Jezik i jezična politika u medijima uoči Deklaracije

Dužan sam vam jedno malo uvodno objašnjenje, da ne bi bilo nesporazuma; moj udio u ovoj obljetničkoj komemoraciji neće biti ni iscrpan ni sveobuhvatan, u uobičajenom istraživačkom smislu, kako bi se možda moglo očekivati na temelju naslova zadane mi teme – Jezik i jezična politika u medijima uoči Deklaracije. Jer, tema o jeziku i jezičnoj politici u medijima u ono doba zaista bi tražila cjelovit faktografski i analitičan pregled. Do sada – koliko mi je poznato – takav pregled nije, nažalost, sačinjen. A sigurno je da bi bio i poučan i koristan, osobito za komparativna istraživanja o tom razdoblju suvremene hrvatske povijesti. Kad su mediji u pitanju, takav bi pregled bio koristan već zbog općepoznate činjenice da su upravo mediji javnoga priopćavanja i komuniciranja bitna civilizacijska sredstva potvrđivanja, razvijanja i, napokon, opstojanja jezika u svim njegovim oblicima i naravima.

Stoga sam za ovu priliku pripremio tek nekoliko prigodnih prisjećanja i napomena o općem položaju hrvatskih medija i o jezičnim problemima u njima uoči pojave Deklaracije.

* * *

U razdoblju koje je neposredno prethodilo pojavi Deklaracije tri su sredstva javnog priopćavanja i komuniciranja u hrvatskoj kulturi i javnom životu već bila afirmirana: tisak, radio i televizija. Od ovoga trojstva, dva su njegova člana ipak bila razmjerno novije tehničke stečevine: radio je u Hrvatskoj utemeljen četiri desetljeća, a televizija tek desetak i nešto godina prije pojave Deklaracije. No, svaki je od tih medija – bez obzira na njegov uzrast, bogatiju ili oskudniju tradiciju – imao veliko značenje u općim kulturnim i političkim prilikama u kojima je Deklaracija bila izuzetan događaj.

Mediji su sam taj događaj predstavili javnosti kao političku senzaciju prvog reda, s komentarima koji su bili gotovo posve u skladu sa službenim presudama (i to je pak zasebna tema, koja također nije primjereno obrađena čak ni u novijim povijesnim rekonstrukcijama). Deklaracija je, međutim, i u medije, kao i u cijeli javni život, unijela snažan kvasac novog razmišljanja i utjecaja, upravo u vezi s jezikom, s njegovom baštinom i njegovim nazivom.

Pojavom radio-difuzije – koja se 1950-ih i 1960-ih godina razvijala ne samo pod krovom Radio Zagreba, kao središnje radijske kuće, nego i po svim hrvatskim regijama pa i u užim lokalnim zajednicama – hrvatski jezik, u njegovu standardnome obliku i narječjima, dobio je tim medijem silno sredstvo potvrđivanja i razvoja. A onda je s pojavom televizije, sredinom 1950-ih, sveukupna jezična problematika, u svim njezinim aspektima, zašla u fazu visokofrekventnih rasprava, stručnih i političkih podjednako. Pojava Deklaracije potvrdila je da su jezik i jezična politika postali predmetom i povodom dalekosežnih političkih sukoba. Naravno, politizacija jezične problematike uvijek je bila izrazom nečeg elementarnijeg i presudnijeg. Bila je, naime, izrazom stanja i izgleda naroda koji se hrvatskim jezikom potvrđuje ili nestaje.

Kad govorimo o elektronskim medijima, onda možemo reći da su valovi politizacije zahvaćali nekoliko medijskih naraštaja – već od 15. svibnja 1926. godine, kada je Milena Begović, kao prva hrvatska spikerica, progovorila u eteru, pa do Zvonimira Đuretića i Gordane Bonetti, koji su prvi izgovarali najave i vijesti u eksperimentalnom programu zagrebačke televizije 1955. godine. Za sve je profesionalne govornike novih, elektronskih medija uvijek bio bitan nalog: govoriti točno i tečno hrvatski, govoriti hrvatskim govornim i književnim standardom. Za svakoga je od njih to bilo pitanje građanskog i profesionalnog dostojanstva i nalog opće kulture.

