Deklaracija i njeni sastavljači: Tko je bio sedmi?

Tijekom trajanja socijalističke Jugoslavije, pa i drugih povijesnih procesa u kojima su sudjelovali Hrvati, bilo je mnogo zanimljivih zbivanja, puno različitih borbi u kojima su sudjelovali i znani i neznani, a brojne detalje i krupna kretanja toga životnog vrenja teško će znanost cjelovito obraditi, uključujući i zbivanja u filološkom životu, no to ne znači da znanstvenici smiju odustajati od produbljivanja svojih spoznaja. U tom smislu svakako je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika znatan događaj, kao što je u hrvatskoj sredini općenito poznato i prihvaćeno, pothvat koji treba obrađivati činjenično, poglavito pak savjesno interpretirati u kontekstu cjelovitih zbivanja u svoje doba, pa i u povijesnom trajanju.

Svakako je doba nakon pada potpredsjednika države Aleksandra Rankovića 1966. bilo ispunjeno nadama, kako to znamo iz osobnih sjećanja, iz znanstvenih obradbi ili iz brojnih svjedočanstava, pa je zaista uspostavljen otvoreniji politički život. Na visoke političke položaje dolazili su mlađi ljudi, a modernizacija je uzrokovala i novi odnos prema nacionalnom pitanju. Odnosi npr. Brijunskoga plenuma i Deklaracije (Deklaracija je bila hrabar čin, no nije se dogodila prije Brijunskoga plenuma, a teško je prije njega i zamisliva), Deklaracije i Bosne i Hercegovine (Deklaracija i beogradski Predlog za razmišljanje upozoravali su političku vlast da republike treba jačati, pa tako onda poglavito Bosnu i Hercegovinu, jer je moglo izgledati da će se hrvatska i srpska strana sporazumjeti suprotno htijenjima tada jedine političke stranke), Deklaracije i Bošnjaka (jačanje Bosne i Hercegovine moglo se najizrazitije postići uz pomoć pripadnika muslimanske vjere, a ujedno je to značilo odvajanje bosanskih Hrvata i Srba od težnji iz Zagreba odnosno iz Beograda), Deklaracije i Hrvata (jamačno je Deklaracija bitno djelovala na hrvatski nacionalni korpus i na hrvatsku budućnost) itd. svakako bi bili vrijedni raščlambi. Uglavnom se odričući u ovoj prilici takvih pokušaja, u ovom ću se prinosu osvrnuti na jedno sitno pitanje u kojem mogu osobno svjedočiti, naime, kako je došlo do toga da su sastavljači Deklaracije već neko vrijeme u cjelini poznati. O tom, razumije se, postoji i literatura na koju se ovdje ne ću pozivati, ne ću o njoj ni raspravljati.

Tijekom proljeća 1991. godine, kada su inicijativom Ive Frangeša izrečenom u Tovarniku, rodnome mjestu Antuna Gustava Matoša, i utemeljeni Dani hrvatskoga jezika, mnogo se raspravljalo o sedmom članu komisije Upravnog odbora Matice hrvatske koja je sastavila tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Uz Miroslava Brandta, Dalibora Brozovića, Radoslava Katičića, Tomislava Ladana, Slavka Mihalića i Slavka Pavešića kao sedmi spominjan je Vladimir Blašković, također Jakša Ravlić, ali i neki drugi ondanji Matičini djelatnici, npr. Vjekoslav Kaleb. I ja sam razmišljao o tom pitanju, ali se nečeg pouzdanog nisam mogao sjetiti. Možda je tomu bilo tako i zato što sam otprije mislio da je sastavljača Deklaracije bilo šest, ne sedam.

Pitanje se počelo rasplitati 23. travnja 1991. Toga je dana uvečer na Filozofskom fakultetu u Zadru predavanje o Deklaraciji održao akademik Dalibor Brozović, hrvatski linvgvist i jedan od njenih sastavljača. Nakon predavanja uslijedila je zanimljiva rasprava, a već je bilo dosta kasno kada je povjesničar prof. dr. Pavo Živković postavio pitanje o sastavljačima Deklaracije, podrazumijevajući kako bi bilo korisno da osobito mlađi čuju ta imena. Kako je već vrijeme bilo odmaklo i trebalo je skup što prije okončati, dogodilo se da sam na pitanje odgovorio ja, koji sam predstavio profesora Brozovića prije predavanja i izrekao riječi zahvale na kraju. Naveo sam šest tada poznatih imena i u taj se čas začudio zašto među imenima nema Vlatka Pavletića.

