Posljednje pjesme

Ovo more nikad ne će umrijeti, niti će ikad ostarjeti

niti će prestati biti modro, niti će u zoru

prestati uzdizati svoje brežuljkaste valove

da bi propustilo vitak crn Dionizov brod što uplovljuje

s vinovom lozom oko jarbola i dupinima što skaču.

Što me se tiče ako parobrodi koji se dime

P. & O. i Orijentalna kompanija i svi drugi zagađivači

prelaze poput kazaljke minojskim daljinama!

Oni samo prelaze, daljina se nikad ne mijenja.

A sad kad je mjesec od kojega tijela svjetlucaju

na svom vrhuncu, i s visina gleda na sunce

vidim kako s brodovlja u osvit silaze

vitki nagi muškarci s Knososa, koji se smiješe arhajskim osmijehom

onih koji će bezuvjetno ponovno doći,

i pale male vatre na obalama

i čuče, i zbore glazbom izgubljenih jezika.

A minojske bogove i bogove tirintske

čujem kako se tiho smiju i čavrljaju kao i uvijek;

a Dioniz, mlad i stranac,

naslanja se na vrata, osluškujući, s punim poštovanjem.

DEMIURG

Kažu da zbilja postoji samo u duhu

da je tjelesna opstojnost neka vrst smrti

da je čisti bitak bestjelesan

da ideja oblika prethodi tvarnom obliku.

Koja li je to besmislica!

kao da je bilo čiji Um mogao zamisliti jastoga

što drijema u dubinama, pa potom pruža divlju i željez-nu pandžu!

Čak i Božji um može zamisliti samo

one stvari koje su već postale ono što jesu:

tijela i nazočnosti, ovdje i sada, stvorenja usidrena

u stvorenu svijetu

čak i ako je to tek jastog što se prikrada.

Vjera zna više od filozofije.

Vjera zna da Isus nije bio Isus

dok nije rođen iz utrobe, i dok nije jeo juhu i kruh

da bi odrastao, i postao Isusom, u čudu stvaranja,

s tijelom i potrebama, i divnim duhom.

MAXIMUS

Bog je stariji od sunca i mjeseca

i oko ga ne može ugledati

niti glas opisati.

No neki se nagi čovjek, stranac, naslonio na vrata

s ogrtačem preko ruke, čekajući da ga pozovem unutra.

Pa ga pozvah: Uniđi, ako želiš! –

Ušao je polako, i sjeo pokraj ognjišta.

Rekoh mu: A kako se zoveš? –

Pogledao me bez odgovora, no takva me slast

prože, nasmiješih se sam sebi i rekoh: On je Bog!

A tad on reče: Hermes!

Bog je stariji od sunca i mjeseca

i oko ga ne može ugledati

niti glas opisati:

pa ipak, to je bog Hermes, što sjedi kraj mog ognjišta.

BOŽJE RUKE

Strašno je pasti u ruke živoga Boga.

No još je mnogo strašnije ispasti iz njih.

Je li Lucifer pao zbog saznanja?

oh, sažali se nad njim, tad, sažali se nad njim zbog tog sunovrata!

Sačuvaj me, o Bože, od tog da propadnem

u nebožanstvenu spoznaju

sebe sama bez Boga.

Ne daj mi da ikad spoznam, o Bože

ne daj mi da ikad spoznam što jesam ili što bih trebao biti

kad iskliznem iz tvojih ruku, iz ruku živoga Boga.

To strašno i mučno beskrajno tonuće, tonuće

kroz trome, pokvarljive slojeve razorne spoznaje

kad je jastvo ispalo iz ruku Boga,

i tone, pjenušajući se i toneći, pokvarljivo

i još uvijek tone, kroz dubinu za dubinom razorne svijesti

tone beskrajem propasti, strahotnim katabolizmom u ponor!

čak i duše, što je ispala iz ruku Boga!

Sačuvaj me od tog, o Bože!

Ne dozvoli mi da ikad sebe spoznam odvojeno od živoga Boga!

