Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika i njezin odjek u hrvatskoj političkoj emigraciji

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika bila je jednoglasno prihvaćena na plenarnom sastanku Društva književnika Hrvatske, 15. ožujka 1967. u Zagrebu. Deklaraciju su potpisale sve hrvatske književne i jezikoslovne ustanove i najmjerodavniji ljudi u pitanjima jezika, književnici i jezikoslovci. Nasuprot toj jednodušnosti, jugoslavenski policijski režim, temeljen na fikciji o političkom jedinstvu Južnih Slavena, a u službi srpske hegemonije, nije mogao naći drugog odgovora na Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku negoli prijetnje i nasilja protiv potpisnika Deklaracije.

Pojava Deklaracije, i još više njezina osuda sa službene komunističke strane, izazvale su brojne komentare u hrvatskoj emigrantskoj štampi. Istaknute hrvatske emigrantske institucije i intelektualci ustvrdili su kako usprkos oštroj reakciji režima Deklaracija ostaje neuništiv dokument duboke rodoljubne i demokratske svijesti hrvatske inteligencije, koja u zajednici sa čitavim hrvatskim narodom brani temeljna prava na nacionalno samoodređenje hrvatskoga naroda.

U povodu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika oglasila se i Hrvatska akademija Amerike. U Izjavi Akademija konstatira da je većina Hrvata oduvijek zvala svoj jezik hrvatskim, a većina Srba svoj srpskim, bez obzira na službene nazive. Stoga se zahtjev hrvatskih ustanova da se jezik Hrvata i službeno naziva hrvatskim i uživa ravnopravnost s ostalim jezicima ne može tumačiti kao ugrožavanje legitimnih interesa bilo kojega drugog naroda ili etničke skupine, kako to ističu napadači Deklaracije. Osamnaest hrvatskih ustanova koje su donijele Deklaraciju predstavljaju najmjerodavniji i najreprezentativniji skup za donošenje odluka o pitanjima hrvatskoga jezika.

Nije točna niti tvrdnja napadača na Deklaraciju da hrvatski lingvisti i književnici žele »zatvoriti« svoj narod, plašeći se utjecaja sa strane, i da time narod sami podcjenjuju i vrijeđaju, jer na taj način negiraju njegovu snagu. Jasno je, međutim, da se ne radi o nikakvom ograđivanju, nego o tome da hrvatski jezik ima ravnopravan položaj i uvjete za prirodan razvoj u slobodnoj komunikaciji sa svim ostalim jezicima; o tome da ne bude pod prisilnim utjecajem jednoga drugog jezika. To isto vrijedi i za kulturni život u Hrvatskoj, za znanstveni rad, za privredu, jednom riječju za naš cjelokupni razvoj. Hrvatski nacionalizam ne računa s nikakvim zatvaranjem i izoliranjem od ostalog svijeta, nego naprotiv sa što širim vezama sa svima, sa što snažnijom afirmacijom Hrvatske u svijetu – ali neposredno preko Zagreba, a ne preko Beograda.

Zato Hrvatska akademija Amerike prihvaća načela Deklaracije, koja su na području Sjedinjenih Država Amerike praktički provedena u više od 90 posto slučajeva postojanjem posebnih novina i publikacija na hrvatskom i posebno na srpskom jeziku. Dalje se u Izjavi ističe kako su članovi Akademije zabrinuti vijestima o političkom pritisku na hrvatske kulturne ustanove, napadima na književnike, jezične stručnjake i kulturne radnike, te nagovještavanjem daljnjih progona potpisnika Deklaracije. Svaka upotreba sile da se Deklaracija povuče samo još snažnije i dramatskije ističe njezino značenje. Nepriznavanjem i nasilnim brisanjem ne rješavaju se, nego samo još više kompliciraju problemi o kojima Deklaracija govori.

