Značenje Deklaracije danas

Tekstovi deklarativne naravi indikatori su stanja i odnosa, vjesnik početka i kraja čitavih razdoblja. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine prvorazredni je događaj u novijoj hrvatskoj povijesti: jezičnoj i političkoj, jer potvrđuje kako je kolektivni identitet neodvojiv od jezičnoga. Glavni su razlozi njezina nastanka nezadovoljstvo Hrvata zbog zanemarivanja nacionalnog imena jezika i njegove neravnopravne zastupljenosti u komunikacijskom prostoru onodobne države te činjenica kako se u ime jezičnog jedinstva, za kojim je težila jugoslavenska politička elita, sužava prostorna i povijesna cjelovitost hrvatskog jezika. U radu se govori o odjecima Deklaracije, ali i o sporovima oko jezičnih pojava u novije vrijeme koji su rezultat politizacije jezika, a ne znanstveno utemeljenog sučeljavanja. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju, globalizacija, internetizacija i anglizacija ponovo aktualiziraju sadržaj Deklaracije.

I.

Vrijedilo je u prošlosti a vrijedi i u sadašnjosti da tamo gdje postoji socijalni konflikt postoji i jezični (Thomas/Wareing: 1999, 142). Osjetljivost Hrvata na svoj jezik nije razlikovni element u odnosu na druge, ona je odraz iskustva prema kojem je pravo na vlastito ime jezika ujedno i pravo na vlastiti put u samoodređenje i samostalnost. Gledajući unazad, u povijest, očuvanje jezika za hrvatski je narod predstavljalo dio sigurnosne politike i onda kada se činilo kako od podjarmljenosti nije bilo njezinih nositelja. Nijekanje prava na narodno ime jezika uvijek je bilo znakom podčinjenosti i neslobode dijelova ili glavnine ozemlja Hrvatske.

Tekstovi deklarativne naravi nikada sami po sebi nisu rješavali teškoće, ali su često bili indikatori stanja i odnosa, vjesnik početka i kraja čitavih razdoblja. Mjesto i značenje dokumenta kojemu se ove godine obilježava četrdeseta obljetnica, u današnjem vremenu ima dvojaku zamjedbu. Prva proistječe iz tumačenja kako je Deklaracija prvorazredni događaj u novijoj hrvatskoj povijesti: jezičnoj i političkoj, jer potvrđuje kako je kolektivni identitet neodvojiv od jezičnoga. Zahtjev za uporabom i primjenom narodnog imena u Deklaraciji ne može se promatrati kao puki događaj u izgradnji suvremene hrvatske nacije jer ta je faza završena prije gotovo dva stoljeća, međutim on je uz iskazivanje nezadovoljstva jezičnom i općom politikom bio znakom želje za političkom i gospodarskom samostalnošću. Druga nastaje ako se Deklaraciju promatra unutar dinamične mreže odnosa, vječnog prožimanja naroda, jezika i politike, pri čemu postaje jasno da neke pojave iz tog vremena postoje i u sadašnjem trenutku, iako je sociolingvistički okvir posve promijenjen. Rasprave oko jezika, onda i sada, umjesto da budu mjesto suradnje i zdravog rivalstva, otvorenosti iskustvu sadašnjosti koje će promicati pozitivne predodžbe, ponekad prelaze u sporove i sporenja koja završavaju neakademskim objedama na račun svjetonazorskih i stručnih neistomišljenika.

II.

Što joj je prethodilo, kakva je bila društvena i politička klima u Hrvatskoj te kakav je bio neposredni odjek Deklaracije? Kao što se moglo čuti na Okruglom stolu u Matici hrvatskoj, sjećanja na taj događaj još su mnogima bliska i bogata pojedinostima, ali istodobno upozoravaju kako je još donedavno bio tegoban položaj hrvatskoga jezika unatoč činjenicama o kontinuitetu jezičnoga razvoja te o dobro proučenom početku pismenosti i razvoju književnosti dugoj devet stoljeća, a čime se ne mogu podičiti mnoge veće i poznatije nacionalne književnosti.

