Tipovi Brešićevih kritika (Vinko Brešić, Kritike, DHK, Zagreb 2008.)

Knjiga Vinka Brešića Kritike obasiže 40 kritičkih napisa, ali ne i toliko autora, jer o nekima, primjerice o Brešanu, piše više tekstova (tri). Sam autor veli da ih je poredao kronološkim redom nastajanja, te da ih je većina nastala u povodu javna predstavljanja, iliti promocije kako se to kolokvijalno veli, te kako je vidljivo da su tekstovi bili objavljeni u tiskovinama, uglavnom u »Vijencu«, dočim su dva priloga iznimke (onaj o Glumčevu »krležijanskom« obračunu s hrvatskom književnom kritikom, bolje reći novinskom recenzentskom, te zavičajno-nostalgični prilog o Manđeralovoj zavičajnosti, u koju Brešić upliće i vlastitu autobiografsku poziciju, o čemu ćemo prozboriti također koju).

Prvi napis – Kritika i njezine opasnosti – može se shvatiti kao neku vrstu uvodnoga teksta i teorijsko-metodološke pozicije. Taj dakle napis želi naglasiti vrazovski, ali i kovačićevski (prema Šenoi) rečeno na opasnosti koju priroda takva, kritičkog, posla podrazumijeva: s jedne strane posvajanje pozicije »merituma stvari«, za što je Kovačić i Šenou prozivao zbog gavanstva, a s druge strane opsesivni nasrtaj povrijeđenih »veličina« koje misle da je svaki njihov uradak antologijske vrijednosti te zaslužuje pozornost stručnjaka »na licu mjesta«, koji bi u tom slučaju bio trajan upis u književnopovijesnu besmrtnost. (Naime, i sam sam bio u podhodniku verbalno napadnut od jednog takvog skribomana, pa znam da se Vrazova vremena nisu promijenila; a i kako će, ta skribomani su vazda iste mentalne strukture.)

Nego da nastavimo. Prvi tekst Brešićeve knjige, kao i sama knjiga dakako, namire nekoliko načelnih pitanja. Naime, riječ je o pitanju žanra; što je to književna kritika. Ako za čas ostavimo postrance pitanje književne znanstvene studije i rasprave, ili eseja kao slobodnije forme, tada nam se žanr književne kritike nadaje u nekoliko oblika.

Prvotno je ona bila shvaćena kao, recimo to uvjetno, znanstvena rasprava, dakle po formi dulja, ali bez znanstvenog metajezika, pa je npr. Stanislav Šimić ili Hergešić primjer takva tipa kritike, da ne ulazimo u devetnaesto stoljeće kad je ona kanonizirana (Sainte-Beuve, Thibaudet). Ako književnu kritiku shvatimo kao Todorov ili Genette, tada književna kritika, kao što sam to napomenuo u vlastitom izboru sličnih tekstova, vodi računa ponajprije o temeljnim strukturama književna diskursa i distancira se od Thibaudeteovih kategorija (genija, primjerice). Treći bi tip bio novinska kratka recenzija, kakvu su pisali primjerice Šoljan, Mandić ili Tenžera, koja je uz kraće »referiranje« obično poantirana i umjetničkom pa i književnopovijesnom ocjenom.

Ja bih osobno posebno tipologizirao tip promotivne kritike ili prikaza, jer on obično implicira također logiku žanra (promocije koja je ipak mala svečanost), u kojem su slučaju rjeđe polemičke, teorijske, znanstvene, kritičnije opaske i usporedbe. Naime, promocijska »logika žanra« podrazumijeva određenu mjeru džentlmenstva, što ne znači da nije bilo takvih promocija (i sam sam imao takvih »neugodnih« promocija) , i što ne znači da ih nema u Brešića u ovoj knjizi (npr. Jelčićev romantizam).

Dakle, glede duljine priloga, ove bih tekstove radije imenovao prikazima, što uvećava a ne umanjuje njihovu vrijednost u odnosu na tip recenzije. Zašto? Nije mali broj slučajeva, tekstova, kada Brešić u uvodnom dijelu napisa podastire čitavu, doduše malu, jer drukčije i ne može, genezu, genologiju, »predpovijest« promatrane teme kao svojevrsni uvod u naznačeno polje teme koju dotična knjiga što je promovira nudi, ono dakle što je prethodilo dotičnoj knjizi bilo u tematskom, bilo u stilskom, bilo pak u žanrovskom smislu, čime i sam predmet (knjiga o kojoj referira) dobiva svoj mali književnopovijesni kontekst. Mogli bismo uzeti kao primjer prikaze Brešanovih knjiga o kojima Brešić referira, ili pak Stamaćevu antologiju, ili napis o Lasiću, no držim da takav minuciozan uvid ovdje nije potreban, jer se očekuje od čitatelja (kupca knjige) da to uradi sam. Dakle, iz navedene karakteristike zaključiti je da je autor tih prikaza profesijom i etosom književni povjesničar, što je jamačno samo odlika napisa.