Članovi Akademije osobno su zaprepašteni glasovima koji pozivlju čak na ubijanja, kao što je slučaj jednog beogradskog novinara, koji je rekao dopisniku New York Timesa Richardu Ederu da je bolje da »padne nekoliko glava, nego da kasnije tisuće padnu u ratu…« (New York Times od 25. ožujka 1967.). Ista takva filozofija dovela je do ubojstva Stjepana Radića i drugova u Skupštini u Beogradu 1928. godine i upravo je to bio početak i uzrok krvavih razračunavanja između Srba i Hrvata koja su slijedila.

Gornju Izjavu Hrvatska akademija Amerike uputila je 19. travnja 1967. godine Matici hrvatskoj u Zagreb, a njezin tekst su objavili hrvatski emigrantski listovi.

Na svojoj prvoj odborskoj sjednici 19. rujna 1967., a nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Odbor Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu zaključio je da javnosti uputi svoju izjavu. Članovi Odbora naglašavaju da je pojava Deklaracije pravi i nedvojbeni dokaz da hrvatski narod u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nema slobode da svoj književni jezik nesmetano njeguje i služi se njime na svima područjima svoga narodnog života i da ga zove njegovim jedinim pravim imenom. Oni koji su protiv potpisnika Deklaracije poduzeli nedostojnu, nekulturnu hajku i nasilje dobro su osjetili, da je ona više nego samo jezično i pravopisno pitanje. Nepriznavanjem posebnoga hrvatskog književnog jezika i njegovim potiskivanjem beogradski vlastodršci htjeli su hrvatski narod poniziti, učiniti ga malodušnim i prisiliti da se odreče sebe, svoje prošlosti i budućnosti.

Ustavši u obranu hrvatskoga jezika, hrvatski su književnici, filolozi i pisci i pred svojim narodom i pred međunarodnom javnošću – bez obzira na različnost ideoloških i stranačko-političkih gledanja – rekli ono što je njihov narod od njih očekivao. Tim svojim činom od povijesne važnosti, koji razbija mnoge predrasude, a i kriva shvaćanja o hrvatskom književnom jeziku, oni zaslužuju priznanje i punu podršku svekolike hrvatske javnosti. Hrvatski povijesni institut u Rimu pridružuje se u tome smislu izjavama solidarnosti s Deklaracijom u nepokolebivu uvjerenju da će hrvatski narod i njegovi kulturni radnici složnim i odvažnim zalaganjem znati suzbiti sve napadaje na hrvatski književni jezik i očuvati i razvijati to svoje dragocjeno blago u skladu i u živom kontinuitetu s hrvatskom jezičnom i književnom tradicijom.

Hrvatska revija je u kolovozu 1967. objavila integralni tekst Deklaracije s imenima svih potpisnika, i to na hrvatskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. U istom broju objavljen je i Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji, u kojem se kaže da Deklaracija predstavlja prvorazredni dokument u obrani kulturne samobitnosti hrvatskoga naroda, koji posjeduje svoj vlastiti jezik s njegovim vlastitim imenom. Isto tako i svoju književnost, koja je slijedila etape europske književne kulture od njezina početka pa sve do naših dana i dala velikih djela nacionalnoga i općega značenja. U apelu se upozorava da se u komunističkoj Jugoslaviji vrše otvorena nasilja nad hrvatskim jezikom i književnosti te im prijeti opasnost da se pod direktivama nasilnih državnih zahvata ne izgube i napokon nadomjeste srpskim jezikom i književnosti, koji uglavnom datiraju tek iz prošloga vijeka.

Hrvatski književnici i jezikoslovci i razne ustanove i organizacije s književno-jezičnoga područja, videći ozbiljno ugroženu najveću i najdragocjeniju kulturnu baštinu svojega naroda, njegov jezik, stavili su se, iako pod vrlo teškim okolnostima, na branik neotuđivih stoljetnih tekovina i književno-jezičnih tradicija. To je bio autentični krik za slobodom kulture i kulturnoga stvaranja. Vapaj za punim izrazom europskoga slobodarskoga i univerzalnoga duha. Tako su hrvatski književnici i intelektualci postali borci predvodnici za najviše vrijednosti naše civilizacije. Zato im mi, hrvatski književnici i pisci u emigraciji, naglašava se u apelu, iskazujemo zasluženo i dužno priznanje. U toj pravednoj borbi mi se s njima solidariziramo te im pružamo svu svoju moralnu potporu.

