Jezik kojim je pisana Deklaracija

Primijećeno je već, a i rečeno, i to iz kruga samih sastavljača, da je (sada već čuvena) Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, formalno gledano, pisana takvim tipom jezika koji se s obzirom na njezinu važnost jedinstvenoga povijesnog dokumenta hrvatske jezične politike – kao odgovora na izrazito unitarizacijsku jezičnu politiku bivše Jugoslavije – na temelju objektivno provedene jezikoslovnostilske analize ni po čemu ne može ocijeniti osobito uzornim i poticajnim. Sastavljačima teksta Deklaracije taj jezik u svom faktografski utvrdivu površinskom sloju nipošto ne može služiti na čast. Za spis kojemu je glavni i jedini predmet interesa upravo hrvatski književni jezik, njegov naziv i položaj, i koji je potpisalo osamnaest eminentnih hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, očekivalo bi se da, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog vjerodostojnosti zahtjevâ koji se u njemu ističu, među kojima je najvažniji službeno priznavanje posebnosti hrvatskoga književnog jezika, bude napisan u najmanju ruku korektnim tim istim hrvatskim književnim jezikom. To se međutim nije dogodilo. Jezik kojim je pisan tekst Deklaracije sve je više nego poseban hrvatski književni jezik, za koji se, da paradoks bude potpun, Deklaracija izrijekom upravo zalaže.

Svoju poznatost pa i popularnost u hrvatskoj kulturnoj javnosti Deklaracija nije stekla po jeziku kojim je pisana, njegovoj izrazno-sadržajnoj kvaliteti, dakle kao uzoran hrvatski tekst, nego po društvenim učincima koje je proizvela (u početku »negativnima«, a poslije uglavnom pozitivnima), dakle kao izrazito politički obilježen čin, s dalekosežno povoljnim posljedicama na tijek razvoja hrvatskoga književnog jezika i svijesti o njemu u široj društvenoj zajednici. Svima kojih se ticala, i onima koji su je inicirali i oblikovali, i onima kojima je odaslana (na znanje i ravnanje), važnija je bila njezina odmah prepoznatljiva intencionalna profiliranost, odnosno to što se njome kao društvenim dokumentom hoće i može postići, na kakve ustavnozakonodavne promjene smjera, nego kakav je u njoj jezik, tj. kakva je ona sama kao tekst. Zato je, premda ima oblik pisanoga dokumenta, Deklaracija u hrvatskoj kulturnoj javnosti sve do danas ostala uvelike u sferi usmenosti; više se zna o njoj kao o događaju koji je nešto važno i presudno označio, i kao takav ušao u hrvatsku kolektivnu usmenu svijest, ondje čvrsto zauzeo svoje mjesto, nego što ju se poznaje kao jezično mjerodavan pisani tekst. Jezik kojim je Deklaracija pisana ostao je tako duboko u sjeni njezine visoko dosegnute društvene relevantnosti.

Ova ovdje sa stilsko-sadržajnoga gledišta provedena analiza jezika Deklaracije ne želi ni u čemu omalovažiti niti dovesti u pitanje trajne pozitivne rezultate koji su za hrvatski jezik Deklaracijom u konačnici postignuti. Tom se analizom samo želi objektivno pokazati kakav je jezik kojim je Deklaracija pisana, a nastoji se, koliko je to moguće, utvrditi i zašto je baš takav, i je li u danim okolnostima takav baš morao biti, odnosno je li možda mogao biti i drugačiji. Zanimljivo je i to da je i unatoč takvu kvalitativno problematičnom jeziku Deklaracija ne samo opstala, nego je, štoviše, u novijoj hrvatskoj jezičnoj povijesti postala njezinim nezaobilaznim jezikoslovnopolitičkim dokumentom. U pokušaju da se taj paradoks rasvijetli i da se dođe do kakvih-takvih odgovora na pitanja koja se s njim u svezi otvaraju, uznastojale su se ovdje s četrdesetogodišnje distance od objavljivanja Deklaracije paradigmatski temeljitije protumačiti društveno-političke okolnosti u kojima je Deklaracija nastajala.

