Poljsko cvijeće, pod snijegom

Po lijepom, poklonjenom danu, prevalili smo te zime 1060 kilometara od Koprivnice do Warszawe. Bila su to tri seta dobre glazbe u automobilu: klasika, etno i hitovi sedamdesetih, kad smo Antun i ja bili mladi, a život je bio jednostavan. Danas, glazba nam daje dobar tempo i omogućuje ugodno »proklizavanje« kroz krajolik gdje se temperatura kreće od -4 do -12 Celzijusa, što je bizarno, premda ne uvijek i lako podnošljivo. Zemlja stegnuta golomrazicom, no sunce prodire kroz turbulentne oblačne naslage, obasjavši stabla, livade, lokve, izloge, krovove i telegrafske žice u filcanoj navlaci od inja. Panonija se ispružila pred nama, kao razvaljana golemim valjkom za mlince, raspuhana od vjetra, sa zrncima pijeska u kutu očiju.

Vidimo srne na pustopoljini, bjeloguze, brze, plašljive. Također jata poleglih divljih guski, koje se odmaraju na putu prema toplim boravištima. Djeluju kao nagužvan tepih, s prugastim svijetlo i tamno smeđim šarama. Ali pravi se lovci ne daju zbuniti: jastrebovi i škanjci kruže okolo jata, čekajući da se neka od žrtvi odvoji i uzleti, pa da dovrše njen put. U mađarskom Nemzeti Parku pasu goveda siva, daleka, kao petrificirana u dubini blijedoplave i zelenkaste freske. Mir je na ulicama gradova i varošica kroz koje prolazimo: mir nedjeljnoga objeda, neuznemiren kao žuti krug masti na kokošjoj juhi. Ne rade niti gostionice, pa kavu pijemo u jednoj usputnoj »bazi«, gdje su prevrnute stolice već položene na stol, a gazda s nabijenim kačketom i rukama u džepovima jakne susretljivo pristaje da nam »jednu običnu, tursku« konobarica skuha na plinskom kuhalu. Pijemo, žurimo. Blažena turska, šlogirača, prodrma čovjeka baš kako ima biti!

Opažam nešto nalik stepenastoj piramidi Inka podignutoj iznad razine okolna predjela. To je smetlište, objašnjava mi Antun, nov način kompostiranja i spremanja, općeprihvaćen. Ma, sjajno! Kao jedna prononsirana »civilizacija smeća«, samo takav nakaradni spomenik mi i znamo proizvesti! Vozimo kilometre kroz Slovačku: sakrio se suncosjaj, anđeli se uvukoše u sive nabore velikog nebeskog leda. Zima je. Prši nešto vani, kao dosadna perut. Nema prometa, samo jablanovi, crnogorica, gradovi, dimnjaci. Tatre, posve isprane boje, gotovo akvarel. Bila sam davno u Bratislavi i Martinu – pamtim tek razgovor uz pivo, neki hotel pun propuha, Mihalikove ljubavne pjesme koje poklonih Golobu, po povratku, bio je oduševljen. Gdje li su zaglavili ti prepjevi? A sada, brzi obrok u McDonald’s svratištu, te početak loših kava, kojih će ovih dana biti i previše za moj ukus. Antun mi recitira Ujevića, to je zgodan paradoks u ovom bezličnom, sintetičkom ambijentu. Ostatak vremena kunjam, prispavljujem do posljednjih dvjestotinjak kilometara, kada se već spušta mrak, sovin sat, a i svjetla su baš kao jantarna, isprugane sovine oči u prepletu žica i granja. I tako ulazimo u duga, protegnuta predgrađa, a lijepo zimsko drveće drži nam stražu, i meni je ipak toplo oko srca.

Jutrom pošli, noću došli...