Apel završava riječima: »Mi, njihovi sunarodnjaci, hrvatski književnici i pisci u slobodnome svijetu, upravljamo ovom prilikom apel na svjetsku javnost, posebno na internacionalne i nacionalne kulturne ustanove i organizacije: da bi oni u ovom odlučnom času ustali u obranu hrvatskih književnika i jezikoslovaca i slobode kulture u Hrvatskoj te svojim intervencijama zaštitili slobodni razvoj hrvatskoga jezika i književnosti, koji su u suvremenoj Federativnoj Socijalističkoj Republici Jugoslaviji predmet diskriminacije, razaranja i uništenja.« Apel su 30. travnja 1967. potpisali: Luka Brajnović (Španjolska), Luka Fertilio (Chile), Alan Horić (Kanada), Andrija Ilić (Engleska), Nada Kesterčanek Vujica (SAD), Lucijan Kordić (Švicarska), Predrag Kordić (SAD), Ivo Lendić (Argentina), Enver Mehmedagić (Argentina), Vinko Nikolić (Francuska), Borislav Maruna (SAD), Antun Nizeteo (SAD), Gracijan Raspudić (SAD), Mirko Čović (Austrija), Krunoslav Draganović (Austrija), Jere Jareb (SAD), Bogdan Radica (SAD), Stjepan Ratković (Italija), Franjo Trogrančić (Italija), Dušan Žanko (Venezuela).

Tri ugledna hrvatska intelektualca, Mate Meštrović (New York University), Bogdan Radica (Fairleigh Dickinson University) i Stanko Vujica (Wilkes College) uputili su 18. travnja 1967. preko iseljeničkog tiska svoju podršku Deklaraciji. Za njih je to značajan istup koji je izazvao golemu pažnju, kako u domovini, tako i u inozemstvu. Svaki narod ima neotuđivo pravo na svoje narodno ime i jezik. To se pravo hrvatskom narodu niječe i, štoviše, ulažu se napori da se hrvatski jezik potisne i konačno izbriše. Zasluga je hrvatskih kulturnih radnika da su, bez obzira na ideološko opredjeljenje i druge razlike koje među njima postoje, ustali jednodušno u obranu jezika svog naroda, tražeći da se ustavom zajamči pravo Hrvata da svoj jezik zovu hrvatskim. Ta Deklaracija ne može se nipošto označiti kao šovinizam, jer u njoj hrvatski kulturni radnici nisu nikoga omalovažili niti su tražili posebne privilegije za hrvatski narod, nego samo ravnopravnost s drugim narodima Jugoslavije.

Trojica intelektualaca naglašavaju da su zaprepašteni vijestima o represalijama protiv potpisnika Deklaracije i energično protestiraju protiv gaženja osnovnih prava čovjeka i ugušivanja slobodnog izražaja hrvatskog naroda.

