Hrvatski komunisti i nacionalni identitet

Odnos hrvatskih komunista prema Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika određen je njihovim stavom prema nacionalnom kompleksu kao takvom. Iako se radi o važnom području života (kako za pojedinca tako i za zajednicu kojoj pripadaju), komunisti nisu izgrađivali vlastiti stav, nego su se kao dio međunarodnog pokreta orijentirali prema stavovima klasika marksizma odnosno, do razlaza sa SSSR-om 1948. godine, sovjetskoj teoriji i praksi.

Premda nacionalno uvijek određeni, Marx i Engels, živeći u nacionalno homogenoj državi (Njemačkoj), nisu poklanjali osobitu pozornost nacionalnom pitanju, štoviše nisu ni stvorili neku konzistentnu teoriju nacije. To im i nije bilo jednostavno budući da su imali (pre)malu »distancu« prema tom, u njihovo vrijeme, ipak novom fenomenu.

Ono pak što su o tome napisali moglo se različito interpretirati, što su komunisti kao njihovi sljedbenici i radili – ovisno o vremenu i prilikama u kojima su djelovali. Uostalom, Marx i Engels nisu imali isti stav prema naciji, a osobito prema nacionalnim pitanjima, koja, upravo u njihovo vrijeme (1848. godina – »proljeće naroda«) postaju središnja europska politička prijeporna pitanja. Dok obojica npr. zastupaju stav »da revolucionarni pokreti vladajućih naroda stoje na višoj razini vrijednosti od čisto nacionalnih pokreta malih, odnosno nevladajućih naroda«, u praksi su se različito postavljali prema konkretnim problemima. Marx je tako iz sukoba Iraca i Engleza izvukao zaključak »da je za rješenje sukoba između nacija jedan od najboljih načina, kad se iscrpu ostale mogućnosti, državno odvajanje male od velike nacije«. On nije smatrao »društveno opravdanim zagovarati nacionalnu asimilaciju Iraca niti u englesku nacionalnost niti u britansku naciju«. Uostalom »za Marxa kategorija vladajuće nacije nema značenje državno-političke vlasti nad drugim narodima« u zajedničkoj državi. Biti vladajući narod, po Marxu, znači imati višu civilizacijsku razinu, biti dakle napredniji, a to implicira dominaciju na području znanosti, tehnologije, »odnosno općenito u sferi proizvodnje i duhovnog života«.

Engels je drugačije pristupao činjenici postojanja velikih i malih naroda odnosno njihovih nacionalizama. Za njega je to manje bio sociološki a više politički problem koji se treba riješiti tako da se male nacije pretoče u velike i na taj način prestanu ometati razvoj velikih kapitalističkih zemalja koji vodi prema revoluciji. To je »opća tendencija«. Stoga ne treba trošiti energiju na traženje takvog državnog uređenja u kojem bi nacije – neovisno o veličini – bile jednake u pravima, nego treba doći do »disolucije malih nacionalnih zajednica i njihovom pretvorbom u vodeće nacije«.

Manje nacije odnosno one koje nisu na zaokruženom teritoriju za Engelsa su »sjenke narodnosti«. Budući da nemaju dovoljno moći da se odupru denacionalizaciji, one se moraju »utopiti« u većinsku naciju. U Lerotićevoj interpretaciji Engelsa, male nacije nisu sposobne po sebi integrirati vlastitu zajednicu, jer nisu sposobne uzdignuti vlastiti politički i društveni život na razinu samostalne moći, odakle tek dolazi i snaga da se nacija usmjeri ka višim civilizacijskim tvorbama. Unutrašnja potreba ljudi da budu članovi zajednice, odnosno nacije modernog vremena, podvrgnuta je načelu jačeg, a ne načelu političkog i narodnog zajedništva puka, što znači da je velikim nacijama dovoljna ekonomska, kulturna i politička superiornost da male i slabije nacije apsorbiraju i tako unište.

»Narodnosti«, kako Engels naziva male narode, karakterizira »nepovijesnost, kontrarevolucionarnost, zaostalost, nesposobnost za vlastitu državnu egzistenciju« te je nužna njihova »denacionalizacija u korist velikih nacija«. Te narodnosti u Europi u Engelsovo vrijeme bile su: Velšani, Baski, Bretonci, Akvitanci, španjolski i francuski Kreoli, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Srbi, Bugari itd.

Te male »nacionalnosti« su nazadne i kontrarevolucionarne same po sebi, a ne po njihovoj vladajućoj klasi ili društvenom i političkom poretku. One su anakronizam te je stoga njihovo uništenje ono najbolje što im se može dogoditi, jer će asimilirane u velike povijesne nacije konačno stupiti na povijesnu scenu. Budući da je to u njihovom interesu, potlačeni narodi moraju se dobrovoljno prepustiti vladajućem narodu. To je jednostavno »historijska tendencija« koja se ne može izbjeći.

