Nekoliko napomena o zadacima jezikoslovne kroatistike danas

U članku se raspravlja o četirima zadacima suvremene jezikoslovne kroatistike koji se smatraju nezaobilaznima u budućem znanstvenom proučavanju hrvatskoga jezika te čijim će se provođenjem Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika kao jedan od ključnih dokumenata i događaja u procesu osamostaljivanja hrvatskoga jezika aktualizirati i u današnjem vremenu. U tom se smislu prvim zadatkom smatra napuštanje stalnoga i sveprisutnoga određivanja izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika uspoređivanjem s drugim jezicima – u prvom redu sa srpskim; drugim se zadatkom smatra prestanak s međusobnim optužbama i politički motiviranim podjelama koje su proteklih godina eskalirale među jezikoslovnim kroatistima; kao treći i najvažniji zadatak nameće se primjena suvremenih lingvističkih teorija na opis hrvatskoga jezika, a četvrti zadatak autor ovoga priloga vidi u sinergiji s trećim odnosno u otvaranju jezikoslovne kroatistike prema inozemnoj lingvističkoj sceni i trudu koji napose mlađi i srednji naraštaj jezikoslovnih kroatista mora uložiti pišući o hrvatskom jeziku na nekom od svjetskih jezika.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika široj je javnosti bez sumnje najpoznatiji događaj iz novije povijesti hrvatskoga jezika pa i, usudio bih se reći, iz njegove povijesti uopće. Tomu je tako jer je Deklaracija u prvom redu bila politički, a tek sekundarno lingvistički čin i u tom je smislu njezina uloga u vremenu kulminacije srpskoga političkoga, a samim tim i svakoga drugog pa i jezičnog, unitarizma neprocjenjiva. Nastala kao reakcija na višegodišnje zaobilaženje i u praksi grubo kršenje, u političkom diskursu Ustavom, a u jezičnom Novosadskim dogovorom deklariranih odredaba o ravnopravnosti jugoslavenskih naroda i njihovih jezika, Deklaracija je možda i najveća metonimija težnje hrvatskoga naroda za vlastitim nacionalnim i jezičnim identitetom. Ona je bila okidač i početak kraja jugoslavenske državne zajednice kao i raspada, kako se u Deklaraciji kaže, jedinstvenoga »državnoga« srpskohrvatskoga odnosno hrvatskosrpskoga jezika, što je i formalno ostvareno »smrću« Jugoslavije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća kada je hrvatski narod konačno dobio vlastitu državu, a hrvatski se jezik oslobodio neželjenoga susjeda iz spomenute nametnute složenice zamaskirane zajedništvom, bratstvom i jedinstvom i ostalim ispraznim epitetima i frazetinama partijske retorike.

To su povijesne činjenice koje danas više nitko ne može i ne pokušava osporiti, a zasluga je idejnih začetnika i potpisnika Deklaracije neupitna i neprocjenjiva. No posao tu ne završava, nego tek počinje; jer kao što je sam čin rađanja djeteta lakši posao u usporedbi sa zadacima koji se pred roditelje postavljaju u vremenu njegova odrastanja i formiranja njegove ličnosti, tako je i osamostaljivanje hrvatskoga jezika lakši posao od posla koji se pred jezikoslovne kroatiste postavlja danas i u godinama koje slijede. Kada kažem lakši posao, pritom nikako ne mislim obezvrijediti ili marginalizirati sav trud, muku i politička šikaniranja kojima su potpisnici Deklaracije kao i sudionici »hrvatskoga proljeća« godinama bili izloženi, nego samo želim istaknuti važnost zadatka koji se jezikoslovnoj kroatistici nameće danas, a to je promocija hrvatskoga jezika u svijetu koja je moguća jedino uključivanjem jezikoslovne kroatistike u suvremena strujanja na lingvističkoj sceni. Stoga bih ovom prilikom iznio neka svoja razmišljanja o zadacima čije provođenje smatram nužnim i nezaobilaznim na dugom putu koji hrvatskom jeziku i kroatistici predstoji u jezikoslovnointegracijskim procesima.

