Zoranićev jezik i jezik hrvatske renesansne književnosti u Zadru

U 16. stoljeću, u Zoranićevo, Držićevo, Dešićevo i Pergošićevo doba pisali su Hrvati čakavski, štokavski, hibridnim jezikom i kajkavski, a u renesansnom Zadru zanimljivi su nam opusi Jerolima Vidulića (umro 1499.), Šimuna Kožičića (oko 1460.-1536.), Petra Zoranića (1508.-?), Barne Karnarutića (između 1515. i 1520.-1573?), Šime Budinića (između 1530. i 1535.-1600) i Jurja Barakovića (1548.-1628.). Spomenuti zadarski autori, uz sumnju u autorstvo inače izvanredno zanimljivoga Vidulića, pružili su stvaralaštvu svoga doba vrlo znatan prinos, predstavili su se svojim jezičnim izrazom i zanimljivim i veoma različitim, zapjevali su mahom čakavski u tragičnu času kad je povijest rekla svoje, tj. da hrvatski standardni jezik nikad ne će biti čakavski, ali, razumije se, to nikako ne znači da bi u njem ikada čakavska dionica i njene vrijednosti smjele biti zaboravljene i zanemarene.

Vidulićeva poezija, da tako kažemo, lijepo nam pokazuje kako se hrvatski petrarkizam razvijao već u 15. stoljeću na srednjem i južnom Jadranu, od Zadra do Kotora. Lik i vik, sardace i milost, jelin i lipost, Blaženi čas ter hip – sve se to u hrvatsku ljubavnu poeziju uselilo s Vidulićem i živjelo u njoj intenzivno više desetljeća. U Vidulića čitamo, uz brojne ikavizme, ekavizam veru, prisutan i u Zadarskom lekcionaru, u »Muci sv. Margarite«, u »Plaču blažene dive Marije«, u »Životu sv. Katarine«, također zadarskim tekstovima 15. stoljeća. Pisci 16. stoljeća, Zoranić, Karnarutić, Budinić, kao i nešto mlađi Baraković, u korijenu věr- ne će redovito imati ekavizme, dolazit će i vira, nevirna i slično, a pisci 17. stoljeća bit će izrazitiji ikavci od zadarskih renesansnih autora.

Šimun Kožičić Benja, zna se, bio je veliki muž, kako za njega reče Franjo Rački, veoma zaslužan kao prevoditelj, crkveni pisac, govornik, redaktor i izdavač vjerskih knjiga, njegovatelj crkvenoslavenskoga tipa književnoga jezika u doba kad su već stvoreni znatni opusi hrvatskih pisaca na čelu s Marulićem. Ipak, u njegovim djelima ima i čakavskih elemenata, a mislim da je važan prvenstveno po prilično svestranu utjecaju na Petra Zoranića.

Dovršivši 1536. pastirski roman Planine Petar Zoranić napisao je izvanredno važan tekst, ujedno se u hrvatskoj jezičnoj povijesti pojavio u dramatičnom momentu, nakon što su osmanlijski ratovi bitno omeli prethodni razvoj, nimalo lak ali postojan. Baština dugih stoljeća odjednom je narušena a svi su se pisci novih vremena u načelu okretali govorima svojih sredina u znatnoj mjeri napuštajući dotadanji konsolidirani tijek. Već je srednji vijek pridonio uklapanju kajkavskih i štokavskih crta u dominantni čakavski razvoj prožet u većoj ili manjoj mjeri starocrkvenoslavenskim blagom, a toga će biti i dalje u vrlo različitim varijacijama. Čakavac Zoranić upio je u svoj književni jezik štokavskih elemenata, kao kad kaže npr. Zbudio se biše Sladmil (Petar Zoranić, Planine – Barne Karnarutić, Djela – Šime Budinić, Izabrana djela, MH, Zagreb, 2002, str. 93), s promjenom dočetnoga l u o. Uz to npr. iz folklorne književnosti preuzeo je Zoranić i orijentalizme, pa i riječ harač, tako važnu u cjelini hrvatske književnosti, kako je to jasno svima što razumiju razvoj hrvatskoga jezika, poglavito pak onima koji znaju veliko Mažuranićevo djelo. Karnarutić i Baraković također rabe tu riječ. Hrvatska srednjovjekovna književnost očito je važan dio cjelovitoga nacionalnoga književnog korpusa, njezino je značenje za kasniji razvoj presudno, iako ne onakvo kakvo je moglo biti u sretnijem razvoju hrvatske povijesti. Upravo je Petar Zoranić najizrazitiji primjer plodnosti utjecaja starijeg razvoja na renesansni polet u nesklonu vremenu, a to i sam kazuje: I da bi me tumačen’je blaženoga Hijeronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal, boju se [Planine, op. cit., str. 50. – »I da me nije uvježbalo tumačenje blaženoga Jeronima, bojim se da bih pisao s mukom« (Petar Zoranić, Planine, MH, Zagreb, 2000, str. 9)]. Kako se zna, Jeronimu se pripisivao izum glagoljice, a tumačen’ja blaženoga Hijeronima bila bi glagoljaška književnost u kojoj je bilo i kajkavizama. Prema tomu, ima razloga da Zoranića, poput npr. kasnijega Karnarutića, držimo pripravljačem ozaljskoga kruga i hibridne (čakavsko-kajkavsko-štokavske) koncepcije književnoga jezika.