I s obzirom na autore (jezikoslovci, književnici) i s obzirom na sadržaj teksta (amandman na ustavnu odredbu o jeziku), jezik je Deklaracije stilski slabo dotjeran, reklo bi se neizražajan i svojim čak i naivnim birokratsko-administrativnim stilom ne ostavlja na čitatelja neki osobit dojam. U čemu se sastoji stilska nedotjeranost i slaba izražajnost toga jezika? Načelno uzevši, jedan se vid te nedotjeranosti i slabe izražajnosti ogleda i u tome što je nakon pomnijega čitanja teksta, umjesto očekivanog prepoznavanja njegove stilski domišljene funkcionalnosti, s obzirom na društvenu važnost koju kao dokument od nacionalnoga značenja ima, već na prvi pogled uočljivo da tu nipošto nije riječ o jeziku kakav bi se u spisu takva sadržaja (i namjene) primarno očekivao, autonoman, stilski besprijekorno dotjeran i znanstvenostručan, i po načinu izražavanja od onodobne aktualne politike uvelike distanciran.

Ne, to je, upravo obratno, dobrim dijelom – od vokabulara i frazeologije do karakterističnih rečeničnih formulacija – tipičan jezik aktualnoga ideološko-političkog diskursa u kojemu je Deklaracija nastala; jezik onih društvenopolitičkih struktura socijalističke jugoslavenske države neprihvatljivoj jezičnoj politici kojih se (i njezinu provođenju u praksi) Deklaracija i kao politički čin i svojim sadržajem oko merituma same stvari izravno suprotstavljala. Reklo bi se da su upravo zbog toga, što se samog jezika Deklaracije tiče, zbog neke vrste »slizavanja« njezina jezika s jezikom onih kojih se Deklaracija izravno suprotstavlja, uz takav njezin jezik s jednoga manje-više neutralnoga gledišta u velikog broja ljudi vezane prije negativne nego pozitivne konotacije. Mnogi su se, u nedoumici, pitali: zašto je u tom spisu sve to moralo biti baš tako postavljeno?

Koji je to jezik koji je u Deklaraciji mnogima toliko zazoran? To je po birokratskom klišeju uvelike već kanonizirani i time od stvarnoga društvenog sadržaja ispražnjen jezik dviju tada u društvu politički najmoćnijih organizacija: Saveza komunista Jugoslavije i njegova političkog satelita, Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Sam početak Deklaracije nedvojbeno svjedoči o doslovnom preuzimanju tipa jezika tih dviju organizacija. On, taj početak, dosljedno slijedeći već uhodanu partijsku retoriku, koja je k tomu uvelike natopljena još i »humanom« socijalističkom ideologijom, u pomalo uzvišenom, sračunato patetičnom tonu, glasi:

»Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941–1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja.« U istom se stilu i duhu tekst Deklaracije tako uglavnom nastavlja i dalje. Apostrofiraju se tu temeljna načela socijalizma, bratstvo, socijalistička suradnja šest socijalističkih republika unutar federativnog saveza, Program Saveza komunista Jugoslavije kao »političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi« itd., i tsl.

Zanemarimo li u drugoj rečenici pogrešnu upotrebu posvojne zamjenice trećega lica, »njihova«, u sintagmi »njihova povijesnog postojanja«, umjesto posvojno-povratne, »svoga«, dakle »svoga povijesnog postojanja«, u svemu ostalome iz navedenoga pasusa, tako sročena, ne možemo ne prepoznati stilsko-sadržajni stereotip dominantnoga partijsko-političkoga jezika onoga doba, sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, jezika koji nam je iz današnje perspektive, četrdeset godina nakon objavljivanja Deklaracije, u znatno izmijenjenim prilikama i stilski i sadržajno ne samo dalek, nego i uvelike neprihvatljiv. Od njega praktički ne ostaje ništa kad se analizom s njega kao njegov jedini sadržaj skine sada već posve deaktualizirana ideološka ambalaža u koju je bio umotan.

