Smirivanje rastresitosti (Anka Žagar, Stvarnice, nemirna površina, Meandar, Zagreb 2008.)

Pjesništvo Anke Žagar moglo bi se, načelno poetički, odrediti kao infantilno-lunarno-afazijsko, koje dakako podrazumijeva još i oznaku feminilnoga, snovidnoga i nagonskoga. Kategorijom, pak, individualnosti ono je bliže poprirodinjenju, a kategorijom subjekta bliže je kulturaciji. Time što je naglasak na prvome znači da je podsvjesnom željom »povratka« u kozmogenetsko stanje Anka Žagar na poziciji predmodernog (kaosnog stanja), tako da bi se moglo reći da joj je svjetonazorna ideja konzervativna.

Iako njezina poetika od prve zbirke (Išla i sve zaboravila, 1983.) do najnovije (Stvarnice, nemirna površina, 2008.) ne doživljuje neku naglašeniju razvojnu modifikaciju., ipak je uočiti određeno smirivanje, i to ne samo na jednoj strukturnoj razini. Kada se pojavila izazvala je nepodijeljenu pohvalu stručne kritike, gotovo do fascinacije i mistifikacije. Jedna je od tih opaski uznastojala na tome da se Anka Žagar ne povodi ni za jednim od vladajućih modela hrvatske pjesničke prakse, iako su kasnije apodikcije ipak bile umjerenije, te upozoravale na pripadnost nekim naraštajnim značajkama, poglavito sklonošću prema upitnosti prema jezičnoj smislenosti. Pače je njeno pjesništvo, glede nekih karakteristika (kolektivno iskustvo lirskog subjekta), označeno kao retrogradno, a ne avangardno (Mrkonjić).

Međutim, njena post-avangardna, više nego neoavangardna »montaža«, razdrmala je semantičku, a posebno sintaktičku, leksičku i gramatičku dotadašnju zalihu energije kako bi ispitala i provjerila »nove« jezične mogućnosti, pripisujući jeziku određene moći i sposobnosti, ili točnije rečeno »vraćajući« ga »govoru djeteta«. Vraćanje natrag prema »izvornosti« u stvari je vraćanje neizdiferenciranom stanju »magmatičnih« mogućnosti, prvobitnom kaosu, prirodi, pa zato i govorim o konzervativnoj ideji svijeta.

Zbirka o kojoj je ovdje riječ pripada u najnoviju fazu, zajedno sa zbirkama Stišavanje izvora (1996.) i Male proze kojima se kiša uspinje natrag u nebo (2000.), koje postavljaju slična pitanja glede strukturiranja pjesničkoga jezika. Ipak, kako sama pjesnikinja kaže, riječ je o »stišavanju«, »malim prozama«, »stvarnicama«, pa se možemo upitati je li riječ o smirivanju i »normalnom« uređenju pjesničkoga iskaza, radi li se o nekakvom žanrovskom hibridu, i je li konačno riječ o prepoznatljivoj stvarnosti u smislu »stvarnosne« poezije.

Zbirku Stvarnice, nemirna površina (2008.) čine dva ciklusa – Prosijava se s dvadeset i četiri pjesme, i Stvarnice s dvadeset i tri pjesme (iako je »sadržaj« u knjizi poremećen); ovi naslovi već indiciraju određena tematska područja kao i načine njihova strukturiranja – »sitasto« čišćenje stvarnosti, koje podrazumijeva i stvarnost jezika, ako se tako može parafrazirati. A može, jer »pahuljasto« prhkanje »obuhvaća« od tjelesnosti, živoga, kognitivnoga do nesvjesnoga, što referencira odsutnu nazočnost kao i nazočno odsuće (Pahuljo, tijelo pamćenja), a koje se u radnjama razgrtanja pita o mogućnosti upjesmljenja što ih istodobno omogućuje i sprečava sve ono što prilazi (Razgrnuto). Dakle, i mogućnost i način tekstovna (jezična) upisa aktualan je i u ovoj zbirci, samo se on raspoređuje s obzirom na »jasnu« a ne »zamućenu« bjelinu, začaravajuće »povrativoj« (Neispisivo). Za Anku Žagar je inače značajno određenje polje »bijele mitologije« (France/Derrida), kako sam to naznačio u još neobjavljenom radu o njenom pjesništvu.