Međutim, u svakidašnjem djelovanju medijskih ustanova, u razdoblju o kojemu govorimo, problem je za medijske poslenike proizlazio, a čini mi se da, nažalost, i danas proizlazi – iz ozbiljnih pa i posve načelnih nesklada u hrvatskome jezikoslovlju (npr. o pravopisu). U takvim okolnostima, uza svu dobru volju i plemenite težnje da se na zadovoljstvo i pouku slušateljstva i gledateljstva, govori točno i dobro, ni radijski i televizijski praktičari nisu uvijek mogli slijediti proglašena, ali ne uvijek i usklađena pravila i upute stručnjaka. Dok su se sastavljači službenih i neslužbenih pravopisa i jezičnih priručnika često kolebali, dok su međusobno protuslovili, neki se glasno ili poluglasno protivili političkim nalozima, a neki pak svoje gramatičarske konje vezivali ondje gdje su im politički age naređivali, ili im samo namigivali – ni radijski i televizijski praktičari – a ni oni u tisku – nisu mogli biti sigurni u mjerila standardnoga govora i jezika kojim su bili pozvani pred mikrofonima i kamerama govoriti i u novinama pisati. I sami su bili zahvaćeni istim općim narodnim nevoljama, istim stručnim protuslovljima i zdvajanjima i istim političkim zahtijevanjima. Danas bismo kazali, da su i jedni i drugi i treći djelovali u okolnostima ograničenog političkog i profesionalnog, u ovom primjeru, ograničenog jezičnog suvereniteta.

Osobit oblik ograničenog profesionalnog suvereniteta hrvatskih medija i prije i poslije Deklaracije bio je snažno izražen na području agencijskog informativnog sustava. Hrvatsko novinstvo, radio-difuzija i radio-televizija – premda u saveznoj jugoslavenskoj državi razmjerno najrazvijeniji – nisu mogli, jer nisu smjeli, imati vlastiti agencijski servis svjetskih i tuzemnih vijesti i informacija. Agencijska informativna služba bila je dopuštena samo beogradskoj agenciji Tanjug, koja je uvijek bila zapravo organ savezne državne uprave. Imala je isključivo pravo distribucije vijesti i informacija svjetskih novinskih agencija. Hrvatske je medije takav položaj zapravo provincijalizirao, prisiljavajući ih da dnevni servis svjetskih vijesti i informacija prevode sa srpskoga, ma kako to prevođenje bilo koncipirano i izvođeno.

Političke i moralne posljedice ovakvoga položaja hrvatskih medija bile su znatne i dalekosežne. Zasluživale bi poseban osvrt (za koji ovdje sada nema dovoljno vremena, pa ga samo spominjem). Reći ću samo kratko: trajna ovisnost hrvatskih medija o centraliziranom državnom agencijskom izvoru vijesti i sveukupnoga obavijesnog gradiva, rezultirala je, s jedne strane, povećanim potrebama u tehničkim službama, a s druge strane, stanovitim usporavanjem postupka pripreme vijesti i informacija za objavljivanje. Da o drugim negativnim učincima i ne govorim. Možda je jedini usputan povoljan učinak takvoga stanja bio – primjereno osposobljavanje lektorske službe. U svim su medijima ove službe bile zaista dobro razvijene. (Na Radio Zagrebu, na primjer, radili su i nove lektore osposobljavali neko vrijeme Bratoljub Klaić i Dalibor Brozović, a uz njih su bili i Nada Šnajder, Lidija Pralica, Mirjana Roco i mnogi drugi.)