U New Yorku je 13. svibnja 1967. održan sastanak američko-hrvatske inteligencije, na kojemu se raspravljalo o pitanju zagrebačke inteligencije i njenih povijesnih odluka prilikom proglašenja Deklaracije o imenu hrvatskog jezika. Sastanku su prisustvovali: dr. Stanko Vujica, Nada Kesterčanek-Vujica, dr. Mate Meštrović, inž. Karlo Mirth, predsjednik Hrvatske akademije u Americi, Bonaventura Hadžija, prof. Duško Dujišin, o. dr. Č. Majić, Drago Šporer i Krunoslav Mašina. Prisutni su izrazili svoje duboke simpatije za sve pokretače Deklaracije, kao i za sve potpisnike, istaknuvši njihove velike zasluge za kulturnu nezavisnost hrvatskog naroda. Također su se složili da je Deklaracija o hrvatskom jeziku izazvala diljem cjelokupnog hrvatskog iseljeništva jednodušnost, kakva se godinama nije vidjela u odnosima iseljeništva i emigracije prema hrvatskoj inteligenciji kod kuće. Nezavisno od ideoloških razmimoilaženja, podvučena je solidarnost sa svima hrvatskim književnicima koji se kod kuće odvažno podigoše, riskirajući svoje položaje i svoj život, za pravo hrvatskog naroda da svoj jezik zove hrvatskim jezikom.

Kanadski Hrvatski glas donio je u broju od 8. travnja 1967. uvodnik predsjednika Hrvatske seljačke stranke, dr. Jurja Krnjevića, pod naslovom »Neopisiv dojam zahtjeva za ravnopravnost hrvatskog jezika u domovini i stranom svijetu«. Krnjević u članku kaže kako je ogroman dojam zahtjeva za ravnopravnost hrvatskog jezika, koji su podigle najvažnije hrvatske književne, kulturne i znanstvene organizacije i ustanove. U Jugoslaviji je taj zahtjev postao glavni predmet javnih i privatnih, kulturnih i političkih razgovora. Potisnuo je u pozadinu sva ostala pitanja koja su do tada bila na dnevnom redu. A kako u Jugoslaviji svoje dopisnike imaju velike strane novine, koje prate tamošnji razvoj događaja, to je i u njihovim izvještajima, objavljenim u londonskim, pariškim i drugim velikim europskim novinama, naglašena zamašitost toga koraka i mogućnost nedoglednih posljedica.

Dr. Krnjević upozorava kako tim razvojem nitko nije iznenađen više nego sami zagrebački potpisnici Deklaracije u kojoj je zahtjev sadržan. Prihvat i provedba tog zahtjeva značili su ispravak najgore jezične nepravde, pune imperijalističkih srbijanskih pothvata, koja je morala prije ili kasnije buknuti i tražiti uspostavu stvarne i potpune ravnopravnosti. Kada se toliko naglašuje ravnopravnost, onda i Hrvati imaju sigurno toliko pravo na svoj jezik koliko i Makedonci, Slovenci i Srbi.

Napadi na Deklaraciju putem zagrebačkih novina i zagrebačkog radija, i iza toga putem komunističke partijske organizacije u Hrvatskoj, pokazuju da beogradska srbijanska birokracija još ima glavnu riječ i u zagrebačkim novinama i u zagrebačkom radiju i da gospodari partijskom organizacijom u Hrvatskoj. Sve navodne reforme i sve velike riječi o samoupravama u Hrvatskoj su se pokazale upravo ovom zgodom kao pripovijesti i laži, zaključio je Krnjević.

Ante Vikario, predsjednik Hrvatskoga kulturnog kluba »Dr. Josip Frank« u Buenos Airesu nije mogao izbjeći a da se s određenom dozom kritičnosti, a i sarkazma, ne osvrne na Deklaraciju. Vikario kaže kako nema sumnje da je Deklaracija prvenstveno izraz jednog kulturnog nezadovoljstva u obranu neosporne hrvatske stoljetne kulturne tekovine, te da će hrvatska inteligencija u ovom kulturnom obrambenom ratu protiv velikosrpskih šovinističkih nasrtaja u području hrvatskoga kulturnog života računati na moralnu potporu cijeloga hrvatskog naroda, ali on neće smetnuti s uma spoznaju da su i neki potpisnici Deklaracije jednim dijelom izravni krivci za zlo koje pritišće hrvatski narod i njegov književni jezik.

Iseljeni slobodni Hrvati, velika hrvatska politička emigracija, marljivo prate događaje u domovini, te smatraju da su komunistički intelektualci Hrvatske potpisom Deklaracije samo vršili svoju dužnost prema hrvatskom narodu, koji ih je rodio, a kojega su bili iznevjerili.