Ciljevi i zadaci suvremene jezikoslovne kroatistike, ukoliko ona doista pretendira na suvremenost i ukoliko kao znanstvena disciplina želi imati ulogu nositelja i promicatelja hrvatskoga jezika u zemljama Europske unije i šire, mogli bi se sažeti u četiri točke kroz čiju prizmu gledam na njezinu budućnost, a preko nje i na budućnost hrvatskoga jezika u cjelini. U nastavku ovoga priloga ukratko ću elaborirati svaku od četiriju točaka, i to redom prema logici njihova odnosa.

Prvim zadatkom suvremene jezikoslovne kroatistike i osnovnom pretpostavkom budućega ozbiljnoga bavljenja znanošću o hrvatskom jeziku u skladu s kriterijima suvremene lingvistike koji se primjenjuju u svijetu smatram – napuštanje stalnoga i sveprisutnoga negativnoga (negativnoga u strukturalističkom smislu) određivanja njegovih izražajnih mogućnosti. Hrvatski jezik je jezik hrvatskih ljudi duboko i iskonski povezan s tradicijom, civilizacijom, kulturom i misli hrvatskoga čovjeka i već je samom tom činjenicom određen kao jezik različit od svih ostalih jezika, pa tako i od srodnih mu srednjojužnoslavenskih idioma. Pod nepotrebnim i za hrvatski jezik štetnim negativno određenim vrijednosnim sudovima u prvom redu mislim na dobro poznata sporenja oko nekih pitanja pravopisne i leksičke norme čijoj glorifikaciji i prenapuhavanju svjedočimo već više od desetljeća i pol, a koja su s gledišta suvremenih lingvističkih strujanja potpuno marginalna i irelevantna, što dodatno ironizira cijelu stvar. Ovom prilikom neću detaljnije ulaziti u tu problematiku jer je o tome već previše i napisano i rečeno, a i sam sam u nekoliko navrata o tome i govorio i pisao (Belaj, 2005a, 2005b). Usredotočit ću se stoga na samu srž problema koja je u kontekstu ove rasprave bitnija, a u tom bih smislu spomenuo dva podjednako štetna razloga u kojima vidim premoć sporenja oko rješavanja pravopisnih i leksičkih pitanja nad drugim, u suvremenoj lingvistici puno aktualnijim, a istovremeno hrvatskom jeziku puno potrebnijim pitanjima.

Prvi se razlog tiče spomenutoga negativnoga određivanja izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika. Konkretno što se pravopisa tiče, dubokog sam uvjerenja da ma koliko se pojedinci već godinama trudili pred hrvatskom javnošću novija pravopisna rješenja opravdati argumentima struke (za koja je, barem što se tiče rastavljenoga pisanja negacije od enklitičkoga oblika pomoćnoga glagola htjeti i bilježenja jata iza pokrivenoga r, svakom iole naprednijem brucošu bilo kojega lingvističkog smjera kristalno jasno da ne postoje) te pozivanjem na ovu ili onu tradiciju, pravi je razlog u tome da se suvremeni hrvatski pravopis što više razlikuje od srpskoga bez obzira koliko ta rješenja ljudima bila bliska odnosno bez obzira na činjenicu što većina hrvatske populacije i najveći dio javnokomunikacijskoga života to nikako ne prihvaća. Na taj se način norma dovodi u opasnost da postane sama sebi svrhom umjesto da prati uzus i bude bliska ljudima zbog kojih i postoji.

Drugi razlog treba tražiti u bliskosti pravopisne i leksičke razine širim slojevima društva, pa su inače najčešća pitanja koja ljudi postavljaju kroatistima tipa ‘kako se što piše i kako se što kaže’ u osjetljivim poslijeratnim godinama zamijenile njihove inačice ‘što je hrvatski, a što srpski’. Takvo je društveno-političko ozračje bilo plodno tlo određenim strukturama u jezikoslovnoj kroatistici da pravopis i leksik iskoriste kao moćno sredstvo manipulacije u svrhu vlastite promidžbe. Iz toga izravno slijedi i treći razlog koji se javno gotovo nikada ne spominje, a to je financijski interes koji je rezultirao pravom poplavom različitih pravopisa, novih izdanja istoga te jezičnih savjetnika za čiji bi se dobar dio obrađivane materije, čast iznimkama, teško moglo naći temelja u suvremenim lingvističkim teorijama. Pravopisna i leksička normativna pitanja kao rezultat stalnoga uspoređivanja sa srpskim jezikom svakako su iz navedenih razloga u prvom planu, no takav pristup normi nije zaobišao ni druge razine jezičnoga opisa gdje se također može uočiti čitav niz nepotrebnih, isforsiranih i ljudima uglavnom neprihvatljivih intervencija kojima se zamjenjuju dobra, po mom sudu čak i bolja i ništa manje hrvatska rješenja.

