U kući od slova

Jedan čovjek – nijedan čovjek, činilo mi se dok sam promatrao riječi skupljene u našim rečenicama. I Daniela i ja sve smo više bivali riječi, što i nije neki problem ljudima od pera, ili tipkovnice, ali jest muka kad riječi počinju vladati onima koji riječima stvaraju nove svjetove.

Sve je bilo nesigurnije tko je pravi gazda u našoj kući od slova. Daniela i ja pomalo smo se zamorili od te prilično dugotrajne borbe za dominacijom. U početku je bilo pitanje života i smrti tko će kime vladati. Iako nisam po prirodi gladan nadmoći nad bilo kime, ipak se dogodilo da sam kao vuk iz stupice izletio iz Danielina obruča. Možda je to više bila žeđ za slobodom. Nisam ranije dijelio autorski znoj i sreću ni s kime pa je i sada taj zajednički dom mogao slobodnjaku, skoro beskućniku i lutalici, izgledati kao tamnica. Činjenica je, međutim, da ta naša tamnica nije imala jednu ili dvije-tri ćelije. Ni slučajno! Kad god bi netko od nas dvoje poželio novoga prostora, zraka, mora, pučine, nebeskih beskraja, društava učenih ili neukih, glupih ili svevidećih, nasmijanih ili smrknutih, lijepih ili ružnih – odmah bismo tamnicu proširili i naselili je svijetom kakav god bismo tog trenutka poželjeli.

Autor je biće koje bi sve htjelo za sebe, a onda kad to ima da se pravi plemenit i dobrodušan, da široke ruke poklanja vrijednosti koje je samo on stvorio, vrijednosti koje su neponovljive, unikatne, koje pripadaju svima ali prije svega zbog toga jer su njegove.

No, Daniela i ja dijelili smo autorsku sudbinu. Pomalo već i fosiliziranome nije mi bilo teško priznati da ništa ne znam o ženama. Ni ranije, kad sam bio dječak, pa mladić, pa čvrsti zreli drug ili gospodin, nikad se nisam ustručavao priznati da mi je znanje o ženama krhkije od Cesarićeva Povratka. Volio sam reći da je tako vjerojatno zato što nikad nisam imao sestru nego onog malo starijeg brata kojega sam uvijek držao međunarodno prihvaćenom jedinicom mjere za tvrdoglavost. Nisam imao ni kćer nego sina koji je bio uvijek preozbiljan i vezu sa ženama držao gotovo svetom i nije mi otkrivao svoje spoznaje o tim meni tako tajanstvenim bićima.

To što nas žene rađaju ništa nam ne pomaže da bismo ih shvatili. Majke u našem shvaćanju svijeta jednostavno su nekog trećeg roda. Nisu bespolne kao anđeli, ali nikako nisu žene ili, ne daj Bože, muškarci. Majke su četvrtog spola i roda, ni Bog im nije ravan. I on

Kao što majke nisam shvaćao kao žene, tako ni žene nisam gledao kao majke. Bilo mi je, recimo, nezamislivo da po računu vjerojatnosti Danieli nema druge nego se pomiriti s pretvorbom u majku. Prije ili kasnije dohvatit će je ta pretvorba! Sada, kao ni ja, ništa ne zna o biću majke. Kad to postane, bojim se da više neće htjeti reći istinu o biću žene.

Zbog toga mi je bilo jako stalo da se s Danielom upustim u autorsku avanturu. Bio sam siguran da ću konačno, u ozbiljnoj dobi, imati priliku da saznam bar dio tajni o ženskom biću. Svjesnog svega toga, ipak me znalo boljeti kad bi me Daniela ostavila izvan ovog romana. Kad sam bio doslovno izbačen iz rečenica, zatvoren u našoj tamnici u neku vrstu samice u kojoj ni slučajno nije bilo nikakvog pa ni najmanjeg otvora koji bi vodio u naš roman.

Daniela je bila krajnje okrutna. Uživala je u mogućnosti da autokratski vlada našim autorskim svijetom. Kroz debele zidurine tamnice čuo sam kako hihoće, kako se neobuzdano raduje otetom prijestolju. Bila je orgastički sretna svaki put kad bi me pobijedila, ubila ili dotukla.