U ideološki obilježenom vremenu, koje je uvjetovalo nastanak Deklaracije, jednu su struju činili zastupnici motrišta o samostalnom hrvatskom jeziku kao emanaciji narodnoga duha, a koji su bili označavani nacionalistima; na drugoj su strani bili pravovjerni, jugoslavenski usmjereni »pregaoci« koji nisu mutili vode i sumnjali u jedinstvo na svim razinama, pa i na jezičnoj. Iz današnje je perspektive jasno kako je Deklaracija, stavljajući u žarište jezično pitanje, odnosno pravo na imenovanje jezika kojim govore Hrvati, odjeknula glasno i razorno te je, unatoč hajci i progonima, najavila i poraz nametanog »jednačenja«. Bilo je to vrijeme i prostor u kojem su do tada samostalno mišljenje i inicijativa bili nepoželjni, vrijeme u kojem su u jugoslavenskoj zajednici na vrhuncu bili oportunizam, konformizam te prigušivanje hrabrosti i samoinicijativnosti, zbog čega se nesmetano širio štetni korov partijske propagande i autoritarnosti.

Sve do tog trenutka mislilo se kako su Hrvati previše razjedinjeni međusobnim nepovjerenjem, zadojenošću jugoslavenskim entuzijazmom, socijalističkim vizijama ili težnjom za utjecajem i moći. Vlast se uljuljkala u uvjerenje kako je nestalo volje i želje za nacionalnom stabilnošću i jačanjem identiteta te da je odnarođivanje, diseminacija naroda na samom vrhuncu ili bar na dobrom putu uslijed nametanog nadnacionalnog panjugoslavenstva kojim je trebalo razbiti jednoznačni hrvatski identitet. Iako je Deklaracija svojom jezičnom stilizacijom onodobni produkt duhovne klime socijalističkog društva, izrazom je jasno usmjerena na pitanje statusa i imena jezika, odnosno neravnopravnu zastupljenost nacionalnih jezika u komunikacijskom prostoru onodobne države te je upozorila kako se u ime jezičnog jedinstva sužava prostorna i povijesna cjelovitost hrvatskog jezika.

Pojava je Deklaracije sadržavala i snažnu političku poruku jer je uznemirujuće djelovala na ustaljenu praksu i običaje ljudi, njome je uzdrmana vlast nenavikla na sumnjičenje i nove prijedloge izvan nje same. Vlast je zahvatio osjećaj nesigurnosti te je uzvratila bukom, prijetnjama i zastrašivanjem zbog takva kontrarevolucionarnog čina. Njezini su potpisnici različito označivani, za jedne bili su to reakcionari koji su posumnjali u dogmu i autoritet partijskoga zakona, zanemarivši pri tom ciljeve višeg jedinstva, a za druge su potpisnici bili nekonformisti koji su narušiavali onodobnu harmoniju bratstva i jedinstva te ih se sumnjiči za »podrivanje samih osnova samoupravnog socijalizma« (Pranjković: 2006, 38).

Uznemirenost zbog objave toga teksta među najvišim partijskim i državnim vrhovima javnim se napisima prenosila na periferiju te se među ljudima, posebice u intelektualnim krugovima, odražavala kao osjećaj krivnje, strah od represije, opća psihoza i nemir. Stanje u Slavoniji onog vremena najbolje to potvrđuje, iako među 18 znanstvenih i kulturnih ustanova koje su poduprle Deklaraciju ni jedna nije iz toga kraja. Prve su se reakcije pojavile u tiskovinama četiri dana od njezine objave. Malo toga zainteresiranom čitatelju može biti jasno jer izostaju činjenice, sadržaja nema, zamjenjuju ih osude kojima se isticala odanost i dodvoravanje aktualnoj politici. Simptomatična je i izjava nakon sastanka redakcije časopisa »Revija« i ogranka Matice hrvatske u Osijeku, dakle jednog od ogranaka ustanove pod čijim je okriljem Deklaracija i nastala: »Osječki ogranak Matice hrvatske izjavljuje da je za postojanje Deklaracije saznao tek iz štampe... nitko od njegovih članova nije bio konzultiran niti je učestvovao u njezinu pripremanju i potpisivanju«, stoga se oni, »ne samo ograđuju od teksta Deklaracije već ga najoštrije osuđuju i odbacuju kao dokaz krajnjeg odsustva političkog i naučnog sluha i odgovornosti.« Na sličan su se način ograđivali i svi drugi slavonski ogranci MH, a u izjavama ističu kako zamjeraju inspiratorima i Upravnom odboru MH u Zagrebu što o tako krupnom pitanju nisu upoznali članstvo.