Takva se rješenja kreću od umjerenijih, kao što su primjerice stilska neosjetljivost na položaj enklitike u rečenici kojom se rastavljaju čak i čvrste konceptualne cjeline tipa imena i prezimena ili višečlanih toponima (npr. Ljudevit je Gaj tvrdio..., Fruška je gora omiljeno okupljalište...); inzistiranje na navesku u u dativu zamjeničko-pridjevne sklonidbe bez osvrtanja na eufonijske zakonitosti te davanje prednosti stilski obilježenom i starijem instrumentalu ispred neutralnoga nominativa kao predikatnoga imena uz polusponske (semikopulativne) glagole (npr. postati učiteljem / postati učitelj), pa do potpuno neprihvatljivih, da ne upotrijebim i težu riječ, kao što je recimo upotreba arhaičnih i u suvremenom jeziku potpuno nefunkcionalnih glagolskih pridjeva sadašnjih i prošlih umjesto odnosne rečenice (npr. dio odnoseći se na Priručnu gramatiku / dio koji se odnosi na Priručnu gramatiku); upotreba semantički besmislenoga uzročnoga veznika budući umjesto budući da; upotreba futura I. umjesto futura II. u pogodbenim rečenicama (npr. Ako ćeš doći, vidjet ćeš o čemu se radi / Ako budeš došao, vidjet ćeš o čemu se radi); centralistički prijedlog (Škarić, 2006) o prelasku s navodno ruralnoga novoštokavskoga četveronaglasnog na urbani (zagrebački!!!) tronaglasni sustav bez obzira na činjenicu što veći dio hrvatske populacije itekako razlikuje kratkouzlazni naglasak počevši od dvaju velikih hrvatskih gradova – Splita i Osijeka (po Ivi Škariću vjerojatno ruralnih središta) itd. U ovom se kontekstu nikako ne smije zaobići ni prijedlog, star petnaestak godina, a aktualiziran i nekoliko godina kasnije, nekolicine naših filologa – članova Jezičnoga povjerenstva Matice hrvatske (u prvom redu D. Brozovića i S. Babića) – o novom grafijskom rješenju ie za dugi jat. Takvim se rješenjem, među ostalim, snažno sugerirao i njegov fonemski (dvoglasnički) status koji je u najboljem slučaju upitan što je I. Pranjković (1998, 192–195) vrlo utemeljenom argumentacijom i pokazao.

Mnoga od navedenih rješenja, a još ih je puno koja se u ovom kontekstu ne spominju, oslikavaju jezično stanje sredine 19. stoljeća koje pojedinci pod svaku cijenu žele ponovno oživjeti pozivajući se na nagli prekid višestoljetne hrvatske književnojezične tradicije izvršen prevratom hrvatskih vukovaca krajem 19. stoljeća. Takve i slične tvrdnje paradoksalne su već po samoj naravi stvari odnosno jezičnoga razvoja koji, barem što se gramatike tiče, ne poznaje nikakve nagle skokove, prekide ili prevrate i nikakvu volju ili hir pojedin(a)ca, ma o kakvom se geniju radilo, koji bi propisao nešto što do tada uopće nije postojalo ili što bi ljudima bilo nepoznato i neprihvatljivo. Jedini nagli prevrati hrvatskih vukovaca koji se mogu i trebaju osuditi jesu – prekid s korpusom dotadašnje hrvatske književnosti i radikalna štokavska koncepcija književnoga jezika, no idejno i vezano uz sam opis gramatičkoga sustava iz kojega je potom proizašao i propis nema govora ni o kakvom naglom prekidu budući da su vukovci slijedili za ono vrijeme suvremena, mladogramatičarska, lingvistička strujanja koja su govorne pojavnosti organskih idioma smatrala temeljem jezičnoga opisa.