- Čitaj! – zapovijedila je i gurnula mi laptop pred nos. Brzinom kreativne munje ušao sam u njen slovoniz:

Hodajući snom Daniela upoznaje vidike, u snu ih nadograđuje poput slikara kistom. Razgovara sa sobom: " Ovdje bih mogla staviti crvene ruže, ovdje bi svakako trebalo biti malo više hlada..." Dok tako razgovara sa snovima, njeno tijelo leži u mračnoj Sandrovoj tvornici na rubu grada, nedaleko jezera Orašje što je nastalo u šljunčanim grabama... Ništa što bi je omelo, ništa što bi se moglo zasaditi u taj san iz vanjskog svijeta, bez njene volje, a onda odjednom...

Daniela u snu biva povučena, ulazi u njegov pogled. " To je sigurno Davidov pogled", pomišlja. Kroz njegove oči gleda svojim očima, gleda nebo neopisivo modre boje i najbjelje oblake na svijetu kroz koje prodire zlatna svjetlost. Daniela hoda Davidovim svijetom. San traje, njegove zelene oči smještene su u njenim modrima, dva svijeta se preklapaju. Daniela ga ljubi očima, gubi se u njegovom duhu, njeno tijelo se meškolji u krevetu, njen um se prelijeva tuđim umom.

David je putovao vremenom, stoljećima, nikada nije upoznao dušu koja bi bila nalik njenoj. Nije vjerovao u priču o polovicama koje se trebaju sresti, stopiti jedna u drugu. Znao je da polovica nema, duše su dvije, one tek jedna uz drugu mogu prilijegati, dodirnuti jedna drugu, osjetiti vibracije i topline. Sada je, udaljen sa zemaljskog svijeta, znao sve one odgovore za kojima je njegova Daniela dolje na zemlji težila. Volio ju je, približio joj se u ulozi njenog brata, i na isti je način umro. Vjerovao je da će ona shvatiti da je to bio on. U drugom životu volio ju je bratski. Ljubav ne griješi, ona je čista. Iskonska ljubav ne boli, ona napaja, ispunjava, ne zna joj se krajnja točka, ljubav u ljubavi postaje dvostruko jaka. David je u Danielinoj ljubavi postao ljubav, ta ga je ljubav učinila svemogućim, bio joj je zahvalan, ali je znao da Daniela tu ljubav nije mogla shvatiti, ne još, ne tako, ne dok...

Spustio se u njen san, to je bilo jedino što je mogao u ovom trenutku, doći joj u miru, ne preplašiti je, pokazati joj da je on i dalje njen, bez oblika, bez ograničenja, samo čista snažna energija, baš poput Danielina duha, ali on je bio drugačiji duh, onaj koji zna pobuditi nju, baš nju i ni jednu drugu onako kako to može s njom. Pokazat će joj noćas. Hoće, njen put.

- Tko je to pisao? – pitam bojažljivo.

- Čitaj i misli! – odgovorila je pomalo preopširno...

Nije mi bilo do nadmetanja. Ni do igre. Po prirodi bio sam cjepidlaka, ali redovito s višim ciljem. Objašnjenje s duboko logičnim slijedom bivalo mi je vrhunaravna slast. Vrtio sam se između riječi i hvatao odslik bića. Tek kad bih prepoznao lice pisca mogao bih odahnuti.

- Nije isključeno da si ovo baš ti napisala... hm-hm... ali...

Malo je pričekala. Ne predugo. Ipak nije mogla imati toliko strpljenja koliko sam ja imao neodlučnosti. U svemu je bila brza, s mukom bih je pratio i na kraju stao. Nisam mogao dalje.

- Što ali? Koji ti je sad nesretni ali zapeo za oko? Van s tim ali, odmah da ispljuneš taj sumnjivi ali!

- Ali ne mogu biti siguran – mudro osvijetlim svoje nedoumice. – Vjerojatno jesi ti napisala te rečenice, ali postoji mala mogućnost da... a dok postoji i najmanja mogućnost ne bih se usudio ništa sa sigurnošću zaključiti.

I sam sebi sam bio odvratan. S takvim kakav sam ja, priznajem, nikad ne bih radio!