Zbog preuzimanja takvih, i tada već prilično potrošenih izrazno-sadržajnih stereotipa dviju navedenih političkih »struktura« kao gotovih formula, i njihova ugrađivanja u svoje tkivo, Deklaracija je od mnogih u hrvatskom društveno-političkom korpusu, od objavljivanja do danas, sa stilsko-jezičnoga gledišta doživljavana kao blijedi i neizražajni birokratski tekstić kojemu su vjerodostojnost i udarna snaga oslabljene upravo time što se pretjerano i suviše dodvoravajuće služi jezikom svojih protivnika, onih kojima se u meritumu stvari suprotstavlja i na koje je snagom argumenata nakanila udariti. Mnogi su stoga bili uvjereni u to da je jezik kojim je Deklaracija pisana za hrvatsku jezičnu kulturu ne samo krajnje neprimjeren, nego i kompromitantan, da se njime praktički kompromitira ono za što se Deklaracija konkretno zalaže, a to je dignitet samoga hrvatskog jezika, njegova posebnost, te da ona stoga, budući da ni sama nije »čista«, ne može imati onakvu ni stručnu ni moralnu snagu kakva joj se pripisuje i kakvu bi mogla i trebala imati da u sebi ne nosi sav taj nagomilani ideološko-politički balast.

Otkuda i zašto takav jezik u Deklaraciji? Je li se on ondje našao slučajno, nanesen inercijom dominantnoga političkog diskursa u kojemu je Deklaracija nastajala, pa kao danak vremenu nužno nosi i njegova obilježja? Ili je rezultat svjesne namjere sastavljačâ teksta, kojom se, stavljanjem u prvi plan upravo partijskoga jezika, u gesti svojevrsnoga podilaženja tada vladajućim političkim strukturama, željela ublažiti oštrica iznesenih zahtjeva i postići posebno povoljan učinak na one kojima se Deklaracija obraća i kojima je, u pokušaju pronalaženja adekvatnijih rješenja u pitanjima jezične politike, primarno i namijenjena? Ne bi li se, drugim riječima, unošenjem gotovo formulaično strukturirana partijskog jezika u tekst Deklaracije zadobila milost onih koji (jedini) odlučuju o prihvaćanju njezina sadržaja!

Nije li to, držalo se, bila samo dobra psihopolitička priprema za ono što u tekstu ima tek doći: da se nešto suvislo kaže i o samom meritumu stvari, tj. o jeziku, kao glavnom razlogu objavljivanja Deklaracije? Ili je riječ o spoju jednoga i drugoga? U traženju odgovora na ta pitanja u vezi se s analizom jezika Deklaracije s toga gledišta mora uzeti u obzir i okolnost da njezin tekst nije pisao jedan čovjek, nego više njih. Deklaracija je već u svom primarnom obliku, kao tekst namijenjen objavljivanju, kolektivno djelo sedmorice autora. Stoga ni jezik u njoj nije mogao biti i ostati u većoj mjeri individualiziran, nije mogao nositi pečat samo jedne osobe, nego se već u njezinu nastajanju i prije podastiranja široj javnosti morao potčiniti procesima svojevrsne kolektivizacije.

U takvoj situaciji logično je pretpostaviti da je svaki od sudionika u sastavljanju Deklaracije kao pojedinac imao neki svoj stav o tome što bi i na koji način u njezin tekst trebalo ući. Neki su se najvjerojatnije zalagali za to da se stavljanjem u prvi plan istakne jezikoslovni aspekt pitanja koje se Deklaracijom aktualizira, a to je pitanje nacionalnog imena hrvatskoga jezika i njegova ustavnog položaja u onodobnoj jugoslavenskoj zajednici. Drugi su se pak zalagali za to da u prvom planu bude istaknut politički aspekt toga pitanja. Zalaganja su i jednih i drugih bila legitimna i opravdana, i u spisu takva karaktera praktički se ne mogu odvojiti jedna od drugih. U skladu s njima nametala se i potreba da se u tekstu uspostave i međusobno usklade dva tipa diskursa, jezikoslovni i politički, u kojima će se ta dva aspekta istoga pitanja moći na najbolji mogući način artikulirati.