Ovisnost o centraliziranom agencijskom informativnom sustavu stalno je održavala nezadovoljstvo u uredništvima. A to je nužno moralo proizvesti i svoje ozbiljne političke dimenzije i posljedice, često nevidljive i prigušene. Osobito je u tom pogledu bilo karakteristično razdoblje od Novosadskoga dogovora (1954.) Matice srpske i Matice hrvatske do pojave Deklaracije (1967.). Deklaracija je zapravo i isklijala iz takvog stanja i s obzirom na medije, čak ponajprije zbog stanja u medijima. Prema svim izvorima i raspoloživim dokumentima, moglo bi se čak ustvrditi da je razdoblje od Novosadskog dogovora do Deklaracije, s obzirom na jezik i jezičnu politiku u medijima, bilo pogoršano u odnosu na prvih petnaest godine poslije Drugog svjetskog rata.

Prvi je savezni ustav FNRJ (1946.), na primjer, bio odredio da se svi zakoni i zakonski akti, koje su donosili savezni zakonodavni i izvršni organi, moraju objavljivati na četiri ravnopravna jezika: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom; urednikom je hrvatskog izdanja Službenog lista FNRJ/SFRJ dugo godina bio dr. Fedor Bazala; on je u tom izdanju skrbio o hrvatskom jezičnom izrazu, a posebno u pravnom nazivlju iz hrvatske jezične tradicije. Po tome je najslužbeniji državni tiskovni medij – Službeni list FNRJ – u doba dr. Bazale bio možda i najhrvatskiji u smislu poštovanja jezične baštine, od Mažuranića do naših profesora Vladimira Bayera, Zlatarića, Vladimira Iblera i drugih. Poslije su te izvorne ustavne odredbe mijenjane, dakako, i pod utjecajem Novosadskog dogovora dviju Matica.

Novosadski je dogovor bio vrhunski izraz službene politike jugoslavenskog unitarizma. Regresija, u odnosu na dotadašnje ustavne norme, »stručno« je oslužbenjena 1954. godine, dakle, godinu dana prije pojave novog, tada još nesagledivo moćnog medija – televizije. U idućih trinaest godina, tj. do pojave Deklaracije, službeni pokušaji jezične i kulturne unitarizacije ostvarivali su se preko medija, u prvom redu. Prema zacrtanim ciljevima, politika unitarizacije u području jezika i kulture imala se odnositi na četiri savezne republike – Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru – koje su tretirane kao »jedinstveno područje« »jedinstvenog srpsko-hrvatskog jezika«. Slovenija i Makedonija zbog svojih su zasebnih jezika ostale uglavnom izvan ovog programa unitarizacije. Posljedice za Hrvatsku bile su i teške i žalosne i, na koncu, rezultirale su slomom te politike.

Elektronski mediji – radio i tek osnovana televizija – bili su silom zakona povezani u sustav Jugoslavenske radio-difuzije, potom radio-televizije. U okviru ovoga sustava samo su Radio Zagreb, Radio Beograd, Radio Sarajevo i Radio Titograd bili pozvani da svoje programe sastavljaju u duhu proklamiranog srpsko-hrvatskog jezičnog i kulturnog jedinstva, tj. u duhu unitarizacije. Tako je u godinama provedbe smjernica Novosadskoga dogovora, sve do početka 1960-ih, Radio Zagreb preuzimao u 22.00 sata vijesti beogradskog radija, a također mnoge priloge u drugim emisijama, posebno onima kulturnog karaktera. Uvedene su i neke zajedničke emisije spomenutih radiopostaja, a potom i tv-postaja. U okviru JRT postojali su zasebni odbori za planiranje i izvedbu tzv. zajedničkih programa i pojedinih emisija, osobito na televiziji. A uvijek je sve rađeno u duhu postulata o jezičnom i kulturnom jedinstvu tzv. jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora. Unatoč tome što je prva počela emitirati kvalitetne i od samog početka vrlo gledane informativne emisije, Televizija Zagreb bila je zapravo prisiljena da umjesto svoga Dnevnika (koji se u početku emitirao pod nazivom Jučer, danas, sutra) preuzme Dnevnik Televizije Beograd.

