O Deklaraciji (Sjećanja)

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji i kolege, jest, kad sam bio pozvan da sudjelujem na ovom skupu, kolebao sam se, ima li opravdanoga razloga da vam danas govorim o ovoj temi. Nisam sudjelovao u pripremanju Deklaracije, pa sam u prvom trenutku mislio da i nemam bogzna što reći o tome. Već sam se bio i prijavio, a još uvijek sam dvojio: bih li odustao ili bih ipak govorio ono što znam i čega se sjećam. A odlučio sam govoriti kad sam, prebirući svoja sjećanja na taj događaj i na te dane, zaključio da moje uspomene, premda anegdotalne i ma koliko fragmentarne, ipak mogu biti barem donekle zanimljive, pogotovo onim slušateljima koji se tih dana ne sjećaju i naročito ako ih usporedimo s današnjim položajem hrvatskoga jezika i našim krajnje indolentnim odnosom prema njemu.

Prisjetimo se ponajprije onoga vremena. U toj tobože federativnoj Jugoslaviji, koja uistinu prava federacija u praksi nikada nije ni bila, međunacionalni odnosi postajali su sve napetiji. Od samoga svog postanka ta država se malo-pomalo, iz dana u dan, sve više srbizirala, a to je naročito dolazilo do izražaja u Hrvatskoj. Hrvatska i Hrvati bili su, očito je, najveća zapreka ostvarenju te namisli, pa su oni zato i bili prvi koje su velikosrpski ideolozi u redovima jugoslavenske Komunističke partije namjeravali slomiti, vjerujući da će im tada biti otvoren, ili barem znatno olakšan put do uspostave velikosrpske Jugoslavije, koja bi de facto bila Velika Srbija. Pritisak je bio sinkroniziran na svim područjima života i rada, a posebice se osjećao u sferi jezika. Svi smo strahovali da su hrvatskom jeziku odbrojani dani.

Najprije su ga, kao svojedobno i u Kraljevini Jugoslaviji, izjednačili sa srpskim i utopili u bastardni (»jedinstveni«!) srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, a zatim su tu neprirodnu teorijsku besmislicu u stvarnosti pretvorili u srpski jezični unitarizam, tako da se ne samo u svim službenim dokumentima i formularima (na pošti, na željeznici, a i drugdje) uvodio isključivo srpski jezik, nego se i na radiotelevizijskim programima brisala razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, pa su se i na zagrebačkom radiju i na zagrebačkoj televiziji sve češće emitirale čak i redovite vijesti iz beogradskog studija, a to dakako znači na srpskom jeziku. A kako je Aleksandar Ranković, svemoćni i zloglasni šef svih jugokomunističkih javnih i tajnih policijskih službi bio – s razlogom ili ne – percipiran kao glavni inspirator i provoditelj takve politike, njegov pad s vlasti, do kojega je došlo u ljetu 1966., izazvao je u hrvatskoj javnosti znatno olakšanje i pobudio nadu da će stvari s Hrvatskom i u Hrvatskoj krenuti nabolje.

Upravo ta (naivna, kako se poslije pokazalo) nada bila je poticaj nekolicini članova Upravnog odbora Matice hrvatske da samo koji mjesec poslije pristupe izradbi Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja se iznenada pojavljuje već u proljeće sljedeće 1967. godine.

Da se u Matici hrvatskoj sprema izjava o hrvatskom jeziku, kojom se zahtijeva ustavno pozicioniranje hrvatskog jezika kao zasebna, samosvojna jezika, ravnopravna drugim jezicima u tadašnjoj državi, srpskom, slovenskom i makedonskom, javnosti je bilo posve nepoznato. Dolazio sam u to vrijeme često u Maticu (poslije sam bio i svakodnevno), imao sam nekoliko dobrih prijatelja i u tadašnjem Upravnom odboru, ali za pripremanje Deklaracije nisam znao. Štoviše, kao što se kasnije objasnilo, ni svi članovi Upravnog odbora Matice hrvatske, koji je na sjednici 3. ožujka odlučio da se sazove »skup eksperata za probleme hrvatskog književnog jezika«, nisu znali što je ta skupina pripremila u tjedan dana, od 9. do 15. ožujka. Konspiracija je bila potpuna.