Nakon što je postignut konsenzus o tome da se to što u okviru promjene Ustava SFRJ Saveznoj skupštini i Hrvatskom saboru valja podnijeti kao hrvatski jezični amandman ne tiče samo jezikoslovne struke, nego je, u kontekstu jugoslavenske društvene zajednice, i prvorazredno političko pitanje, počelo se razmišljati o najboljoj mogućoj strategiji iznošenja sadržaja tog amandmana u javnost. Na temelju već postojećih iskustava iz prakse ubrzo se došlo do zaključka da se to iznošenje, žele li mu se osigurati bar minimalni izgledi na uspjeh, nikako neće moći provesti bez njegova finog umatanja u staniol tada važeće partijsko-političke frazeologije. Ako se s moćnim protivnikom nakanilo ući u igru, valjalo je bar minimalno poštovati njezina pravila, a ona su, s pozicije političke moći, od njega, tog protivnika, bila manje-više poznata i unaprijed već zadana.

Što to umatanje u staniol, odnosno pristajanje na pravila za koja se zna da su jednostrano nametnuta, nekomu može, pogotovu s današnjega gledišta, izgledati ne samo neprimjereno i neukusno, nego i nepotrebno, pa i kompromitirajuće, pitanje je procjene realnih mogućnosti otvorenog iskazivanja takvih stvari onoga trenutka. U ona teška i olovna vremena drukčije se, čini se, bez uobičajene jezično-stilske ambalaže – ne bi li se udovoljilo partijski striktno propisanom ideološko-političkom ritualu – u obavljanju bilo kakva imalo ozbiljnijega javnog posla i nije moglo. Sudionici su sastavljanja Deklaracije očito prosudili da bi bez umatanja ponuđenog sadržaja u rečenu frazeologiju njihov pothvat bio već unaprijed osuđen na propast. A takav su krajnji ishod svoga pothvata pod svaku cijenu ipak htjeli izbjeći. Nije im bilo do toga da se upuštaju u politički ekshibicionizam bilo koje vrste, nego do toga da obave što je moguće bolje jedan društveno iznimno važan, ozbiljan i, bili su toga potpuno svjesni, prilično mučan posao.

Kao što znamo, pokušaj pribjegavanja nekoj vrsti verbalne mimikrije, u kojoj se predmnijevano subverzivni sadržaj Deklaracije iskazuje biranim partijsko-političkim jezikom, bio taj pokušaj svjestan, podsvjestan ili slučajan, tada Deklaraciji ipak nije osigurao uspješan javni nastup, takav da bude prihvaćena, s rezultatima koji bi bili odmah vidljivi i imali uočljiva pozitivnog učinka, niti ju je mogao spasiti od bjesomučne političke hajke i oštre društvene osude upravo onih struktura kojima je u njoj upotrijebljeni jezik bio više nego blizak, zapravo njihov, od njih doslovno preuzet. Naivno je bilo i pomišljati da bi u jednom politički tako rigidnom (jednopartijskom) sustavu kakav je bio socijalistički jugoslavenski, s unitarizmom kao tada glavnim društveno-političko-etničko-nacionalnim programom, takav jedan relativno benigni verbalni manevar mogao uopće proći.

Dok je jednima, onima na vlasti, politička frazeologija, puna aktivističko-optimističkih tonova, i uvijek s nezadrživim pogledom u bolju budućnost, služila uglavnom kao dobar (mislili su!) paravan za prikrivanje pravoga stanja stvari u društvu (a ono nije bilo nimalo ružičasto) – i utoliko je bila kobno zaglupljujuća za mase – drugi su se, oni izvan političke moći ili na samom njezinu rubu, makar i minimalno povjerovavši u nju, u takvu frazeologiju, i želeći je upotrijebiti za kakvo opće (nacionalno) dobro, u svom idealizmu nužno u nju uhvatili kao muhe u paukovu mrežu. I od vladajućih, koji tu frazeologiju kao instrument čvrsto drže u rukama, odnosno koja ih drži na vlasti, bili prepoznati i – kakva li paradoksa – proskribirani kao manipulatori koji su se drznuli zloupotrijebiti je i, zamislite, pokušali je preokrenuti u svoju korist. Upravo to se dogodilo sastavljačima Deklaracije.