U Warszawu, dakle, stižemo noću, i prvo što vidim – goleme su američke reklame, mnogo »angliščine«, što je nekada (prije 30 godina, proteklih od mog studentskog izleta) bilo nezamislivo. Potom, stara i decentna arhitektura, potisnuta djelomice od one ružnjikave »sovjetske«, sada se stidljivo stisnula uz nebodere, nekakve svemirske zgradurine od pleksiglasa i betona, smjelih konstrukcija i raspolućenih zidova, kakva je zgrada POLJSKE TV, ili druga, popularno nazvana »čajnikom«, a u kojoj su i Antunovi uredi, malo Podravine u Poljskoj. Kasnije ću vidjeti grandiozne kino-dvorane poput Silver Screena, u našem susjedstvu, ili crkve poput susjedne sv. Mihovila, odakle i počinje naša ulica zvana D o l n a! Ona je blizu centra, no što je važnije, ima park i jezero u neposrednoj blizini stana.

Jezero je sada zaleđeno, gledam ga kroz prozor, samo dekorativni grm šaša stoji na sredini, i jedan pas u pratnji zimogrozna gospodara, glave uvučene u debelu jaknu, poskakuje po rubu leda. U zraku je crni gavran s lovinom u kljunu – možda komadićem bijela kruha, ili sitnom životinjicom, što iz ove daljine ne razlučujem. U parku se igraju djeca: pocikuju na sanjkama ili trljaju obraze snijegom, i smetaju šetačima, što je također dio zabave, a brijeg je izbrazdan apstraktnom crtarijom od okovanih kliznica.

Usred grada vlada provincijalna, opuštena atmosfera, kao da smo negdje duboko u Karpatima, na Malopoljskom. Usput budi rečeno, u tom se vojvodstvu, u mjestu Wadowice, rodio naš omiljeni papa Ivan Pavao II. A dodajmo priči o stanu ljubaznih K-ovih u varšavskoj Ulici Dolnjoj i moju viziju Raja: stan prazan, frižider pun, jedem masline s ljuštenim bademom, kozji sir, paštetu Pan Tadeusz, pijem sok od borovnice i crno vino (naizmjence), kava je odlična, »Podravkina«, ležim u krevetu, poluležeći pišem kad mi se hoće, slušalice su mi u uhu, glas Bulata Okudžave u glavi, listam četiri-pet knjiga istodobno, tuširam se, drijemam, zemaljskih briga nemam...

Jesam li već negdje priznala napismeno kako volim onoga Zagajewskog: »Uvečer, na kraju grada, po čitav dan / prepuštenog pustoši, iznenada započinju/ kasni blagdani i sanskrt sumraka progovara/ užarenim jezikom radosti./ Visokim prostorom plove žeravice cigareta/ koje nitko ne puši./ Plamti papir brzih tajni: / oh, poigravanja tiho gasnućeg neba/ ne daju se zapisati ni upamtiti.«

Na Ryneku i okolo njega

Naravno, valja reći koju o Warszawi vani. Zima je, pamtimo taj podatak, jer u Poljskoj to stvarno znači štipanje za kožu, ledene prste, dah zgrušan kao bjelanjak u zraku. Idemo na Rynek Starego Miasta, kao ključnu točku svakoga obilaska. Kuće kao izrezane od marcipana, vjetrom pometen trg i brončana Sirena, djelomice ogrnuta rastrganim snježnim ručnikom. Ovdje su, poslije mahnitog ratnog razaranja Hitlerovih »nadljudi«, poljski restauratori i graditelji položili veliki meštarski ispit: cijeli će svijet imati uzor što znači obnova iz pepela, dozivanje zapamćenog oblika iz praznine. Voljeti grad, uskrsnuti grad od mrtvih. Nema boljih ni meritornijih od njih. Smještam ruku na hladno postolje, smiješim se u objektiv kamere. Motrim zeleni toranj, divovsku artičoku, između dviju vertikala staromjeških palača. Slikari neumorno nude svoje radove, cupkaju od hladnoće i povremeno skoknu na kuhano vino s puno klinčića i cimeta, ili gusti, ukusni žurek u neki od obližnjih kafića. I mi to činimo: vrata do vrata uz Kuću pisaca, u gostionici Starogradskoj, urednoj, starinskoj i toploj kao doma.