Vikario naglašava kako bi Deklaracija trebala biti jedan od mnogih kulturnih oblika hrvatske prirodne samoobrane od velikosrpskih nadiranja; ona je po slovu kulturna manifestacija ojađene i razočarane komunističke i prokomunističke inteligencije Hrvatske, a po duhu bi mogla biti nacionalna brana, nacionalistički otpor agresivnim valovima velikosrpstva, koji zapljuskuju svu Hrvatsku, s ciljem da izbrišu hrvatsku tradiciju, kulturu, nacionalno ime te nacionalnu, političku i državnu individualnost.

Prema Vikariju, pri ocjenjivanju Deklaracije treba imati na umu da su potpisnici više ili manje svi redom članovi komunističke partije, pa da su neki od njih poznati komunistički veterani iz predratnih i ratnih dana (Krleža, Kaleb i drugi), te da su Deklaraciju napisali s čisto jugoslavenske državne pozicije, na temelju postojećeg ustava SFRJ. Navedene okolnosti nepobitno bi dokazivale da je pritisak i očiglednost velikosrpske dominacije i hegemonije u Hrvatskoj tako jak da ni pravovjerni intelektualni i oportunistički hrvatski komunisti nisu mogli više ostati hladnokrvni na ugrožavanje hrvatskoga književnog jezika.

Iz Deklaracije se stvarno nigdje ne može zaključiti neka protujugoslavenska volja potpisnika, niti neko aludiranje izdaleka iz kojega bi se dalo naslutiti pokretanje borbe za političku slobodu hrvatskoga naroda i za stvaranje hrvatske državne nezavisnosti.

Vikario posebno naglašava kako je od velikog značenja pojava Miroslava Krleže, kao središnje ličnosti u tom kulturnom boju. Budući da je Krleža bio najveći komunistički ideolog u Hrvatskoj kroz desetljeća, teško je ocijeniti iskrenost njegova vraćanja svom narodu i dokle se je spreman žrtvovati za njegove probitke i pravu slobodu, tj. u kolikoj su mjeri Krleža i ostali komunisti Hrvatske spremni podjarivati jezične i ine sporove između Hrvata i Srba te ih proširivati do dimenzija koje hrvatski narod priželjkuje na putu za svoje oslobođenje. Iz ničega se u Deklaraciji ne može zaključiti da su Krleža i ostali potpisnici prestali biti komunisti i Jugoslaveni, kaže Vikario. Tek kada komunisti Hrvatske budu pružili i politički otpor velikosrpskoj ekspanziji, tj. kada budu mogli i htjeli naglasiti i hrvatsko državno pravo, oni će izvršiti svoju pravu i posebno uzvišenu dužnost.

Hrvatski iseljenički tisak donosio je vijesti i komentare o zbivanjima u Hrvatskoj u vezi s objavljivanjem Deklaracije. Tako je list »Danica« iz Chicaga informirao svoje čitatelje da su konačno ustali predstavnici najuglednijih hrvatskih kulturnih i jezičnih ustanova u domovini i jasno digli svoj glas u obranu hrvatskog jezika i hrvatske kulture uopće. Čime je odgovorio protivnik, može svatko vidjeti čitajući komunističke novine i slušajući njegove radio-vijesti. Odgovorio je isključivo političkim napadajem na hrvatske kulturne krugove. On nema stručno-znanstvenih argumenata da ih protiv njih iznese, a nema iza sebe nijednoga ozbiljnoga i sposobnoga čovjeka koji bi stvarnim argumentima pobio Deklaraciju. »Danica« piše kako je upravo smiješno gledati pisma što ih donose komunističke novine koje napadaju Deklaraciju. To su redom nepismeni ljudi ili gdjekoji smušenjak koji se preporučuje vlastodršcima. Ova okolnost nije manje važna negoli sama Deklaracija, koja je prema tome naišla na potpuno odobravanje hrvatske javnosti. Ako protivnik veli da mu je hrvatski jezik ugrozio »bratstvo i jedinstvo«, odnosno »temelje države«, to prave hrvatske rodoljube, koji se bore za slobodu svoga naroda i njegova jezika, može samo veseliti.