Koliki je egzistencijski strah zavladao među pojedincima, svjedoče i slučajevi uglednih intelektualaca koji su se u uokvirenim stupcima u novinama odricali sadržaja teksta Deklaracije i s kojim nisu imali nikakve veze, iako će kasnije biti etiketirani kao matičari iz 71. ili će sebe tako predstavljati kada to postane prihvatljivo. Činjenica jest kako su se u Zagrebu isti članovi osjećali zaštićenije, ali ne može se reći kako nije bilo oportunizma i malodušnosti u dijelu Matičinog članstva u Slavoniji budući da se jedan dio, i to onaj čelni, nije ustručavao izreći istinu o položaju hrvatskoga jezika. Osude su bile silovite, ali kratka trajanja, uočavala se jasna strategija: uopćenim prozivanjem krivaca nastojalo se odgovornost raspršiti na sve, odnosno – nikoga. Izjave kako je Deklaracija »posljedica nerazvijenog samoupravljanja u kulturi« ili neobaviještenosti koliko sada zvuče naivno, tada su zapravo topile lavinu napada. Odjeci u javnosti samo su potvrdili da je pojava Deklaracije znak kraja istrošenog razmišljanja o jedinstvu na svim razinama, poglavito u jeziku.

III.

Što nam Deklaracija danas znači; je li ona zaboravljena ili je, naprotiv, aktualizirana – na to pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor. U europskom civilizacijskom krugu nacionalni identitet uvijek se jačao zbijanjem redova oko jezika, politizacijom kulture i pojačanom ulogom inteligencije (Smith: 1990, 183), a u izgradnji identiteta nacije jezik se uzimao kao najistaknutiji element. One koji su to provodili u pravilu se naziva »članovima elite ili skupine koja ima vlast«, a to se uvijek događalo u uvjetima borbe za kakav status ili moć. U unitarističkoj Jugoslaviji, gdje je dio socijalističke elite dominantnu srpsku ideologiju skrivao iza uspostave »neetničkog« jedinstva, a čiji je najuočljiviji simbol trebao biti anacionalni, hibridni i državni »srpskohrvatski« jezik, posezanje Hrvata za vlastitim jezikom kao identitetskim sredstvom i simbolom nije moglo i smjelo proći nezapaženo.

Svi koji su to činili obilježavani su u ono vrijeme za egzistenciju i uklopljenost u društvo teškim, diskvalificirajućim etiketama kao »nosioci nacionalističke politike« (Škiljan: 2002, 277). Nije stoga neobično zašto su se i hrvatskim jezikoslovcima i književnicima samo zbog uporabe određenih jezičnih oblika i primjene »nepoćudnih« tvornih mogućnosti u jugoslavenskoj državi prišivale etikete nacionalista. Takvo ideološki utemeljeno imenovanje i u današnje vrijeme primjenjuju pojedinci iz slavističkih krugova, poput R. Greenberga (2006, 140), koji govori o »nacionalistički usmjerenim hrvatskim jezičnim planerima« ili o »nacionalistički usmjerenim jezikoslovcima«.