Maločas smo naveli nekoliko Zoranićevih riječi i u suvremenoj Grčićevoj verziji, pa možemo makar najkraće vidjeti kako je mnogo Zoranićeva jezika živo i u našem današnjem standardu, a u njem su baštinjene izražajne vrijednosti svih triju hrvatskih narječja (štokavskoga, čakavskoga, kajkavskoga), tj. svih četiriju književnojezičnih tipova, čakavskoga, štokavskoga, kajkavskoga i hibridnoga. Drugim riječima, suvremeni standardni jezik u velikoj mjeri jest upravo njegova prošlost, kojom je on živo obilježen. Svakako je obilježen i Zoranićevim jezikom, nerijetko neskladnim i nejasnim, svaki čas ipak i tako blistavim da i danas može predstavljati poticaj. Taj je jezik često starinski, ali u mnogim prilikama nesumnjivo odgovarajući. Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga (Planine, op. cit., Zagreb, 2002, str. 181) glatko bismo i danas mogli reći, što diveći se Zoranićevu izrazu i njegovu domoljublju, što misleći na pojave našega suvremenog života često nesklona pravu razumijevanju materinskoga jezika, njegovih značajki i njegova značenja.

Živo zainteresiran za domovinska pitanja, pa i za pitanje zadarske jezične stvarnosti njegova vremena, Zoranić je svakako napisao Planine, možda i Ljubveni lov, Vilenicu i jednu eklogu, jedino što nam tekstovi Ljubvenog lova i Vilenice nisu poznati, a znamo kako glasi anonimna zadarska ekloga iz prve polovice 16. stoljeća i kako glase Planine. Sigurno je onim što je napisao dao prilog materinskom jeziku, njegovu opstanku, životu hrvatskoga naroda, kako god se on tada nazivao. Između Mletaka i Turaka, usred dijelom otuđena grada i s velikim tuđim utjecajima u svakodnevnoj komunikaciji, u toj situaciji Zoranić je ipak našao rješenje. U njega je nacionalna svijest buknula kao ni u jednoga drugog hrvatskoga pisca njegova doba.

Posebno je Zoranićevo značenje u tom što je dao nedijalošku prozu, koje je u Hrvata tada jedva bilo, a to da je napisao pretežno prozno djelo koje nije fragmentarno, koje nije tematski ni formalno ograničeno, koje nije prijevod, koje je istodobno i prozno i pjesničko – daje Planinama izvanredno značenje, kako to iz literature znamo. Svojim arhaizmima (da se uz vele rabi i ozoja u značenju »veoma« ili »mnogo«), svojim kontaktnim sinonimima (npr. druga i tovariškinja u značenju »prijateljica«) itd., Zoranić se mnogim značajkama razlikovao od današnjega hrvatskoga jezičnog standarda. Riječ je o ikavsko-ekavskom jatu (pripovist, človik, verna ljubovca), o prijelazima prednjeg nazala u a iza č, ž, j (i jer jazik kim općimo pošpuren jest latinskim), o primjerima tipa mlaji ili bašćina, s Milostju ili malin »mlin«, kadi / gdi ili ugljedat, tko / gdo ili nisam / nis, ča »što« ili nigda »nekada«, boju se »bojim se«, cvitanj »svibanj« ili zrilvoće »rujan« itd.

