Neupitna vrijednost hrvatske glazbene kulture

1.

Zagrebački kvartet obilježava ove godine devet desetljeća postojanja. Takva obljetnica već sama po sebi zahtijeva pozornost, jer kontinuitet rada komornog sastava tog tipa u gotovo stoljetnom trajanju zaslužuje epitet raritetnog. Istini za volju, treba reći da je Zagrebački kvartet, od 1919. do danas, prekinuo s koncertnom djelatnošću u razdoblju između 1943. i 1954. godine, no nekako u ideji tradicije komornog muziciranja u zagrebačkoj sredini on je nastavio živjeti čak i onda, kada zbog ratnih i ranih poratnih prilika nastavljanje njegove djelatnosti u realitetu nije bilo moguće.

Svih tih godina Zagrebački kvartet jednako je utjecao na zagrebačku glazbenu sredinu, kao i ona na njega. U tom smislu razumljive su oscilacije u ostvarenjima i umjetničkim dosezima, u kriterijima odabira repertoara, u intenzitetu broja i mjesta nastupa, kako u zemlji tako i u inozemstvu, konačno i u razumijevanju cilja same umjetničke zadaće. Kada je riječ o tako dugom razdoblju, sve je to ne samo moguće, nego i prirodno, jer potvrđuje ansambl kao živi organizam koji ima svoje trajanje obnovljivo s postojanjem svake nove generacije glazbenika. A u Zagrebačkom kvartetu za tih su devedeset godina svirali mnogi, ponajbolji iz zagrebačke guslačke škole, ali i poneki stranac, neki s dužim, neki s kraćim stažem, neki kao glazbenici temeljnog utjecaja na umjetnički profil sastava, neki tek kao usputni prolaznici.

Onoliko koliko su sjećanja pouzdana (a o čemu svjedoči Alenka Bobinsky u svom tekstu o Zagrebačkom kvartetu u monografskom izdanju MIC-a KDZ iz 1994. godine), prema pričanju Maje Stančić-Graf, supruge jednoga od osnivača ansambla, Zagrebački je kvartet osnovan gotovo slučajno, susretom Milana Grafa i Vaclava Humla pred zgradom pošte u Jurišićevoj ulici. Huml, u ono vrijeme profesor violine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, i violinist Graf, član opernog orkestra HNK-a i tajnik Zagrebačke filharmonije, došli su na ideju da profesionaliziraju jedan od čestih oblika u to doba u Zagrebu dosta omiljenog tipa kućnog muziciranja i osnuju gudački kvartet, koji bi nastupao javno a time preuzeo i svoj dio odgovornosti u oblikovanju zagrebačkoga glazbenog života. Budući da je Zagreb tada raspolagao s mnogo izvrsnih glazbenika, a i tradicija komornog muziciranja već je dugo postojala (treba spomenuti činjenicu gostovanja nekih inozemnih gudačkih kvarteta u Zagrebu još krajem 19. stoljeća, ka

o i domaćih ansambala te vrste u kojima su svirali nastavnici glazbene škole HGZ-a, te gudački kvartet sa Zlatkom Balokovićem, Vaclavom Humlom, Miroslavom Schlikom i Jurom Tkalčićem, koji je muzicirao još prije osnutka Zagrebačkog kvarteta), Graf i Huml odlučili su oformiti profesionalni gudački kvartetski sastav, pridobivši za svoju ideju i Ladislava Škatulu (kasnije poznatog pod prezimenom Miranov) i Umberta Fabbria.

U tom sastavu Zagrebački kvartet nastupio je prvi put u petak, 25. travnja 1919. godine, u Hrvatskome glazbenom zavodu, s programom kvarteta Čajkovskog, Haydna i Dvoraka. Taj je koncert već odavno nazvan povijesnim, a odjeci u onodobnom tisku jasno pokazuju da su Zagrepčani bili itekako svjesni važnosti postojanja novog ansambla za kulturu svoga grada. Vjerojatno tada nitko nije ni slutio da će novoosnovani Zagrebački kvartet svoje djelovanje produžiti u iduće stoljeće (i tisućljeće!).

2.