- Onda čitaj dalje – odglumila je pospanim glasom:

Kad je napustila svoje tijelo i izdignula se nad samom sobom smjestivši se u Davidovoj duši, kada više nije vidjela svoj fizički oblik, komad mesa, kostiju, žila, kože – napokon je vidjela svoje pravo biće. Bilo je neshvatljivo lijepo! Zapitala se kako je ikada mogla pomisliti da ima krivi nos, predebele bokove, ili nekvalitetne nokte. Njeno je biće bilo toliko lijepo: njena duša, impulsi svih prošlih života sudarali su se u njenoj beskonačnosti. Duša nije imala veličinu, bila je viša od svemira i dublja od crne rupe. Daniela je ostala začuđena ljepotom koju je nosila, ne samo ona nego i sve ljudske duše. Mogla je spoznati sebe. Sada kad je bila s Davidom negdje izvan ljudske spoznajei, više se nije pitala tko je bila, gdje ide, odakle ona ovdje. Ovdje je sada za nju bilo jedino pravo mjesto, pravo vrijeme, prava mogućnost. Samoj sebi bila je Sve. Samo je tako mogla biti i Davidu sve. Njena ju je duša povela do neslućenih razina, o kojima je mogla maštati, ali ne i vjerovati. Davidova duša je bila poput vremenske kapsule, njena zaštita, posebno uzdignuće nad zemaljskim shvaćanjem da bi na kraju mogla pronaći sebe.

U trenutku svih svjetlosti, njenih pravih boja, gledala je samo dušom; ona je bila pravo oko, kojim se vidi, ona je bila ono što upija, kroz što se raspleću sve granice, duša je bila ta koja je bila svoj vlastiti pakao ili raj. Daniela je ostala u nutrini sebe. David joj više nije trebao. Na trenutak joj nije trebao...

U samospoznaji da bi mogla voljeti morala je odbaciti sve što ju je ikad povezivalo. David je to znao, ispustio je svoju dušu iz njene da bi se njena oslobodila, kako bi kasnije znala kome pripada, u čijoj se duši može osjetiti jednako kao u svojoj. David je morao i sam saznati je li imao pravo kad ju je pratio kroz svoje vrijeme, svoja mjesta i svoje snove. Ako je pogriješio, znao je da će za oboje krenuti još jedna nova potraga i da će Daniela onda izgubiti spoznaju koju joj je pokazao i ponovno se roditi kao dijete. Prije toga znao je da Daniela može umrijeti ako ovo sada za njih nije prava istina.

Sada je sve bilo na Danieli. Ona se morala prepustiti sebi.

- I? – bila je opet opširna.

- I mislim da si sjajno riješila najveći čvor tajni... tajni ispod površine.

Nije htjela govoriti.

Ili možda nije imala snage išta više reći.

Možda je doista bila iscrpljena paklenim tempom kojim je jurila prema rješenju.

Shvatio sam da će šutke čekati, pa tko padne – padne! Pretpostavljam da je vjerovala kako ću ja biti taj koji će pasti ničice. Pogled mi se vratio tekstu:

Daniela je lebdjela kroz jedno od svojih stanja. Koliko je koraka potrebno da spozna istinu? Mora li proći svih svojih sedam obličja koja su je pratila da bi došla do svoje biti? Daniela je morala napustiti svaku suvišnu Danielu, morala je iščupati korijenje koje ju je vuklo prema tami. Kako da postane obična, makar i tupo obična Daniela? Samo jedna, nedjeljiva, kakva je možda bila, kakva više nije!

Ljubav nije bila ono o čemu je čitala u knjigama, niti o čemu je sanjala, prepala se tog osjećaja kada mu je bila licem u lice. Ljubav joj je pokazala svoje ruke i privukla ju je sebi, gledala joj je ravno u oči, ljubav ju je prožela svakim svojim zamahom, obasjala ju je, gutala je, i hranila. Bila je posramljena svoga poimanja ljubavi, odbacila je svoju prvu ja. Pogledala je za njom i kao da ispušta s dlana maramicu jedna od njenih obrana je pala. Nasmiješila se i pretvorila u zvijezdu. Tako nastaju nebeske krijesnice, nasmiješila se. Nije ju boljelo, osjećala je da je to jedino ispravno. Ljubav ju je pustila ispunjenu dalje.

Prošlo je dovoljno ljudskog vremena da se Danielino tijelo pronađe na dnu Sandrove tvornice. Nitko je nije mogao probuditi. Još je disala.

Autor, Ilirka i Tomek, svi su se okupili. Bilo je tako prazno i sivo bez Daniele. Autor je ostao sam, bez drugog Autora, i više nitko nije imao pojma hoće li se ijedna od Daniela vratiti, hoće li ova knjiga dobiti svoj kraj.

Autor je po prvi put bio strog i ozbiljan, jer je shvatio da je Danieli dao preveliku moć: Danieli Autorici, Danieli Liku. Više ni jedna od njih dvije nisu izgledale žive, nisu odavale postojanje niti odašiljale otkucaje. Danielama se izgubio svaki mogući trag. Autor je zaklopio oči i mirisao. Pomislio je da će jedino tako u sjećanje moći dozvati... što zapravo dozvati?