Prema Engelsu, dakle, »zaostale i nazadne nacionalnosti tek gubitkom vlastite cjeline kao zajednice postaju sposobne za stvaranje progresivnih civilizacijskih tekovina«. Nacionalnost u zaostalim zemljama po Engelsu priječi ljude i društvo u njegovoj progresivnoj akciji, pa je »odlučno pitanje kako te nacionalnosti, kao prepreke razvoju, ako ne ukloniti a ono barem onemogućiti«. Engelsovi stavovi o malim europskim narodima svode se na sljedeće:

»Sve promjene (na karti Evrope) koje trebaju potrajati općenito bi trebale biti utemeljene u naporu da velike i za život sposobne evropske nacije dobiju sve više istinske nacionalne granice, koje se određuju jezikom i simpatijama ljudi, dok u isto vrijeme ruine od naroda, koje se nalaze tu i tamo i koje su nesposobne za nacionalni život trebaju biti apsorbirane od velikih nacija tako da postanu njihov dio ili da održe sebe kao etnografske spomenike bez političkog značenja.«

Iako su neriješeni nacionalni problemi teško opterećivali Europu njihova vremena, Marx i Engels na njih gledaju isključivo kao na instrument za ostvarenje svoga osnovnog cilja, a to je pobjeda proleterske revolucije. Stoga se oni prema njima ne postavljaju principijelno nego pragmatično. Najbolji primjer za to jest podijeljena Poljska. Ona je za Engelsa »nužna nacija XIX. stoljeća« i to samo stoga što bi njezina obnova oslabila Svetu alijansu koja je branila Njemačkoj da se razvije u buržujsko društvo, a bez njega, kako su vjerovali klasici marksizma, nema ni socijalističke revolucije. Nacija za njih vrijedi koliko i građansko društvo koje je uostalom i njegov »proizvod« koji će, prema Rosi Luxemburg, »iščeznuti s padom kapitalizma« (Perović: 1984., 73).

Načelno ista stajališta o naciji imao je i Lenjin. I za njega je centralizirana krupna država veliki korak naprijed u odnosu na srednjovjekovni partikularizam. U radu »Kritičke bilješke o nacionalnom pitanju« Lenjin će doslovno zapisati: »Centralizirana krupna država je golem historijski korak naprijed od srednjovjekovne razdrobljenosti k budućem socijalističkom jedinstvu cijeloga svijeta, i drugačije nego kroz takvu državu (nerazdvojno povezanu s kapitalizmom) nema i ne može biti puta k socijalizmu« (Lerotić: 1984., 204).

No kada je Buharin iz toga izvukao logičan zaključak da ruski komunisti iz svog programa trebaju izbaciti odredbu o pravu naroda na samoodređenje – jer samoodrediti se treba radnička klasa – Lenjin mu se pritisnut »stvarnošću« suprotstavio: »Ako reknemo da ne priznamo nikakvu finsku naciju, nego samo radne mase – to će biti najveća budalaština: ono što postoji iznudit će svoje priznanje samo« (Lerotić: 1984., 205).

Djelujući u drugim uvjetima (i vremenu) od Marksa i Engelsa, ruski komunisti bit će puno prilagodljiviji u odnosu na nacionalni kompleks. Kao praktičar Lenjin je bio realist te je podržavao borbu potlačenih naroda za samostalnošću zbog činjenice što je »formiranje nacija neizbježno u razvoju svakog pojedinog društva« (Lerotić: 1984., 205). On je bio »duboko uvjeren da će proleteri još dugo i nakon izgradnje socijalizma kao svjetskog sustava morati voditi računa o nacionalnim osobitostima i nacionalnim razlikama, jer će se nacionalne i državne razlike održavati veoma dugo i poslije ostvarenja diktature proletarijata u svjetskim razmjerima« (Lerotić: 1985., 205).

Lenjin je također pravilno uočavao da »u svakom buržoaskom nacionalizmu ugnjetene nacije postoji općedemokratski sadržaj protiv ugnjetavanja i taj sadržaj mi bezuvjetno podržavamo, strogo odjeljujući težnju k svojoj nacionalnoj isključivosti…« (Lerotić: 1984., 210). On pri tome ima u vidu ruske prilike, gdje je nacionalno ugnjetavanje od strane većinske nacije stvaralo otpor kod ugnjetenih naroda te je borba za nacionalno oslobođenje odvraćala pozornost od osnovnog cilja, a to je socijalna revolucija. Uostalom, nacionalne pokrete predvodi buržoazija, što ju dovodi u prvi politički plan, sa čime se komunisti nikako ne mogu pomiriti. Stoga se nije teško složiti s Rosom Luxemburg, koja je smatrala da je boljševička parola o samoopredjeljenju naroda i pravu na odcjepljenje s kojim su išli u revoluciju bila tek sredstvo da se »mnoge strane nacionalnosti u okviru ruskog carstva vežu za stvar Revolucije i stvar socijalističkog proletarijata« (Perović: 1984., 75). Vezujući radničku klasu za revoluciju i ostvarujući njezine ciljeve, komunisti će posredno rješavati i nacionalna pitanja, jer oslobođeno od klasnog društva i građanskog poretka, čovječanstvo će biti »lišeno i nacionalnih rascjepkanosti, podvojenosti, otuđenja i porobljavanja« (Lerotić: 1984., 2o6).

Sovjeti i Lenjin će kasnije imati prihvatljiva stajališta o naciji i nacionalnom pitanju anticipirajući neka suvremena rješenja (npr. o »pozitivnoj diskriminaciji«). No njihovi zahtjevi o svjetskoj revoluciji, proleterskom internacionalizmu i sl. formirat će mišljenje da im nacionalna sloboda nije cilj nego sredstvo za postignuće drugog cilja, a to je proleterska revolucija odnosno njihova vlast. Stav da nacionalno tretiraju kao taktičko a ne programsko pitanje odnosno da cilj proletarijata nije nacionalna država nego klasna borba, pratit će komuniste pa i ljevicu uopće sve do najnovijeg doba.