Međutim, to namire pitanje kontekstualiziranja Brešićeve knjige u njegov opus, kako predmetno tako i metodološki. Glede drugoga nije ovu knjigu teško smjestiti »uz« njegove knjige Novija hrvatska književnost (1994.) i Teme novije hrvatske književnosti (2001.), koje su, usput rečeno, imale sličnih prikaza (npr. »Jelčićeva Povijest hrvatske književnosti«, 2001:275-286.), što znači da je resi književnopovijesni uvid u problematiku, te akribičnost, to jest pozitiviranje činjenice, što nažalost još i danas nedostaje mnogim »učenim« radovima. Što se tiče prvoga, predmeta naime, iz ove bi se knjige mogla iščitati povijest hrvatske književnosti »u malome«, jer je ona koliko dijakrono, budući da ima knjiga o kojima izvješćuje Brešić dugog vremenskog i tematskog raspona, toliko i vrstno i žanrovski opisuje, prati i problematizira »rast« i »raspon« hrvatske književne produkcije u tom vremenskom razdoblju, što implicira i detektiranje njene evolucije, ili kako bi ruski formalisti rekli – evolucije »književnih činjenica«.

Iz toga proizlazi i treće: očito je da je i produkcija hrvatske »lijepe knjige« u rasponu u kojemu su pisane i ove kritike sama od sebe »odslikala« hrvatsku dijakroniju i mnogovrsnost, što će neki reći da je samo po sebi razumljivo, ali ne mora biti nužno, jer je u nekoliko godina moglo biti samo prozne produkcije, ili samo pjesničke, itd. No nije bitna samo produkcija nego, kako je ova knjiga pokazala, i reakcija na produkciju, i to kritička i, posebno naglašavam, književnopovijesna reakcija, koja je dala temi (produkciji) time i dignitet.

Rekoh da će se posebno koja prozboriti o dva zadnja priloga u knjizi. Jedan je Glumčev obračun s kritikom, koji i jest najbolji primjer ranije navedenih značajki Brešićevih napisa u knjizi. Jer on – kao metodološki ogled – kontekstualizira »predmet« o kojemu piše, i to »vertikalno« s obzirom na predmet, jer to i sam »predmet« implicira, pa primjerice upozorava na Glumčevu elaboraciju dijakronije »predmeta« (primjerice od A.B. Šimića do Viskovića). S druge strane, Brešić kontekstualizira »predmet« i »horizontalno«, jer podastire i egzegezu kritičko-polemičkih odgovora (Mandić, Tenžera) na Glumčev napad, iz kojih se polemičkih odgovora podosta bistrio značaj, uloga i funkcija onoga tipa književne kritike koju je Glumac napadao. Ja bih osobno pridodao da je veći uspjeh bio u toj reakciji, Mandićevoj, nego u Glumčevim nekim »originalnim« tezama, jer je Glumčev napad bio vjerojatno uvjetovan kompleksom.

Glede drugoga priloga, posljednjega u knjizi, Čitanje zavičaja, prikaz je knjige Stipe Manđerala kako o kulturnoj prošlosti tako i spektru svagdašnjice Livna i njegove okolice. U taj se prikaz u značajnoj mjeri upliće i autobiografsko Ja pisca prikaza (Brešića), koje ne odolijeva sentimentnim i osjećajnim gestama kad je riječ o značaju i značenju zavičajnoga kulturnog i pragmatičnoga segmenta u čovjekovoj egzistenciji onih ljudi koji su participanti dotičnoga areala. U tom se smislu tekst ne čita samo kao puki prikaz nekoliko Manđeralovih knjiga, nego i kao kratka autobiografija, ili barem jedan njezin dio, samoga prikazivača, pa je to više govor »iznutra« negoli pak samo objektivni prikaz »izvana« nepristrana stručnjaka, te ga kao takva i valja čitati.

Dakle, zaključno možemo reći da se Brešićeva knjiga priručno dadne tipologizirati s obzirom na predmetno polje knjiga o kojima autor piše, određenoga vremenskoga razdoblja. No, bitnija je njena odlika književnopovijesna, književnoznanstvena, akribična i filološka u dobrom smislu riječi, i to s namjerom da podastre argumentacijske elemente »književnom polju« (Bourdieu), koje se pak »rasteže« u znatno duljem književnopovijesnom periodu, točnije rečeno periodima.