Žurek je pravo gastronomsko čudo: ukusan, kiselkast, izdašan, s polovicom kuhanog jajeta, kašastim krumpirom, vrhnjem, začinima. Služi se u izdubenom kruhu ili krupnom celeru, jede s hrskavim pecivom. Osjećam se zbilja mnogo bolje nego po dolasku. I baš sam zadovoljna što je poljski kralj nakon požara u Wawelu 1596. odlučio da se preseli ovamo, pa je Warszawa počela dobivati sve oznake prijestolnice, o čemu danas svjedoče Kraljevski zamak i Plac Zamkowy u cjelini, s uspravnim Zygmuntom, koji se još nije umorio od nošenja divovskoga križa, već postojano zuri sa svog stuba u neizvjesnu sveeuropsku budućnost. Govore mi da je Poljska profitirala od ulaska u EU, da se radi mnogo i ažurno, mladi su poslovođe elegantni, udvorni, poligloti, kupuju odlične marke odjeće, voze skupe automobile, nose leće, govore engleski bez akcenta, imaju besprijekornu protetiku. Sigurna sam da mnogima imponira takva Poljska, no ja uporno ovdje tražim uličicu zvanu Zapiecek, i to je zasigurno, mjesto gdje bih živjela: u zapećku svijeta, a koji je ujedno samo njegovo srce!

Nešto se mijenja, a nešto ostaje isto: ulica Svetoivanska (Świętojańska) još uvijek je skupa i otmjena, kao prije tri desetljeća, kad sam se zatekla na jednom loše planiranom »hodočašću«, puna velikih ideja o panslavenskoj duši i opojnoj melankoliji Chopinove glazbe, koju valja usrknuti na licu mjesta. Imala sam 100 DM u džepu, i bila bih gladna od jednog do drugog leta LOT-ovog aviona, koji je polazio jednom u sedam dana, da me nisu spasile Krystina i Danuta iz SBT-a »Turysta«; to je jedna neispričana priča, naivna i zauzlana kao klupko mačje vune za igru, i srećom isto tako razvezana bez velike štete. Izlet se izjalovio, a meni je Poljska ostala, po jeziku, glazbi, krajolicima, drveću, ljudima, posuđenoj zavičajnosti. Danas mogu kupiti rukavice i jantar i male, rustikalne anđele od kipara u Barbakanu, piti martini s maslinom, birati parfeme, pogađati se u atelieru za lampu s abažurom, ali nema one mladosti, ni strasti nema, samo sam bezrazložno umorna i sve mi izmiče, kao skliska svilena tkanina iz staračke ruke. Gle, postoji netko rezigniraniji od mene: jedan Rus na ulici pjeva Okudžavu uz gitaru, omiljeni mi »Posljednji trolejbus«, i to me dirne do nekog jungovskog dna. Sjetim se okusa pelinkovca, prve cigarete, kućne svađe oko Arsenovih postera na zidu, pocinčane peći u koju sam sakrila pristupnice Matice hrvatske, u jeku one nacionalne »proljećarske« euforije, kad sam baš bila nakanila na put. Kako sam se uopće dočepala crvene putovnice, a u njoj ruski pečati, tko će znati? Inače, Arsen je prepjevao Okudžavu u »Oku« i tada sam prvi put za njega čula, to su moje mentalne šifre: Mama, mama, spavat mogu danju, / sad sam dežuran u travnju... pa mi se čini da u letu hvatam srebrnu fibulu, zakopčavam dvije vremenske matrice, prije no što me posve obuzme nevoljkost, prokletstvo srednje dobi.