A propos »pozitivne diskriminacije«, u svom poznatom djelu »O nacionalnom i kolonijalnom pitanju« Lenjin će zapisati:

»U odnosu prema drugom nacionalizmu gotovo uvijek u povijesnoj praksi mi, pripadnici velike nacije, krivi smo za bezbroj nasilja(…) Zato se internacionalizam sa strane ugnjetačke ili takozvane velike nacije mora sastojati ne samo u poštovanju formalne jednakosti nacija, nego i u takovoj nejednakosti koja bi sa strane ugnjetačke nacije, velike nacije, kompenzirala onu nejednakost koja se stvara u životu faktički. Tko to nije razumio, taj nije razumio stvarno proleterski odnos prema nacionalnom pitanju, taj je ostao, u suštini, na gledištu sitnoburžoaskom i zato ne može da ne klizi svakog časa k buržoaskom gledištu« (prema Perović: 1984., 111 ).

Komunistička partija Jugoslavije utemeljena je 1919. godine i od početka nekritički preuzima programske odredbe sovjetske Partije pa i one o nacionalnom pitanju. Pri tome je važno imati na umu da su boljševici koji su netom došli na vlast reterirali u odnosu na prethodna stajališta o naciji i međunacionalnim odnosima. Najprije se odustalo od principa odcjepljenja, da bi se kasnije pozornost fokusirala na agrarno pitanje čijim će rješenjem, navodno, biti riješeno i nacionalno pitanje.

Vezani uz novu sovjetsku teoriju, hrvatski (jugoslavenski) komunisti prvih pet godina u Kraljevini SHS negiraju postojanje nacionalnog pitanja zagovarajući nacionalno jedinstvo. Pri tome, za razliku od građanskih političara – skupina oko ORJUN-e, intelektualaca okupljenih oko Nove Evrope, ideologa Demokratske odnosno Samostalne demokratske stranke i sl. – oni neće razviti nikakvu teoriju kojom bi to potkrijepili. Za njih Jugoslaveni neće biti »narod koji nastaje« – kako je to teoretski obrazlagao Milan Marjanović uoči nastanka prve jugoslavenske države (Marjanović: 1913) – nego gotova činjenica od koje treba polaziti u političkom životu zemlje. Štoviše, kada po stvaranju države u prvi plan izbiju upravo međunacionalni sukobi, ujedinjeni komunisti će u Rezoluciji Prve konferencije KPJ održane u Beču u lipnju 1922. godine istaknuti da je konkurentska borba između srpske i hrvatske buržoazije dovela do raspirivanja nacionalizma te su »Srbi i Hrvati prestali biti jedan i postali dva naroda« (prema Perović: 1984., 204).

Raspravu o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji komunisti će razviti tek od 1923. godine, kada je postalo očito da snaga Radićeve HRSS ostavlja vrlo malo prostora za djelovanje bilo kojoj drugoj političkoj opciji. Nesamostalni kakvi su već bili, oni se neće preorijentirati na temelju vlastitog uvida i zaključaka nego na poticaj sa strane. Naime, u Europi koja se obnavljala nakon Prvoga svjetskog rata, zbog neriješenih ili pogrešno riješenih nacionalnih problema (osobito u srednjoj i jugoistočnoj Europi), na političku pozornicu snažno će istupiti nacionalni pokreti koji će ugrožavati primat komunista, kojima se na razvalinama europskih društava pružala izvrsna prilika da nametnu svoje koncepcije. Zbog toga će u proljeće 1923. godine, na sjednici Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, biti snažno podržana nova orijentacija komunista prema nacionalnom pitanju. Ona će makar jednim dijelom biti uvjetovana i političkim prilikama u Kraljevini SHS, budući da će u završnoj riječi Grigorij Jefesejevič Zinovljev, predsjednik Izvršnog komiteta Kominterne, upozoriti na hrvatski problem u toj zemlji:

»Radiću i drugovima pošlo je u velikoj mjeri za rukom da, zbog neshvaćanja nacionalnog pitanja od strane jugoslavenske stranke, mnoge radnike uhvate u svoje nacionalističke (separatističke) mreže…Naše stranke moraju znati da se bore ne samo za osmosatni radni dan itd., nego i za pridobijanje masa u datim okolnostima, moraju znati da je nacionalno pitanje u mnogim državama jedno od naših najjačih oružja u pobjedonosnoj borbi protiv postojećeg režima. /…/ Mi, dakle, zahtijevamo da, u državama u kojima nacionalno pitanje igra veliku ulogu, naše stranke umiju iskoristiti nacionalni element u borbi protiv građanskog režima« (prema Perović: 1984., 328).

Nedugo nakon toga Kominterna će zauzeti stajalište da Jugoslaviju kao tvorevinu versailleskog poretka treba razbiti.