Dva dana nakon koncerta u zagrebačkim Novostima pojavio se osvrt, često citiran u dosad objavljenim tekstovima o povijesti Zagrebačkog kvarteta, no kako njegov sadržaj daje pravu sliku entuzijazma kojom je prvi koncert kvarteta dočekan u javnosti, smatram važnim spomenuti ulomak citirati i u ovom napisu:

»I u našem muzičkom životu - piše kroničar Novosti – svanuo je davno očekivani Mesija. Dugo smo čekali na njega, ali je ipak došao (...) Taj nam Mesija objavljuje da i mi možemo, kad hoćemo, a mi hoćemo... kad nas se pusti (...) To nijesu bila četiri čovjeka, koji igraju četiri instrumenta, to je bio jedan čovjek, koji je igrao četiri instrumenta. Četiri čovjeka, jedna duša (...) Baš to pokazuje, da su to glazbenici na mjestu, svjesni svoje teške zadaće, puni ideala, poleta i nade. I mi se nadamo da će ostati Zagrebački kvartet i nadalje na životu, da nam rađa milu djecu, poput one od petka.«

Antun Dobronić u Jugoslavenskoj njivi desetak dana kasnije, bez euforije, daje mnogo trezveniju sliku spomenutoga kulturnog događaja i piše sljedeće:«Nakon tolikih pokušaja, čini mi se, da smo dobili kvartet koji misli ostati trajno na okupu. (...) Promotrimo li nešto pobliže osobne umjetničke dispozicije svakog pojedinog člana tog kvarteta, uvjerit ćemo se da stojimo pred ansamblom prilično heterogenim. Unatoč tome nas je izvedba navedenih djela uvjerila, da između rečene gospode vlada iskrena i veoma dobra umjetnička disciplina i fuzija, sudeći prema ovom prvom nastupu, vrijedna priznanja (...) Hoće li pak taj kvartet ostati samo veoma dobar za naše prilike, ili će se razviti do stepena da će se moći takmiti s prvorazrednim

europskima, pitanje je na koje će odgovoriti samo vrijeme, a i ustrajnost toga našeg kvarteta.«

Povijest je pokazala da je Zagrebački kvartet imao ustrajnosti za svoje djelovanje, te je, uz razumljive promjene članova i utjecaj svakojakih okolnosti, dočekao i svoj devedeseti rođendan.

Zagrebački kvartet u današnjem sastavu (Goran Končar - šef ansambla, Davor Philips, Hrvoje Philips i Martin Jordan)

3.

U relativno kratkom napisu kakav je ovaj nemoguće je detaljno navesti sve relevantne činjenice koje su utjecale na rad Zagrebačkog kvarteta za svih tih godina i oblikovale ga u današnji ansambl. Važno je ipak upozoriti na neka razdoblja djelovanja pojedinih članova, čiji je utjecaj na umjetnički profil ansambla bio presudan. Prvi sastav (Huml, Graf, Škatula, Fabbri) svakako je odredio kvalitetu muziciranja i programski interes ansambla za više godina. Tu su odlučujuću ulogu imali prvi violinisti kvarteta, među kojima se, u prvom razdoblju djelovanja kvarteta do 1943. godine, našlo nekoliko jakih glazbenih osobnosti: poslije Humla, Zagrebački su kvartet vodili Jan Prybyl, Francis Aranyi, Jan Holub, Ladislav Miranov, Zlatko Topolski, Stjepan Šulek, Aleksandar Szegedi i Ljudevit Dobronji.

Na ostalim pultovima nije bilo tako dramatičnih promjena. Za sve to vrijeme drugu violinu svirao je Milan Graf (kojemu kvartet, usput rečeno, treba biti zahvalan na izrazitom organizatorskom talentu, te menadžerskim sposobnostima korištenim na dobrobit ansambla); violu je svirao najprije Miranov (koji je kasnije prešao u violiniste), a poslije njega Dragutin Arany, te violončelo, od samog početka, Umberto Fabbri. A u cijelome tome početnom razdoblju Zagrebački je kvartet imao i punu podršku uprave Hrvatskoga glazbenog zavoda, u čijoj je velikog koncertnoj dvorani započeo svoj umjetnički put, pridonijevši njenoj poziciji zagrebačkoga kultnoga koncertnog prostora za komorno muziciranje.

