Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u sklopu suvremene hrvatske povijesti

Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika relevantne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i udruge suprotstavile su se tendenciji da se srpski književni jezik uvede kao de facto »državni jezik« u Jugoslaviji, jer se hrvatski književni jezik tako »potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja«.

Nakon što je ta deklaracija objavljena ( 17. III. 1967.), komunističke vlasti potaknule su političku kampanju protiv potpisnika Deklaracije, a osobito protiv Matice hrvatske; u »strogo povjerljivoj« depeši Brozu Titu o tome, CK SKH, među ostalim, navodi:

»U petak 17. ožujka javnost je bila upoznata s tekstom Deklaracije te je Izvršni komitet CK SKH hitno sazvao sastanak koji je održan u subotu 18. ožujka. Sastanku su prisustvovali predstavnici Radio-televizije Zagreb i ‘Vjesnika’ te je dogovoreno da Radio-televizija Zagreb i ‘Vjesnik’ /objave/ politički komentar u kojem treba osuditi način kako je pripremana Deklaracija (u tajnosti pred javnim društvenim faktorima, oblik kojim se želi nametnuti diskusija o nekim pitanjima iz područja jezika, dvosmislenost nekih stavova u objavljenoj Deklaraciji i neodgovornost onih koji su olako stavili svoj potpis na jedan takav dokument).«

U prvi mah suzdržana, politička osuda Deklaracije potom je međutim eskalirala, pa će tako Vladimir Bakarić kazati (na sjednici saborskoga Republičkog vijeća, 30. ožujka 1967.):

»Treba reći da su osnovne formulacije ustvari podstaknute neprijateljskim stavovima ne samo prema našoj zajednici, nego su neprijateljske prema današnjoj fazi naše socijalističke revolucije.«

Broz Tito pak Deklaraciju okrstit će »diverzijom koju su aktivirali neprijatelji naše zemlje«. Tome sukladno, sekretar Gradskoga komiteta SKH u Zagrebu, Marinko Grujić, kazat će:

»To što izvjesni strani krugovi pokušavaju da se nadovežu na tu Deklaraciju, mislim da tu ne treba posebnog komentara. Nekim krugovima je bilo važno da, eto, dokažu kako se ‘od Deklaracije drma Jugoslavija’, kako neposredno predstoji njeno razbijanje«.

Poticana eskalacijom državnopartijskih osuda, eskalirala je i naručena »spontana« osuda Deklaracije u tobožnjoj hrvatskoj javnosti.

II.

U takvome političkom ozračju, Upravni odbor Matice hrvatske nakon Deklaracije odgađao je sastati se, a potom je sjednicu održao 11. travnja 1967.

U međuvremenu, prema navodu tadašnjega predsjednika Matice, Jakše Ravlića – »od strane jednog sastanka na kome su bili: Duje Katić, Mirko Božić i Pero Pirker od Komiteta SK Hrvatske te Vl. Blašković, Marin Franičević, Predrag Vranicki, P. Šimleša, Ivo Vrančić i ja, zatražena je ostavka upravnog odbora Matice hrvatske, s tim da izaberemo uži privremeni odbor na koji bismo prenijeli agenda do izvanredne skupštine koju bi trebalo održati krajem lipnja o.g.«.

Na sjednici 17. ožujka 1967. Upravni odbor Matice hrvatske ostavku je podnio, a uspostavio je i zatraženi »privremeni odbor« te su u tu Komisiju za pripremu izvanredne godišnje skupštine Matice hrvatske izabrani: Vladimir Blašković, Predrag Vranicki, Petar Šimleša, Marin Franičević, Vladimir Filipović, Leo Randić i Jozo Laušić – no bili su to tek formalni ustupci političkoj kampanji protiv Matice; tom kampanjom komunističke vlasti htjele su naime Maticu hrvatsku prisiliti da se podvrgne ritualu »društvene kritike i samokritike«, da se »pospe pepelom« i Deklaracije da se javno odrekne. No Upravni odbor Matice nije na to pristao, niti je onu komisiju za pripremu izvanredne skupštine ovlastio da na to pristane (tu komisiju Upravni odbor ovlastio je da »vodi tekuće poslove i pripremi Izvanrednu skupštinu«, a da »nema pravo započinjati na svoju ruku nove akcije i programe niti odstupiti od donesenih odluka Upravnog odbora Matice hrvatske«).