Sastanak s panom Tuwimom

Ulazimo u Muzej literature: upravo traje izložba posvećena Tuwimu, i kako da se ne raznježimo, kad je na zidu ispisana baš Trava, trava do koljena... kroz koju smo toliko puta očarano ronili. (I kakva dobra rima u prepjevu Benešićevom: utuvim-Tuwim, ali »Slavuja« smo, neskromno kazano, mi preobrnuli malo bolje na horvatski!). Tu su i fotografije, autografi, faksimili, požutjele novinske stranice i osobne sitnice: njegovo nalivpero, otrcani putnički kofer, mali notesi s prepravkama i posvetama (lijepo je pisao, krasopisno, kao profesor Skok!), i uvećani prizori iz obiteljskog albuma: primjerice, ona scena na imanju Inowlodz, u čamcu. On stoji u bijeloj košulji s kravatom, gospa s tokicom na glavi, u svilenoj opravi sjedi, ukočeno motreći kameru, a među njima uglavljen pjegavi terijer s prednjim šapama na rubu čamca, pravi majstor poziranja. Okolo plivaju pitome i tuste domaće patke: ladanje je srcu radovanje. Ali ima pana Tuwima i na literarnom balu, i u svečanim prigodama, i svuda je ozbiljan, markantan, poželjan muškarac izražajna nosa i tankih brčića, pronicljiva pogleda pod visokim čelom. Pan koji puši tanke cigare, ima izbrušene nokte, miriše diskretno na lavandu i engleski sapun. U starosti sjedobrad, sličan Tolstoju. Definitivno moj tip.

Čitam da su mu uzori u mladosti bili Staff, Whitman, Rimbaud. Gotovo da smo rođaci po sklonostima i literarnoj svojti. Pa još u pjesmi Siódma jesień nađem pridjev koji svjetluca: miłosierna. U predgovoru njegovoj stihozbirci »Poljsko cvijeće« (Kwiaty Polskie) kritičar veli da mu je poezija prožeta emocijama »ponekad anakroničnim«, što će reći da prevladava nostalgija, čežnja za djetinjstvom, žal za prošlim. A ipak: »Svijet koji pjesnik predstavlja ne nalazi se iza sedam rijeka i gora, već je to svijet iza prozorskog okna, blizak svijet«. I također: tu počinje fermentirati tuwimovski jezik, on se pretvara u »rječotvorca«, a raspon mu se širi od erotičkih stihova posvećenih supruzi Stefaniji, do oštre političke satire i društvene kritike. Ostaje do kraja oslonjen na svoj stih »nalik na drveni stol, na kuću od opeke«. Dosljedno aforističan: »Poezija je, molim vas, gospodo, skok: skok barbarina koji je osjetio Boga!«.

Dan je kratak: još malo kina, pa povratak kući, gdje kuhamo preobilnu podravsku večeru, prebiremo po đačkim i studentskim uspomenama, i do ponoći slušamo sevdalinke iz Sandžaka. Što da se kaže? »Kiša pada, ja bolujem, zovite mi hećima...« Ajoj meni.

Red mesa, red soneta: malo o hedonizmu

Bogati i dekadentni Zapad neumitno prodire i maršira kroz nekadašnji »socijalistički lager«. Svi su ovdje, te korporacije-hobotnice, od Ikee, Nestlea, Zeptera, do Antunovih ureda u nekoj crnoj futurističkoj kapsuli, koja priziva Darta Wadera, gospodara mrakova. Dućani višekatni, sve u paketu, od apoteke, restorana, kina, igraonica, uđeš u petoj godini i nema potrebe izlaziti do šezdesete, to ti je ta shema! U jednom su restoranu »raspjevani konobari«, koji zbilja singaju i to na engleskom, čim posluže gosta, a rade to na solidnoj razini, jer su odreda prošli audiciju, kako meritorno tvrdi naša Marica. Osim na katovima, živi se i u podzemlju, recimo jedne Palače kulture (Pałac Kultury i Nauki) iz »ruske epizode«, koju svi dobro znamo, a zdušno se radi na njenom uklanjanju, da se izbriše trag olovnih vremena. Tamo gledamo dopadljiv i slojevit domaći film »Warszawa«, mlako primljen od kritike, no ta mjera intimizma i finih karakternih studija gotovo je nepoznata holivudskoj proizvodnji na traci, bez obzira na silnu lovu i pretenzije.