Bio sam tada asistent u Institutu za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i prva šaputanja o tome da se u Matici hrvatskoj priprema nešto s jezikom i oko jezika načuo sam od direktora Instituta Dragutina Tadijanovića u utorak, 14. ožujka, a već sutradan, u srijedu, 15. ožujka, čim je ujutro došao u Institut, pozvao me u svoju sobu i s vidljivim zadovoljstvom rekao mi novost. Malo zatim sastali smo se, svi članovi naučno-stručnog kolegija Instituta (bilo nas je tada osmero, mogu reći i poimence: pored Tadije, bili smo tu još dr. Olga Šojat, dr. Slavko Batušić, Davor Kapetanić, Nedjeljko Mihanović, Vida Flaker, Ivan Meden i ja) – i Tadija nam je najprije pročitao, a potom i dao da sami pročitamo tekst Deklaracije, pa nas je poslije pola sata, ili tri četvrt sata, nakon što smo je pročitali svatko za sebe, pozvao da se o njoj očitujemo. Svi smo je, moram to reći s velikim zadovoljstvom, potpisali bez ikakve primjedbe. Pritom je, sjećam se, jedan od mojih kolega, onako usput, primijetio da je to više-manje rutinski prijedlog ustavnog amandmana, očito prema sugestijama iz nekih viših političkih foruma. Ne znam je li još tko među nama tako mislio, znam da ja nisam, pa sam to oprezno i rekao, ali nisam na tome insistirao.

Istoga dana poslije podne održana je i skupština Društva književnika Hrvatske. Predsjednik mu je bio Vlatko Pavletić, a potpredsjednik, ako se ne varam, Pero Budak i on je na Vlatkov poziv pročitao cijeli tekst Deklaracije. Na skupštinu je došao i Krleža, doveo ga je Ivo Frangeš. Obojica su dakako sjeli u prvi red. Kad je Deklaracija bila pročitana i kad je Vlatko pozvao nazočne da dizanjem ruke glasuju za ili protiv, vidio sam – jer sam sjedio tako da sam imao dobar pregled nad cijelom dvoranom – da je odmah diglo ruku najviše desetak nazočnih pisaca. Tada je digao ruku i Krleža, a već trenutak zatim digli su ruke svi koji su bili u dvorani (a moglo nas je biti otprilike sedamdeset-osamdeset). To mogu potvrditi, jer sam to vidio svojim očima. Tako je Deklaracija bila izglasana bez disonantnoga glasa, čemu je, bez imalo sumnje, odlučno pridonijela dirigentska palica Miroslava Krleže.

Čim je proglašeno da je Deklaracija izglasana, Slavko Mihalić je isti tren otrčao u tiskaru i stavio je na prvu stranicu »Telegrama«, kojemu je tada bio urednik. Bila je srijeda, »Telegram« je nominalno izlazio petkom, ali se kolportirao već četvrtkom popodne, i tako se Deklaracija našla u tisku već sutradan, ni 24 sata nakon izglasavanja u Društvu književnika.

Kako sam već otprije imao sam dogovor s Gradskom knjižnicom u Čakovcu da ću u subotu, 19. ožujka, održati u njihovim prostorijama neko predavanje, ne sjećam se više o čemu, krenuo sam toga dana ujutro na put, vlakom, sa svježim »Telegramom« u džepu. Mislio sam, donijet ću u Čakovec vijest o Deklaraciji, međutim, čakovečke bibliotekarke su već znale za nju. Dočekale su me, malo je reći srdačno, prije bi se moglo reći oduševljeno, kao da sam ja zaslužan za Deklaraciju samim time što sam član DKH, društva koje ju je izglasalo. Raspitivale su se o svim pojedinostima, o kojima ni ja tada nisam znao puno ili nisam znao ništa, kao na primjer, kako je došlo do inicijative za njeno pisanje, tko je u Matici hrvatskoj stajao iza toga a tko je bio protiv, kako je prošlo glasovanje u Akademijinu (tada se tako zvao) Odjelu za suvremenu književnost, je li netko bio protiv, je li CK bio upućen u to, ili je čak inicirao da se Deklaracija napiše, i još niz takvih i sličnih pitanja.