KAŽU DA JE MORE BEZ LJUBAVI

Kažu da je more bez ljubavi, da u moru

ljubav ne može živjeti, već samo gole, slane krhotine

života bez ljubavi.

No iz mora

dupini skaču oko Dionizova broda

s purpurnom lozom oko jarbola,

i izranjaju s purpurnom tminom dúge

i hop! nestaju! roneći u čistoj slasti;

a more vodi ljubav s Dionizom

u praćakanju tih malih i sretnih kitova.

LUCIFER

Anđeli su još uvijek sjajni, iako najsjajniji pade.

No reci mi, reci mi, kako znaš

da izgubi bilo što od svog sjaja u padu?

U tamno modrim dubinama, pod nanosima i nanosima tame,

čini mi se više nalik rubinu, blješteći iz nutrine

svoje vlastite veličajnosti,

prilazeći poput rubina u nevidljivoj tami, svjetlucajući

svojim vlastitim navještenjem, prema nama.

PAX

Jedino važno jest biti jedno sa živim Bogom

biti stvorenje u domu Boga Života.

Poput mačke što spava na stolcu

mirna, u miru

i u zajedništvu s gospodarom doma, s gospodaricom,

na svome, u domu živih,

spavajući na ognjištu, ili zijevajući pokraj vatre.

Spavati na ognjištu živoga svijeta

zijevati u domu pred vatrom života

osjećati nazočnost živoga Boga

poput velikog bodrenja

duboki mir u srcu

nazočnost

poput nazočnosti gospodara što sjedi za stolom

u svom vlastitom i većem biću,

u domu života.

OČENAŠ

Jer Tvoje je kraljevstvo

moć i slava –

Neka je sveto ime Tvoje, tad,

Tebe što si bez imena –

Daj mi, oh daj mi

osim mog kruha svagdašnjeg

moje kraljevstvo, moju moć, i moju slavu.

Sva stvorenja što obraćaju se Tebi

imaju svoje kraljevstvo, svoju moć, i svoju slavu.

Poput kraljevstva slavuja u sutonu

čiju moć i slavu često čuh i osjetih.

Poput kraljevstva lisca u tmini

što štekće u svojoj moći i slavi

koja je smrt za gusku.

Poput moći i slave divlje guske u magli

što kriči nad jezerom.

A ja, nag čovjek, zazivam

zazivam Tebe da mi podariš mnu,

moje kraljevstvo, moju moć, i moju slavu.

SOL

Sol je spržena voda što sunce ju je spržilo

u tvar i pahuljastu bjelinu

u vječnoj oporbi

dvoje velikih, Vatre i Vode.

ZLO JE BESKUĆNIK

Zlo nema doma,

samo zlo nema doma,

čak niti doma demonskog pakla.

Pakao je dom duša izgubljenih u tami,

kao što je nebo dom duša izgubljenih u svjetlu.

A poput Perzefone, ili Atisa

ima duša koje su kod kuće u oba doma.

Ne kao sivi Dante, slijep za boje

grimiznih i purpurnih cvjetova na vratima pakla.

No zlo

zlo nema prebivališta

sivi lješinar, siva hijena, strvinari

prebivaju na rubovima nebitka

tamo gdje se spušta sivi suton zla.

A ljudi koji prebivaju u strojevima

međ kotačima što se okreću, u apoteozi kotača

prebivaju u sivoj sumaglici gibanja što se ne giblje

kretanja koje se ne kreće

činjenja što ne čini

bivanja što to nije:

to znači, oni prebivaju i jesu zli, u zlu,

sivom zlu, koje nema staze, i ne prikazuje niti svjetlo niti tamu,

i nema doma, nigdje nema doma.

LUTAJUĆI SVEMIR

Oh, nemoj mi reći da su i nebesa poput kotača.

Jer svaki obrtaj zemlje oko sunca

korak je dalje, dalje, ne znamo kud

i ne brinemo o tom,

no korak dalje kroz neznani prostor,

jer zemlja je, poput sunca, lutalica.

Njihovi obrtaji svakog su puta korak

dalje, ne znamo kud,

no dalje, jer nebesa lutaju,

mjesec i zemlja i sunce, Saturn i Betelgez, Vega i Sirijus

i Altair,

svi oni lutaju nebesima čudnim i različitim putovima

pokraj Venere i Urana i znakova.