Tako su oni napustili kruti knjiški jezik, a normirali ono što se u govoru već stoljećima rasprostranjivalo (najbolji su primjer toga novoštokavski padežni nastavci koje u govoru bilježi već Bartol Kašić u prvoj hrvatskoj gramatici početkom 17. stoljeća), a podrška lingvističke konstelacije, jasno i političke, kraja 19. stoljeća omogućila je da se to i službeno zavede. Drugim riječima situacija je upravo suprotna od one koju određeni filološki krugovi danas pokušavaju nametnuti – jezikoslovni i standardološki rad hrvatskih vukovaca u svojim se temeljima uklapa u povijesni kontinuitet kako hrvatskoga književnoga, tako i hrvatskoga standardnoga jezika što potvrđuju i neke misli R. Katičića koje ovom prilikom, zbog važnosti problematike, prenosim u nešto opsežnijem obliku:

»Nastupio je i prekid kontinuiteta, utoliko što su se pri konačnom rješenju u nizu spornih pitanja napustila normativna načela ilirskoga razdoblja i prihvatila nova, potekla iz Karadžićeve reforme i korpusa njegovih i Daničićevih tekstova. To je, međutim, prekid kontinuiteta u nekim načelima standardizacije, a nije prekid u kontinuitetu standardnoga jezika, koji je, iako još ne u svemu sasvim stabilan, već u to doba funkcionirao kao standardni. Promijenili su se nešto zahtjevi lektora, ali se to odražavalo samo na nekim, i to površnijim, svojstvima standardnoga jezika koji je društveno bio već ukorijenjen i odatle dobivao svoju stabilnost. Standardni jezik nije od toga postao drugi, nego tek ponešto drukčiji, i to unutar već postavljenih okvira. Uostalom, novo se normiranje konačno probilo samo u onim svojim osobinama koje su se podudarale s novoštokavskim govorima na hrvatskom terenu. Bio je to završni korak u standardizaciji, ne nova standardizacija. Izražajna moć onih koji su se tim standardnim jezikom služili tekla je i dalje iz istih izvora, stilske vrijednosti, njihova podloga i usmjerenost, ostale su iste. Samo jako precjenjivanje dijalektoloških svojstava osnove književnoga jezika i nerazmjerna zauzetost pravopisnim pitanjima, a oboje je u našoj filologiji tradicionalno, mogli bi koga dovesti do toga da taj prekid kontinuiteta u posljednjoj reformi hrvatskoga štokavskoga standarda i njegova pravopisa uzme kao uvođenje novoga standardnog jezika, iako je on tada nesumnjivo dobio svoj konačni oblik… (Katičić: 1992, 122-123). Konačna standardizacija bila je dobro izvedena. Odgovarala je osnovnim potrebama i ostajala je unutar povijesno izrasloga hrvatskoga štokavskog standarda. Gdje su, u nekim pojedinostima, gramatičari kušali uvesti neke crte Karadžićeva modela koje su bile strane tomu standardu i njegovoj dijalekatskoj osnovici, opća je jezična poraba brzo ispravila njihovu doktriniranu revnost. Pokušaji da se ograniči rječnik i skuče tvorba riječi i frazeologija prema istom korpusu donijeli su malo uspjeha jer književni kontinuitet stvaralačkoga pisanja nikada nije bio okrnjen, a kamoli prekinut.« (Katičić: 1992, 95)