Osim kolektivne ostavke Upravnoga odbora, na sjednici toga tijela 11. travnja 1967. kolektivnu ostavku podnio je i Nadzorni odbor Matice hrvatske.

Na sljedećoj sjednici Matičina Upravnog odbora (u ostavci), 12. lipnja 1967. članovi Komisije za pripremu izvanredne skupštine »opisali su kontakte s političkim rukovodiocima te sugestije o rekonstrukciji Upravnog i Nadzornog odbora« koja da je »po mišljenju političara, nakon svega s Deklaracijom, nužna zbog negodovanja javnosti«. S tom političkom »sugestijom« sukladno, Komisija je predložila koga iz tadašnjega Upravnoga odbora izostaviti s liste kandidata za novi Upravni odbor Matice, te koga na tu listu uvrstiti (umjesto onih izostavljenih); Komisija je, nadalje, predložila i koga kandidirati umjesto tadašnjega predsjednika i tadašnjih potpredsjednika Matice.

U raspravi o kandidacijskim listama što ih je Komisija predložila te su liste i osporavane, pa i dramatično (te je Dragutin Tadijanović, primjerice, replicirao: »Jedanput sam već odavde istjeran kao pas. Ovo će biti po drugi put. Suviše za čovjeka koji ne zna svoje grijehe. Ne želim da me, sačuvaj Bože!, Komisija kandidira ili bira, ali imam pravo da čujem što je to zbog čega Tadijanoviću ne može u Matici biti mjesta. Kratko i jasno: zbog kojih sam to zločina ja nepoželjan?«).

U obranu svojega prijedloga kandidacijskih lista iz Komisije navodili su pak da im je na političkim mjestima rečeno kako su »morali – povodom Deklaracije – upotrijebiti svu snagu i utjecaj da umire javnost«, koja da je »bila spremna da se s nama bukvalno rečeno – razračuna«; politička situacija da stoga nije normalna i normalno reagirati da bi bila greška – već da valja »naći granice između onoga što nam se čini normalnim i onoga što, u ovome času, jest normalno«.

Rasprava o kandidacijskim listama što ih je predlagala Komisija okončana je kolektivnom ostavkom Komisije. Agende te Komisije za pripremu izvanredne skupštine Upravni je odbor prenio na Izvršni odbor Matice, a izvanrednu je skupštinu Matice hrvatske odgodio.

No izvanrednu skupštinu Upravni odbor u ostavci ni potom nije sazvao, nego je 19. ožujka 1968. godine održana redovita Glavna skupština Matice hrvatske.

Na toj Glavnoj skupštini u novu upravu Matice hrvatske izabrani su i svi oni kandidati koji su nakon Deklaracije politički bili proskribirani, dočim nisu bile izabrane (pa ni kandidirane) osobe koje su Matici, nakon Deklaracije, politički bile preporučene. Nadalje, u Matici hrvatskoj aktivirat će se od tada i osobe što će izravno, pa i bitno, pridonijeti političkoj sudbini Hrvatske (Tuđman, Gotovac, Đodan, Veselica, primjerice).

III.

Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika i politička osuda te deklaracije potaknuli su hrvatski nacionalni pokret u komunističkoj Jugoslaviji.

Pri udaru na Hrvatsku u Karađorđevu (prosinca 1971.) taj je nacionalni »masovni pokret« kriminaliziran; proglašeno je da je to zapravo fašistoidan pokret što hoće hrvatsku državu nalik na ustašku NDH.

