Tajna Gartengrubberova dobra

Telefon... u sitni sat noćni... ma još gore... u sivilo rujanskog praskozorja... u vrijeme kad noćnik najslađe zaspi. Pa jest, sad će jutro, razaznaju se već kazaljke Citizen-budilice iznad uzglavlja.

Zrrrrrrrnnn!

Ma koja preša, bogo moj?

Halo.

Halo. Čigljo ovdje. Budi se, spavaču u zodijaku.

A, ti si, ma koliko je sati, bora ti?

Zna se, zlato moje nakićeno... sad će pet. Vrijeme ti je za buđenje, osvježenje dopojasno i đir oko naselja.

Čigljo me oslovljava kitnjasto, kao da sam njegov srednjoškolac. Ima na to pravo. (M)učio me matematiku u prvom i drugom gimne. U Drugoj muškoj braće Ribar u Tvrđi. Mene i Vlatka Ljubanovića. S uspjehom najblaže rečeno skromnim. I to ne zbog slabosti svoje pedagoške metode. Imao je s nama, tupoglavcima, posla do pucanja živaca. Nakon mnogih godina priznao nam je da je od sve te petljavine ipak imao neke koristi: bio zbog nas prisiljen pisati zadaće, koje bi inače eskivirao.

Cijela mi se mladost uvijek iznova zbog te matematičke more uzjoguni u nekom mračnom, panoramskom vrtloženju pa i sad se na to dala, dok se iz petnijeh žila trudim iz slatka sanka izvući. Al’ to mi, s tim izvlačenjem, ne ide baš najbolje. Sa snom nakon šezdesete, a bez pilula, malotko dobro stoji, ja nisam iznimka.

Cijeli je to moj Čigljo, s tim ranim buđenjem. Teorijski fizičar, četovođa nekoć izviđački, u vrlim danima slobode, zna se, skautski. Zafrkant kakvog nema odavde do mora.

Otkud ti taj spavač u zodijaku, pitam osušenim grlom hrkača, jesenti erudiciju?

E, pa iz tvoje struke, zlato moje, i to iz pera dobra pisca. Još će dosta vode proteć’ Dravom da ga dosegneš.

Ima pravo, okrutnik ranoranilački.

Imaš pravo, krkljam u slušalicu. Palim malu svjetiljku tamna sjenila koja ne stavlja na kušnju očni živac s glaukomom i pokušavam sjesti na rub postelje.

Razbuđen sam, bez napora svladavam kušnju da ga psujem. A znam, ne valja psovati prijatelja, k tomu i susretljiva domaćina, premda bih mu po ravničarsku sad rado spomenuo i taju i nanu i sestru i strinu i rodbinu i svojtu. Kad god navratim u Grad, ili poslom knjiškoga moljca, ili rad ventilacije nostalgije, on uvijek bude na visini. Ma di ćeš u hotel, Bog te vidio, mazat debeloj guski vrat, gulikoži besprizornoj, kod mene ćeš...

Debela je guska za Čiglju simbol opće otimačine u kojoj živimo, a besprizornost vrhunac ljudske opačine. Pa ja onda ne odem u hotel za pedeset eura noćenje s frištikom, nego k njemu na Vijenac, nekad Frontovski, onda Vebeka, što će reć’ Borisa Kidriča, za neovisnosti Meštrovićev. Tu sam, kuća do Čigljine, proživio zlatne dance svoga poodmaklog djetinjstva i mučio muke adolescencije. Prije nego me oteli rodnome gradu i odveli u bjelosnu Metropolu. Sada, stojeći uz bok četverokatnice, koja je prije pola stoljeća bila normalna kuća jednokatna, mučim muku druge fele. Kad dignem pogled od agresivnih grafita, uvijek dođem u napast da na njoj iznova pobrojim sve one nezaliječene rane od gelera raznih veličina. Od oraha do dječje glave. Makar sam se već oko toga potrudio više puta. A muka koju spominjem nije ni nevolja zbog sveopće prisile u doba bezazlenosti, niti ona tek otkrivene tjelesnosti mladalačke, nego je ona najgora. Transcendentna. Točnije da kažem: muka nulta stupnja transcendencije. Jer kako da transcendiraš đubrište? Jer kako ćeš u iole sublimno apstrahiranje uzdić’ staronovo divljanje stare one, znane a neukrotive beštije? Koja tako rado i uporno divlja u našem kraju između dviju rijeka.