Trebalo bi na ovome mjestu ponešto reći i općenito o tradiciji koja je očito u jezikoslovnoj kroatistici nezaobilazan kriterij. Kada sam proljetos na predstavljanju Matičina pravopisa govorio o odnosu tradicije i struke nedvojbeno se zalažući za argumente struke kao prioritetni kriterij, mnogi su moje riječi, a što sam kasnije imao prilike čuti u razgovoru s ljudima, pogrešno protumačili kao negiranje hrvatskoga identiteta, odricanje vlastitoga i sl. Žao mi je što su neki to tako shvatili jer sam govoreći o odnosu tradicije i struke jedino želio istaknuti da tradicija ne smije biti kočnica napretka; ona je tu da se pamti, poštuje i prepričava; ako se ne kosi sa suvremenim znanstvenim spoznajama da se aktualizira; ali današnjoj generaciji nametati nešto što je bilo dijelom jezičnoga identiteta sredinom 19. stoljeća bizarna je besmislica na koju uopće ne treba trošiti riječi. Na kraju krajeva nije li i drveni kotač stoljećima bio tradicija, pa zašto onda ne bismo napustili gume i vratili se toj tradiciji – čisto da nam se ne izgubi identitet!?

Nažalost u današnjoj je Hrvatskoj previše takvih, što i ne čudi s obzirom na godine i godine najrazličitijih vidova indoktrinacije kojima su bili podložni te realnih i imaginarnih strahova kroz koje su prošli. Za razliku od mnogih, u pravilu uvijek najglasnijih, osobno s identitetom nikada nisam imao problem; no ako nacionalni identitet razumijeva miješanje krušaka i jabuka, politike i struke, onda s identitetom, priznajem, imam velik problem i toga se problema nikada neću riješiti. Čak i da se prihvate teze o prekidu jezične tradicije krajem 19. stoljeća, kad je ona već toliko bitna i kada ju se stalno pretpostavlja suvremenim znanstvenim spoznajama, postavlja se pitanje opsega pojma tradicije. Nije li i proteklih šezdeset godina pismenosti tradicija hrvatskih ljudi i nisu li u tom smislu recimo pravopisne reforme s početka devedesetih također nagli prekid tradicije? Po mom sudu taj je prekid u najmanju ruku jednako nagao kao i onaj učinjen krajem 19. stoljeća, s tim što je pogreška još i teža jer nas povijesna zbivanja u 20. stoljeću (od Pravopisnoga uputstva… iz 1929. preko povratka na korijenski pravopis u NDH pa do Novosadskoga dogovora i njegovih kasnijih normativnih implikacija) očito nisu ničemu naučila.

Spomenuti, mahom politički motivirani, normativni zahvati u današnjoj Hrvatskoj doveli su do posvemašnjega kaosa i zbunjenosti među ljudima, srozavši ugled jezikoslovne kroatistike kako u očima običnoga čovjeka, tako i u očima kolega drugih jezikoslovnih usmjerenja. S obzirom na godine takve jezične politike, neke će stvari biti vrlo teško ispraviti, a osnovna je pretpostavka da se hrvatski jezik počne opisivati i normirati isključivo u funkcionalnosinkronijskim okvirima hrvatskoga jezika uvažavajući i osjećajući širok spektar sociokulturoloških čimbenika i navika govornika hrvatskoga jezika, pa će tada i norma ispuniti svoju svrhu tako što će ona služiti ljudima, a ne ljudi njoj. Osobno mi je već pomalo mučno i od mađarona i od Khuena i od Vuka i vukovaca i od novosadskih i beogradskih centrala i od Karađorđevića i od Belića i svih ostalih duhova prošlosti koji nažalost još uvijek tumaraju Hrvatskom. Vremena srpskoga, mađarskoga ili austrijskoga jezičnog i političkog unitarizma i ekspanzionizma davno su prošla; došlo je vrijeme da se hrvatski jezik može slobodno i samostalno razvijati i da neopterećeno može služiti kao izražajno sredstvo svojim govornicima i osim interesnoga ne vidim niti jedan razlog zbog kojega to ne bi bilo tako.