Prođimo, Marice, kroz pothodnike slične Minosovim labirintima, da se hektička »razmjena dobara« časkom prekine, red mesa, red soneta, sve te bizarno spojene stvari, i hladan zrak da nam razbistri glavu, a pogled na pametnog Kopernika vrati vjeru kako u ljudskom mozgu postoji stanar zvani Cogito, dok se tama spušta posvuda naokolo...I uskoro će na astronomovu raskrižju biti tako »tiho, da se čuje zveket žlice koja je pala u Finskoj«, kako to genijalno veli Brodski u petrogradskom putopisu. Zvijezde će moći sjati, čovjek misliti, moliti ili plakati. Iskreno, prestara sam ja i pomalo premrtva za igračke nove civilizacije, gdje prirode nema ni u tragovima, a sve je na prodaju i sve traje samo do prvog otrežnjenja, na pragu fizičke nemoći i utrnuća, koje ni jedna droga ne zaustavlja.

Moji će mi uglađeni domaćini pokazati restorane, najbolje kojih se mogu sjetiti. Lako je mene dobiti, ako mjesto miriše na krušnu koricu tradicije i ima nešto u bilo kojoj mjeri »domaće«. Pa priznajem da uživam dok idemo na večeru u »Dom Polski«, sav u drvu i šlingama, impregniran gvircom i vinskim octom, a u teglama poredanim na doprozorniku stoji zimnica: kompoti, turšije, ušećereno voće, rajčice, višnje, jabuke, pa domaći likeri i stvari od kojih voda ide na usta. Jede se losos, pečena patka s brusnicama, vepar u umaku, janjeći kotlet s povrćem i umacima, dinstano crveno zelje, teleća koljenica, voćne torte, a piju portugalska i kalifornijska vina, i premda čujem da »Poljaci nemaju upečatljive kuhinje«, meni se, bogme, ovo čini prilično lukulovski.

Priča se ponavlja u Restauracji Grand Kredens, na čuvenoj Aleji Jerozolimskie, uređenoj u stilu art decoa, a čiji su aranžeri u ležernoj razbarušenosti dosegli vrhunac vizualne privlačnosti. Tamo nas čeka dio pariškog pločnika, stara pumpa za vodu, ulični fenjer, izvoženi ženski bicikl, »gospodinova kupaonica«, pa slijedom toga i »gospođin budoar«, s punjenom pticom i gramofonom s trubom, prašnjavi okviri za slike, neuvezane njemačke knjige, nakrivljeni portreti prošlostoljetnih građana, davni model televizora s izvađenom »utrobom« (koji glumi kućicu za lutke), i još škripavi ormari puni »praha mrtvih ljubavnika« (kako bi naša mašta htjela). Prigušena su zrcala tako vješto brušena da si u njima vazda lijep kao Dorian Gray, a stvarčice umjetničkih obrta posijane prostor kao da izazivaju brzo stavljanje u džep! Dok gledaš našušurene ruže što žive bez vode, i dečke nauljene kose koje ne može pomilovati ženska ni muška ruka, pitaš se, stvarno, umire li dekadencija ikada!?

Nikada, velim ja, jer bez nje bih teško mogla, pa kušam patku izravno s daske za rezanje, i prislagujem s pečenom jabukom i obilatom salatom punom kukuruza. Onda ponovo mažem na težak seljački kruh mast s čvarcima, i grizem vrući krumpir u ljusci, kao doma u Podravini, kad blaženi nismo znali da uopće postoji kolesterol! Obrok se u ovom kredencu i ne može pojesti, naprosto je preobilan. I medovina je fina, a čaše brušene i ukrašene, tek malo izvana prašnjave, što ide uz ljubičasti nokat naše konobarice; meni se vrti u glavi, zaklinjem se da ću dva dana postiti, a preskočih zapravo samo večeru, uz pomoć dvije naranče i soka od borovnice. Što ti je ljudska volja, i što je pravo zavođenje i snubljenje dokonih sibarita: treba ti vremena, novca, umjetničkih sklonosti, crvotočne starudije, dobrih restauratora i usmene reklame među prestižnim krugovima. Kako bi bilo da sve to barem na jednu sezonu teleportiramo u moj raskupusani Barnagor? Mislim, ne-loše-aber-doch...