U cjelini gledano, bitne poglede o jezičnoj kulturi primio je Zoranić od rođenog Zadranina Šimuna Kožičića Benje (Knjižice od žitja rimskih arhijereov i cesarov, Rijeka, 1531.). Kako se zna, kazuje Zoranić ovo, da navedemo samo dio poznatih riječi iz XX. glave Planina, iz glasovita »Perivoja od slave«: Znam da Harvat mojih ne jedan ali dva, da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti, proslaviti i narešiti umili bi, da vidi mi se da se manom pačeli sobom sramuju i stide. I prem ako ki poje ali piše, u jini tuj jazik piše i poje; da jino ni, znaj, neg nepomnja od kriposti. Napominjem da u jednog talijanskog putopisca (Benedetto Ramberti, Viaggi) iz sredine 16. stoljeća čitamo kako u Zadru tada prevladava hrvatski jezik. Potkraj 15. stoljeća češki putopisac (Jan Hasišteinský z Lobkovic) kazuje da se u gradu većinom govori hrvatski, uz to se čuje grčki i talijanski.

Hoteći od svog vlastitoga govora doći do valjana književnog jezika, Zoranić je, kao i drugi tadanji naši(je)nci, želio pisati skladno i dotjerano, želio je ono što se kao htijenje već sretalo i u zadarskoj kulturnoj sredini i drugdje u južnoj Hrvatskoj. Veoma obuzet leksikom, htio je tuđice zamjenjivati domaćim riječima, no u njega ima mnogo sinonima, kao što smo već vidjeli. Neovisno o tom, npr. u hrvatskoj baštini često ćemo sretati riječ p(a)ržun, npr. u Krčkom statutu iz 1388., u Žićima svetih otaca itd., a u zadarskim tekstovima sretat ćemo i talijanski p(a)ržun, ali rano i tamnicu, koju nalazimo i u Šibenskoj molitvi, pa i u Zoranića. Općepoznati Zoranićev pritvor »metamorfoza« naći ćemo poslije u istaknutih Dubrovčana, većkrat u Kožičića (koji je veliki Zoranićev leksički uzor) i u Zoranića, riječ mimošni »minuli, prošli« nalazimo samo u Zoranića. Sve u svemu, Planine nemaju mnogo tuđica, a folklor je na autora toga romana djelovao jako, pa je u Zoranića polje ravno, deklica je gizdava itd.

Zoranićev jezik prožet je mnogim slabostima. U tom smislu često se navodi gomilanje participa kao uzrok tešku razumijevanju niza mjesta u njegovu djelu. To je svakako istina, on pritom slijedi kompleksnu latinsku sintaksu, ali je istina da Zoranić donosi i mnogo izvanredno stiliziranih mjesta, pa je sigurno u pravu Josip Vončina kada ističe da su Zoranićeve »često nezgrapne i nejasne stilizacije (...) ipak bile snažnim poticajem za budući razvoj hrvatskoga književnog pripovjedaštva« (Petar Zoranić, Planine, Stari pisci hrvatski, Zagreb, 1988, str. 49).

Zoranićevo često etimologiziranje ima i mnogo naivnosti, ali nije slabije od drugih autoritativnih pokušaja davnih vremena u Europi. Tu se moramo sjetiti da i danas čitanje etimološkoga rječnika može biti izvanredno korisno za razvoj jezične kulture, a u tom smislu moramo se radovati da nakon Skokova i Gluhakova etimologijskoga rječnika očekujemo i dovršenje novoga hrvatskog etimološkog rječnika.

U cjelini Zoranićev velik poticaj nije u hrvatskoj književnosti dovoljno dobro iskorišten, što je uglavnom teška posljedica užasnih prilika u kojima se živjelo. Nije prošlo mnogo vremena do doba kada će tridentski zaključci bitno promijeniti stanje hrvatskoga jezika; on će pod dalmatinskim ili ilirskim imenom steći ugledan položaj, a u podvizima naših velikana dobit će i prvi svoj reprezentativni rječnik i prvu svoju slovnicu. Slijedit će i mnoge druge dragocjenosti u rastu hrvatskoga jezika uopće i osobito standardnoga hrvatskog jezika. Desetljećima prije leksikografa Fausta Vrančića i gramatičara Bartola Kašića stvorio je Petar Zoranić, dobar bašćinac i Harvatin poštovan, da se poslužimo njegovim riječima, djelo koje nam i danas može mnogo reći.