Do čuđenja došlo je iznenada. Naime, dok je pripremana monumentalna knjiga Fonološki opisi srpskohrvatskih / hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1981.), jedne smo večeri 1980. godine fonološki opis Homoka / Fertöhomoka, kajkavskoga idioma u Madžarskoj, zajednički u Brozovićevu stanu u Zadru izrađivali Profesor i ja. Taj je opis poslije i objelodanjen u navedenoj knjizi, str. 349-358. Bio je to težak posao, pa sam u jednome momentu, za kratka predaha, Profesora upitao o sastavljačima Deklaracije. Odmah je spomenuta brojka od šest autora, a zatim je Profesor uzeo papirić i zapisao prezimena: Brandt, Brozović, Katičić, Mihalić, Pavešić, Pavletić; nije bio naveden Ladan. Na spominjanje Mihalića ja sam upitao radi li se o Slavku, pomišljajući pomalo i na Stjepana. Nakon toga sam u Gorskom kotaru svojim najbližim prijateljima dva puta odgovarao o sastavljačima Deklaracije, očito prema Profesorovu kazivanju. Upravo nakon što sam 23. travnja 1991. javno izrekao poznatih šest prezimena (Brandt, Brozović, Katičić, Ladan, Mihalić, Pavešić), odjednom sam se u tom trenutku dosjetio da se taj sastav razlikuje od onoga moga u kazivanjima prijateljima. Potražio sam tada i papirić na kojem je profesor Brozović zapisao šest prezimena, ali ga nisam našao, a vjerojatno niti uzeo. S tim u svezi sjetio sam se i Pavletićevih odgovora u Vjesnikovoj rubrici »Poznate ličnosti odgovaraju na pitanja« iz 1971. godine; danas taj razgovor možemo čitati u Pavletićevoj knjizi Prisjećanja, Zagreb, 2006, str. 284-289. Tu je Pavletić govorio i o borbama oko hrvatskoga jezika, o ožujku 1967. i slično.

U pomislima da se pitanje onoga sedmoga konačno ipak riješi, uputio sam 3. svibnja 1991. pismo s takvim mišljenjem profesoru Brozoviću. Tu je ideju možda podupiralo i to što je akademik Pavletić prvi od okrivljenih u doba Deklaracije isključen iz Saveza komunista, još u ožujku 1967. U pismu Brozoviću pisanu 2. svibnja 1991. kažem i ovo: »Bio sam preko vikenda u Gorskom kotaru, a današnji dan, četvrtak, bio je ovdje u Zadru buran. Noć je, a redarstvenici pod prozorom čuvaju razbijene prodavaonice«. Do razbijanja došlo je brzo nakon smrti Franka Lisice (1968.–1991.), mladog policajca iz Bibinja kod Zadra, druge po redu žrtve u Domovinskom ratu.

Bio je to dio puta do spoznaje da glasovitu sedmoricu predstavljaju Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. U Vjesniku ta je činjenica obznanjena u ožujku 1992., a poslije i drugdje.

Literatura:

1. Nikolić, Vinko: »Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije (1076-1967)«, »Hrvatska revija«, 27, 1967., 1-2, 21-25.

2. Babić, Stjepan: Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, Zagreb, 1990.

3. Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing: Zagreb, 1999.

4. Bratulić, Josip: »Uoči Deklaracije«, »Jezik«, 44, 1996-1997., 5, 121-126.

5. Stamać, Ante: »Budućnosno značenje Deklaracije«, »Kolo«, VI, 1997., 2, 39-42.

6. Katičić, Radoslav: »Nošeni vjetrom povijesti«, »Kolo«, VI, 1997., 2, 42-46.

7. Vince, Zlatko: »Fragmenti dnevnika iz godina 1967. i 1968.«, »Kolo«, VI, 1997., 3, 377-410.

8. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Građa za povijest Deklaracije. Pripremila Jelena Hekman, Matica hrvatska: Zagreb, 1997.

9. Jandrić, Berislav: »Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika«, »Povijesni prilozi«, 18, 1999., 325-371.

10. Duda, Igor: »Deklaracijom do jezika. Pogled na kulturno-jezičnu sliku povijesti druge polovice XX. stoljeća«, »Kolo«, X, 2000., 3, 85-104.

11. Greenberg, Robert D.: Jezik i identitet na Balkanu, Srednja Europa: Zagreb, 2005.

12. Šentija, Josip: Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, Profil: Zagreb, 2005.

13. Pavletić, Vlatko: Prisjećanja o sebi i drugima, Epifanija: Zagreb, 2006.

14. Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska: Zagreb, 2006.