Svrhe malih stvari (SMS poruke)

Ljubav zgrće blaga

Siromaštvu kupuje radosnu trajnost

Ona izblijedi od zavisti

Gle tvoja usna skriva crvenilo

Čista kao suza

Srcu služi za zrcalo

Sami u toj raskoši

Uzvisujemo tijela

Ono stiže baš do svega

Pohlepnog znanja

Baš o svemu

Baš o svijetu

Kad ugasim svjetlost

Svijet će nestati

SVJETLOST NA SVE STRANE

Na vrhu svijeta

Razbacujem blještavu raskoš

Nevidljivog oka

Ono sve vidi

I kad se trepavice spoje

Sav se bljesak

Zatvori

Zajedno s nama

U dvoranu škurih zrcala

Potpuno sâm neko sam mnoštvo

Koje me neprestano doziva

Usne me dijele

Tisućama poljubaca

Iako ljubiš samo srce

Ono se ne može oduprijeti

Ogromno srce svijeta

Izgubljeno među mnogim

Poludjelim srcima

JEDINO U SMRTI

Jedino u smrti osjećam da živim

Njena ljubav nosi me

Kao dijete nespremnu majku

Puka briga nije ljubav

Ljubav drugačije pruža ruku

Kako bi ti sklopila oči

Usnuvši tvoje snove u svojima

Tako smo blizu i nijedan rat

Ne može nas odvojiti od nas samih

Od toga smo jedino živi

Samo u smrti osjećam da živim

S tobom sam u svakom trenu

Tvoje brige: ne brini!

Okrutna ljubav grli sve

Što nam je htjelo zauvijek

Zatvoriti usta

Sada u smrti osjećam da živim

ISPOD TREPAVICA

Sve su slike priljubljene

Jedna uz drugu

Pretapaju se i usputno razgovaraju

Stisnutih okvira

Smrt je resetirala svjetove

Naseljene u bezbroj memorija

Sikstina Versailles Uffici

Sklopila mi je oči

Što će s tim dečkima

Koji se živahno

Gibaju elektronima

Ne videći ništa osim Svega

HABEAS CORPUS

Tijelo se besramno nudi

Rukama nogama ustima grudima

Peri uši i ono iza ušiju!

Već ti se prijeti: spasi me!

Toliko si činio za mnoge

Učini nešto za mene, tvoje tijelo!

Uzmi me u naručje pričaj mi priče

Cigareta

Kao uskličnik između

Dvije radosne rečenice

Dok ti sivi oblaci dima

Feniraju umornu glavu

Nema nam spasa, tijelo moje

ONO ŠTO SE TROŠI

Iza nečitkog teksta neki Kinez

Nastoji ugravirati stvarnost

Ona postoji već tisućama godina

Tjeskoba gužva ubilježenu zbilju

Kako znati što sada s njom

Što je bila jučer što je danas

Smije li se smijati licem bez smijeha?

Smije li gristi ono od jučer?

Smije li živjeti sutra?

Kako će sada biti nekada

Ili možda nikada

Oko nas čitavi kontinenti

Otkriveni, dakle bez budućnosti

Svuda svijet skriva brbljavu nijemost

Bože, ako te izgovore hvataju se za grlo!

To su čisti pabirci

Lagana koprena skriva istrošena lica

Dok nas gladna usta gutaju

Puna naše tako ukusne pjesme

MALI VIJCI NESTALIH SVJETOVA (SMS poruke)