Jesam li poludio? Je li Daniela doista Daniela!?

Autor se uhvatio papira, na njemu je nacrtao lik Daniele, ovaj put to nisu bile riječi, već njene konture. Autor je pobjegao s mjesta zločina, prvi put se preplašio činjenice da bi Daniela kao lik mogla biti smrtna. Sumnjao je da je to smrt poput svih drugih likova kojima je u svim proteklim godinama krasio priče, no osjetio je da je lik Daniele mnogo više od običnog lika, da je on sam Daniela, i pitao se hoće li ovaj put i on umrijeti s likom Daniele. Nije mogao zamisliti tu mogućnost i stoga je nacrtao lik, stavio je na stol jedan dio nje; trebalo mu je mnogo papira A-4 formata dok je nacrta u pravoj veličini, da bi dobio 1,75 cm visoku Danielu. Mislio je, možda je tako oživim, to mu se činilo logičnim, pisanje je stalo, sve je stalo, paralelno se negdje gore Daniela pronalazila sa samom sobom, no o tom Autor nije mogao imati jasnu sliku, nježno ju je gotovo očinski slikao, dio po dio njenog tijela, kao što je Pinocchija oživio Gepetto, tako je Majetić pokušavao oživjeti Danielu, njegovu Danielu...

Autor je bio maternica, njegov um je bio čvrsto povezan s Danielom pupčanom vrpcom načinjenom od pjesama, njegova Daniela je bila pjesnikinja, vjerovao je da će je moći poroditi, da će dobiti trudove, da će je kroz bokove svojih prstiju iznijeti na svjetlost dana. Znao je da će biti riskantno, prepustio se stvaralačkom bolu i uputio se tamo gdje je malo koji autor bio, na dno shvaćanja svog svijeta. Bile su to duge minute! Morao se suočiti s vlastitim godinama, odgojem, suodnosima stvari, morao je skinuti vlastito djevičanstvo, gurajući polako dušu do raspuknuća. Minute muško-ženskog osjećanja svijeta... kroz tu pukotinu trebala se roditi ona.

Daniela od papira je zahtijevala mnogo vremena, ali on se predavao, knjiga će čekati, ona mora čekati, na njoj je da čeka, ona neće nestati, riječi su ispisane, ovjekovječene, one su žive, kucaju, vire kroz ekran, promatraju Autora koji stvara Danielu, svim svojim srcem je stvara, unosi svoje bivstvo, svoj dah, svoje umijeće da je, da je, da je...

Nakon tri dana autor je nacrtao Danielu olovkom, složio je komade papira poput lutke na pod i papir do papira zalijepio da pričvrsti dijelove.

Daniela nije sličila ni na jednu osobu na ovom svijetu, ni na autora Danielu, ni na lik Danielu, bila je to neobična djevojka koja je nijemo promatrala Autora.

Autor je vjerovao da je živa, učinilo mu se da se pomiče, da kad je ne gleda da će izaći iz papira, da će prohodati, vjerovao je, to mu je bila svojevrsna utjeha, njoj se morao predati. On, Autor dok ne smisli što će dalje, kamo će krenuti, hoće li moći?

U jednom trenutku Autor klekne ispred lika od papira, približi ruke njenom grudnom košu i počne prstima izvoditi masažu srca. Prsti su ga boljeli jer je doticao parket, ali nije mario, želio ju je živu, zatim je spustio usnice na njene nacrtane usnice i upuhivao dah, vjerovao je da će ona oživjeti, da će osjetiti bilo, da će se nakašljati, izaći iz drugog svijeta, naljutiti se na njega, ili mu odbrusiti, ali da će to biti ona, baš ta Sve u koju je vjerovao...

Autor je upuhivao i upuhivao sve dok mu kapi krvi od slabosti nisu skliznule niz nosnice kapljući po Danielinom licu. Ostao je klečati nad njom dok su se kapljice jedna za drugom spuštale na papir...

Zaspao je klečeći pored papirnate Daniele. Daniela je zaspala na dnu Sandrove tvornice. Vrijeme nije od koristi, ono ne raspoznaje knjigu i njenu protočnost. Njenu stvarnost. Danielina potraga uvijek započinje novim čitanjem, Autorov porod se odvija stotinu puta ispočetka.

Grč. Jesi li ti onaj koji čita ključ? Jesi li? Pitam te nešto, ne mršti se. Ne preskači ovaj dio.

