kojih naravno ima, dobivaju drugu dimenziju, postaju više zanimljivo štivo o nametanju, a ne ubojiti dokaz. Jer, nije bit u razlikama bez obzira na njihovu količinu, budući da razlike ili srodnosti među jezicima postoje, nego u ondašnjem upornom izgrađivanju tobožnje zajedničke ulice koja je, prema zamisli njezinih arhitekata, mogla imati samo jedan smjer. Taj smjer pokazuje već Maretićev postupak u predgovoru njegovu Jezičnome savjetniku (1924. godine). Maretić, prema vlastitim riječima, izgoni kajkavizme jer bi te riječi »književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale« i »jer ih Srbi ne bi hteli primiti«. Važno je dakle što o zajedničkome jeziku misle Srbi. Oni postaju obrazac po komu se sve ravna. Čega u njihovu jeziku nema, proglašava se provincijalizmom ili nepotrebnom kovanicom, pa sve to treba, da se opet poslužim Maretićevim izrazom, izgoniti iz hrvatskoga jezika i hrvatskoga jezičnoga nasljeđa. Zbog jezičnoga jedinstva sa Srbima, savjetuje Maretić, trebali bi Hrvati polako zaboravljati »kovanice« kao glazba, isusovac, tvornica, učionica, knjižnica itd., kako bi u povijesnomu pamćenju postali zapravo nepismeni. A onda je svejedno u kojem si jeziku nepismen, važno je u kojem si pismen.

Pa kako se hrvatski jezik odupirao i odupro svemu tome? Neprestanim njegovanjem onoga što je pripadalo samo njemu učvršćujući hrvatsku jezičnu okomicu, onoga što se u bilo kojoj hrvatskoj sredini uvijek prepoznavalo kao svoje pa zato unosilo u vlastite tekstove. A to što pripada samo njemu jest tronarječna čakavsko-kajkavsko-štokavska organska i književna osnovica. Jer, prema dobru tumačenju Radoslava Katičića, zamjenica je ča tek onda čakavizam kad u okviru istoga jezika može stajati u opreci prema nečakavskima kaj ili što. Isto je tako s kajkavizmom kaj i štokavizmom što jer u hrvatskome jeziku mogu imati opreke. Stoga je hrvatski jezik i čakavski i kajkavski i štokavski – i po tome tropletu jest zaseban, unikatan. Kako li nam se u tom sklopu razmišljanja sasvim razumljivim čine postupci hrvatskih pisaca i jezikoslovaca kroz duga stoljeća naše književnojezične povijesti! Iz te bogate povijesti navest ću, samo ilustracije radi, niz primjera koji potvrđuju našu osnovu tezu o stalnoj i dugotrajnoj izgradnji hrvatskoga književnoga jezika.

Već u rukopisima, neliturgijskim glagoljskim kodeksima, kakav je npr. Petrisov zbornik (15. stoljeće), nalazimo mnoge čakavske i kajkavske crte koje svjedoče da se u Hrvata od samoga početka izgrađuje pisani jezik uključivanjem u crkvenoslavensku maticu elemenata vlastitih dijalekata i tako podiže jezik na razinu pravoga književnoga jezika koji može obavljati sve funkcije koje obavlja latinski jezik. Na tako postavljenim temeljima gradili su ostali.