Poratne prilike dovele su do novih izazova, posebice za generaciju tada mladih glazbenika, školovanih na gudačkom odjelu zagrebačke Muzičke akademije. Akademski gudački kvartet, u sastavu Josip Klima, Tomislav Šestak, Dušan Stranić i Zvonimir Pomykalo, nakon četverogodišnjeg je zajedničkog muziciranja promijenio ime u Zagrebački kvartet, postavši tako karikom u lancu glazbenika koji su sudjelovali u nastavljanju tradicije nekadašnjeg sastava. Drugačiji okviri organizacije glazbenog života u ondašnjoj Jugoslaviji, pojava novih festivala i sličnih načina prezentacije posebice suvremene glazbe (u to doba, godine 1961. osnovan je i Zagrebački biennale) stavili su pred Zagrebački kvartet nove zadaće, utječući time i na oblikovanje njegova repertoara. Promicanje suvremenih glazbenih ostvarenja postalo je dominantnom programskom sastavnicom, uz koju ansambl, razumljivo, nije prestao njegovati i »željezni« kvartetski repertoar.

U tom se razdoblju često spominje integralna izvedba Beethovenova kvartetskog opusa kao jedan od velikih projekata Zagrebačkoga kvarteta, predstavljen u sezoni 1963/64. najprije u HGZ-u, a potom i u Salzburgu. U svojoj dugoj povijesti Zagrebački je kvartet na koncertima, ali i na nosačima zvuka zabilježio mnoge velike interpretacije ne samo integralnih kvartetskih opusa skladatelja poput Beethovena, Šostakoviča ili Bartoka, već i ogromnog repertoara svjetske kvartetske baštine, u kojem je zapaženu ulogu uvijek igralo promicanje djela slavenskih, posebice hrvatskih skladatelja.

4.

Šezdesete godine prošloga stoljeća pripadaju najuspješnijima što se afirmacije Zagrebačkog kvarteta tiče. U tom razdoblju kvartet poduzima niz velikih inozemnih turneja, nastupajući ne samo u europskim gradovima, nego i u SAD-u i Kanadi. Kroničari Zagrebačkoga kvarteta bilježe kao posebno važnu 1967. godinu, jer od tada ansambl djeluje kao samostalno profesionalno gudačko tijelo. Nakon prvog sastava obnovljenog Zagrebačkog kvarteta, ansambl se tih godina stabilizira pod vodstvom violinista Josipa Klime, u formacijama Klima-Balija-Stranić-Kifer i Klima-Kuzmić-Thune-Stojanović. Za vodstva Ede Pečarića, u kvartet ulazi violist Ante Živković i u njemu ostaje do 2006. godine, što mu osigurava poziciju člana kvarteta s do danas najdužim stažem.

Novo razdoblje Zagrebačkoga kvarteta počinje 1977. i traje do 1987. godine, kada ansambl vodi Đorđe Trkulja, a u njemu još sviraju Marija Cobenzl, Ante Živković i Josip Stojanović. Posljednja promjena u vodstvu Zagrebačkog kvarteta dogodila se 1987. godine, kada poziciju prve violine preuzima Goran Končar, a članovi kvarteta tada su još Goran Bakrač, Ante Živković i Josip Stojanović. Nakon prerane Stojanovićeve smrti u kvartet ulazi mladi violončelist Martin Jordan, izlazi Goran Bakrač, a drugu violinu preuzima Davor Philips.

Ove godine Zagrebački kvartet slavi devedeseti rođendan u sastavu: Goran Končar, Davor Philips, Hrvoje Philips i Martin Jordan. Ti su glazbenici posljednja karika u ispisivanju duge povijesti Zagrebačkoga kvarteta. Oni to čine u novim okolnostima, suočeni s drugačijim izazovima od svojih prethodnika, u vremenu u kojem je istinsko služenje umjetnosti stavljeno na mnoge kušnje. Time je njihova misija još odgovornija. Stoga se treba nadati da će ona ostati zabilježena kao nastavak sjajne tradicije svirke svih onih generacija velikih glazbenika koji su pripomogli oblikovanju imidža Zagrebačkoga kvarteta kao neupitne vrijednosti hrvatske glazbene kulture.