Shvaćanje važnosti ovoga prvoga i temeljnoga zadatka suvremene jezikoslovne kroatistike rezultirat će i prestankom međusobnih podjela na »lijeve« i »desne«, »prave« Hrvate i jugonostalgičare te prestankom neučinkovitih sporenja oko ispolitiziranih i rubnih jezičnih pitanja što se može smatrati drugim ovdje postavljenim zadatkom. Nijedna znanost, pa tako ni jezikoslovna kroatistika, ne trpi neosjetljivost na vrijeme jer ono je determinator napretka i razvitka. Svi sukobi kojima svjedočimo posljednjih petnaestak godina rezultat su sukoba struke i jezičnopolitičkih interesnih sfera, sukoba koji proizlazi iz neosjetljivosti, u prvom redu jednoga dijela starijega znanstvenog naraštaja i nekolicine njihovih sljedbenika srednjega naraštaja, na zahtjeve vremena u kojem živimo pa se pod krinkom velikoga jezičnog dušebrižništva hrvatski jezik već godinama zastarjelim i ispolitiziranim normativnim zahvatima usmjerava u slijepu ulicu, a jezikoslovna kroatistika u cjelini trpi neprocjenjivu štetu. Nisu li politički utjecaji kojima je hrvatski jezik bio izložen tijekom cijeloga prošlog stoljeća, a i ranije, dovoljan pokazatelj štetnosti takva pristupa? Treba li i danas, u vremenu najvećega znanstveno-tehnološkoga napretka, činiti istu pogrešku i znanost o hrvatskom jeziku vraćati na razinu od šezdeset, sto ili sto pedeset godina unatrag, banalizirajući ju irelevantnim pitanjima koja ne zanimaju nikoga u inozemnim lingvističkim krugovima? Jezikoslovna kroatistika specifična je znanost jer ona po samoj svojoj široj definiciji nikada ne može u potpunosti biti lišena političkih utjecaja, no to treba ih svesti na najmanju moguću mjeru, a prioritet uvijek dati suvremenim argumentima struke.

Treći zadatak kojemu jezikoslovna kroatistika u današnje vrijeme mora udovoljiti jest osuvremenjavanje opisa hrvatskoga jezika i postavljanje relevantnih znanstvenih pitanja u skladu s aktualnim teorijsko-metodološkim okvirima. Taj zadatak suvremene jezikoslovne kroatistike proizlazi prvo iz višedesetljetne premoći filologije nad lingvistikom čiji bi odnos u nas barem trebalo izjednačiti i drugo, a što je u velikoj mjeri posljedica prvoga, iz krutoga tradicijskoga i zastarjeloga normativističkoga pristupa jeziku koji uporabni ideal traži u jeziku dobrih pisaca umjesto u živom jeziku izvornih govornika. Nemali je broj naših jezikoslovaca koji u tom smislu idu toliko daleko da čak i oprimjerenja u znanstvenim i stručnim radovima smatraju izmišljenima i neovjerenima ukoliko nisu potvrđeni odnosno preuzeti iz književnih djela, novinskih članaka ili nekoga drugoga vida javne komunikacije. Moram reći da nikada nisam pročitao niti jedan suvremeni lingvistički članak ili knjigu, a pročitao sam ih mnogo, posebno iz područja engleske i američke lingvistike, u kojem bi se primjeri preuzimali recimo iz Hemingwayevih ili Joyceovih djela ili pak iz nekih njihovih tiskovina ukoliko za to nema posebnoga razloga. To naravno ne znači da korpus u suvremenoj lingvistici nije bitan, ali on je posve različite naravi, a kao polazište znanstvene analize može, ali i ne mora biti primaran.

Također, većina kroatističkih lingvističkih znanstvenih radova utemeljena je na tradicijskom, jespersenovskom, tipu gramatika hrvatskoga jezika koje su redom školski ili visokoškolski priručnici pa već po samoj svojoj naravi i funkciji niti ne mogu udovoljiti zahtjevima suvremenih gramatičkih teorija. Čak i one naše gramatike, a zasad mi je poznata samo jedna (Silić – Pranjković, 2005), koje u deskriptivnom smislu prave otklon od tradicijske gramatike u potpunosti ispravno shvaćajući narav gramatike kao sustava lišenoga svakoga oblika normativizma, gdje god je to s obzirom na namjenu moguće, nisu, a kao što je već i rečeno niti ne mogu biti, teorijsko-objasnidbenoga tipa na kojem inzistira suvremena gramatička teorija. Stoga bi se jezikoslovna kroatistika što prije trebala osloboditi okova norme i posvetiti se primjeni suvremenih gramatičkih i drugih jezičnih teorija u opisu hrvatskoga jezika, kao što su primjerice starije ili novije funkcionalnosintaktičke teorije, kognitivna gramatika i ostale inačice konstrukcijskih gramatika u okviru kognitivne lingvistike, minimalistički program u okviru suvremenih generativnih kretanja, korpusna i računalna lingvistika, suvremeni interdisciplinarni pristupi jeziku itd. Također smatram da bi u tom pravcu trebalo osuvremeniti i visokoškolsku nastavu ukoliko se žele zadovoljiti ozbiljni i zahtjevni kriteriji zemalja Europske unije kojima ćemo vrlo brzo biti izloženi.