Za razliku od širokih slojeva hrvatskoga etnosa, članovi intelektualnih krugova znatno su više, pod utjecajem povijesnih zbivanja, mijenjali simboličke svjetove i identitetsko ruho, što je često dovodilo do lutanja, zabluda i triježnjenja. Skokovi iz jednoga u drugi simbolički prostor (kroatocentrizam i jugoslavenstvo) najčešće su figure diskursa i biografija mnogih intelektualaca (D. Oraić Tolić: 2006, 41), a jezikoslovci nisu u tome iznimke. No, njihova je zabluda ako se mislilo kako će povećanje ili smanjivanje jezičnih razlika u odnosu na susjedne jezike utjecati na obilježja nacionalnog identiteta. S druge strane, u hrvatskoj pučkoj kulturi, usmenoj predaji i svakodnevnom životu zbog snažnih identitetskih filtara nikakvoga traga nisu ostavili već više od stoljeće i pol stari »ujediniteljski« nazivi hrvatskosrpski odnosno hrvatski ili srpski, koji još i danas imaju jako vanjsko priznanje. U mjesnim i pokrajinskim govorima hrvatski se živio, a ne ujednačavao. Tvrdokorni nepokolebljivi čuvar samosvojnosti i temelja hrvatskog jezika bio je puk, a ne slojevi koji su se nad njim uzdizali. S obzirom na tronarječnu hrvatsku književnost te političku i demografsku rascjepkanost kroz povijest, identitet jezika ne može se odnositi samo na standardni idiom, već na sve idiome.

Naravno, u razvojnim tijekovima i standardizacijskim procesima inteligencija je neprijeporno imala ključnu ulogu. Također, nedvojbena je i činjenica kako je Hrvatima jezik, s obzirom na njegovo različito imenovanje, bio sredstvo i za obilježavanje identiteta užeg kolektiviteta: slavonskog, dalmatinskog, bosanskog, hercegovačkog, dubrovačkog, ali i šireg: južnoslavenskog i slavenskog kolektiviteta. Primjenjivo je to i na pojedince koji su imali snažan utjecaj na izbor idioma za javnu komunikaciju i imenovanje jezika te oblikovanje svijesti o tom jeziku. To nije nužno i oportuno kako se često jezikoslovci međusobno optužuju u polemikama, no čini se povijesna krivotvorina u slavističkim krugovima kada se takvo imenovanje proglašava apriorno »nehrvatskim« (Katičić: 1986, 115), a u tome su prednjačili srpski filolozi (J. Skerlić, A. Belić, P. Ivić, R. Marojević i dr.).

IV.

Četrdeset godina poslije, nakon četverogodišnjeg rata i borbe za državnu cjelovitost u prvoj polovici 90-ih godina, nakon svih postignuća od samostalnosti i jačanja ugleda Hrvatske do promicanja kroatistike u zemlji i izvan nje, vrijeme od državnoga osamostaljenja do danas obilježili su i sporovi, kritike i polemike koje utječu na stvaranje predodžbe u javnosti kako je jezikoslovnu kroatistiku kao rijetko koju struku zahvatila bipolarizacija, svrstavanje u dva tabora. Tu je pojavu teško opravdati »viškom demokracije« za kojom se vapilo prije tri ili četiri desetljeća. Iznenađujuće je to što se zadržalo ideološko imenovanje i podjela: na desne i na lijeve; jugounitariste ili jugonostalgičare na jednoj strani te na državotvorne i domoljubno osviještene nacionaliste i konzervativce. Dovoljno je zaviriti u brojne internetske forume te pročitati komentare o jezičnim pojavama i motrištima jezikoslovaca. Oni obiluju odredbama: jugoslavenski, prosrpski, udbaški, fašistički, (neo)frankovci. Takvo imenovanje potvrda je visokog stupnja ispolitiziranosti jezika koji povremeno izbija i u stručnim raspravama.

Događa se to ponajprije kada je riječ o uvijek tržišno izazovnoj knjizi čije je značenje u javnosti simbolički preuveličano i iskrivljeno － pravopisu. Podsjeµamo, u 16 godina hrvatske samostalnosti izaÜla su tri autorski razliÞita pravopisa u desetak dopunjavanih ili proÜirivanih izdanja. Inovacija u tom pogledu ima joÜ, samo one nisu pretoÞene u knjiÜki oblik; s tim u vezi je ilustrativno miÜljenje I. èkariµa u kojem demonstrira novi dosljedni pristup fonoloÜkom pravopisu, ali i stajaliÜte kako se u odnosu prema tom dijelu norme zrcale i politiÞki sklopovi onih koji ju zagovaraju:

╗

Unutar samo jedne grafie, latinice, zagovaranje pravopisnih naÞela kao Üto su fonoloÜko (prije oznaÞavano kao fonetsko) i morfonoloÜko (prije nazivano etimoloÜkim ili korjenskim), mo×e dobivati debele ideoloÜke premaze. Vşlo je visoko pretkazljivo da če naši politički mentalni sklopovi ljevo od centra naginjati više prema, kako se kaže, fonetskom načelu, a oni desno od centra više prema korjenskom, kažu, načelu. (…) Fonetsko načelo raskida s knjiškošču, s prošlošču. Etimološko načelo, naprotiv, odgovara ljudima konzervativnije svjesti koji više dşže do tradicie, do knjige, do elitizma. U nas se etimologiziranje jače vezuje još uz hrvatstvo, uz ponos na dugu tradiciu pismenosti, a fonetiziranje na spregu sa srpskim jezikom i kulturom. Fonetska strana predbacuje etimološkoj ustaštvo ‘korienskog pravopisa’, a u obşnutom se smjeru sumnjiči za jugonostalgičnost.« (I. Škarić: 2001, 2)

Uz spomenute podjele prouzročene pravopisnom simbolikom valja spomenuti i dva toposa međusobnih optužaba prema kojima su oni na »drugoj« strani sljedbenici tzv. Novosadskog dogovora i posebno načela pisanja Vuka Stefanovića Karadžića. Zanemarivanje činjenice kako je u Hrvatskoj svojstvena postojana tradicija miješanja (pravo)pisanja prema obama načelima, pri strastvenom napadanju zastupnika ili tumačitelja određenih pravopisnih, ali i jezičnih pojava te njihovo stalno dovođenje u vezu s Karadžićevom ulogom u standardizaciji srpskoga jezika, zapravo ide u prilog srpskoj intelektualnoj eliti i pojedincima u slavističkim krugovima koji niječu kontinuitet i vlastiti standardizacijski put hrvatskog jezika ili ga promatraju kao hibridni izdanak srpskog jezika te ga tako stavljaju u podčinjeni položaj.

Kada je pisanje i govorenje o jeziku utemeljeno na ideološkim diobama i nazivima, obezvrjeđivanju drugih mišljenja i vrijednosti, tada je to često nadomjestak za nedostatak znanstvenih kriterija i metoda, riječ je o prikrivanju neznanja, pomanjkanju intelektualne dubine. Pravi znanstveni opis hrvatskoga jezika nemoguće je bojati lijevim ili desnim bojama. Kako izgleda desničarski opis subjekta i tematskih uloga koje mu mogu biti pridružene; u čemu se sastoji ljevičarski odnos spram semantičkog izbjeljivanja i gramatikalizacije riječi u sadašnjem trenutku; je li moguće ideološkim sredstvima tumačiti razliku između prefiksacije i slaganja te u kakvoj je vezi domoljublje i razlika između polisemije i homonimije?!

Svaka znanost ispunjava svoju pravu ulogu onoliko koliko promiče samostalne navike mišljenja i istraživački duh oslobođen utjecaja bilo kakvih predrasuda pa i političkih. Stoga ispolitizirani jezični koncepti u drugim područjima mogu imati značajan utjecaj, primjerice u političkoj borbi s neistomišljenicima ili protivnicima, ali ne i u razumijevanju stvarnih jezičnih fenomena. Kada se pojavljuju u struci, oni su u službi ideološke potpore akademskog autoriteta i često potvrđivanju njegove institucionalne moći i uloge u strukturama vlasti ili u službi potvrđivanja njegove kulturne misije u očuvanju nacionalnog identiteta, koji je baš u tom trenutku valjda najugroženiji.