Za novu orijentaciju komunisti su imali uporište u nekim prethodnim Lenjinovim stajalištima o nacionalnom pitanju, osobito u radu »O pravu nacija na samoodređenje«. U tom radu Lenjin je navodio dva pozitivna primjera odvajanja: Irske od Velike Britanije i Norveške od Švedske. Prema njemu državno odvajanje Irske od Velike Britanije je nužno radi toga da se radnička klasa Velike Britanije oslobodi nacionalizma i započne diferencijaciju od buržoazije, a odvajanje Norveške od Švedske »pojačalo je veze među norveškim i švedskim radnicima« (prema Lerotić: 1984., 210). Zbog potonjih razloga Lenjin je 1915. dopuštao odvajanja od Rusije svih ugnjetenih nacija koje su tada bile u njezinu sklopu.

Na osnovi toga će, kritizirajući dotadašnje partijsko stajalište, hrvatski komunist Ante Ciliga 1923. godine zapisati:

»Ne kažem da smo trebali postati nacionalisti, radićevci ili što slično. To niti smo trebali niti smjeli. Ali: mi smo trebali borbu za obnovu radničkog pokreta spojiti s borbom potlačenih naroda protiv bjeloterorističkog režima i hegemonije srpske buržoazije. Tim prije, što nam je moralo biti jasno, da srpska buržoazija neće moći dugo vremena uščuvati svoju hegemoniju nad mnogobrojnim i ekonomsko-kulturno jačim nesrpskim narodima. Naša je neutralnost urodila dvjema posljedicama: prvo, mi nismo uspjeli, ostavši usamljeni, da obnovimo radnički pokret i drugo, mase potlačenih naroda, koje su prije vidjele u radništvu svoje saveznike i osloboditelje sada su, vidjevši našu pasivnost, prešle svojim buržoazijama, očekujući od njih pomoć« (prema Perović: 1894., 303).

Ako je to sve tako jasno, zašto su komunisti čekali direktivu sa strane da bi počeli na drugi način pristupati nacionalnom pitanju? Za to su simptomatične Ciligine rečenice iz jednog članka u Borbi iz studenoga 1923. godine:

»Nacionalno pitanje postalo je životno pitanje Jugoslavije. Mi to nismo shvatili. Mi smo šutjeli. Tu smo si sami spremili poraz. Umjesto da damo parolu samoodređenja naroda, mi smo se povukli sa bojišta. Umjesto da na tom terenu, koji je režim nametnuo, organiziramo borbu protiv njega, mi smo se izolirali od masa, izjavljujući da se nas nacionalno pitanje ne tiče…« (prema Perović:1984., 270).

Kako povezati »neshvaćanje« i »šutnju« iz ovih Ciliginih rečenica? Ako komunisti nisu shvaćali važnost nacionalnog pitanja, onda je logično da su šutjeli jer o tome nisu ni imali što reći. No zašto onda naglašavati prethodnu šutnju? Ne sugerira li nam Ciliga da su komunisti ipak shvaćali ali su šutjeli, jer su bili sputani ideologijom i autoritetom sa strane?

Uglavnom se drži da je zaokret komunista prema nacionalnom bio taktika a ne uvjerenje, no ima ih i koji misle drugačije. Tako je za Latinku Perović »promjena politike KPJ u nacionalnom pitanju do koje je došlo 1923. godine toliko korjenita da se ne može objasniti prvenstveno vanjskim činiocima«. Prema njoj »vanjski činilac, odnosno Kominterna, mogao je olakšati prodor nove orijentacije, kao što će kasnije moći otežavati izgrađivanje politike na osnovama te orijentacije«. Nova politika KPJ prema nacionalnom pitanju za Perovićku »došla je nakon poraza i kriza i predstavlja rezultat vlastitog sazrijevanja«. Bilo bi dobro da je autorica ponudila nešto konkretno u prilog ove ocjene, no umjesto toga ona je ostala samo na tvrdnji: »Svaki drugi redoslijed uzroka, koji su 1923. godine doveli do nove orijentacije, naročito u naknadnoj povijesnoj projekciji, morao bi dovesti u pitanje i samu orijentaciju« (Perović: 1984., 328).

U raspravi što se povela tijekom i nakon 1923. godine od hrvatskih komunista najčešće su se javljali spomenuti Ante Ciliga te August Cesarec i Đuro Cvijić. Za razliku od srpskih komunista koji su teško napuštali narodno jedinstvo i prihvaćali federalističko uređenje države – u tome se nisu razlikovali od svojih građanskih političara – oni su se dosljedno zalagali za priznanje već formiranih naroda na slavenskom jugu te za njihovo organiziranje u složenoj državi.

Srpski komunisti u nacionalnom pitanju stigli su do predratnih pozicija hrvatskih »Jugoslavena« koji su zastupali tezu o »narodu koji nastaje«. Oni su isticali da znanstveno još nije potvrđeno jesu li Srbi, Hrvati i Slovenci »jedna ili tri nacije«. Tako je Života Milojković tvrdio »ako nisu još jedna nacija, nisu ni tri nacije. Oni su jedna nacija u procesu postajanja« (Perović: 1984., 272).

Našu sumnju da se radilo o taktici a ne o promjeni mišljenja, potvrđuju sami pobornici nove orijentacije povremenim ocjenama koje odudaraju od novog partijskog stava. Tako će Cesarec isticati da je »nacionalno jedinstvo apstraktni princip bez konkretnog sadržaja« te da »ta teorija nije ništa drugo nego izraz srpske hegemonije i centralizma«, da bi u nastavku ustvrdio kako su Južni Slaveni »objektivno jedan narod (...) no mase se danas više nego ikad subjektivno takvim ne osjećaju, nego baš naprotiv!« (Perović: 1984., 273). Za Jugoslaviju pak će Cesarec reći da »kao država znači progres, ali progres ne znači ovakvo ujedinjenje kakovo se ono hoće provesti danas«. Prema njemu, Hrvati su se iz predratnog jugoslavenstva »vratili« u hrvatstvo samo zbog načina na koji je nova država stvorena odnosno zbog velikosrpske hegemonije koja se u njoj provodila.