Sasvim mali zavrtanj

Za koju izgubljenu maticu

U ruci, na mom dlanu

Šutnjom potvrđuje: izgubio sam

Svrhu kojom ste me podarili

Nekom šutljivom vječnošću

Koja zavrće i ono vanjsko

Duboko unutra i tamo

Spaja začudnom čvrstinom

Ono što se činilo nespojivim

Maleni dio

Koji pridržava neke nevidljive

Temelje svijeta

No, taj je svijet nestao

I na mom dlanu

Samo je jedan maleni metalni

Dio koji o njemu svjedoči

Pozivajući na nešto

Što bih nazvao razumijevanjem

Njega tražimo posvuda

Kao maleni vijak

Gotovo savršen u svojoj

Šutljivoj beskorisnosti

I sve to u trenu

Biranja

Što baciti

U smeće

A što će zauzimati prostor

Sve napučeniji

Onima koji se osjećaju

Potpuno beskorisnima

Na tom dlanu važu nas

Potpuno podivljale svrhe

Sigurne u svoju dosežnost

Upućene ciljevima

Na kojima im ne zavidim

U njih i ne postoji

Riječ koja ima

Neki skriveni smisao

Svrhe saobraćaju

Razmjenjuju sebe same

To je mitski lanac

Na njemu drže

Čitave grozdove

Čiste neizvornosti

Nitko nije potreban

Nitko više nije zamjetljiv

Nitko vidljiv

One pretražuju svijet

Na djelu su

Svrhe

Malih

Stvari

TIŠINA SVIJETA

Čini se svijet se naglo utišao

Na svojoj ljepljivoj muholovki

Toliko puke buke

A zapravo se i ne zbiva

Drugo do samoća podivljaloga svijeta

A samo smo ga načas

Ostavili samog

Vjerujući kako smo neodvojivi

I bolji dio onih sitnica

Od kojih se stvara

Plankton svemirske hrane

Arkadija stvorena

Kako bi bila pojedena

Stalna utiha koja snažno

Utišava krik

Zalutali šaptač

Nagnut vlastitom gluhom uhu

Kome se ništa ne događa

Neprestano nadjačava

Nesnosnu buku

Strahotno utišanoga svijeta

LJUBAVNA

Još brisala je slatku suzu kojom potvrdila je ljubav

Usni koja uze gorki zalog uzdišući

I već joj sretno lice obasjano novom je ljubavlju

U trenu prelazi oceane oluja i u smrtnoj

Opasnosti predaje se do kraja

Ljubavi novoj

Na njezinoj moćnoj zraci

Kupa se kao vrabac u ljetnoj prašini

Ljubav ništa nikomu ne duguje

Vlastitim kamatama živi trošeći

Glavnicu tuđih srca

Evo nas kako kao ubogi prosjaci

Molimo da nam sve uzme i pamet

Pomete za sobom

Ne bismo li ubrali taj dobitak

GRAD NA MUKAMA

Nešto sasvim jednostavno

U središtu je šutnje: ne govoriš

Ne umireš, sve je teže živjeti

Među onima koji uz tebe bdiju

Obraz hladni naslanjaju i nude

Još dublju tjeskobu

Skupile se riječi

Htjele bi nešto reći

Već odlaze nasmijane

Negdje nekamo nekome

Nekome drugome

Onima koji se i tuzi

Znaju radovati

UMNAŽANJE

Svijet se dijeli i umnaža sama sebe

Ne želi više biti puki haiku

A epska se snaga potrošila

U trenju kamena o kamen

Svijet se dijeli i umnaža

Nastoji sakriti

Na tako neugodan način

Svoj nestanak

Evo

Već smo

Dodijeljeni

Otoku na Atlantidi

A njih je već bezbroj

Ne smijem ni reći

Jer će tako vrijeme

Teći samo

Bez nadzora

Oko nazoviotoka bez mobitela

TEŽINA

Lako je nositi

Mladu nesreću: okuplja se

Oko nje

Sva jeza

A i nismo otkrili

Sve što smo kušali:

I otrov nas liječi

Dok nosimo mladu nesreću

A ona nas priprema

Bit će nam najbliža

Bit će u samu srcu

Blizu života

Koji nas obvija

Blizu života

Koji nam raznosi na sve strane

Vlastiti pepeo

KAKO POSTOJE SVJETOVI

Jedino malene stvari uzdižu do veličine

ali postaju nepostojeće za one koji ih vide

stalno u istom prostoru: golo rame u prozoru

hita nekoj slici koja će ti podariti užitke

otrgnuvši te od prozora nagnut će se

nad granice svijeta, padat ćeš i letjeti istovremeno

sitno zrno bez žiroskopa, gledat ćeš uspravnu kišu

njegovo lice na svakoj košulji iako je

umro gol, izdrži veličinu svijeta koja ti

neprestano hrli ususret nastojeći ti ugurati

spužvu s octom u suha usta

iz kojih, gle, izviru Eufrat i Tigris

i leprozni leopardi razmjenjuju

zemljopisne karte u svemirskom brodu

čitavi se svjetovi utrpavaju u zrno tvoje krvi

izvadi mi taj trun iz oka poludjet ću

ta ne vidiš li te opasne malene stvari:

svijet svoju zbilju briše iz odraza u mom oku

ZRNO PJESME

Zrno po zrno pijeska

zatrpava vrijeme

tako klepsidra doziva

neku utješnu sliku

Kako sićušnost ima nade!