Imenovanje jezika, koje je temeljni razlog nastanka Deklaracije, pojavilo se i u 90-ima sporno, a u nečijim glavama možda traje i dalje. Riječ je o dilemi koja to nije smjela biti, ali je ostavila traga sve do danas, a riječ je o nazivima: hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik. Razlozi i opravdanost postoje za oba naziva, prvi je tradicionalniji, a proteže se dijakronijski na znatno starija razdoblja te je s obzirom na vid promatranja preširok ili preuzak u odnosu na drugi (Barić 1999). Standardni je jezik jednoznačniji sociolingvistički naziv, star oko pola stoljeća, odlikuje ga sinkronijska statičnost, a u Hrvatskoj se primjenjuje od početka 70-ih godina prošloga stoljeća. No u proteklom su se razdoblju oba naziva rabila kao istoznačnice za višefunkcionalni i normirani idiom kojemu je zadaća povezivanje nacionalnog i jezičnog identiteta. Potvrda je tomu ime u Deklaraciji ili Akademijin dokument iz 2007. o hrvatskom jeziku u kojem stoji: »Standardni (književni, opći) idiom hrvatskoga jezika zajednički je jezični izraz svih Hrvata.«

Unatoč novim spoznajama, novom demokratskom okružju i okolnostima koji dopuštaju mogućnost izbora, unatoč činjenici da se već iz nekoliko rečenica bilo koje stručne rasprave razaznaje o kojem je varijetetu jezika riječ, sam naziv hrvatski jezik određivan je kao nejasan i maglovit i nedovoljan za profesionalnu usmjerenost i identifikaciju te ga je u kroatistici trebalo razbistriti, naglasiti nekom od spomenutih pridjevnih odredaba. Takva podijeljenost može se i sada uočiti u nazivima kolegija i katedara na kroatističkim studijima. U usvajanju jednog ili drugog naziva ne odlučuju znanstveni razlozi, nego moć i utjecaj autoriteta kojima bi nazivi trebali poslužiti kao identitetske oznake za stvaranje predodžbe o njihovu društvenom utjecaju. U novije vrijeme pojavljuje se još jedna odredba suvremeni hrvatski jezik, koja je valjda na tragu pomirbe dvaju »antagonističkih« naziva i pokušaja da se ublaži isključivost njihovih gorljivih pobornika.

Postoji i čitav niz drugih primjera kako su se različita gledanja na jezične pojavnosti, ali i jezične razlike među govornicima, koje proistječu zbog utjecaja organskih govora kojima su izloženi, pokušavala nametnuti kao obvezujuća u onom dijelu gdje je norma najlabavija. Spomenimo stav određenih fonetičara kako se »u Zagrebu« kao provincijalac doživljava svatko onaj tko jasno izgovora kratkosilazne i kratkouzlazne naglaske ili tko u izgovoru pomiče silazne naglaske na prednaglasnice ili proklitike (zŕ mene; ů škôli); preimenovanje refleksa praslavenskog dugog jata u poseban fonem – dvoglasnik áe s upitnim statusom kratkog odraza jata kao dva fonema; gomilanje novih naziva u diobi glasova i sl.

Sve te promjene i prilagodbe u normi i jezičnim opisima mogle bi se opravdati pluralizmom, promjenom jezičnih uzora, očekivanim mijenama kada bi se događale spontano, a ne nevidljivom privolom koja traži od pojedinca da neke odluke prihvati u okolnostima kada to ne mora učiniti. No naraštaj koji dolazi u novom dobu, neopterećen balastom prošlosti, teško prihvaća takva i mnoga druga očitovanja moći te nema previše razumijevanja za onemogućavanje jezičnog izbora i sužavanje prostora slobode te instrumentalizaciju jezika u traženju »unutrašnjeg neprijatelja«.

V.

Na značenju i aktualnosti Deklaracija ponovo dobiva danas, posebice kada je riječ o imenovanju i položaju hrvatskoga jezika s obzirom na predstojeći ulazak Hrvatske u još jednu zajednicu – zajednicu europskih država zvanu Europska unija. Najave iz određenih političkih krugova u Uniji o ulasku u zajedničkom paketu zemalja zapadnoga Balkana, čiji jezici imaju novoštokavsku dijalektnu osnovicu, upozoravaju kako bi se hrvatski jezik mogao naći u paketu jezika složenog imena bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski i biti samo tako tretiran u tijelima EU. Prijevodi koji dolaze iz »haških ustanova« nisu daleko od takva ponašanja.