Tome sukladno, Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je (1972.) optužnicu protiv Marka Veselice, Šime Đodana, Joze Ivičevića-Bakulića i Zvonimira Komarice, jer da su:

»tokom 1970. i 1971. godine objedinjeni namjerom da nasilnim i drugim protuustavnim putem obore Ustavom utemeljeno samoupravno socijalističko i demokratsko uređenje SR Hrvatske i svrgnu legalno izabrana predstavnička tijela i organe vlasti radnog naroda u SR Hrvatskoj, da izazovu nepovjerenje, razdor i mržnju među narodima SFRJ, te dovedu do nasilnog i protuustavnog izdvajanja SR Hrvatske iz federacije naroda Jugoslavije, zloupotrebivši postojeće demokratske slobode štampe, udruživanja, javnog istupanja, govora, zbora i okupljanja, kao i ugled i organizaciju ‘Matice hrvatske’ kao kulturne organizacije, tvorili u njenom krilu grupu, koja je, sporazumno, na nacionalističko-separatističkoj programskoj osnovi, u okviru ‘Matice hrvatske’ izgradila agresivnu opozicionu političku stranku nacionalističke orijentacije, dinamično i udarno jezgro kontrarevolucionarnog ‘masovnog pokreta’;

zatim napisom i govorom, koristeći glasila i publikacije ‘Matice hrvatske’ sijali nepovjerenje i sumnju u legalno izabrana predstavnička tijela SR Hrvatske i SFRJ, širili podozrenje prema drugim narodima i republikama federacije te lažno i obmanjivački prikazali položaj hrvatskog naroda i Hrvatske u SFRJ, nastojeći hrvatski narod uvjeriti da je neophodno izvršiti nasilnu i protuustavnu promjenu vlasti radnog naroda, odvojiti Hrvatsku od ostalih naroda u federaciji i stvoriti samostalnu hrvatsku državu;

nadalje, planski i sistematski djelovali (su) na postepenom prodoru svojih istomišljenika i sljedbenika iz ‘masovnog pokreta’ i ‘Pokreta hrvatskih sveučilištaraca’ u sve strukture društva ( kurziv u tekstu: J.I.B.) – od društveno-političkih organizacija, institucija odgoja i obrazovanja, stručnih i kulturnih društava, pa do privrednih organizacija, državnog aparata i jedinica teritorijalne narodne obrane – radi stvaranja uvjeta za preuzimanje vlasti, pa i tako da oružanom borbom i gerilom obore postojeće društveno i državno uređenje u SR Hrvatskoj, te već raspolagali i popisima osoba koje treba likvidirati;

te radi dobivanja podrške i organiziranog koordiniranja i objedinjavanja kontrarevolucionarne, antisocijalističke i druge neprijateljske djelatnosti protiv SR Hrvatske i SFRJ stupili u raznovrsne veze i suradnju s političkom emigracijom od tobože ‘demokratske’ do terorističke, i njenim organizacijama, radi stvaranja jedinstvene ‘vanjske i unutrašnje’ opozicije;

a u studenom 1971. godine organizirali su opći studentski štrajk u SR Hrvatskoj pokušavajući ga pretvoriti u generalni štrajk svih radnih ljudi, tobože radi rješavanja deviznog sistema, a u stvari radi otvaranja političke krize u SR Hrvatskoj i SFRJ i započinjanja građanskog rata .«

Na zasebnim procesima bili su, korelativno, optuženi Vlado Gotovac i Hrvoje Šošić te Franjo Tuđman i Bruno Bušić.

Procesi toj navodnoj kontrarevolucionarnoj središnjici u Matici hrvatskoj bili su apsurdni, i to trojako: apsurdna je bila onakva optužnica, apsurdno je bilo da je sud onakvu optužnicu prihvatio, apsurdno je bilo da sud potom optuženicima nije izrekao najteže kazne.

IV.

Hrvatski nacionalni pokret u komunističkoj Jugoslaviji, što je otpočeo Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, državnim udarom Joispa Broza Tita u Karađorđevu bio je nasilno suzbijen – no samo prividno. Naime, Sedamdesetprva vratila se u Hrvatsku Devedesetprve, u konačnoj krizi komunizma u Jugoslaviji i Jugoslavije uopće – i tad će u dramatičnim povijesnim okolnostima najzad biti uspostavljena hrvatska država u Hrvatskoj, a s hrvatskom državom – i tek s tom državom – uspostavit će se, najzad, i demokracija u Hrvatskoj.