Na većinu tih pitanja nisam mogao odgovoriti jer odgovora nisam ni znao, a ipak, premda sasvim nezasluženo, uz njihovo oduševljenje, moram to priznati, i sâm sam se osjećao nekako trijumfalno. Svima je njima već tada bilo jasno ono što je cijela hrvatska javnost odmah shvatila, a poslije se to i potvrdilo na više načina, da Deklaracija nije samo jezični, jezikoslovni, znanstveni ili kulturni, nego u prvome redu politički dokument. Isto oduševljenje primjećivalo se i drugdje u Hrvatskoj i svi su tih dana najprije pitali je li Krleža zaista glasovao za Deklaraciju i svima im je bilo drago kad sam im to potvrđivao.

Hajka na Deklaraciju i njene potpisnike započela je dva dana nakon njezina pojavljivanja u »Telegramu«: u nedjelju, 19. ožujka »Vjesnik« je donio puni tekst Deklaracije, uz komentar pod naslovom Politika, a ne lingvistika. Ali to je bila tek uvertira. Pravi napad došao je već sutradan, u ponedjeljak, 20. ožujka, kada »Vjesnik« objavljuje prvi dio pogromaškog članka Miloša Žanka, koji se nastavlja i u utorak, a završava u srijedu, 22. ožujka. Toga dana počinju već i dopisi čitatelja, koji – jednodušno, zna se – osuđuju Deklaraciju kao antidržavni i antisocijalistički dokument. Istoga dana »Vjesnik« donosi na prvoj stranici i Izjavu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod naslovom Deklaracija naišla na opravdanu osudu javnosti, a uz nju objavljena je i izjava paralelnog foruma Srbije pod naslovom Diskusija o jeziku nije ničiji monopol. Javio se dakako i zagrebački Gradski komitet SK, a pisma čitatelja nastavljaju se i toga i sljedećih dana sve intenzivnije i sve žešća. O Deklaraciji će raspravljati i mnogi forumi Socijalističkog saveza radnog naroda diljem Hrvatske, i forumi Saveza komunista, i radne organizacije, i sindikalne podružnice i njihove centrale na svim mogućim razinama, održavat će se prosvjedni antideklaracijski skupovi radnika u tvornicama, »mase građana Zagreba, Hrvatske i cijele Jugoslavije ocijenile su i osudile destruktivni smisao i učinak Deklaracije«, piše »Vjesnik« 24. ožujka, a izravno se traži i odgovornost pojedinaca, osobito članova Saveza komunista, koji su sudjelovali u pisanju Deklaracije i koji su je podržali u svojim sredinama, pa ih je poslije, kao što se zna, veliki broj i bio isključen iz te (»demokratske«) organizacije.

Na sjednici Sabora, o kojoj piše »Vjesnik« 31. ožujka, zastupnik iz Orahovice, svi vi zacijelo znate ili se lako možete domisliti tko je taj, reče kako mu, nakon što je pročitao Deklaraciju, nije trebalo dugo da shvati da je to politička diverzija protiv socijalističkog razvoja naše zemlje pa je tražio da se objelodane imena potpisnika i da tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv njih. Jednako je govorio i njegov kolega, nekadašnji načelnik OZN-e u Bjelovaru. (O pravnoj državi tada nisu razmišljali ni jedan ni drugi.)

Ta višednevna, sve žešća i doista bespoštedna hajka na Deklaraciju i njene potpisnike navela je neke od njih da se javno ograde od nje i povuku svoj potpis, ne samo kao pojedinci nego i kao ustanove (npr. Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Zadru). Jedan od rijetkih pojedinaca koji su se povukli bio je Gustav Krklec. U »Vjesniku« (ili u »Borbi«?, ne sjećam se više gdje) objavio je svoje »Pismo čitaoca«, u kome kaže da on na sjednici Akademijina Odjela za suvremenu književnost kad se čitala Deklaracija – nije sve dobro čuo, pa je automatski glasovao za nju, jer su i svi drugi glasovali, iako zapravo nije razumio za što glasuje. I potpisao se: »Gustav Krklec, penzioner«.

