Zoranićev perivoj slave

Ana Marija Botteri Peruzović: Motiv iz Dubrovnika (po Zoraniću)

Trideseta samostalna izložba slika Marije Botteri Peruzović u splitskoj Galeriji »Kula« (2007. godine) nosi naziv »U traženju čudesnoga«. Ona je prirodni nastavak njenih »Kolorističkih sedimenata«, samo se prizorište preselilo na hrvatski jug: planine, vedute pejzaža, gradova, susreta mora i kopna kreću od Mosora, Kamešnice, Buškoga jezera, vrleti hercegovačkih planina, sve do Dubrovnika užarenih krovova. Neizostavni je tematski krug Brača i u tom je dijelu onaj Grimizni bor, koji je možda sažetak Anine likovne strasti na ovim našim južnjačkim prostorima.

U dvadeset i tri najnovija rada smjenjuju se dominantno ljubičasto-modri udari kista, ispresijecani narančastim i žutim sunčanim poljima (asocijacija na glazbene tonove Sunčanih polja Blagoja Berse ) i tvore ritam koji se u velikim formatima impresivnih kompozicija, neprestano uzdiže. Visovi plave ili zlatne plohe zrele zemlje i vatre u utrobama gora, slikani su rijetko viđenim zanosom, onim koji vječnost istih pejzaža donosi začudnošću i ljepotom, a ujedno razrješava njegova domicilnoga značenja: tako najlokalniji prizor postaje svjetski.

Brdo ponad Bola – Koštilo – koje je dio Vidove gore, pune otisaka antike i hrvatske davnine, motiv je jutra, podneva i večeri. To je opsesivna cezanneovska manira plein airea u kojoj on nebrojeno puta slika Montagne Sainte-Victoire, samo kod Ane Marije s još naglašenijim koloritnim izletom. Od modro-zelenih mrlja u podnožju, do okomitih poteza blještavila u zalazu sunca na zubatom, odlomljenom kamenom boku planine, sve je samo ljepota i Stvarateljeva ruka koja se ukazuje samotnome, jer On je na nepojmljiv i neizreciv način blizu i daleko (Posljednje zrake na Koštilu, 2007.).

Kritičarka Ankica Babin u uvodu kataloga piše kako je to: »Radosno slikarstvo u osami«. Naime, uspon na planine hrvatskoga juga nije samo tematski, to je slikarski crescendo koji je vidljiv već na početku osobne i osobite likovne poetike Ane Marije. Združenje silnica i spoznaja kroz dvadesetogodišnje sazrijevanje, isijava Anin zavičaj u kistu praiskonske vatre i autoričine sudbinske povezanosti i ukorijenjenosti u neumitnom, ne samo motivskom, već predačkom i vlastitom. Sve je poput knjige napisane od posljednje stranice prema prvoj, na kojoj se ubilježio neki neznani ortolan svojom ljubavlju za šaroliki svijet Mediterana.

Slike na ovoj posljednjoj izložbi – Vrleti Hercegovine, Mosor, Kamešnica u suton, Gradina na Buškom jezeru, Suton na Buškom jezeru, Dubrovnik, Dubrovačka katedrala, Grimizni bor, Lovrijenac, Borovi, Užarena planina, Posljednje zrake na Koštilu, Usnula planina, Starohrvatska crkvica, Dubrovački suton, Kula i druge – izvedene su izuzetno visokim i jasnim tonalitetima. Uz poneki dug Emanuelu Vidoviću (npr. splitska ljubičasta noć s mračnim masivom Mosora), sve je intrumentarij glazbenika rapsoda koji je sišao s Parnasa, jezik spisatelja s izvora Hipokrene i slikara koji se izdigao ponad lokalnog snagom ljepote. Sve je poput ulišta divljih pčela punih zlatnoga meda negdje po vrletima Vidove gore, kao molitva u golemoj crkvi kad u njoj nikoga nema, a ipak je vijuga intime; bačena koprena blistava dana i sumanuta mjesečeva svjetla, kao antejski korak po zemlji pređa; kao Tinova jeka zvekirom na mjedena vrata bračkoga kakva starinskoga dvora puna kalopera; kao miris iz Zavjetnoga kovčega kojeg se mnogi ne usuđuju otvoriti; kao kalež pun vjere i riječi jer su treptaj od punine.

Slikarica se pozvala na domoljublje kao element poticaja u slikanju ciklusa planina, a posebno, što je sasvim začudno u naše vrijeme nestrpljivosti za proučavanje starije literature, spominje djelo Petra Zoranića koji se rodio u davnom šesnaestom stoljeću u Zadru i proslavio svojim djelom Planine. Najjači poticaj njegovu literarnom djelu bilo je domoljublje. On to sam u posveti svoga djela ističe i kaže kako razni pisci proslavljaju svoje zemlje: tako nema u Grčkoj ni gore ni rijeke ni izvora koji ne bi bili opisani ili opjevani. Pita se: Zar da samo hrvatski krajevi, ljepši od onih, ostanu neopjevani? S tim mislima se dao na opisivanje svog fantastičnoga puta iz Primorja u planine, k vilenici Dejaniri, po kojoj se, kako on izvodi, zove Dinara, i koja će ga osloboditi od »betega ljubvenoga«. Put do vilenice pun čudnih doživljaja, vodi ga kroz cvjetni kraj pastira i vila, gdje pjesnik sluša pjesme i pripovijetke o nesretnim ljubavnicima pretvorenim od bogova u stabla, cvijeća i potoke. Susret s vilenicom oslobodi ga ljubavnoga jada i on se vraća u svoj primorski zavičaj, gdje doživi susret s nebeskim vizijama i poziv da slijedi Vječnu Istinu. U tom su djelu i vizije Perivoja hrvatske Slave i vile Hrvatice. Ona kori Hrvate što pišu tuđim jezicima umjesto svojim.

Sve se sažima u ovoj romantičnoj tvorevini Petra Zoranića, o kojem se ne uči suviše u našim školama: ljubav za domovinu, maštoviti svijet poganskih likova, vuci (Turci) koji prijete stadima na prelijepim hrvatskim planinama, jauk poradi uništene »bašćine« (gdje slutimo trag našega Marula!), pa gotovo nadrealistički predjeli kamo ga snovi vode. U nekoj banalnoj usporedbi ne pronalaze se izgubljena stoljeća, ali u metafizičkom dodiru ona traju: Ana Marija slika prizore koji kao da su ponegdje izronili iz toga drevnoga teksta:

»(...) vila jedna s krunom od dragih kamikov na glavi, a s kreljuti na plećih sve svitlih paunjih perov ... tad Hrvatica reče mi: Ovo je svudzučna Slava! I hoteći ja već opitati ju, san mi otide.«