Muka od slatkoće

Mislim da je Stanescu poznavao osjećaj »muke od ljepote«, a ima u Poljskoj mjesto gdje vas može uhvatiti muka od slatkoće, ako se ne znaš na vrijeme zaustaviti. Dakle, pazite da ne promašimo ulicu Nowy Świat i u njoj, na broju 33, nekadašnju cukierniu, a današnji Cafe Blikle, koji kontinuirano postoji od 1896. godine, koji drži najbolje slastice u Warszawi, s naglaskom na »napoleonkama« i homeopatskoj vrućoj čokoladi, kadroj izliječiti svaku, čak i ljubavnu bol! Zaustavite se na nekom razumnom broju i gledajte oko sebe. Možete osjetiti konzervirani duh Monarhije, čiji su kumiri ulaštena čizma i zlatno puce, batistni rubac, ovratnik od samurovine, monokl, štap s drškom od slonovače, otmjena dosada i kistihand, a neuslišani si spraši metak u glavu i uđe pravo među besmrtnike, kao i heroji bojišnice. Snatrim, dok se kolač rastapa u ustima, tražim kandidata koji bi umro za mene, ne nalazim...

Toalet je velik kao prosječna spavaća soba, sav blista, zadržavam se tu radi gušta i kretanja, bez potrebe. Vratim se, i gle, telepatski odgovor: starčić koji čita novine u bambusovu držaču, pijuckajući zlatasti burbon iz tanke čašice, stvarno ima diskretno zataknuto odličje na sakou od tvida, vrpčica u bojama poljske zastave, zlatni križ, sve kao u filmu! Klanjam se njegovoj otmjenosti, no ne mogu zaustaviti iskliznuće u apsurd, usjekla mi se neka zgoda o insignijama i statusnim tričarijama, kakvu mi je davno ispričala D. u Zagrebu. Došla je na sastanak s potencijalnim udvaračem, uparađenim, namirisanim naivnim slikarom, nadrilanim za konverzaciju, i kad su sjeli za stol, opazi mu na prstu golemi zlatni pečatnjak s ugraviranom paletom! D. komentira: »Otfikarila sam ga, naravno. Zamisli da je tip bio ginekolog, pa se poželio statusnih obilježja u zornom prikazu!«. Ludo ludilo.

Vrlo dobro podšeširena i umotana u šal, otišla sam u kultni Park Łazienki, na poklonstvo Chopinu. Večer je sva cukornata i srebri se snijeg, metulji beli v mleka punoj zdeli, jedan Vlatko veli. Srećom, njega samo ja poznajem, smijem mu reći ime. Paunovi su uzletjeli na visoke topole, sjede poput kakvih zaboravljenih gromada poludragulja, s duginim perima u obješenim repovima. Krasno. Oko spomenika račvaju se ugažene stazice, šare i polukrugovi, uzorak paukove mreže. Ima šetača: mladić u crvenoj kapi, neki raskliktani Istočnjaci (konverziraju s paunovima?), roditelji s dva kućna patuljka, mrgud u smeđoj pelerini, Kristina sa svojom ultra-tehnikom, tankom kao olovčica, a može nas snimiti i još koješta! Ja ću potrošiti ostatak filma u aparatu, nije mi žao, jer su kontrasti snježnih partija, crnog mramora i sivomodrog neba, upravo fantastično likovni. Chopin svira pod vrbom, u (d)uhu čujem »Eroicu« i »Kišnu...«, i mislim, ima stvari koje te uzdižu i ruše u isti mah, odbacuješ patos, a mjestimice se samo tako možeš zavrtložiti prema visini estetskog. Prije sna, vidjela sam procijeđeno plavetnilo s merino-oblacima, i glazba je još uvijek odjekivala, složih se s Krležom: »... veličanstvene sonorne deklaracije, koje do danas, iz stogodišnje perspektive, nijesu izgubile od svoje duboko uzbudljive snage ni akorde«.