Isto se može zaključiti i iz sličnog mišljenja Đure Cvijića. U svom »Prijedlogu rezolucije o nacionalnom pitanju« on polazi od toga da je stvaranje zajedničke države »značilo stvaranje objektivnih uvjeta za proces formiranja jednog naroda iz triju srodnih naroda«, no zbog politike prema nacionalnom u toj državi međunacionalne razlike umjesto da se umanjuju sve više su se zaoštravale (Perović: 1984., 274).

Cesarec, Ciliga i Cvijić inače su vrlo utemeljeno raščlanjivali velikosrpski hegemonizam i odlučno ga osuđivali polemizirajući sa svojim srbijanskim kolegama.

Nakon zavođenja diktature kralja Aleksandra, kada je integralno jugoslavenstvo postalo državna ideologija, a komunisti bili izloženi nesmiljenom progonu, ovi će se od njega posve distancirati. Štoviše, uskoro će se (ali opet na poticaj sa strane) početi razmišljati o utemeljenju komunističkih partija u Hrvatskoj i Sloveniji, a u perspektivi i u Makedoniji. Sam taj izbor govori nam da je i taj potez bio u funkciji boljeg komunističkog pozicioniranja u narodu, jer su se stranke trebale osnovati u sredinama u kojima su bili snažni nacionalni pokreti koje nisu kontrolirali komunisti. Da ideja »federalizacije« KPJ nije bila sazrela u »bazi«, govori podatak što je izazvala nedoumice pa i protivljenje od strane mnogih komunista i nekih lijevo orijentiranih intelektualaca. Uostalom, odluka o osnivanju KP Hrvatske donesena je 1934. godine, a trebalo je skoro tri godine da bude provedena u djelo. (Uz nedoumice, išlo se sporo i poradi slabljenja Partije na prostoru Hrvatske koja tada ima tek oko 700 članova, od kojih će se mnogi zbog »provala« upravo u to vrijeme naći u zatvoru.)

Veliku ulogu u osnivanju KP Hrvatske odigrao je Josip Broz, čiji članci u Proleteru u to vrijeme na veoma korektan način govore o nacionalnom kompleksu. On će u jednom članku zapisati i ovo: »Interesi hrvatskog naroda to su interesi komunista, i samo budala može biti protiv svojih interesa« (prema Jelić: 1987., 74).

Unatoč jasnoga govora, dvojbe o odnosu komunista prema nacionalnom i dalje ostaju. Njih pothranjuju neke formulacije u službenim partijskim dokumentima. Tako u pismu CK KPJ hrvatskim komunistima, u kojem se upozorava na važnost osnivanja njihove partije, stoji da ono »nema samo (kurziv Lj.A.) agitaciono-propagandističke namjere« (Jelić: 1987., 166). A u skraćenom zapisniku sa sjednice CK KPJ u Splitu, pod točkom Osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije, doslovno stoji:

»Suština KPJ ostaje ista. Mijenja se samo taktika da bi lakše došli do širokih masa ugnjetenih naroda. KPJ ostaje internac/ionalna/ kao i dosada. CK KPH i CK KPS ostaju pod kontrolom CK KPJ« (prema Jelić: 1987., 172).

Uostalom, odmah nakon formiranja KPH iz CK KPJ stiglo je objašnjenje članstvu, u kojem se ističe da se »stvaranjem KP Hrvatske i KP Slovenije ne ide na stvaranje federativne partijske organizacije niti to znači partijsko cijepanje Jugoslavije« (Jelić: 1987., 172).

U ovom kontekstu treba promatrati i odnos komunista prema osnivanju Banovine Hrvatske. Neosporni uspjeh nacionalnog pokreta predvođenog Mačekom komunisti su doživjeli kao vlastiti neuspjeh. Stoga će Tito vladu Cvetković-Maček prozvati »jednom od najpokvarenijih vlada« (Bakarić: 1976., 60).

»Nacionalizacija« hrvatskih komunista u javnim nastupima u Drugom svjetskom ratu bit će još naglašenija. Boreći se s jedne strane protiv NDH (koju je dio naroda prihvaćao kao svoju državu), a s druge za stjecanje naklonosti pristalica dezorijentiranog HSS-a, oni su bili u položaju u kojem su gotovo morali licitirati s hrvatstvom. Tome u prilog išla je i činjenica što su hrvatski Srbi, osobito u početku, nesrazmjerno participirali u partizanskom pokretu, pa se je ovaj mogao predstaviti narodu i kao »srpska stvar«. Distanciranju od jugoslavenstva doprinosila je i činjenica da se drugi, konkurentski četnički pokret, koji je u suštini bio velikosrpski, pozivao na jugoslavenstvo.