Ovom zbirkom Anka Žagar ipak podosta smiruje rastresitost, pače kao da gotovo nestaje afazijski dječji govor, u velikoj mjeri također noćni i snovidni, ali se postupak »prebacuje« na druge strukturne slojeve. Autorica bi htjela da pjesma Manifest, što neka prestane bude emblematično-manifestna, no, ona je prema mojemu mišljenju samo manifestna, a emblematična je jedna druga pjesma. Ova je pjesma manifestna u tom smislu što je razbaštinjuje s dotadašnjom njenom poetikom, koju je »napokon pospremiti za sobom«, naime rastresitost, bilo predmetnu, bilo jezičnu. Emblematična i simbolična je tržnica – dnevno mjesto zbroja artikala, ljudi i događanja – te se kao takva nadaje metonimijom metaforičkog obilja.

Petnaestodijelna pjesma Stvarnice pak znači da Anka Žagar i ovdje pribjegava za nju inače značajnoj formi poemičnosti, upravo varirajući »sadržaj« tržnice, na kojoj »svaki dan umre točno u podne« (Stvarnice, 1.). Pri tomu se tržnica dakako »sadržajno« proteže do zvijezda, do jezična mrmorenja, neke vrste željkovana Babilona, pa sve do Boga koji je »mene / obukao u ovu stvarnost« (Stvarnice, 15.), ali i za poeziju za koju »očitost malo prebrzo hoda« (Stvarnice, 5.). Tržnica je u tom smislu metonimija »svega«, cjelokupnosti, koja »upija«, poput zemnoga boga, sve.

Međutim, ova je zbirka daleko složenija, jer nudi čitavo polje prepoznatljivih motiva i strukturiranijih tema koje upućuju na stanja lirskog subjekta u pozicijama koje se više ne mogu okarakterizirati infantilnima, nego naprotiv »starosnijima«. O tome svjedoče teme unutarnjosti pune tenzije koje se ne mogu disciplinirati izvanjskim, pa je vlastito »ljubičasto« stanje zapravo prijeteće (Nježan urlik), kao i tema najezde opasnosti od »tapkara« (nemira) koji se šuljaju mrakom ispred vrata s moći da čak stjeraju »boga zelenoga u kut«, a nekmoli ljudsko biće i njegove »ovisnosti o sreći« (Tapkari tu u tami). Da lirski subjekt progovara iz pozicije »starosnosti« dokazuje i motiv uskrsne bjeline, što znači motiv transcendencije i kristolikost (Iza mosta), motiv Svete gore, motiv opet za autoricu indikativne svjetlosti kroz koju se prolazi (Nerečen), pače i motiv neizrecivosti voljenja (Golemo) , hlapljenja supstancije, ili pak neispisivosti.

Ako bismo ipak htjeli istaknuti pjesmu koja je najemblematičnija, donekle i u smislu matrice cijele zbirke, jamačno je to prva pjesma – Nemirna površina; ona duljinom signira poemičnost, a sadržajem obuhvaća i »preslikava« opću karakteristiku cijele zbirke. Naime, motivski inventar zacijelo signira značenja koja možemo, s obzirom na područja koja »ciljaju«, imenovati kao područje svetoga, područje živoga, potom tehničkoga, zatim svakodnevlja (čak urbana prostora).