S tom su se realnošću, čini se, pomalo pomirile i hrvatske vlasti kada su pravnu stečevinu EU, čije je prevođenje naše porezne obveznike dosad stajalo milijune eura, obećale pokloniti besplatno Crnoj Gori. Takav bi primjer mogao ući u udžbenike sociolingvistike jer pokazuje kako (jezična) politika »racionalnim društvenim postupcima« smanjuje autonomiju jezika prema drugim susjednim standardnim jezicima te kako se razvija svijest o uskoj povezanosti s drugim jezicima. Drugi razlog podsjećanja na sadržaj Deklaracije i njegove aktualnosti danas jesu globalizacija i suvremeni jezični imperijalizam engleskoga jezika (Škiljan: 2002, 285) koji ugrožavaju opstojnost velikih i malih nacionalnih jezika, a njihov se simbolički i stvarni prostor samo sužava. Povijest nam kazuje kako treba biti pripravan na teškoće i udare, a ne na prihvaćanje i razumijevanje drugih.

Budućnost je pokazala ispravnost gledišta odvažnih pojedinaca u središnjim hrvatskim znanstvenim i kulturnim ustanovama koji su stavili svoj potpis na tekst što je bio vjesnikom jezičnih i inih promjena i ohrabrujućim znakom u trenutku nacionalne slabosti. Deklaracija je tada bila kap koja je grmjela u onodobnom moru hrvatske šutnje. Svatko tko danas želi govoriti temeljito i sveobuhvatno o novijoj hrvatskoj povijesti ili povijesti hrvatskoga jezika, zanemarujući Deklaraciju, čini to na vlastiti rizik jer bi mogao biti krivo shvaćen. Iako je neposredna posljedica Deklaracije uporaba prijetnji i sile prema istaknutim pojedincima, blagotvorni učinak njezina sadržaja osjeća većina članova hrvatske govorne zajednice.

Literatura:

1. Barić 1999: Barić, Eugenija i dr.: Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine: Zagreb.

2. Brozović 1970: Brozović, Dalibor: Standardni jezik, Matica hrvatska: Zagreb.

3. Brozović 2001: Brozović, Dalibor: »Lingvistički nazivi na srednjojužnoslavenskom području«, Jezik i demokratizacija (zbornik, ur. S. Mřnnesland), knjiga 12, Institut za jezik u Sarajevu: Sarajevo, str. 25－33.

4. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, 1997: Građa za povijest Deklaracije, prip. J. Hekman, Matica hrvatska: Zagreb.

5. Greenberg 2005: Greenberg, Robert D.: Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpsko-hrvatskoga. Srednja Europa: Zagreb.

6. Hrvatski jezik, www.hazu.hr/HRVATSKI%20%20JEZIK.doc

7. Katičić 1986: Katičić, Radoslav: »O čemu se zapravo radi«, Jezik, XXXIII. god., br. 4, str. 113－116.

8. Kuna 1998: Kuna, Branko: ╗Odjeci Deklaracije u Slavoniji½, Jezikoslovlje, I. god., br. 1, str. 70－79.

9. Pranjković, Ivo 2006. ╗Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000.½, u: Hrvatski jezik u XX. stoljeću, ur. J. Hekman, Matica hrvatska: Zagreb, str. 29－59.

10. Škarić 2001: Škarić, Ivo: ╗Kakav pravopis (izme­u fonetike i fonologie)½, Govor, XVIII. god., br. 1, str. 1－33.

11. Škiljan 1988: Škiljan, Dubravko: Jezična politika, Naprijed: Zagreb.

12. Škiljan 2002: Škiljan, Dubravko: Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati, Golden marketing: Zagreb.

13. Thomas / Wareing 1999: Thomas, Linda / Wareing, Shân: Language, society and power, Routledge: London and New York

14. Oraić Tolić / Kulcsar 2006: Oraić Tolić, Dubravka / Szabo, Erno Kulcsar: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, Filozofski fakultet: Zagreb.

15. Smith 1990: Smith, Anthony D.: »Towards a Global Culture«, u: Featherstone, Mike: Global Culture: Nationalism, Globalization and Modernity; Theory, Culture and Society, 7 (2-3), Sage: London.