Jer život je lutanje, neznano kretanje.

Samo kotač se naokolo vrti, no nikad ne luta.

On ostaje na svojoj glavini.

PJESMA SMRTI

Zapjevaj pjesmu smrti, o zapjevaj je!

jer bez pjesme smrti, pjesma života

besciljna je i budalasta.

Zapjevaj, dakle, pjesmu o smrti, i o najdužem putovanju

i o onom što duša uzima sa sobom, i o onom što ostavlja iza se,

i kako ulazi u navoj za navojem sve dublje tame

jer svemir je čak i u smrti poput tamne spiralne školjke

čiji se navoji svijaju oko srčike bezglasne tišine i stožernog zaborava

kamo duša konačno pristiže, i nalazi potpuni mir.

Zapjevaj, dakle, o stožeru tamnog i potpunog

zaborava gdje se duša konačno gubi

u potpunom miru.

Zapjevaj pjesmu smrti, o zapjevaj je!

NAKON SVIH SVETIH

Zaogrnuta tamno grimiznim ogrtačem toplih sjećanja

malena nježna duša hitro sjeda i uzima vesla

i otiskuje se dalje, sve dalje, prema tamnim dubinama

povijajući se na toploj ljubavi još živih srdaca

što pušu na njeno maleno krhko jedro i pomažu joj da ide sve dalje

u bezdane dubine pred njom, daleko, daleko od sivih obala

rubnog postojanja.

SJENE

A ako noćas moja duša nađe svoj mir

u snu, i utone u dobar zaborav,

a ujutro se probudi poput novo rastvorenog cvijeta

tad sam ponovno uronio u Gospodina, ponovno stvoren.

A ako se, kako tjedni odmiču, u mjesečevoj tami

moj duh smrači i nestane, i meka čudna tama

prožme moje kretanje i moje misli i riječi

tada ću znati da još uvijek hodam

s Bogom, jedno smo drugome blizu sad kad je mjesec

u sjeni.

A ako, dok se jesen produbljuje i zamračuje

osjećam bol lišća što pada i stabljika što se lome u oluji

i tjeskobu i rasap i nevolju

a onda mekoću dubokih sjena što obasežu, obasežu

moju dušu i duh, moje usne,

tako slatke poput nesvjestice, ili još više poput omaglice

od neke tihe, tužne pjesme

što odzvanja sumračnije od slavujeva pjeva, i tako sve dalje, dalje do solsticija

i tišine kratkih dana, tišine godine, sjene,

tad ću znati da se moj život i dalje kreće

s tamnom zemljom, zaronjen

u tamni zaborav zemljine stanke i obnove.

A ako, u promjenjivim mijenama čovjekova života

padnem u bolest i u bijedu

i moji se zglavci čine slomljeni i moje se srce čini mrtvo

i snaga je otišla, i moj život

samo je talog života:

no ipak, među svim tim, trenutci zanosnog zaborava, i trenutci obnove,

čudni, zimski cvjetovi na svenutim stapkama, no ipak novi, neobični cvjetovi

kakvi još nikad ranije nisu propupali iz mog života, novi cvatovi mene –

tad moram spoznati da sam još uvijek

u rukama nepoznatog Boga,

on me slama do vlastita zaborava

i onda me šalje u novo jutro, novog čovjeka.

FENIKS

Jesi li voljan da budeš zbrisan, poništen, opozvan,

pretvoren u ništa?

Jesi li voljan da budeš pretvoren u ništa?

uronjen u zaborav?

Ako nisi, nikad se ne ćeš stvarno promijeniti.

Feniks obnavlja svoju mladost

samo kad izgori, izgori živ, izgori potpuno

sve do vrelog i lepršavog pepela.

Tad slabašno micanje novog sićušnog života u gnijezdu

s paperjem poput pepela što se povija

pokazuje da on svoju mladost obnavlja poput orla,

besmrtna ptica.

Prevela s engleskoga jezika: Višnja Sepčić