Čigljo, koji je sve one duge ratne mjesece učio djecu fiziku (s natruhama metafizike), brinući se za nepokretnu staricu si majku, odabrao bolji put. Sprda se i sa sobom i sa svim postojećim. Metafizički sprdač. A fiziku i metafiziku učio, da znate, ne kod bilo koga nego kod Supeka. Jasno, kod gospara Ivana.

Otkud Čigljo, kad se on zapravo zove Kruno?

Imala mu mati, sitna ženica velikog srca, koja nam je dok smo bubali onu prokletu matematiku spravljala kraljevske jauzne da nam muku ublaži, ptičicu u krletki, štiglića, čiglju. Živio kod njih šesnaest godina, a glasao se jakim piskutom i cvrkutanjem, prhanjem po kavezu i kljucanjem sjemena, letio po sobama i kuhinji. Pticu sitnu, sivkastu, neuglednu, ali glasnu. Kad je krletka ljeti bila obješena na kućnoj fasadi pokraj prozora stana, čulo ga pola naselja.

Po Čiglji je Kruno zaradio špicname. Kad ni on nije neki grmalj od čovjeka, nije se ljutio. Nakon mnogih godina povjerio mi je čigljinu sudbinu. Mama zaboravila zatvoriti mali prozor od špajze pa joj tičica s ramena otprhnula u slobodu. Što je za kavezno stvorenjce prostor opasan i preopasan. Baš kao što je za nas onaj prostor usudnoga izbora s kojim se, na svoju nesreću i našu prepast, morao susresti posljednji vlasnik Gartengrubberova dobra.

Hvataj de poslovnjak u osamnaest i petnaest, vraća me moj sugovornik iz nepovrata. Kod mene si u pola deset, čekam te na kolodvoru.

Presjekao mi slatko-gorku nit samopropitivanja ranoranilačke sjete. Prikratio me za mazošovski psihodramolet u vlastitoj mi režiji.

Ma kaki poslovnjak, čovjek moj, odgovaram mu već malko čišća grla, imam ovdi posla ko svrabljiv.

Kakva posla?

Pa moram obrat brajdu.

Obrat ćeš drugi tjedan.

Ma zakišit će, borati, šta ću onda.

Bit će ti bobe saftnije, ne da se mudrijaš, pri čemu se od bilinstva on bavi samo sakupljanjem ljekovitih trava u Mjesecom optimiranim tjednima travarskih ekstaza.

’Oće jada, popucat će, izvlačim se ko magare iz samara, ali ne ide mi baš najbolje.

E, pa dobro, nastavlja upornjak, onda pusti poslovni, oberi grožđe pa dođi Podravkom. Polazi u dvanaest, kod mene si u šest, pripremit ću za večericu krmenadle i meksičku salatu.

Brajdu naprečac? Večericu? Orgiju kulinarskog pustolova? Samac ima vremena za istraživanje i u blagoutrobnim arealima zbilje. A nisam ni ja tome nesklon. To više što od nekog vremena nema u mojoj blizini ženske ruke da me jelom mazi.

Salatu ljutu kao inače, pitam, ili ćeš malo...? Znaš da...

Ajde dobro, ublaženu medom. Kako se jelo još na Montezuminu dvoru.

Razoružao me i sad sam nesposoban za organiziraniju obranu. Mekušan sam ko đakovački kajmak kad je u pitanju put u domaju. Molim, u užu mi postojbinu. Nikome na uvredu.

Neka onda bude Podravka, znaš da volim prošetat’ hodnikom.

Znam. I pričat’ sa suputnicama...