Daniela leži na podu Sandrove tvornice, nju neće zaskočiti liječnik kao što bi to u realnom životu bilo. Daniela je lik, ne zaboravite, doduše možda baš sada dok čitate ove retke ona gleda upravo u vas, prolazi kroz vas, možda Daniela postaje baš vi...

Ovo nije knjiga o prošlosti ili budućnosti, ovo je knjiga o svevremenu. Dio tog svevremena je trenutak, ovaj sada tu. Daniela je u tvom trenutku samo slovo, je li uistinu? Ne misliš li da je Daniela zapravo od krvi i mesa? Ha? Nešto sam te pitala? Pitala, da, nemoj se praviti da si zbunjen? U redu, zbunjena? Daniela je. Postojala. Postoji.

Zašto sam tako napisala? Ova knjiga nije prestala postojati jer je u sadašnjosti. Zbog sadašnjosti ona ima smisla, ali prava paralelna Daniela misliš li da nije postojala?

Postojala je. Dok ovo pišem postoji. Dok ovo čitaš njoj se gubi ljudski oblik. Brišeš je svakim pročitanim retkom. Ne osjećaš li se moćno s tom spoznajom? Da svojim čitanjem brišeš osobu? Njene godine, navike, stil življenja, odjevne predmete, dom, ljubav, kućne ljubimce. Jer ovo nije obična knjiga, nije ni umorstvo, ovo je kršenje pravila. Samo to. Vjeruj.

Daniela zapravo nije mrtva, ni Autor. Njihove godine se možda mogu pribrojiti ovoj tvojoj godini u kojoj postojiš, da, oni postoje prije tebe, no oni će postojati i nakon tebe. To je ono što opravdava tvoje brisanje. Jer tvoje brisanje nije jedino brisanje, tvoje brisanje je tek jedno u nizu. Tvoj lik, tvoja osoba bez ijednog jedinog ispisanog retka, postaje dio ovog romana. I čini te...?

No, nećeš li se zapitati kakvim te zapravo čini? To je nebitno, zar ne?

Daniela i Autor su u gabuli. Autor sanja kraj vlastite krvi na bijelom papiru, na hladnom parketu. Danielino tijelo se ne pomiče, nema znakova života, a Danielin duh je izvan nje same i traži...

Što traži Daniela, što traži Autor? U čemu su Autor i Daniela jednaki? On zadnjom snagom želi povratiti njen život, a ona daleko od svih želi povratiti samu sebe? Za kakav život se njih dvoje bore?

Autor i Daniela su žrtve vlastite vjere u literaturu koja ih vodi, koja s njima ljubuje i razotkriva ih kao osobe suočavajući ih s njima samima.

Autor je zaspao. U snove mu je došla Daniela. Ona ista Daniela koja putuje svemirom - sada mu šapuće:

Majetiću, za moj ćeš se život morati potruditi, ne znam hoću li ikada više sići dolje, hoću li ispuniti tijelo kao što ispunjavamo odjeću vlastitim oblikom. Ovisim samo o sebi. David je ovdje, prati me, misli da ga ne vidim, da ne osjećam njegovu ljubav i energiju, misli da nisam ona ista Daniela i da mu više neću moći dati sebe. Vara se, na prvoj stepenici sam srela Ljubav, upoznala me s vlastitom osobom, bila sam joj zahvalna, njena boja koju vidimo u zemaljskom obličju je crvena, ovdje su njene boje sve, ona je vladarica boja, ona je početak i kraj svega. Ne znam kako to prije nisam shvaćala, već sam se vodila nekim drugim emocijama, tugom, sada je više ne mogu raspoznati, osim po riječi, po nekom značenju koje mi je ostalo u umu, kao i tvoj krik koji sam osjetila dok sam lebdjela prema drugoj stepenici.

Budi strpljiv, iako ne znam hoćeš li me ikada više vidjeti, hoće li me tvoje strpljenje spasiti. Znam samo da je jedna Daniela od nas sedam odbačena, sama se pretvorila u novi oblik. I sam ćeš to jednom spoznati, bolje no da ti sada objašnjavam. Ovo je san, ti ćeš se probuditi, ni sam sebi nećeš vjerovati kao ni ja kad se vratim, ako se vratim na zemlju. Moje je tijelo jedino što postoji u tvom svijetu, još pokazuje znakove života, ali je prazno. Ne obećajem ništa, to je jedino što mogu obećati. Tvoja stvarnost je naša knjiga, ne zaboravi je ispisati za oboje, ako se više ne vratim. Sada se probudi, probudi se!!!