Barne Karnarutić otvara se pomalo štokavskim utjecajima, kao i Zoranić, no u njega su u Vazetju Sigeta grada zanimljivi i sjeverni utjecaji (npr. hungarizmi kao rusag »zemlja, država« ili harac »bitka«) uglavnom potekli od njegova predloška, poznatoga djela Ferenca Črnka. Tako elementi hibridnoga tipa književnoga jezika stižu i na jug, do Zadra.

Šime Budinić otkriva nam se kao mnogostruko vrijedan autor. Vidimo kako se renesansni pjesnik u prepjevu psalama okreće baroku, vidimo kako u Sumi nauka krstjanskoga prvi među Hrvatima rabi dijakritičke znakove za pisanje fonema kojih nema u latinskom jeziku, vidimo kako se u istom djelu od čakavštine okreće dubrovačkoj štokavštini; u Budinića čitamo (i)jekavizme nasljedovati, vjera, mjesto, krjepko itd. To se događa uglavnom paralelno sa sličnim nastojanjima Splićanina Aleksandra Komulovića i prije izvanredne pojave Bartola Kašića.

Juraj Baraković posljednji je znatni čakavski pjesnik prije pojave dijalektalnih autora u 20. stoljeću. Brzi kraj čakavskoga tipa književnoga jezika osjeća već Šime Budinić, stariji od Barakovića. Obojica osjećaju kraj renesansne književnosti, pa i u jednoga i u drugoga ima i ranih baroknih otisaka. Baraković je dobar pjesnik, dotjeraniji i od najuglednijih prethodnika, prilično sređene grafije i dosta homogena jezika. Pritom se Baraković osvrće i na prošlost, za njega je kontinuitet glagoljaške baštine važan, no ponajprije je orijentiran prema stvarnim perspektivama, uglavnom prema jugoistočnim čakavskim i prema štokavskim govorima te prema piscima koji su stvarali na temelju tih idioma, jer je doba dominacije sjeverozapadnih čakavskih elemenata i hrvatskocrkvenoslavenske pismenosti očito prošlo.

Izrazito je brz jezični razvoj u govorima predbarakovićevskoga doba, pa Baraković djeluje na prilično jasnoj i obnovljenoj jezičnoj osnovici, i to kao pjesnik izgrađena jezika. Osobito Baraković pazi na elemente nadgradnje, ali i na druge, budući da je pisac kojem je do skladna izraza. U tom je smislu zanimljivo njegovo orijentiranje prema Dubrovniku, barem tamo gdje mu je to potrebno, kao kad rimuje lis i miris, s dubrovačkom osobinom lis »list«, pa i kad u svoje djelo uklapa tipičan petrarkistički leksik. Barakovićev je jezik ikavsko-ekavski zadarske fizionomije, ikavskiji od Zoranićeva. Ima nešto prijelaza prednjeg nazala u a iza j, č, ž, kao što se očekuje. Praslavensko ď daje i j i đ (tujin; rođen), ali se tu svakako ne radi o umekšanom čakavskom ď, koje se kao nova pojava u Barakovićevo doba još nije razvilo; to je štokavski utjecaj, govorni ili literarni. Naravno, fonem dž ostvaruje se na čakavski način, kao ž: saržba, sinžir »lanac«. Očekivano je Barakovićevo gotovo općečakavsko šć (godišće »godina«) i čr- (čarn »crn«). Posebno je zanimljivo da u Barakovića, kao u Zoranića, za dočetno l dolazi i njegovo čuvanje i ispadanje, također i promjena u -o i u -a, ovo posljednje (-o, -a) kao u štokavaca. Ipak je razlika znatna, jer je u Zoranića tip bil (uglavnom kao na čakavskom sjeverozapadu) najobičniji, u Barakovića je to tip bi, uglavnom kao na čakavskom jugoistoku. Nastavačno –m relativno rijetko u Barakovića prelazi u –n, kao u Zoranića. U deklinaciji osobito je zanimljivo da u genitivu množine dolazi i nulti morfem na čakavski način, ali i novoštokavsko –a.

Baraković je općenito, kao čakavska rijeka što je primila štokavskih pritoka, blizak štokavskoj versifikaciji. U 1. licu prezenta jednine imamo i arhaično molju i tip molim. Vidimo da u Barakovića dolazi relativno manje starinskih osobina, a to je podudarno s rastom štokavske komponente i s podudarnim folklornim utjecajem. Orijentalizmi kao beg, busija, buzdohan, dolama dosta su česti i dobro uklopljeni u cjelinu djela. Važna je i grafijska Barakovićeva veza sa sjevernohrvatskim običajima, također i drugačija povezanost s hrvatskim sjeverom, svakako poveziva sa Zoranićevim spominjanjem boga Dunaja, vile Save i Stane na zadarskoj obali u 13. glavi Planina.

