Deklaracija o jeziku samostalnosti

U naslovu ovoga priloga obilježavanju 40. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koju sam u jednom davnom tekstu (»Drugi narodni preporod«, Vjesnik, 13. 3. 1992.) nazvao jezičnom pobunom i početkom drugog hrvatskog narodnog preporoda, spominje se sintagma »jezik samostalnosti«. Kako je u toj svezi sadržana i moja osnovna teza, nužno je razjasniti o kakvom je tu jeziku i o kojoj i kakvoj samostalnosti riječ.

Jezik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine stilski se ne razlikuje od administrativno-političkog jezika vremena u kojem je nastao. U osnovi je to upravo jezik kakav je u to vrijeme dominirao u raspravama o beskrajnim reformama društveno-političkog sustava (također sintagma iz tog jezika). Deklaracija je bila ustavni amandman i tako je i napisana. U njezinu jeziku nema nikakve razlike u odnosu na tadašnji stilski standard, gotovo nikakve posebnosti, pa ni bilo kakve samostalnosti.

Neke bi se razlike možda ipak mogle naći u izboru same riječi »deklaracija«. Tada, naime, nije bilo uobičajeno da se ustavni amandmani plasiraju kao deklaracije. Uobičajene su bile primjedbe, prijedlozi, inicijative, zaključci, amandmani... Izbor riječi »deklaracija« u samom naslovu dokumenta mogao je na taj dokument skrenuti posebnu pozornost i pridonijeti njegovu odjeku. No, ipak sam taj termin nije mogao izazvati sve one i onakve posljedice kakve je izazvala Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jeziku.

Posebnost je Deklaracije, dakako, u jeziku o kojem se u njoj govori. Osobito pak u stajalištima i značenjima, pa i implicitnim porukama, koje taj jezik sadržava, a kojih, barem ne svih, u prvim deklaracijskim danima nisu bili (a, zapravo, i nisu mogli biti) svjesni niti njezini kreatori i potpisnici.

Prvo, u Deklaraciji se govori o jeziku koji tada službeno nije postojao, a to je – hrvatski književni jezik. Deklaracija taj jezik izvlači iz ilegale i smješta ga u samo društveno žarište, zahtijeva da bude ravnopravan s drugim jezicima službene komunikacije u Jugoslaviji i opisuje ga kao samostalan jezik samostalnoga naroda.

Drugo, jezik je u Hrvatskoj rijetko kad bio samo sredstvo za sporazumijevanje, uvijek je imao i dodatni, nacionalni zadatak. U jeziku (kulturi) čuvala se svijest o narodnoj posebnosti, pa i državnoj samostalnosti. Deklaracija osobito računa s tim zadatkom, ne samo što podcrtava njegovu važnost, nego mu daje i zamah.

Treće, Deklaracija je, bez obzira na svoj neposredni ishod, pokazala da je otpor moguć i da je represivni jugoslavenski sustav ranjiv. Prostor joj je na neki način oslobodio tzv. Brijunski plenum i obračun sa zloglasnim Aleksandrom Rankovićem (srpsko-unitarističkim pritiskom), ali je taj događaj istodobno i pridonio žestini progona njezinih potpisnika: Komunistička partija je htjela pokazati kako se jednako odlučno (i okrutno) obračunava sa svim vrstama neprijatelja.

Ali, bilo kako bilo, Deklaracija je vrlo brzo postala sinonim i za otpor. S vremenom su se čak donekle i zaboravile njezine ishodišne namjere (naziv jezika), a jačala su sekundarna značenja, ponajprije u borbi za samostalnost (jezika, naroda, države). Deklaracija je tako postala ključan oslonac, najprije u razmišljanju o otporu, a onda i u borbi za neovisnost. Od dokumenta o samostalnosti jezika ona se pretvorila u dokument o jeziku samostalnosti.

Na tom se jeziku od tada u Hrvatskoj sve otvorenije govorilo, ne samo u intelektulanim krugovima, nego i u širim narodnim slojevima, pa čak i među onima koji su Deklaraciju sasjekli, u partijskim rukovodstvima. Hrvatsko je proljeće također formulirano baš na tom deklaracijskom jeziku samostalnosti.

Hrvatsko je proljeće ugušeno, no njegov jezik samostalnosti, jezik Deklaracije, preživio je. Da ga nije bilo, sumnjam da bi se u Ustav socijalističke Hrvatske probila odredba o tome da je u Hrvatskoj u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik. A kad su oni kojima taj naš jezik samostalnosti nije bio po volji pokušali iz Ustava izbaciti hrvatski naziv hrvatskog jezika, naišli su na iznimno jak otpor. Deklaracija je odavno pokopana, ali bio je živ njezin jezik samostalnosti i on je bio presudan u pobjedi nad unitaristima. Da ga nije bilo, na kojem bismo jeziku dokazivali da imamo pravo?

Deklaracijski jezik samostalnosti bio je i jezik sporazumijevanja među onima koji su na razmeđu osamdesetih i devedesetih zasnovali samostalnu Republiku Hrvatsku. Naš Božićni ustav iz 1990. godine upravo je jedan od najreprezentativnijih primjera tog jezika.

Zaključno: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika novovjeki je početak (možda ne jedini, ali jedan od najsudbonosnijih!) i temelj samostalne hrvatske države. Ona je to postala i kao čin i kao mit, a ponajviše kao misao i jezik samostalnosti. Bila je to istinska deklaracija o nazivu, položaju i budućnosti hrvatske samostalnosti.

Bila je i morala bi to ostati.