Proslov

Novo godište časopisa »Kolo«, koje započinje s ovim dvobrojem i novim uredništvom, a poglavito zato što je riječ o značajnoj publikaciji Matice hrvatske i najstarijemu hrvatskom književnom periodiku, trebalo bi ispuniti barem dvojaku zadaću. Prvo, time se želi potvrditi nastavak te nadasve plodonosne tradicije središnjih Matičinih (periodičnih) publikacija koje – od 1842. godine pa do danas – na svoj način svjedoče ne samo o bitnim tokovima i razvojnim mijenama već i o nemalim estetskim dosezima hrvatske književnosti, umjetnosti i kulture. I drugo, a to nam se čini važnijom (i nedvosmisleno težom) zadaćom, da »Kolo« svojom novom i agilnijom uređivačkom koncepcijom – umjesto svojevrsne zborničke prezentacije odabrane tekstualne građe – na hrvatskoj časopisnoj sceni ponovo postane jasno profiliran, recentan i aktualan periodik (s poželjnim dvomjesečnim ritmom izlaženja), koji će ne samo evidentirati nego i djelatno su-kreirati suvremenu časopisnu praksu u nas.

Naime, već su davni pokretači »Kola« (Dragutin Rakovac, Stanko Vraz i Ljudevit Vukotinović), u skladu sa svojim tada aktualnim preporodnim idejama, nastojali da u tome časopisu – sa signifikantnim podnaslovom Članci za literaturu, umjetnost i narodni život – inauguriraju takve estetske i kritičke kriterije kojima bi dosegli razinu ondašnje suvremene europske književne periodike. U kasnijim razdobljima, obilježenima na žalost i znatnim prekidima u redovitom izlaženju, »Kolo« je postalo Književno-naučni i umjetnički zbornik (1905.) odnosno Naučno-književni zbornik (od 1906.), i tek se od 1948. izrijekom označuje kao »tromjesečni časopis«, kada su ga uređivali Marijan Matković, Joža Horvat, Slavko Kolar, Gustav Krklec i Vjekoslav Kaleb, dakle ugledni hrvatski pisci i Matičini članovi.

Izlazeći u međuvremenu, nakratko, kao mjesečnik, a potom čak kao godišnjak, »Kolo« je tek od 1963. godine u nakladi Matice hrvatske obnovljeno s jasnim podnaslovom Časopis za književnost, umjetnost i kulturu. Od tada pa sve do zabrane djelovanja Matice hrvatske koncem 1971. moglo bi se označiti kao najproduktivnije, upravo zlatno razdoblje u povjesnici ovog časopisa. I to ne samo zato što je u tome nepunom desetljeću objelodanjeno ukupno 88 svezaka »Kola«, niti pak samo zato što su ga redom uređivali istaknuti hrvatski intelektualci i književnici (Vlatko Pavletić, Saša Vereš, Mladen Čaldarović, Milivoj Slaviček, Miroslav Vaupotić i Igor Zidić), nego poglavito zato što je upravo u tome razdoblju »Kolo« nedvojbeno i zauzimalo poziciju vodećega hrvatskog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, ali i jednako tako prepoznatljive Matičine publikacije koja je na svoj specifičan način zrcalila njen sve važniji i utjecajniji status u ondašnjoj hrvatskoj kulturnoj i društvenoj zbilji.

Dakako, u novim povijesnim okolnostima, zahvaljujući uspostavi samostalne hrvatske države i obnovi rada Matice hrvatske – i »Kolo« je ponovno pokrenuto 1991. kao mjesečnik. Od tad je s Igorom Zidićem kao glavnim urednikom (i suurednikom Petrom Selemom) »Kolo« pune četiri godine kao »časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja« ponovo zabilježilo svoj uzlet u hrvatskoj periodici. »Kolo« je, prema Zidićevoj ranijoj najavi, postalo »jedno od uporišta hrvatske, demokratske i kulturalne oporbe«, ali i s dalekosežnom vizijom naspram poštovanja Matičine tradicije: »Ako želite da ostanemo isti – mi se moramo promijeniti!« To »novo lice stare slave«, kako bi kazao Vlaho Bogišić, glavni urednik »Kola« u razdoblju od 1995. do (zaključno) 2008. godine, međutim, potvrdilo se više u kontinuitetu (tromjesečnog) izlaženja nego u profilaciji ovoga Matičinog časopisa u skladu s aktualnim njenim potrebama.

Ukratko, niti s novim uredništvom »Kolo neće iznevjeriti vlastitu povijesnu matricu, prvo zato što su je oni koji ga preuzimaju (itekako) svjesni, a drugo zato što to nije moguće« (Bogišić). No, moguće je, bez sumnje, časopis »Kolo« – upravo u skladu s novim povijesnim okolnostima na recentnoj hrvatskoj kulturnoj sceni i drukčijim, promijenjenim zadaćama Matice hrvatske u našoj suvremenosti – učiniti još relevantnijim, zanimljivijim i aktualnijim hrvatskim periodikom negoli je bio do sada. Posebice je to potrebito upravo danas, kada je i hrvatski književni jezik konačno postao i međunarodno priznat jezik (zahvaljujući upornome nastojanju naše Nacionalne i sveučilišne biblioteke i njenog ravnatelja Tihomila Maštrovića), dok istodobno hrvatskome kulturnome identitetu opasno prijeti svojevrsno brisanje u naletu globalizacijskih procesa i, shodno tome, utapanje u tzv. velike kulture i njihove jezike.

U takvom će kontekstu novo uredništvo već u ovogodišnjim svescima »Kola« nastojati – navlastito izborom aktualnih sadržaja/tekstova i okupljanjem relevantnih suradnika iz različitih generacijskih, strukovnih i svjetonazornih krugova, a poštujući pri tome prvenstveno kriterije kvalitete – profilirati ovaj Matičin časopis za književnost, umjetnost i kulturu kao hrvatski periodik koji ima svoje izdvojeno i čvrsto mjesto u nacionalnoj časopisnoj produkciji.