Osuvremenjavanje jezikoslovne kroatistike ujedno je i osnovni preduvjet četvrtom zadatku koji će se također vrlo brzo pokazati nužnim ukoliko se želi postići konkurentnost na europskom i svjetskom znanstvenom tržištu. Taj se zadatak tiče usmjeravanja i otvaranja kroatističke sredine prema van, što se može postići jedino objavljivanjem što većega broja znanstvenih radova u relevantnim inozemnim publikacijama, i to na engleskom ili na nekom drugom svjetskom jeziku. Kod nas se uvriježilo mišljenje da voljeti hrvatski jezik znači i pisati na hrvatskom jeziku i mnogi a priori odbijaju svaki drugi oblik analize, a da pri tom, koliko god to paradoksalno zvučalo, nesvjesno čine veliku štetu hrvatskom jeziku čineći ga dostupnim samo uskom krugu balkanskih filologa i nekolicini inozemnih slavista, a uzmu li se u obzir spomenuti sadržajni nedostaci tako koncipirane jezikoslovne kroatistike, drastično se smanjuje i zanimanje inozemnih stručnjaka kojima jezična barijera ne predstavlja problem.

Daleko od toga da na hrvatskom jeziku ne treba pisati i da to također nije jedan od vidova znanstvene odgovornosti, ali o hrvatskom se jeziku mora u puno većoj mjeri pisati i na drugim jezicima kako bi se jezikoslovna kroatistika otvorila i približila svima koji ne razumiju hrvatski. Kao uzor bi nam mogla poslužiti recimo suvremena češka ili poljska lingvistika gdje je proteklih godina objavljeno na stotine znanstvenih radova, knjiga i zbornika u prvom redu na engleskom jeziku, ali i na drugim jezicima u kojima se i teorijski i metodološki primjenjuju spoznaje suvremene svjetske lingvistike, a nisam primijetio da im itko zbog toga spočitava ljubav prema materinjem jeziku. Upravo suprotno! Jedino se tako može spriječiti da hrvatski jezik u doglednoj budućnosti prijeđe u sferu lingvističke egzotike, a ubrzat će se i olakšati odvajanje kroatistike od serbistike na onim stranim sveučilištima gdje to još nije učinjeno.

Ovih nekoliko misli o trenutnom stanju u jezikoslovnoj kroatistici i zadacima koji joj predstoje, ukoliko se doista namjerava uključiti u suvremene svjetske lingvističke krugove, upućeno je u prvom redu srednjem i mlađem naraštaju jezikoslovnih kroatista. Ulogu starijega naraštaja ne vidim toliko u provedbi rečenoga, jer to iz objektivnih razloga nije realno očekivati, koliko u podršci i pozitivnim savjetima koje moraju dati mlađima na putu do ostvarenja ovdje iznesenih ciljeva. Tada će i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u potpunosti ostvariti svoj cilj, odnosno u očima Europe i svijeta neće ostati samo puka povijesna jezičnopolitička činjenica, već će se na nju gledati iz perspektive pokretača osamostaljivanja hrvatskoga jezika koji je omogućio priključivanje jezikoslovne kroatistike suvremenoj svjetskoj lingvističkoj sceni.

