O nekima manje spominjanim jezikoslovnim aspektima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

Pozdravljam prije svega pozdravnu riječ predsjednika Igora Zidića koji je naglasio izvanrednu važnost Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u čisto jezičnome, kao i u društveno-političkom i u općekulturnom smislu – nakon Deklaracije u Hrvatskoj je sve drugačije nego prije. Ikada prije u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Čuo sam do sada samo dva referata, akademika Radoslava Katičića i akademika Milana Moguša, i s obojicom se slažem u svima glavnim tvrdnjama – hrvatsko jezično zajedništvo i starije je i snažnije nego što smo svi mislili prije Katičića, a Moguševo je izlaganje u zaista najširem smislu osvijetlilo samu Deklaraciju u hrvatskoj stvarno jedinstveno neobičnoj jezičnoj povijesti.

Što se pak mene tiče, ja kao jedan od autora samoga deklaracijskog teksta (o čem je već dovoljno pisano) ne bih sada govorio o njoj samoj – glavno je već rečeno i bit će još danas ovdje više-manje svestrano nadopunjeno. Želim pak ovdje samo istaknuti neke hrvatske specifičnosti o kojima se u samoj povijesti hrvatskoga jezika (genetskoj, dijalektološkoj, strukturnoj i svakoj drugoj) najčešće premalo govori (a i sama je Deklaracija jedan od ključnih momenata u toj povijesti). Mislim, naime, da se o hrvatskome jezikoslovcu dr. Ivanu Brozu s konca 19. stoljeća i premalo- i nedovoljno točno govori (čak uglavnom netočno), a s druge strane, da je premalo govora o glavnome i najsvestranijem i znanstveno uglavnom opravdano najuglednijem predstavniku velikosrpskoga jezikoslovlja, predsjedniku Srpske Kraljevske Akademije (danas SANU) Aleksandru Beliću.

Govorit ćemo prvo o dr. Ivanu Brozu (1852., Klanjec – 1893., Zagreb; umro je dakle sa samo 41 godinom života!). Uz ostalu važnu i vrijednu jezikoslovnu djelatnost izdao je 1892. Hrvatski pravopis, koji je za Hrvate vrijedio gotovo cijelo razdoblje do 1960., a stvarno i dalje, do stvaranja neovisne hrvatske republike 1990. U Republici Hrvatskoj izašlo je u već gotovo dvadesetak godina više raznih pravopisa različitih autora, s time da se na svoj način očito ističu izdanja trojice akademika HAZU (Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš), koja se nastavljaju s jedne strane na Brozov Hrvatski pravopis, i to u svima glavnim crtama, a s druge strane na vlastito dovršeno i već otisnuto neobjavljeno izdanje s konca 1971., koje je trebalo biti svojevrstan vrhunac »hrvatskoga proljeća«, a nakon Karađorđeva (ne spominjući tzv. »londonac«) ostala su još gotovo dva desetljeća do bar djelomične realizacije.

Specifične modernizacije, korekcije i dopune Brozova pravopisa nalazile su se i u pravopisu istaknutih hrvatskih jezikoslovaca Blaža Jurišića, Mile Cipre i Krune Krstića (koju su knjigu ustaše spalile 1941.), kao i u pravopisu Hrvatskoga filološkog društva, koji je sve do 1954. radila društvena komisija kojoj sam ja bio najmlađi član. Čini se da je upravo rad u Hrvatskome filološkom društvu bio povodom da beogradski lingvisti i Matica srpska sazovu »dogovor« u Novom Sadu.

No nije tek pravopisno pitanje važno za Brozovu sliku u hrvatskoj jezikoslovnoj povijesti. Prije svega, obično se on izjednačuje s mađaronskim saborskim zastupnikom (dva petogodišnja saborovanja!) Tomom Maretićem, glavnim predstavnikom hrvatskoga jugoslavizma i srbofilstva (političkoga, kulturnog i znanstvenoga). Glavno je Maretićevo djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (objavljeno 1899. i 1931., tiskano i 1963., ali bez zastarjele Stilistike). Broz se zapravo bojao Maretića, što se najbolje vidi u Brozovim iznimkama (asimilacije po zvučnosti ispred nekih suglasnika tipa /s/, »asimilacije« ispred afrikata i sl.). Maretić se nije bunio s obzirom na Brozov znanstveni ugled i s obzirom na to da je ipak riječ o iznimkama.

To ipak nije sve. Broz se u hrvatskome jezikoslovlju, osobito u leksikografiji, zapravo najčešće izjednačuje sa svojim ujakom Franjom Ivekovićem, koji je 1901. pod svojim i Brozovim imenom izdao u Zagrebu Rječnik hrvatskoga jezika. No stvarne su činjenice posve drugačije. Dr. Ivan Broz umro je 1893., a već je do tada pripremio tekst svojega hrvatskog rječnika, čak je već bio sklopio ugovor s tiskarom. Nakon Brozove smrti preuzeo je njegov ujak Iveković (po dogovoru???) izdavanje samoga rječnika. Iveković je bar 8 godina (osam godina!) prepravljao tekst te knjige prema Maretićevu i svojem ukusu, čak je u tiskari pokušao da se doda »ili srpskoga« (kao u Maretića!), ali to nije uspjelo zbog ranijega Brozova ugovora. Srećom! No u svakom slučaju sam Broz nije kriv zbog karaktera rječnika iz 1901., kako se obično misli – i obično piše u našim tekstovima. Prava jezikoslovna uloga dr. Ivana Broza gotovo je nepoznata u hrvatskome jezikoslovlju, prije svega u samome historijatu toga jezikoslovstva.