Jezik kojim su se poslužili nije, s jedne strane, bio dovoljan kao alibi za dokazivanje pravovjernosti političkom sustavu kojemu su se obraćali, a s druge je strane u hrvatskim redovima izazvao nemalo negodovanje onih koji su pokušavali razmišljati izvan paradigmi toga političkog sustava i takav jezik za sebe smatrali krajnje kompromitantnim. Stjecajem takvih okolnosti Deklaracija se u jednom času neočekivano našla u nemilosti dviju suprotstavljenih strana: s jedne se strane ne prihvaća zbog toga što su po općoj ocjeni mjerodavnih političkih faktora hrvatska zahtijevanja u njoj bila neopravdana i prevršila su svaku razumnu mjeru, s druge je pak strane u nekim hrvatskim krugovima primljena sa zadrškom, i to zato što je upravo s gledišta hrvatskih zahtjeva prihvaćanjem kompromitantnoga partijskog jezika učinila nedopustiv ustupak onima prema kojima je glede hrvatskoga književnog jezika trebalo ići s čišćim ali i još radikalnijim zahtjevima.

Sastavljačima Deklaracije ubrzo je nakon njezina objavljivanja postalo jasno da se »protivniku« u eksplikaciji jednoga od vitalnih pitanja hrvatskoga jezika nisu mogle zamazati oči čak ni upotrebom njegova jezika. Zamazivanje očiju bilo kome, a ponajmanje onima kojima su se obraćali, autorima Deklaracije uostalom i nije bila primarna motivacija pri sastavljanju teksta. Stoga u njihovoj odluci da se javnosti obrate stereotipiziranim političkim jezikom onoga doba nije bilo nikakva ni lukavstva ni zadnjih namjera. Nikakve zaplotnjačke rabote koja im se neposredno nakon objavljivanja Deklaracije s političke strane uvelike pripisivala.

Prije bi se moglo reći da je u takvu njihovu nastupu bilo više neke vrste otvorenosti i iskrenosti, čak vjere u politički sustav, bar onaj njegov bolji dio, a onda i uvjerenja da će takvim nastupom, u dobroj vjeri, kod mjerodavnih političkih faktora naići makar na kakvo-takvo razumijevanje i ostvariti bar minimum zahtjeva. Što se ta vjera pokazala naivnom, stvar je, s jedne strane, nedovoljna kritičkog odnosa prema onodobnome političkom sustavu, s druge pak strane gotovo nikakve mogućnosti da se u tom času s tim u svezi bilo što strateški promijeni. Izbor tipa jezika nije dakle bio samo stvar racionalizirane odluke, sračunate na odvraćanje pozornosti s merituma stvari i stvaranje prostora za neku vrstu prevođenja političara žednih preko vode, nego i izraz stvarne potrebe da se njegovim posredovanjem, posredovanjem toga jezika, u komunikaciji dopre do one razine društvene i političke javnosti koja se za procjenu opravdanosti iznesenih zahtjeva u tom času smatrala najvažnijom.

Pozivanje na aktualne onodobne političke događaje prvoga reda, kakvi su bili npr. 8. kongres, 4. i 5. plenum CK SKJ, kao na (jedine) institucionalno verificirane uzore pravilnoga rješavanja otvorenih pitanja u društvu, pa i jezičnoga pitanja, pokazuje da sastavljačima Deklaracije stereotipizirani politički jezik u njoj nije samo puki okvir za lakše ekspliciranje problema o kojemu je riječ ili paravan za prikrivanje onoga što su eventualno u potaji naumili, nego jednako tako i jezik u poruke kojega su na planu sadržaja, neki više, neki manje, makar i djelomice vjerovali. Pretjerano bi stoga bilo tvrditi da je upotreba takva jezika u Deklaraciji bila samo svjesno podilaženje jeziku vodećih političkih struktura, s namjerom da se otupi oštrica mogućih napada na Deklaraciju i donekle ublaži u njoj radikalnost temeljnoga zahtjeva. Više ćemo se približiti istini kažemo li da je taj jezik u isti mah jednako tako bio u neku ruku i način spontanoga izražavanja onih među sastavljačima teksta koji su i sami bili dijelom političkih struktura o kojima je ovdje riječ. Ne treba, naime, smetnuti s uma da je među sastavljačima i potpisnicima Deklaracije bio i nemali broj članova Saveza komunista Hrvatske. Zbog prijestupâ koje su u nedopuštenoj raboti učinili, oni su nakon objavljivanja Deklaracije morali snositi i partijsku odgovornost.