Literatura:

1. Babić 1993a: Babić, Stjepan: »Jezično povjerenstvo MH i hrvatski pravopis«, »Jezik«, LX, 3, 65-76

2. Babić 1993b: Babić, Stjepan: »O pripremama pravopisnih načela«, »Jezik«, LX, 4, 97-102

3. Belaj 2005a: Belaj, Branimir: »O nekim aktualnim problemima pravopisne i leksičke norme u hrvatskom jeziku«, Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika (zbornik radova Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje), Cetinje, 319-337

4. Belaj 2005b: Belaj, Branimir: »Hrvatski pravopis u okovima prošlosti«, Republika, LXI, 7-8, 132-138

5. Brozović 1993: Brozović, Dalibor: »Uz odgovore na pismo Jezičnoga povjerenstva MH«, »Jezik«, LX, 5, 129-135

6. Croft 2001: Croft, William: Radical construction grammar: syntactic theory in typological perspective. Oxford: Oxford University Press

7. Dik 1978: Dik, Simon C.: Functional Grammar. Amsterdam: North Holand

8. Dik 1989: Dik, Simon C.: The Theory of Functional Grammar, Part I. Dordrecht: Foris Publications

9. 1991: DEKLARACIJA O HRVATSKOME JEZIKU s prilozima i deset teza. Matica hrvatska: Zagreb

10. Foley – Van Valin 1984: Foley, William A. – Van Valin, Robert D., Jr.: Functional syntax and universal grammar. Cambrige: Cambridge UniversityP ress

11. Givón 1984: Givón, Talmy: Syntax: A Functional – Typological Introduction.Vol. I, Amsterdam: John Benjamins

12. Givón 1990: Givón, Talmy: Syntax: A Functional – Typological Introduction, Vol. II, Amsterdam: John Benjamins

13. Goldberg 1995: Goldberg, Adele E.: Constructions: a construction grammar approach to argument structure. Chicago: University of Chicago Press

14. Halliday 1985: Halliday, Michael A. K.: An introduction to Functional Grammar. Baltimore: University Park Press

15. Ham 1999: Ham, Sanda: »Rasprava« (autorizirana izlaganja s okrugloga stola o normiranju i aktualnom stanju normi hrvatskoga jezika), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (zbornik radova Odjela za jezikoslovlje Matice hrvatske), Zagreb, 346

16. Ham 2006: Ham, Sanda: Povijest hrvatskih gramatika. Nakladni zavod Globus: Zagreb

17. Kapović 2007: Kapović, Mate: »Hrvatski standard – evolucija ili revolucija? Problem hrvatskoga pravopisa i pravogovora«, »Jezikoslovlje«, VIII, 1, 61-76

18. Katičić 1992: Katičić, Radoslav: Novi jezikoslovni ogledi. Školska knjiga: Zagreb

19. Kay – Fillmore 1999: Kay, Paul – Fillmore, Charles J.: »Grammatical constructions and linguistic generalizations: the What’s X doing Y? construction. »Language«, 75, 1-33

20. Pranjković 1998: Pranjković, Ivo: »Je li dugi refleks jata fonem ili morfonem?«, »Jezik«, LXV, 5, 192-195

21. Langacker 1987: Langacker, Ronald W: Foundations of Cognitive Grammar, vol. 1, Stanford University Press, Stanford, California.

22. Langacker 1991: Langacker, Ronald W: Foundations of Cognitive Grammar, vol. 2, Stanford University Press, Stanford, California.

23. Silić1999a: Silić, Josip: »Nekoliko misli o normi«, Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (zbornik radova Odjela za jezikoslovlje Matice hrvatske), Zagreb, 203-212

24. Silić 1999b: Silić, Josip: »Leksik i norma«, Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (zbornik radova Odjela za jezikoslovlje Matice hrvatske), Zagreb, 212-235

25. Silić 1999c: Silić, Josip: »Hrvatski jezik kao sustav i kao standard«, Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (zbornik radova Odjela za jezikoslovlje Matice hrvatske), Zagreb, 235-246

26. Silić-Pranjković 2005: Silić, Josip, Pranjković, Ivo: Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Školska knjiga: Zagreb

27. Škarić 2006: Škarić, Ivo: Hrvatski govorili!. Školska knjiga: Zagreb

28. Van Valin – LaPolla 1997: Van Valin, Robert D., Jr. – LaPolla, Randy J.: Syntax, structure, meaning and function, Cambrige: Cambridge University Press.

29. Van Valin 2001: Van Valin, Robert D., Jr.: An introduction to syntax. Cambridge: Cambridge University Press