Čigljo zna moje slabosti. Od kojih je jedna vezak razgovorni s neznankama. A zna i to da posebno volim postajat’ uz prozor i promatrat’ nebosklon koji se omata maglama rane jeseni pa sav bude rumen od vatre u opetovanu misteriju zalaska. Ovo potonje ne kažem naglas, jer Čiglji je to nepotrebno kazivati. Zna on to i bez mene. Ma ne o hodniku brzovlaka, nego ono o mojoj ravničarskoj mekoputnosti.

A inače, ako smijem pitat’, upitam, koja je sila, dobri moj? Da nije turska?

Više me iznenadio onim što mi odgovara tobož’ neutralnim glasom, kako samo on umije, nego da mi je potvrdio kako su turbanlije od preko Save iznova u nasrtu.

Tajna Gartengrubberova dobra je riješena.

Cijeli Čigljo. S neba pa sirovim svinjskim butom tres posred blagdanske trpeze.

Ma kako riješena, čovječe? Jesi li opet švrljao podrumima?

Pusti švrljanje, imam važne novosti.

Reci da mi znatiželju ubiješ.

E, pa ne mogu telefonom.

Prepoznajem prijateljev urednu, scientističku maniru i ne smijem sumnjati. Sve kod njega ide natenane, heuristički promišljeno. Zato tu i nema mjesta sumnji. Barem ne izrečenoj naglas. Starog zafrkanta nije baš lako uvrijediti, ali onog rezidualnog znanstvenika u njemu, koji je još uvijek u dobrom stanju i nakon četrdeset godina pedagoškog argatovanja u istim onim klupama u kojima smo zajedno sjedili, neoprezno bih mogao. A nikako ne bi valjalo ugasiti sretni i ponositi tremolo koji razaznajem u prijateljevu glasu ispod tobož’ mrtvoladne fasade.

A prepoznajem i onaj list salate koji se stavi pred kornjaču da ti dopuže kamo želiš. Čigljo ga uvijek znade pomno odabrati, privlačno dekorirati i ukusno servirati, kad me poželi pokrenuti iz moje komotne učmalosti. Ali sada nije to u điru, slutim ja što je posrijedi. Jada rješenje tajne Gartengrubberova dobra. Ovoga puta tu je nešto posve drugo, nešto što već dugo visi u zraku.

Je li društvo opet nakano u Vještičji budžak? - pitam kao naivno.

Bit će i toga ako ćeš doć’.

Budžakom gospoje vještice društvo krstilo staru hrastovu šumu. U kakvoj živi vještica iz bajki. Valjda je i ta starica, skupa s vješticom, pripadala Gartengrubberovima, tko će ga znati. Ondje sa Čigljinim društvom, lokalnom čepinskom honoracijom, roštiljamo sve u šesnaest. Pa kako sad da odolim?

’Ajde sredit ću ovo ovdje koliko brzo mogu, kažem predano, pa ću ti javit’.

E, ta ti valja, veseli se moj (m)učitelj. Idem iz ovih stopa na pijac.

Pričekaj barem dok se razdani, kažem, vraćajući okrutniku po zasluzi.

Hermes & Inc. Management & Planning & Transactions, Wienna – Prague – Zagreb. Pa se onda nižu adrese u respektabilnim četvrtima triju gradova, telefoni, faksovi, mejlovi. Sve to čitam na posjetnici koju mi je uručila noblesnom gestom dame od svijeta. Teklića mi Zeusova, pa ženskici teško da je trideset, a ona ti već brodi maticom liberalnoga kapitalizma!

Ivana Iskra Radočaj nije ime koji bi moralo izazvati osobito divljenje, ali zato je toga vrijedna njegova inačica na poleđini: Ivonne Sparks Radoczay. Zvuči egzotično pa zbog toga eu-poslovnjacima mora da ulijeva povjerenje. Lako je tu zamisliti i neko prešućeno von, ali adorante zlatnog teleta zapadno od Alpa ta tri slova sigurno bi odbijala. Plava krv, ako je prava, ne treba stjecati nego nasljeđivati. Naglasak Ivanin (starom praktičaru) otkriva da je hrvatski godinama koristila samo za telefonate i mejlove.