Sociološki pa i psihološki gledano, javna upotreba politički stereotipizirana jezika kakav nalazimo u Deklaraciji nedvojbeno svjedoči i o iznimno visokom stupnju autoritarnosti društva koje je takav jezik kao uzor nametnulo sudionicima onodobne društvene komunikacije. Stavljajući bezrezervno taj jezik u prvi plan i određujući ga kao nešto bez čega se ne može, to je društvo svoj patološki strah od krivovjerstva u bavljenju javnim poslovima razvilo do paroksizma. Budući da je, raspadom toga društva, oslobođena ideološko-političkih okovâ jezika kojim je, stremeći jezičnoj slobodi, u svom nastajanju kao tekst bila okovana, Deklaracija danas, četrdeset godina nakon objavljivanja, u posve novom društvenom kontekstu, koji je djelomice i sama stvorila, izravno pokazuje ne samo svoju pravu povijesnu ulogu, onu koju je zaslužila, nego posredno i politički debakl onih koji su je tada kao politički svemoćnici pod svaku cijenu pokušali društveno diskreditirati i sasvim onemogućiti. Premda je neposredno nakon objavljivanja bila zapravo neuspješna, Deklaracija se na dugi rok pokazala i te kako uspješnom i učinkovitom.

Žestok unisoni napad na Deklaraciju s političke strane, unatoč jeziku koji je njezinim napadačima u njoj bio blizak i načelno politički poželjan, zapravo njihov, nedvojbeno svjedoči o tome da je u tekstu Deklaracije nepogrješivo prepoznato nešto što se nalazi iza tog uvelike već stereotipizirana jezika, i da upravo to za tvorce i promicatelje toga jezika, one koji njegovu upotrebu u Deklaraciji proskribiraju, predstavlja smrtnu opasnost. Napadači na Deklaraciju nepogrješivim su instinktom životno ugroženih osjetili da se iza jezika kojim je Deklaracija pisana, a koji bismo zbog njegove ovisnosti o tada aktualnim institucijama političke moći uvjetno mogli nazvati podaničkim, ili, s druge strane gledano, izdajničkim, nalazi skriven još jedan jezik, onaj pravi, napadačima tuđ i dalek, ali svojom nazočnošću za njih opasan, jezik kojim je Deklaracija kao neizbježan društveni čin motivirana i koji, iza partijsko-političke jezične fasade, tvori njezinu živu jezgru, jezik koji joj zrcali dubinsku strukturu, a koji bismo, u opreci s prvim, bezuvjetno morali nazvati buntovničkim.

Naravno, taj buntovnički jezik u Deklaraciji po samoj svojoj naravi nije mogao biti izraz ni prevelikoga zadovoljstva postojećim stanjem, kao ni izraz slijepe poslušnosti vladajućima. Upravo suprotno od toga: nastao je iz gole egzistencijalne nužde, pod neizdržljivim pritiskom prijeke društvene potrebe za nužnim oslobađanjem hrvatskoga književnog jezika od okovâ unitarizacije kojima je tada taj jezik skoro beznadno bio okovan. Službena je politika dobro osjetila da se već samom pojavom Deklaracije, iza koje su čvrsto stale sve eminentne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove, pokreće nešto što je zapravo puno dublje, bitnije i za tu politiku mnogo opasnije od većine onoga što u Deklaraciji nominalno piše. Ta je politika bila osupnuta jedinstvenošću nastupa hrvatske znanstvene i kulturne javnosti, činjenicom da se u hrvatskom nacionalnom korpusu smoglo dovoljno hrabrosti da se na širem društvenom planu javno postave zahtjevi o jeziku koji su svojim temeljnim zahtijevanjem hrvatske jezične samostalnosti bili u dubokoj suprotnosti s partijskim mišljenjem o tom pitanju, onim koje se do tada držalo jedino ispravnim i sakrosanktnim. Budući da se ispravnost partijskoga mišljenja o jezičnoj politici na prostoru bivše Jugoslavije Deklaracijom praktički iz temelja dovodi u pitanje, službena onodobna politika po Deklaraciji udara bjesomučno i nesmiljeno, i time joj daje važnost, i ne želeći to, kakvu niti sami njezini sastavljači od nje ni u snu nisu mogli očekivati.