To je osobito došlo do izražaja u prvim proglasima narodu, u kojima se npr. još ne pojavljuje drugi dio, kasnije dominirajuće sintagme »bratstvo-jedinstvo«. U trenutku kada se dobivalo na »zamahu«, »jedinstvo« je moglo asocirati na odbačeno integralno jugoslavenstvo pa je na to mjesto stavljana »sloga«. Tako proglas CK KPH »Narodu Hrvatske« iz sredine travnja 1941. godine završava poklicima: Živjelo bratstvo i sloga Hrvata i Srba u Hrvatskoj! te Živjelo bratstvo i sloga naroda Jugoslavije u borbi za nacionalnu nezavisnost.! Ispod sličnog proglasa koncem srpnja 1941. godine bit će i usklik: Živjelo jedinstvo hrvatskog naroda!

U političkoj eliti obnovljene komunističke Jugoslavije bilo je općenito prihvaćeno da je nacionalno pitanje riješeno kroz rat i revoluciju u kojoj su zajednički participirali svi južnoslavenski narodi pod svojim nacionalnim imenima, a u kojoj je dosljedno osuđivan predratni velikosrpski hegemonizam. No poratni »revolucionarni centralizam« (koji je prema Bakariću bio »dogovoren«) i uspostavljen kao »sredstvo razvoja« bio je veoma podno tlo za razvoj unitarizma.

U jednoj državi (republike nisu funkcionirale kao države – stvarni federalizam bio je tek proklamacija) bilo je zapravo poželjno da živi jedan narod. U prilog tome išlo je i ratno iskustvo krvavih međunacionalnih sukoba do kojih ne bi bilo ni došlo da je uspio projekt jedne nacije, kojeg su u početku podržavali i komunisti. Zato su u obnovljenoj Jugoslaviji mnogi komunisti vjerovali da će novo, »neprisilno jugoslavenstvo«, dovesti do spontanog amalgamiranja u jugoslavensku naciju mnogo prije i lakše nego od države pripremljen i vođen jedan takav projekt.

Samo u takvoj atmosferi mogli su se dogoditi i unitaristički istupi na VII. partijskom kongresu (1958. godine), na kojem se mogao čuti zahtjev i o ukidanju republika. Ako je slični ispad sa suprotnim predznakom (dosljedno provođenje federalizma) bio nezamisliv, onda se ti zahtjevi mogu shvatiti i kao »očekivane riječi« od kojih će oni koji ih izgovaraju imati samo koristi. Uostalom, partijski program usvojen na tom kongresu obvezivao je komuniste da se zalažu za razvoj »socijalističke jugoslavenske svijesti« (Bilandžić: 1985., 263).

Da je to novo jugoslavenstvo kao »jugoslavenski socijalistički patriotizam«, kako je formulirano sedamdesetih godina, bilo poželjno, emitirala je stalno i Titova osoba. Tek rijetko ističući svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost, Tito se kao ideal-tip Jugoslavena spontano nametao kao primjer koji treba slijediti. Tito se izjašnjavao kao Hrvat uvijek u funkciji postizanja određenog političkog cilja. Događalo se to kad je velikosrpstvo bilo u usponu – prijeteći da pomete njega i Jugoslaviju kao njegovo životno djelo. Izjašnjavajući se tada Hrvatom – uvijek je to bilo usput, kao fusnota – Tito je hrabrio Hrvate koji su bili jedina efektivna protutežu velikosrpstvu, a to je onda uspostavljalo ravnotežu kao preduvjet njegova vladanja.

U svih 20 svezaka Titovih »Govora i članaka (1945-1966)« Josip Broz se samo jednom nacionalno izjasnio kao Hrvat, i to, sigurno ne slučajno, u govoru u Zagrebu 1945. rekavši: »Dozvolite da vam kao Hrvat, kažem što je za nas bio period od 1918. do 1941. Bio je strahovita škola i strahovita pouka…« (Broz Tito: 1972., 284). Međutim, što je za jugoslavenske komuniste, a i inače za Jugoslaviju kao zajednicu, značilo Titovo nacionalno izjašnjavanje najbolje govori slučaj s njegovim iskazivanjem Hrvatom u jednoj zdravici pred hrvatskim političkim vodstvom u Opatiji 1970. godine. Za njegov sekretarijat to je bilo neoportuno, te je sugerirao da se Titova zdravica ne objavi u tisku.

Oba konteksta značajno govore o Titovoj instrumentalizaciji svoje nacionalne pripadnosti. U Zagrebu 1945. ističe da je Hrvat kako se ne bi shvatilo da je rušio NDH s pozicije antihrvatstva, a u Opatiji 1970. kako bi ohrabrio hrvatske komuniste koji su nakon X. sjednice CK SKH počeli odlučan obračun s unitarizmom koji je ugrožavao njegovu vlast pa i samu Jugoslaviju. Kada je pak procijenio da mu u međuvremenu nabujali masovni pokret više ne ide u prilog, Tito »mijenja ploču«, te pred rušenje hrvatskog rukovodstva, a u potrazi za novim saveznicima, o svojoj nacionalnosti govori na drugačiji način:

»Ja za sebe kažem: ja sam Jugoslaven i ništa drugo ne mogu biti. Ja sam Jugoslaven po svojim obavezama, po svom položaju, a i po svom duhu. Ali ja nisam zatajio da sam rođen u Hrvatskoj. Zašto da sada ističem da sam Hrvat? Ja sam odrastao u Jugoslaviji u sredini radničke klase« (Dabčević-Kučar: 1997., 175).