Sudjeluje u pješčanom

slapu vječnosti

Umiruća zrna

nadglasava šutnja

upravo prolazeće vječnosti

PJESMA O NIŠTICI

Nisam dodavao nisam smanjivao

a sve se urušava ništici

kao podmetnuti recepti za tortu

sve što pomaže odmoglo je

sve što odmaže pomaže nestanku

neprestano nagovara i nudi

nasmijano lice a u pećnici

zagorjeli krikovi

urezuju znakove, nijeme riječi

mikrovalnu Altamiru

Tko će se radovati

poludjelom kuharu!

Ne preostaje nego staviti točku

tako sve riječi jure u zagrljaj

sve rečenice i zarezi i uskličnici

sve ono bez čega ne možemo na ulicu

ne možemo u kuću

bez njih ništa ne mogu

i stojim pred morem

ne smijem izgovoriti svijet

svi se još boje njegova mraka

Hoće li more dozvati čistost jutra

ovo more poput mrlje

koju nitko više ne može oprati

MEĐU OČIMA KOJE SU SVE VIDJELE

Htio sam zavoditi svijet kako bih i sam

zaveden i neranjiv stigao do samih granica

s kojih oko vidi i smrt i kruh

i osjeća glad koju ne utažuju:

donose mi djelić sebe, trenutak

koji naginju nad lice iznenada se urezuje

u svu tu stečenu slobodu

Govore tolikim jezicima

i na samom dnu zvoni jezik srca

a nitko ne preuzima krivicu

i svi su u zanosnoj povorci

Ona pamti svu razliku svijeta

no, nezahvalan sve sam zaboravio

izbrisao sve što oko razumije

kad kaže: vidiš me!

Mi smo nitko i ništa s pogledom

nagni se nad otvorene oči i vidjet ćeš

tamnu dubinu okna, učini ga providnim

i popit ćeš ga sa svakom čašom vode

Tako svatko može na svoju stranu

Živjeti, popiti čašu vode

ČUDA KOJA NESTAJU

Ima li čuda u tome

što čudo iznenada

ćudljivo gubi šašave

upitnike koje šalje uokolo

Pijem kavu i to više nije

ona kava koja prilazi

sa svih strana kako bi

razdragano mahala

budnosti na sve strane

Nagnut nad tamnim kiklopom šalice

gutljaj po gutljaj

sjedim u ostarjelu svijetu

Netko kreše oganj

udarajući kamenom o kamen

i ljutit ga baci

kao bezvrijedno palidrvce

na sve suhe riječi našega svijeta

MALENE STVARI

Malene stvari kao nekada

čitavo brdo prekriva magla

sitni šljunak i kapi prljave rose

nisam radostan nešto u meni

još vidi složenu jednostavnost svijeta:

u kapi vode plivam

koja se sretna otvara

zadržavajući dah

HODATI SAMO TAKO

Jesam li ikada

toliko duboko

toliko daleko

išao u šumu

i još dalje i dalje

sve do kraja

gdje se tvoja nevinost

svemu smije

onome što trpeći

ostaje na nevidljivoj granici

granica je uvijek

uskraćena za ludilo i bolest

ona se čuva svega

i čuvaju granicu

jer ona uvijek mami

jednostavnim odlaskom

o kakva neoprezna djetinjstva

stižu sve do starosti

a tada više ništa nije kasno

JOŠ NEŠTO O UTOPIJI

Utopija živi

Neku spojenu razdvojenost

Otuda njezina rastresenost

Ona čini sve radosnim

Stiže do samoga kraja

Ne pomičući se s mjesta

Životom nadzire mnoštvo smrti

Ne slažući se sama sa sobom

A o drugima i ne vodi računa

TOLIKO BOGATSTVA

Bogata trpeza i za njom sito mnoštvo

Glad i nije stvarna

Nije dio sudbine

Prije sramotna bolest

Koje se svi stide

Toliki jednostavno umiru

Dok se za gladne traži lijeka