Naravno, to smo stanje podnosili sve teže. Prosvjedi javnosti postajali su sve jači i sve češći. Reagirali su također mnogi kulturni i znanstveni radnici i umjetnici svih umijeća, a, dakako, i jezikoslovci starijega i novijega naraštaja, pa čak i oni koji su u početku mislili povoljno o Novosadskome dogovoru.

Pod utjecajem tako raspoloženih širokih krugova javnosti, a i na temelju vlastitih iskustava i nezadovoljstva stanjem, osobno sam u jesen 1966. u svojstvu direktora Radio Zagreba, u svom uredu u Jurišićevoj 4, okupio skupinu istaknutih i nekih tada manje istaknutih hrvatskih lingvista te lektora i spikera Radio-televizije Zagreb, a s ciljem da razmotrimo stanje i probleme jezika i govora u programima Radio Zagreba i Televizije Zagreb. Razgovor je održan 21. studenoga 1966. godine, dakle, gotovo četiri mjeseca prije objavljivanja Deklaracije. U razgovoru su sudjelovali Ljudevit Jonke, Stjepan Babić, Milan Moguš, Kruno Pranjić, Pavao Cindrić, Vladimir Vratović te naši lektori Lidija Pralica i Nada Šnajder i spikeri Nada Agbaba i Ljubo Jelčić. (Što je tamo raspravljeno i zaključeno, može se pogledati u zapisniku, koji je inače objavljen u okviru moga ogleda »Godine kušnje, godine mijene«, u zborniku Zapisi i sjećanja, u izdanju HRT, 2001.)

Ovo je moj zaključak o položaju i stanju medija te o jeziku i jezičnoj politici u medijima uoči Deklaracije:

Svi su mediji u Hrvatskoj – i tiskovni i elektronski – u godinama prije Deklaracije bili izloženi politici jezične i svake druge kulturne i društvene unitarizacije. Njihovo je reagiranje bilo raznovrsno, uglavnom pasivno-rezistentno, i, dakako, s razlikama, od medija do medija. Ali je na koncu učinak politike unitarizacije bio posve suprotan njezinim proklamiranim ciljevima i praktičnim mjerama. Težnja za potvrđivanjem vlastitosti, za očuvanjem i razvijanjem jezične i opće kulturne baštine hrvatskoga naroda sve je snažnije prožimala poslenike u medijima, kulturne radnike, umjetnike, znanstvenike, kao i običan svijet. Sve pojedince i skupine bez kojih mediji nisu mogli, kao što ni danas ne mogu, obavljati svoju kulturnu i društvenu ulogu. Proces osvješćivanja i osamostaljivanja prodirao je kapilarno, da bi na kraju rezultirao Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Moglo bi se reći da su jezik i govor u medijima i u puku postali u ono doba, u doslovnome smislu, svakodnevni plebiscit o nečemu što nadilazi i jezik i govor: postali su plebiscit o pravu na sebe, na vlastiti život i vlastiti put u budućnost. Mediji su u ovome plebiscitu imali prvorazrednu važnost već zbog same njihove uloge u svakidašnjemu životu građana. A Deklaracija je bila upravo dramatski izraz toga plebiscita. Usudio bih se kazati, neočekivano dramatski i neočekivano dalekosežan čak i za njezine tvorce. Po onome što je izazvala – u smislu neposrednih posljedica i dugoročnih rezultata – pokazala se izuzetno žestokim ubodom u ondašnji jugoslavenski državni sustav. A kako je državni Levijatan uzvratio na taj ubod – još pamtimo i pamtit ćemo.(22. 4. 2008.)