Titov odnos prema jugoslavenskom federalizmu zorno se očituje u jednoj njegovoj misli o međurepubličkim granicama, u kojoj te granice uspoređuje s »bijelim crtama na jednom mramornom stupu«. Stoga te granice, prema njemu, »nisu granice razdvajanja nego granice spajanja« (Marković: 1999., 239).

Jugoslavenstvo je Titu u početku vjerojatno bila taktika, no tijekom vremena se dogodio onaj poznati fenomen kod političara – kada taktika postaje uvjerenje. Mislim da nećemo pogriješiti ako konstatiramo Titovu iskrenost kada je uoči nove 1953. godine pred stranim novinarima rekao:

»Prije ovoga rata, do narodne revolucije, nije bila Jugoslavija, već jedna umjetna tvorevina na papiru. Jedna od najvećih tekovina… jest baš u tome što smo uspjeli da i Crnogorac i Srbin i Hrvat i Slovenac hoće da budu u Jugoslaviji, to jest u tome što su svi Jugoslaveni… Treba voditi računa … o tome kako su se ti narodi historijski razvijali … koliko su ratova vodili kroz stoljeća i stoljeća. Kultura je ovdje, u stvari, bila na posljednjem mjestu i umjesto toga stalno su se brusile kose i noževi i punile puške u borbi za svoje bitisanje. Tek sada je došlo vrijeme kada narodi Jugoslavije zaista mogu pokazati svoju vrijednost.

(…) Ja bih htio doživjeti da Jugoslavija bude do maksimuma stopljena u jednu čvrstu zajednicu, da ona ne bude formalna zajednica, već zajednica u kojoj će biti jedna, jugoslavenska nacija, u kojoj će od pet naroda postati jedna nacija… najveća moja težnja je baš ta. A sličan proces stvaranja jedne nacije imali ste i vi u Americi gdje se od engleske i drugih nacija stvarala jedna« (Bilandžić: 1985., 263).

Treba li uopće podsjećati koja bi u ovom slučaju bila »engleska«, a koje »druge nacije«? A svoj stav o jugoslavenstvu Tito je iznio i u povodu objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Uključujući se u žestoke napade protiv potpisnika, on je u govoru u Prištini (26. ožujka 1967. godine), između ostalog, rekao:

»Na žalost, još ima ljudi koji ne misle o tome što znači socijalistička Jugoslavija, u kojoj su sve nacionalnosti ravnopravne. Umjesto toga oni pokreću neka pitanja za koja nemaju prava i za koja je odgovoran SKJ. Zar može netko i da pomisli da smo mi bacili koplje u trnje, pa da sad može da radi šta hoće? E, to ne može! Mi smo previše žrtava dali da bi to dopustili. (…) Mi smo dvadeset godina znali da razgovaramo i na srpskohrvatskom i na hrvatskosrpskom jeziku. Prije su to bili srpski i hrvatski, a u Novom Sadu su se dogovorili da se jezik zove srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. To je bilo najbolje rješenje do kog se moglo doći« (prema Marković: 1999., 251).

U istom govoru Tito je naveo još jedan razlog zbog kojeg se zalagao za jugoslavenski model »rješenja« nacionalnog pitanja. On je tada rekao: »Još jedan faktor je igrao ogromnu ulogu u sticanju prestiža naše zemlje, a to je bratstvo i jedinstvo naših naroda. (…) U mnogim zemljama Azije i Afrike nacije se tek stvaraju, pa dolazi do raznih trvenja. (...) Odgovorni ljudi tih zemalja pokazali su i pokazuju interesovanje kako smo mi to pitanje riješili. A ja bih htio da im mi u tom pogledu služimo kao primjer«.

Eto, dakle, ako je to u interesu liderstva Josipa Broza, Hrvati su trebali biti spremni i na žrtvenik pokreta nesvrstanosti položiti svoj identitet i državnost.

O jugoslavenskom melting-potu govorio je i Vladimir Bakarić, i to baš pred političkim aktivom Sarajeva 1966. godine:

»Kao što je rečeno, Amerika je uspjela stvoriti jedinstvo nacije, koje otprilike izgleda ovako: Razgovaram s Amerikancem Hrvatom hrvatski o tome da smo Hrvati, ali čim dođemo na političko polje, onda on govori: ‘Mi Amerikanci’, a kad govorimo o bilo čemu drugome, onda smo mi Hrvati. Dakle, stvorio se osjećaj pripadnosti jednoj drugoj naciji. To je kod njih, uz ostalo, stvorio onaj veliki polet kapitalizma, polet ekonomskog razvoja. To isto može kod nas stvoriti samo veliki polet socijalizma, tj. uspjeh, i to potpuni uspjeh ove etape u izgradnji socijalizma, koji daje punu slobodu svim nacijama i narodnostima, koji istovremeno stvara ovaj novi kohezioni element, obogaćuje izgradnju socijalizma, a istovremeno daje punu mogućnost svima da zajednički rade« (Bakarić: 1976., 163).