Riječ je o slikama svakodnevnih stvari i života, dakle nemetafizičkih, svega onoga što bismo podveli pod figuru dana. Potom, nije teško razaznati i motive prisjećajnih i doživljajnih akata, noćnih nešto, glazbenih motiva, »muzičke« boli i sentimentalnih motiva. A mitsko-kalendarske obnavljačke radnje i folklorni motivi ponovno upućuju na eliadeovsku ideju »povrativosti« in illo tempore, kad je riječ bila o bitku takovosti, dok motivi pounutrenja i samoće, motivi duševnosti, pa dakle i metafizički, svjedoče o »brisanju« iz vremena, a oboje to u stanovitom smislu »spaja« ideja kristolikosti. Dakako, razvidni su i motivi diskurzivnih radnji i borgesovske intervencije književnosti/teksta u stvarnost. »Iza« svega toga stoji pozicija lirskog subjekta koji »kao da prolazim kroz stvari kada ih šutim«, što priželjkuje nedodirivanje takovosti bitka.

Zanimljivo je da Anka Žagar eksperimentira formom haiku ne samo u pjesmi, u ciklusu Stišak, nego i neke druge pjesme ustrojava na sličan način (Zornice), pa tako već formom sugerira da je riječ o hvatanju »trenutne snimke« – ptica, grada, bjeline, jesam-nisam, nestalnosti ljubavi, ili neke druge »trenutne« dogodivosti svijeta, bića, stvari, ljudi i pojava. Dakako, i metatekstnih mjesta ima u mnogim pjesmama, zapravo svijesti o moći i nemoći pjesmina obuhvata svijeta stvarnosti (Razgrnuto, Stvarnosna, Etide) . Može se upozoriti na još neke vrlo uspjele pjesme, kao što je primjerice lucidna Mostarska amnezija – za koju lirski kazivač veli »ova pjesma je dokumantarac«, što ona i jest društveno-političkom aktualnošću – a koja tematizira sindrom mosta i njegova nestajanja (nesumnjivo u ratu, ali se on ne spominje), pa dakle i dvodijelnosti (naroda) i njegova »prenatalna« stanja nekadašnjega suživota.

Zanimljivo je pjesnikinjino autoreferentno obračunavanje s ranijim svojim mitovima »Guar, samo greška u koraku«, iako je »Guar« ovdje primjerenije shvatiti kao »boga« rata. Druga je jamačno antologijska pjesma Odlazi fleka, odlazi srce, koja prije navedeni motiv tržnice i njene ponude različitih sredstava, ovaj put za čišćenje mrlja, ingeniozno transferira na značenje punine identiteta subjekta, sa svim mrljama koje život znače; jer ako nema mrlja nema ni stvarnosti, pa se nema što čistiti. U punom smislu riječi ta je pjesma autolegitimacijska – predmetnim supstratom svijeta i subjekta, tržnicom i intimom; cjelinu bića čine »čistoće« i »nečistoće«, svijet i jezik, izgovorivo i neizrecivo.

Zaključno bismo mogli reći da je Žagaričino pjesništvo inicirano psihološkom, egzistencijalnom i duhovnom motivacijom pa kada pjeva izvanjsko pjeva unutarnje, koje svoju »tjelesnost« dobiva »vitgenštajnovskim« jezikom, što je jamačno na tragu dotadašnjih iskustava hrvatskoga pjesništva i rada na »magiji jezika«, nesvjesnih inicijacija i šimićevske pobune protiv gramatike. Njeno osjećanje života je nesumnjivo bolno sve do »u« sferu privatne sentimentalnosti i melankolične obojenosti, koju bi jezik trebao »poništiti« i amortizirati; ali, taj je jezik često »izdaje« i otkriva ranjiva mjesta – svijeta i jezika. Ova pak zbirka svjedoči o određenom smirivanju i uređenijem ustroju pjesama, okretanju čak, za pjesnikinju ne tako svojstvenim, metafizičkim pitanjima, kako Boga koji je »strašan«, tako i Krista koji je shvatljiviji i ljudskiji, jer je tjelesniji.