Dokolica puna dragih lica

Blaženstvo dokolice...Trebalo bi ponekad, kao onaj Mujo u pjesmi reći: »Danas, Fato, ja ne mjerim zlato...«, i bez ružnoga dodatka pustiti da se duh smiri i odmori, sve dok se čovjek ponovo ne zaželi svojih alatki. Povedena idejom, uvalih se u svoj maksimalno udobni, širokokutni krevet, i uzeh u ruke Višnjevskog (Janusz Leon Wiśniewski) kojega je Marica prilično umješno prevela na hrvatski. I još se cijela knjiga, kako prikladno, bavi »sindromom napetosti«, PMS-om, iliti mjesečnicom! Začudno empatijski, budući da poštovani autor –muškarac, informatičar, znanstvenik gostujući u Njemačkoj – stopostotno nema nešto tako užasavajuće, svaki mjesec do šezdesete, točno kao ura na crkvenom tornju! Šalu na stranu, riječ je o čitkoj, nezahtjevnoj, laganoj prozi, građenoj na iskustvima filmske tehnike i novih medija, koja već ima sigurne, brojčano respektabilne, čitatelje! I svojim predgovorom želim joj sretan put u Hrvatsku. Potom se posvećujem stihozbirci »Zalaz sunca u Milanówku« koju potpisuje Jarosław Marek Rymkiewicz, a odnijela je i prestižnu nagradu NIKE za poeziju.

Nalovih se na lijepak, na lijepe stihove:«Pismo odaslano na drugi svijet – ja sam to pismo/ I htio bih samo znati tko me tamo šalje./ Druga pisma – pola brezice, pola šepavi stari mačak,/ I žaba koja je živjela u mom vrtu...« Prave knjiške pjesme, rimovane, komplicirane: rado bih nešto prevela, no ne mogu bez Barbare, koja je moj dobri duh-posrednik, kad je u pitanju poljski jezik, pun šumora i kišnih vokala, kojeg volim jako, ali ne znam dubinski, po podstavi i finesi, tako važnoj za poeziju!

Jučer vidjeh Wisłu, hladni sjaj kroz golo šiblje, sivo-plavu gromadu nečega u pozadini Wilanowa, a danas sam opet u miru i zelenoj vibri, začarana literaturom. Čini se da poljsko cvijeće i pod ledom miriše, u smislu one Sienkiewiczeve: »Treba napokon shvatiti: ako su u drugih naroda književnost i slikarstvo cvijet i ukras života – u Poljskoj su one život sam«.

Takav je moj lenjak u Poljskoj: u pratnji dragih lica, neka su putovala ovamo sa mnom, neka nađoh u knjižarama, kapelicama, te štukaturama i reljefima oko zatvorenog Wilanowa, gdje se zimi, ironično veli čuvar, »smije besplatno šetati«. Patuljasti se snjegović iz Kineskog paviljona dodvorava mramornoj Muzi, dok Amori, Merkuri i Titani i Dijanin hram stoje u kontrapunktu ekstatičnom katolicizmu, ovjekovječenom u crkvi sv. Ane iz 1772., gdje se, kažu (u prvoj, drvenoj građevini) molilo za Jana III. Sobieskog, povodom odlaska na vojnu pod Bečom, gdje će izgubiti glavu. I on je moj svat, pravi strastveni vrtlar i ljubitelj prirode i umjetnosti. Dobar dio parka, gdje smijem ostaviti trag na snijegu, ne trajniji od jedne ure, nastao je po njegovim zamislima i sugestijama. Već sasvim promrzla i napola prisutna, u vrućoj želji za šalicom herbate, upućujem mu svoj zimski brzopis, ukrašen cvijetom delikatne azaleje: »Prstohvat čaja u maglen sat:/ šetnja lagana i kratkopružna./ Snuždeno čelo, blijed inkarnat:/ tu bješe neka gospoja tužna.// Prošlost u ladice složena pomno./ Slika u knjizi, jastreb na žici./ Što hrani moje srce lomno/ u ovoj magli i susnježici?«

(2007/2008.)