Ambivalentni odnos prema unitarizmu za mnoge komuniste učinio ga je zabranjenim voćem s kojeg će povijesni tok jednog dana skinuti embargo. Koliko ih je bilo s takvim nazorima? To je teško utvrditi, no činjenica da im je posvećena cijela jedna sjednica CK SKH (ona X. u siječnju 1971. godine) dovoljno govori. U uvodnom referatu Savka Dabčević Kučar o njima je rekla:

»Za unitariste nacionalno pitanje i nacionalni problem uopće ne postoji… Oni smatraju da postojanje više nacija i narodnosti slabi Jugoslaviju. Zato svaki nacionalni osjećaj smatraju sumnjivim, pa ga – ako postoji po njihovu mišljenju – treba zabraniti i ukinuti. … Hvata ih paničan strah od uporabe riječi Hrvat, hrvatsko, hrvatski jezik i slično … Unitaristi ne žele primiti činjenicu da ne postoji jedinstven jugoslavenski narod… nego pokušavaju nametnuti neko umjetno nadnacionalno jugoslavenstvo…« (Bilandžić: 1999., 565).

U izlaganju na toj sjednici Bakarić je išao korak dalje. Postavivši pitanje mogu li unitaristi formirati vladu, odgovara: »Da… mi smo imali ljude… ovdje govorim o unitaristima Hrvatima – u vladi, oko vlade…koji su te svoje ideje provodili… Našli bi oni program, saveznike u Jugoslaviji, a glavni oslonac… bio bi im centralizam i kominformizam« (Bilandžić: 1999., 566).

Gušenje »hrvatskog proljeća« krajem 1971. godine stvorilo je plodno tlo za razvoj ovakvih ideja. Službeno odbacivanje jugoslavenstva, pa i konfederalizacija države (prema Ustavu iz 1974. godine), nisu bili obeshrabrujući za mnoge komuniste. To se najbolje iskazalo u novom popisu stanovništva. Dok je popis iz 1971. iskazao smanjenje udjela građana koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni, deset godina kasnije dolazi do dramatičnog obrata: u Hrvatskoj se Jugoslavenima izjasnilo čak 8,3 posto građana. Među njima nadrazmjerno su participirali komunisti. Dok je vjerojatnost da će se izjasniti kao Jugoslaveni na razini cijele države među članovima Saveza komunista bila 60 posto veća nego među nečlanovima – u Hrvatskoj je ta vjerojatnost bila dvostruko veća! Očito je na djelu bila velika frustriranost slična onoj na početku XX. stoljeća. Mnogi Hrvati »bježali« su u jugoslavenstvo da bi izbjegli osjećaj beznačajnosti odnosno manjine.

Zaključak

Mogli bismo, dakle, zaključiti: jugoslavenstvo nastalo u jednom turbulentnom vremenu na hrvatskom strahu od premoćnog okruženja počelo se povlačiti nakon Prvoga svjetskoga rata. Iskustvo prve jugoslavenske države u kojoj je jugoslavenstvo postalo simbolom izrabljivanja i velikosrpske dominacije samo je učvrstilo hrvatski identitet. Nakon toga niti jedna hrvatska relevantna skupina nije osmislila cjelovit projekt jugoslavenske nacije.

Za vrijeme komunizma koji je proklamirao federalizam i priznanje formiranih nacija to nije bilo ni moguće. No mnogo toga pokazuje da je uvažavanje nacija komunistima bilo više politička taktika, sredstvo političke mobilizacije sljedbenika, odnosno demobilizacije suparnika/protivnika, nego realnost koja se prihvaća kao neutralna činjenica s obzirom na povijesne ciljeve kojima su težili. Stoga, premda deklarativno ne problematiziraju postojanje nacija, stječe se dojam da komunisti nisu nikada odbacili ideju da su njihova trenutna rješenja tek prijelazne faze procesa koji će dovesti do amalgamiranja postojećih nacija u jugoslavensku naciju.

Literatura:

1. Bakarić 1976: Vladimir Bakarić: Društvene klase,, nacija i socijalizam. Školska knjiga: Zagreb.

2. Broz 1972: Josip Broz Tito: Govori i članci. Naprijed: Zagreb.

3. Bilandžić 1985: Dušan Bilandžić: Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 1918 – 1945. Školska knjiga: Zagreb.

4. Bilandžić 1999: Dušan Bilandžić: Moderna hrvatska povijest. Golden Marketing – Tehnička knjiga: Zagreb.

5. Dabčević-Kučar 1997: Savka Dabčević-Kučar: 1971 – hrvatski snovi i stvarnost. Interpublic: Zagreb.

6. Jelić 1978: Ivan Jelić: Uoči revolucije. Komunistički pokret u Hrvatskoj 1935-1941. Centar za kulturnu djelatnost SSO: Zagreb.

7. Jelić 1981: Ivan Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937-1941. Globus: Zagreb.

8. Izvori za istoriju SKJ 1985: «Dokumenti centralnih organa KPJ NOR i revolucija (1941 – 1945)», Knj. 1. Izdavački centar Komunist: Beograd.

9. Marjanović 1913: Milan Marjanović: Narod koji nastaje. Izdanje knjižare G. Trbojević: Rijeka.

10. Marković 1999: J. Predrag Marković: »Titova shvatanja nacionalnog i jugoslovenskog identiteta«. Dijalog povjesničara – istoričara 2, Zagreb. 1999.

11. Parović 1935: Blagoje Parović: »O stvaranju Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Slovenije«, Proleter, 7-8

12. Perović 1984: Latinka Perović: Od federalizma do centralizma. Globus: Zagreb.

13. Lerotić 1984: Zvonko Lerotić: Nacija. Teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija. Globus: Zagreb.