»Danica« je također zabilježila da je New York Times donio reportažu o jednom razgovoru sa Srbima u Beogradu, koji su mu, komentirajući hrvatsku jezičnu Deklaraciju, rekli, da će se stvar urediti ako se »skine nekoliko glava«. Jednako je bilo zabilježeno u jugoslavenskim novinama kako Armija neće dozvoliti da se dira u njezino jedinstvo, tj. da se u njoj upotrebljava ikakav drugi jezik osim srpskog. U hrvatskom Saboru, makar i komunističke naravi, diglo se nekoliko srpskih zastupnika koji su tražili najoštrije mjere protiv hrvatskih intelektualaca koji su se usudili tražiti nešto »što im Ustav jamči«.

List »Nova Hrvatska« pisao je kako se odjek koji je Deklaracija imala u hrvatskom narodu zahvaljujući dobrim dijelom baš napadima režima ne može mjeriti s odjekom nijednog drugog poslijeratnog događaja. Ona je tjednima bila jedini predmet razgovora i mnoge je potaknula da misle o problemima o kojima prije nisu vodili računa.

Pojavom Deklaracije došli su u centar pažnje hrvatski intelektualci članovi Partije, a u prvom redu Miroslav Krleža. Svima je jasno da samo zajedničkoj suradnji partijskih i izvanpartijskih elemenata treba zahvaliti uspjeh i efekt koji je postigla ova akcija. U tome autoritetu Krleže i njegovu nepokolebivom držanju pripada najveća zasluga. Krleža je zato postao najpopularnija osoba hrvatske javnosti, koja ga sada više slavi i jednodušnije mu odobrava nego ikada u njegovoj dugogodišnjoj karijeri.

»Nova Hrvatska« pripisivala je Deklaraciji izniman politički značaj tvrdeći kako ona ima povijesnu važnost jer je izazvala krizu i razotkrila apsurdnost položaja Hrvatske, jer je pokrenula i opredijelila snage te ubrzala evolucijski razvoj. Ono što slijedi nije više tek skroman zahtjev u pitanju jezika, nije traženje tek ovog ili onog nacionalnog prava. Deklaracijom započinje otvorena borba za potpunu hrvatsku afirmaciju, koja je moguća samo kroz potpuno samostalnu hrvatsku politiku. To je borba protiv svega što stoji na putu hrvatskom političkom i socijalnom, kulturnom i privrednom razvitku.

Prema »Novoj Hrvatskoj«, Deklaracija je pokazala hrvatskoj javnosti da Savez komunista nema više ni inicijativu ni sposobnost za rješavanje međunacionalnih pitanja. Pokazalo se da nasuprot demokratskim i sporazumnim mjerama koje predlaže hrvatska i srpska inteligencija komunističko vodstvo dolazi samo s preživjelim kompleksom straha, sa starim i već otrcanim avetima iz prošlosti, s primitivnim generaliziranjem i proširenjem krvavog obračuna iz prošlog rata na svako buduće radikalno rješavanje hrvatsko-srpskog problema.

»Nova Hrvatska« zaključuje da je Deklaracija na jedinstven način provocirala komunističke vrhove u Zagrebu i Beogradu, koji su otvoreno potvrdili da je njima i samo njima u interesu stalno odlaganje spornih pitanja između Hrvata i Srba. Zato je Deklaracija iz temelja izmijenila situaciju u Hrvatskoj. Ranija rezignacija, koja je bila prilično raširena, kao da je preko noći nestala. Mnogima se vratilo izgubljeno samopouzdanje. Mnogi su dobili ideje kako treba raditi ubuduće. I što se samog jezika tiče, nitko Deklaraciju ne shvaća kao neuspjeh. Dapače, ona je početak jednog novog hrvatskog preporoda, koji ima sve uvjete da prekine stagnaciju i potpuno obnovi i hrvatsku kulturu i hrvatsku politiku.