Postaje nam stoga razumljivim da npr. čakavac Marko Marulić, koji piše svoju Juditu u »versih harvacki složenu«, ima kajkavizme poput hiža, rusag (mađ. orsag), komparativ vekši, superlativ najmanjši i dr.; da se Ivan Gundulić, kao i svi pjesnici hrvatskoga baroka, obilato služe starim čakavizmima (kao vazeti mjesto uzeti, pa vazmi, vazam, vazamši, gospoja mjesto gospođa i dr.); da čakavac Senjanin Pavao Vitezović unosi u svoje hrvatske tekstove jezične osobine iz dijalekatski različitih književnih stilizacija, smatrajući da je hrvatsko političko jedinstvo usko povezano s jezičnim, što se odrazilo i u njegovu rukopisnu rječniku Lexicon latino-illyricum, gdje za latinsko quid navodi sva tri hrvatska ekvivalenta ča, kaj, što; da kajkavac Ivan Belostenec kao reprezentant ozaljskoga književnojezičnoga kruga u svome dvosveščanome rječniku Gazofilacij navodi ponešto izmijenjenim redoslijedom iste zamjenice kaj, ča i što; da Jambrešić navodi što i kaj; da najkajkavskiji kajkavac isusovac Juraj Habdelić piše kako se hrvatski kaže lehko i lahko, osem i osam, den i dan; da se najbarokniji ikavski Slavonac Antun Kanižlić ugleda u djela baroknoga jekavskoga Dubrovnika te uključuje u svoja djela leksik što ga je nalazio u leksikografa južne Hrvatske; da Matija Petar Katančić – prevodeći i tiskajući kompletnu Bibliju u 6 knjiga – napominje kako se ponajbolji izbor riječi može naći »u vrlom Kanižliću, krasnom Kačiću i govornom Reljkoviću«; da djelo Razgovor ugodni ikavca Andrije Kačića Miošića čita kajkavski historiograf Adam Baltazar Krčelić i kajkavski komediograf Tito Brezovački kao štivo vlastitog jezika; da Istranin Joso Voltiggi u svom Ričoslovniku navodi ikavizme pored jekavizama; da dubrovački isusovac Franjo Marija Appendini u predgovoru gramatici spominje druge gramatike kojima se služio (i onu prvu Bartola Kašića koji ima što i ča za latinsko quid, i Lovre Ljubušaka, i Jakova Mikalje, i Ardelija Dela Belle); da u osvit hrvatskoga narodnog preporoda započinje Matija Smodek po prvi put u povijesti hrvatskoga školstva nastavom na zagrebačkom visokom učilištu (prethodnici sveučilišta) kajkavskom književnom stilizacijom da bi već u idućih nekoliko predavanja uključivao elemente i drugih dviju hrvatskih književnih stilizacija; da historik Ivan Kukuljević Sakcinski drži u Hrvatskome saboru (parlamentu) prvi govor na hrvatskome jeziku u kojem se isprepliću tronarječni elementi; da Danica ilirska na koncu prvoga godišta donosi popis riječi »koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Iliriji pomanje poznane«; da August Šenoa piše kako hrvatsku štokavštinu »upotpunjavati valja rječmi kajkavskoga i čakavskoga narječja«; da Vladimir Nazor unosi u svoju novelu čakavsku pjesmu o galijotu (Galijotova pesan), a to isto radi Antun Gustav Matoš s kajkavski stiliziranom pjesmom Hrastovački nokturno; da se ubrzo zatim pojavljuje Antologija čakavske lirike, a onda i kajkavske, jer je za hrvatske pisce bilo jasno da čakavska i kajkavska književna stilizacija nikada nisu prestale biti sastavnim dijelom jezika hrvatske književnosti; da Miroslav Krleža izdaje 1936. godine, o stotoj obljetnici hrvatskoga narodnoga preporoda, svoje kajkavske Balade Petrice Kerempuha, a veliki hrvatski filolog Stjepan Ivšić objavljuje iz istih pobuda iste godine magistralnu raspravu Jezik Hrvata kajkavaca; da počinje izlaziti časopis Hrvatski jezik itd. – sve do Josipa Pupačića koji je u pjesmi Zemlja i ja posvećenoj Baščanskoj ploči napisao i ovaj stih:

Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječno šumiš?

Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja.

Taj jezik što se prostire od čakavske i štokavske ikavice preko dubrovačke jekavice do kajkavskoga narječja, a odatle preko Bosne sve do Slavonije »tam do Dunaja«, prepoznavao je hrvatski narod uvijek kao svoj i želio da baš to bude jezik njegove knjige. I tako već stoljećima. Osjetio je pjesnik ono što čini srž hrvatskoga jezika. Nisu taj jezik mogli slomiti pritisci s različitih strana, ni nekoliko stoljeća osmanlijskoga osvajanja, ni njemačko-mađarska penetracija, ni dva veka Vuka, ni dvije Jugoslavije, pa ni Novosadski dogovor. Jer, jezik se, na sreću, teško može zatrti; žilaviji je, naime, nego što se misli. Zato je zdravo zrno Baščanske ploče, zrno hrvatskih glagoljaša uvijek nalazilo komad plodne zemlje, komad svoje slobode. Iznikla je jedinstvena povijest hrvatske jezične okomice koju takvu nema nijedan drugi jezik na svijetu. A kako književni jezik nastaje i postoji po svojoj povijesti koja ga jedina određuje i legitimira, onda zasebna povijest hrvatskoga jezika govori o samosvojnosti hrvatskoga književnoga jezika. Pokazalo se tako da ono što je upisano u jezik – upisano je u najtvrđi materijal! To vrijedi, dakako, i za hrvatski jezik.

I kad sve to što smo naveli nije bilo dovoljno, onda se na unitarističko nasilje moralo odgovoriti Deklaracijom, kojoj je danas opravdano posvećen ovaj znanstveni skup. Odgovorilo se tada upravo u Matici hrvatskoj gdje je Deklaracija i začeta, odgovarala je tadašnja Matica i nakon Deklaracije, npr. na novosadski rječnički Adok i na novosadski pravopis i na mnogo toga. Od Deklaracije naovamo počinju se hrvatski jezični tijekovi nezaustavljivo vraćati u vlastita korita prema svojim prirodnim mliništima. Budući da zbog svega navedenoga Deklaracija jest prekretnica u povijesti hrvatskoga književnoga jezika i njegova pravopisa, moglo bi se postaviti pitanje: zašto je sadašnja Matica ostala gluha prema rješenjima aktualnoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika u kojemu sudjeluje i Matičin predstavnik, okrećući tako leđa usvojenim pravopisnim preporukama.