U zaključku ove analize jezika kojim je pisana Deklaracija možemo konstatirati da su u Deklaraciji zapravo dva jezika: jedan očit i iz prve prepoznatljiv, podanički, i drugi prikriven, ali ne zbog toga manje prisutan, buntovnički. Svaki je od tih dvaju jezika u donošenju Deklaracije odigrao svoju ulogu i svaki je njezinu konačnom uspjehu pridonio na svoj, specifičan način. Vladajuće su partijsko-političke strukture oba ta jezika u Deklaraciji prepoznale, dešifrirale im sadržaj i zauzele prema njima svoj sasvim određeni stav. Prvi su ocijenile kao podvalu, drugi kao opasnost. Ocjena prvoga ne stoji, ocjena se drugoga pokazala točnom. Da u Deklaraciji nije bilo prvoga jezika, podaničkoga, nego da je u njoj bio samo drugi jezik, buntovnički, Deklaracija se kao legitiman društveni dokument praktički ne bi mogla ni pojaviti. A da se samo s takvim jezikom kojim slučajem i pojavila, doživjela bi bezrezervnu političku osudu i nakon nekog vremena bila bi potpuno zaboravljena.

Prema tome, valja nedvosmisleno ustvrditi da je podanički jezik, ma koliko se mi danas prema njemu odnosili kritički, Deklaraciji zapravo bio nuždan kako bi se ona kao dokument mogla uopće pojaviti, kako bi, drugim riječima, njezin sadržaj mogao doprijeti do neke razine tada relevantne društvene javnosti. No, konačan i dugoročan uspjeh Deklaracija ipak ne bi mogla postići da u njoj nije bilo i buntovničkoga jezika, onog jezika koji iz nje odzrcaljuje ne samo živu želju, nego i čvrstu odlučnost sastavljača njezina teksta da se integritet hrvatskoga jezika društveno problematizira na nacionalnoj razini i pod svaku cijenu očuva od prekomjerno učestalih unitarizacijskih nasrtaja. Prvim su jezikom, podaničkim, držeći ga čvrsto u svojim rukama, partijsko-političke strukture mogle upravljati po svojoj volji i njime manipulirati onako kako odgovara njihovim potrebama, što su, naravno, u svezi s Deklaracijom i činile. Drugog su se, međutim, jezika, buntovničkoga, kad su ga u Deklaraciji prepoznale, kao nepokolebljiv izraz volje da se sporna jezična pitanja konačno stave na svoje mjesto, te strukture strašno uplašile. A uplašile su ga se zato što im je manje-više bilo jasno da njime ne mogu svrhovito upravljati onako kako bi to one željele.

Buntovnički je jezik u Deklaraciji i svojom intencijom i semantički strukturiran mimo pravila političkoga jezika (koji se na našem primjeru u krajnjem izvodu pokazao kao pseudopolitički), i kao takav izmiče kontroli političara odnosno onih koji su se jako dobro snalazili jedino u svojim verbalnim pseudopolitičkim maglama. Političke su strukture svojim bjesomučnim napadom na Deklaraciju neposredno nakon njezina objavljivanja u tisku, osjetivši u njezinu pojavljivanju izravan atak na svoj integritet, već tada nedvosmisleno dale naslutiti kako instinktivno vrlo dobro osjećaju da taj upravo buntovnički jezik svom autentičnošću Deklaraciji osigurava mnogo duži životni vijek od onoga koji su joj one namijenile njihovim tada aktualnim temeljitim političkim ubijanjem Deklaracije u pojam.