Srpski emigrantski tisak također je reagirao na Deklaraciju i zbivanja u vezi s njom. Tako je »Beli orao«, organ Srpske narodne odbrane u Njemačkoj, koji je izlazio u Münchenu, objavio prigodom Deklaracije opširan članak, u kojem se uz ostalo kaže:

»Deklaracija je samo početak, odnosno prva faza, koja ide za izdvajanjem Hrvatske iz državne zajednice… Prema našim obaveštenjima, nacionalni srpski krugovi, našavši se u zemlji pred takvom situacijom, čine napor u sledećem: objedinjenje srpskih oblasti sadanje uže Srbije, Kosmeta i Vojvodine, ‘Makedonije’, Bosne i Hercegovine i Crne Gore u srpsku državu, koja će tražiti ispravku granica prema Hrvatskoj, zatim plaćanje odštete za progon srpstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vreme rata, kao i plaćanje dugova učinjenih posle rata od strane komunističke Jugoslavije, a koji su najvećim delom utrošeni na industrijalizaciju, modernizaciju i puteve i pruge u Hrvatskoj.«

I Savremenik, nezavisna novinska revija koja je izlazila u Parizu, objavila je osvrt na Deklaraciju. U osvrtu se napominje kako činjenica da su se Deklaracija i Predlog mogli pojaviti znači da su postojali uvjeti, ali i razlozi za to. To je značilo da pitanje međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji nije riješeno na zadovoljstvo svih, da je problem prisutan i da ga treba riješiti. To se mora učiniti da od zla ne bi postalo gore. Idealisti koji sa suzama u očima govore o ‘zajednici’, a nisu sposobni ili nemaju hrabrosti da je jednom zauvijek postave na zdrave temelje i osiguraju uvjete za njezin dug život – neće je moći sačuvati. Podvlačenje onoga što nas vezuje potrebno je i prirodno, ali isticanje zajedničkog, srodnog, uzajamnost izgrađivanja zajedničkih kriterija, povezanost horizontalna i vertikalna nipošto ne isključuje postojanje nacionalno autonomnog. Do svega toga može doći samo ako se »izvrši operacija i čir otvori«.

* * *

Poslije 1990. godine, a napose 1997., u povodu 30. obljetnice objavljivanja Deklaracije, pisalo se dosta i raspravljalo na prigodnim znanstvenim skupovima o Deklaraciji i njezinu iznimnom povijesnom značenju. Međutim, 1967. godine, u vrijeme njezina objavljivanja, sredstva priopćavanja donosila su samo vijesti osude od strane tadašnjega komunističkog režima. Jedino se u inozemstvu, među iseljenim Hrvatima, moglo i smjelo slobodno valorizirati Deklaraciju.

Danas i sa četrdesetogodišnje povijesne distance možemo slobodno odati puno priznanje hrvatskoj političkoj emigraciji, koja je dobro shvatila i ocijenila kako Deklaracija znači početak novog razdoblja u političkom životu Hrvata. Već početkom 1970. godine održan je X. plenum Saveza komunista Hrvatske, na kojem je osuđen glavni protagonist napada na Deklaraciju, Miloš Žanko. Za njega je Savka Dabčević-Kučar rekla da je bio glavni zagovaratelj velikosrpskog programa prema Hrvatskoj. Godine 1970. – 1971. razdoblje je masovnog pokreta i Hrvatskog proljeća. Ta politika je ostvarila put prema Ustavu iz 1974. na čijim je temeljima proglašena 1991. godine neovisna Hrvatska. U tom lancu povijesnih događaja Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika bila je prva karika.