Nakon toga, bilo ih je koji su očekivali da će se i Krleža povući i odreći Deklaracije. A da je bilo pritisaka na Krležu u tom smislu, to znam pouzdano. Samo nekoliko dana poslije Deklaracije, pričao mi je to Ivo Frangeš, njegova pokojna supruga Vera bila je jednoga popodneva na čaju kod Bele Krleže na Gvozdu i on je predvečer došao po nju. Nije bilo Krleže i gospođa Bela mu je rekla da je Krleža u Beogradu, da ga je pozvao Tito na razgovor zbog Deklaracije, da se još nije vratio i da ni ne zna kad će se vratiti, pa je dodala: »Joj, bojim se da se ne osramoti! Samo da se ne osramoti!« »A kako da se osramoti, na što mislite?«, pitao ju je Frangeš, a ona je odgovorila: »Na potpis! Samo da ne povuče potpis!« Frangeš je bio iznenađen: »Pa ne će valjda...«, zaustio je, na što mu je Bela Krleža hitro odgovorila: »Joj, joj, ne znate vi kakav je ono hipnotizer!« Mislila je, dakako, na Broza. A Krleža, znamo, nije povukao potpis, ali je morao podnijeti ostavku na članstvo u Centralnom komitetu svoje partije.

Deset-petnaest dana nakon što je objelodanjeno pokajničko pismo »Gustava Krkleca, penzionera«, dobio sam na svoju institutsku adresu pismo koje su »studenti Filozofskog fakulteta«, kako je stajalo u potpisu, uputili nikom drugom nego upravo Krklecu. Pomislio sam da je riječ o nekakvoj zabuni, zašto bi meni slali pismo koje pišu Krklecu. I tada čitam (otprilike) ovo: Druže Krklec, Vi znate da smo Vas vrlo često pozivali na naše tribine, da smo uživali u susretima i razgovorima s Vama, da ste nas oduševljavali svojom duhovitošću i svojim kozerstvom; međutim, nakon što smo shvatili da ste Vi jedan obični ishlapjeli penzioner koji ne razumije ono što potpisuje, mi Vam se ubuduće ni u kom slučaju ne ćemo više obraćati niti Vas ikada više pozivati u svoju sredinu. I potpis: »Studenti Filozofskog fakulteta«, a onda Post scriptum: Da se ovo pismo ne bi slučajno izgubilo, ili da slučajno ne bi bilo žrtva Vaše nebrige prema njemu, mi ga umnožavamo u desetak primjeraka i šaljemo poimence nekim Vašim prijateljima i kolegama, vjerujući da će ga netko od njih sačuvati za budućnost.

Ne jamčim da je sve citirano doslovno, jer toga pisma nažalost više nemam. Bilo mi je pohranjeno s nizom drugih podjednako zanimljivih dokumenata, u jednom konvolutu, a on se zatekao, na nesreću, 1991. u mojoj ljetnoj kućici koju sam imao na Kupi, u Novom Selu, blizu Lasinja. To područje bilo je ujesen 1991. okupirano, moja kućica sasvim uništena, a sve što je bilo u njoj propalo mi je. Pisma dakle više nemam (volio bih da ga je sačuvao netko od onih koji su ga primili kao i ja), ali ga čuvam u pamćenju i vjerujem da sam ga naveo gotovo sasvim doslovce. A vjerujem i to, da je i ono zanimljiva pojedinost, koja ne samo što nam oživljava atmosferu tih dana nego i pomaže da cijeli taj kompleks Deklaracije i njene recepcije u javnosti bolje razumijemo.

Kad bi bilo vremena, mogao bih Vam ispričati još takvih anegdotalnih uspomena, ali neka nam za ovu priliku bude dovoljno i ovoliko. Hvala vam.