S Brozovom problematikom nije završena tema mojega današnjega izlaganja. Naime, govoreći o Deklaraciji obično se navode već dobro poznati problemi oko broja i samoga sastava Matičine autorske komisije, koja je sastavila samu Deklaraciju, ili oko odbacivanja jezične (prije svega pravopisne) novosadštine, a gotovo se i ne spominje Aleksandar Belić, pravi ideolog jezičnoga velikosrpstva, onoga koje nam je inače tako dobro poznato i kojega se tako dobro sjećamo.

Prije nego što sustavno prijeđemo na Aleksandra Belića, potrebno je pozabaviti se još posljednjim pitanjem oko dr. Ivana Broza – to jest zašto se on baš u devedesetim godinama devetnaestoga stoljeća prihvatio da izradi novi hrvatski pravopis. Bit će da su za to bar tri razloga – odnosno, recimo, ja znam samo ta tri.

Prvo, to je doba mladogramatičarstva u jezikoslovlju, a ta je struja bila osobito jaka u slavistici (Broz je kroatist, dakle i slavist!), pa i u Beču, koji je tada za cio Zapad zastupao slavistiku i koji je (uz neke druge momente) formirao Vuka Karadžića kakva poznajemo. A s druge strane, nije ništa neobično da je sam Broz, kao jezikoslovac, bio pod određenim mladogramatičarskim utjecajima.

Drugo, Broz je osjećao da vladajuća mladogramatičarska (praktički srbofilska) struja (s Maretićem na čelu) ima i određene pravopisne namjere i želio ih je nekako spriječiti, bar tako da se na prvi pogled čini kako se s njima slaže. Iz samoga se Brozova pravopisnoga teksta lijepo vidi kako je on to provodio (ovdje je već bilo riječi o iznimkama, ali to očito nije sve).

I treće – Broz je znao za namjere da se u Kraljevini Dalmaciji i u Kraljevini BiH (obje pod ovakvom ili onakvom austrijskom upravom) uvede fonološki pravopis, ili se već uvodio, za razliku od Kraljevine Hrvatske i Slavonije sa zagrebačkim tradicionalnim nefonološkim pravopisom, koji su sljedbenici oštro i nestručno branili (taj »zagrebački« pravopis očito je češko-ruskoga tipa i nije odgovarao hrvatskoj novoštokavštini i njezinu standardu).

Brozovi jezikoslovni pogledi nisu bili nepoznati Maretiću, ali potrebno je uzeti u obzir nekoliko momenata. Prije svega, Maretić je na početku devedesetih godina (dakle pred Brozovu smrt) još uvijek prije svega mađaron, bar na prvi pogled, i nije još prije svega jezikoslovni srbofil Belićeva tipa. Osim toga, Maretić je, bar na početku, prvenstveno sklon istočnoj ijekavskoj novoštokavštini Karadžićeva tipa, a Belić je cijeli život bio za novoštokavsku ekavsku osnovicu srbijansko-vojvođanskoga tipa.

Belić je zapravo imao dva stila u svojem jezikoslovnom poslu. S jedne strane on živi u svijetu, piše i objavljuje jezikoslovne rasprave na raznim jezicima, i to prvorazredne, primjerice dijalektološke o srbijanskim i zapadnočakavskim dijalektima, zatim rasprave slavističke i općelingvističke, akcentološke i glasovne, itd., itd. Tako je u svijetu (u slavistici i općoj lingvistici) stekao glas svjetskoga uglednog lingvista koji se ne će plesti u neka lokalna zbivanja. To bi bio jedan izgled Belićeva znanstvenoga jezikoslovnog lika.

Posve je drugačiji Belićev lik u domaćim srpskim izdanjima, uglavnom i jezično srpskima (iako ne uvijek u samim Belićevim prilozima). U samoj stručnoj literaturi (časopisi i zbornici) Belić uglavnom nastoji biti neprimjetan, »prosječan«, samo iznimno osobniji i glasniji uz kakav važniji povod. O hrvatskoj se problematici obično ne izjašnjava – prosječna srbijanska publika ionako zna kakva su Belićeva shvaćanja. U prvim jugoslavenskim vremenima izjašnjava se, i to velikosrpski, samo o makedonskoj problematici. U drugim jugoslavenskim vremenima o tome šuti, i to potpuno (valjda čeka zgodnije doba), a posvećuje se hrvatskoj problematici, i to za posljednjih stotinjak godina (hrvatska je jezična ne samo novoštokavska pisana prošlost mnogo, mnogo duža).

Hrvatsko jezikoslovlje nije se pravo snalazilo u Beliću, o njem se razmjerno malo piše, primjerice, očito je bogatija hrvatska jezikoslovna literatura o beogradskom i sarajevskom belićevcu Stevanoviću i Vukoviću nego o samome Beliću.