U svemu, jezik zadarskih pisaca 15., 16. i 17. stoljeća pokazuje kakva je jezična situacija tada vladala u toj važnoj kulturnoj sredini i kako su se hrvatski pisci u Zadru snalazili u teškim vremenima nalazeći put razvoja hrvatskom jeziku i orijentirajući se s dobrim instinktom prema perspektivama što ih je donosio život. Petar Zoranić, koji je, kao i Matoš u novije doba, »zaorio hvalospjev tlu naše kolijevke i groba« (Tin Ujević), očito je bio jedan od izvanrednih Marulićevih sljedbenika, zaslužan za hrvatski jezik sve do danas.

Sažetak

Rad sažeto obrađuje jezik zadarskih renesansnih pisaca, s posebnim naglaskom na jezik Petra Zoranića (1508.-?), prvoga hrvatskoga romanopisca. Osim o Zoranićevu, raspravlja se i o jeziku Jerolima Vidulića, Šimuna Kožičića, Barne Karnarutića, Šimuna Budinića i Jurja Barakovića. Svi su ti autori pisali čakavski. Vidulić pokazuje da se hrvatski petrarkizam počeo razvijati već u 15. stoljeću, Kožičić je svestrano utjecao na Zoranića, dok sam Zoranić, pod dragocjenim starijim utjecajima, piše izvanredno važnu prozu, roman Planine (1536.). U Karnarutića nalazimo i štokavske i kajkavske utjecaje, a štokavskih (upravo dubrovačkih) utjecaja ima i u Budinića, filološki izvanredno važnog pisca. Baraković je bio posljednji znatni čakavski pjesnik prije pojave dijalektalnih autora u 20. stoljeću.

Literatura:

Vjenceslav Glavan, »Kongruencija u jeziku starih čakavskih pisaca«, Južnoslovenski filolog, VII, 1928-1929, str. 111-159.

Gojko S. Ružičić, Jezik Petra Zoranića, zadarski dijalekat u početku XVI veka, Beograd, 1930.

Dalibor Brozović, »Dva priloga proučavanju Petra Zoranića«, Zadarska revija, 8, 1959, 1, str. 70-81.

Dalibor Brozović, »Djelo Petra Zoranića u razvitku jezika hrvatske književnosti«, Zadarska revija, 18, 1969, 5, str. 477-494.

Aleksandar Mladenović, »O nekim osobinama jezika Petra Zoranića i drugih almatinskih čakavskih pisaca«, Zadarska revija, 18, 1969, 5, str. 495-500.

Žarko Muljačić, »Leksikologijske i etimologijske bilješke uz ‘Planine’«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16-17, 1969, str. 647-656.

Josip Vončina, »Zadarski dvanaesterci s kraja 15. stoljeća«, Umjetnost riječi, XXI, 1977, 1-3, str. 209-215.

Jurju Barakoviću o tristopedesetoj obljetnici smrti, Zadar, 1979.

Josip Vončina, Jezičnopovijesne rasprave, Zagreb, 1979.

Josip Vončina, »Kritičko čitanje Zoranićevih Planina«, Umjetnost riječi, 27, 1983, 4, str. 271-292; 28, 1984, 1-2, str. 81-107.

Sigetska epopeja od Karnarutića do Vitezovića (1548-1684), Zadar, 1986.

Josip Vončina, »O temeljima Zoranićeva književnog jezika«, u: Petar Zoranić, Planine, SPH, Zagreb, 1988, str. 31-52.

Josip Vončina, Jezična baština, Split, 1988.

Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji, Zagreb, 1991.

Franjo Švelec, Iz starije književnosti hrvatske, Zagreb, 1998.

Amir Kapetanović, »Tekstološke napomene«, u: Juraj Baraković, Vila Slovinka, Zagreb, 2000.

Josip Lisac, Faust Vrančić i drugi, Šibenik, 2004.

István Lőkös, »Recepcija Karnarutića u mađarskoj književnosti«, Croatica et Slavica Iadertina, 1, 2005, str. 165-194.