Sudbina najbogatije familije na istoku ravnice Ivonne/Ivanu mogla bi privući, pa joj u glavnim crtama prenosim Čigljinu i moju opsesivnu zabavljenost predmetom. Konkretno pitanje glasi: Zašto su Gartengrubberovi preživjeli sve balkanske potrese tijekom stotinu (i više) godina, a yu-kaos im došao glave? Ono što tijekom rata nisu opljačkale čede i zenge (imanje im četiri puta prelazilo iz ruke u ruku) - razvukli poslije mirne reintegracije uglavnom Čepinci, njihovi dojučerašnji najamnici. A posao dovršili Cigići namjernici. Prostrani areal gospodarskih zgrada i neoklasicističkih zdanja sad sve dublje tone u akaciju, kupinu, drač i prljavštinu. Divljina u koju povremeno zalazim sa Čigljinim društvancem brati kupine, grožđe s podivljalih čokota i slatke vinogradarske breskve. Zemlja na ugaru, kanali za navodnjavanje zamuljeni, okna oslijepljena, fasade se mrve i osipaju, živa slika propasti.

Ne znam točno zašto joj sve to pričam, ništa od te mlade žene ne trebam, osim možda veselje koje pruža upoznavanje i druženje sa suputnicom. Ivana Iskra je zamamna mlada žena, obučena u crno-zlatasti kostim nježno naglašena retro-štiha, koji dobro ističe njezin vitki stas. Noge joj do ramena (razgledao znatiželjnik kad je poslije Koprivnice malo postajala u hodniku). A temperamentno ih prebacuje jednu preko druge pa je učinila da u meni sad divlja svaki pa i najmanji ostatak muškosti. Za moju muškost haje ona koliko za lanjski snijeg, no ipak sam joj pozornost uspio nekako odvući od laptopa, spojena tankom žicom s utičnicom na stijeni kupea. Bavila se njime predano otkad smo se neopazice izvukli iz kaosa metropole.

Na spomen hude sudbe bogataške familije, podigle joj se obrve (pincetom ih primjereno stanjuje, ali olovka im onako garavima ne treba), a ironični smiješak, koji joj cijelo vrijeme jedva zamjetljivo igra oko usana, zamijeni znatiželjno podrhtavanje malo rastvorenih, punih usana. Pa ja zbog toga brže-bolje nabacim nove pojedinosti priče.

Tri brata Gartengrubbera došla u ravnicu u vrijeme kad je barun Gutman na Papuku pravio željeznicu. Po jednima došli iz Šlezije, po drugima iz Sudeta. Ravnica je u carska vremena bila raj za pustolove. I za one od prirode promućurne i za one u skupim i snobovskim školama odgojene.

Zaradili na željeznici, pa eto ih u trgovini drvom, u ciglanama, u mreži alatničarskih maloprodaja po slavonskim selima vazda gladnima željeznarije. Kupili od grofa Draškovića kojih tri stotine hektara nadomak Čepinu, sa šumom i Vukom posredimice, sa salašima i oborima i vinskim podrumima, pa prokopali kanale za navodnjavanje, sagradili električnu centralu na vjetrenjače, osnovali ergelu, zasadili plantažne vinograde, pa ih za ono vrijeme obrađivali neviđeno intenzivno, uz primjenu svakojake poljodjelne gvožđurije. Od nje su valjda i špicname u prezime pretvorili. Jesu li plemićki naslov kupili nismo saznali, ali u naš smo arhiv bez čuđenja unijeli podatak da su se orodili s Gutmanovima.

Propast Carstva devetsto i osamnaeste nije ih se ticala, kriza trideset i prve jedva da ih je okrznula, šumnjačka pljačka četrdeset i pete nije im naudila. Promućurno su (prije desetog travnja četrdeset i prve) rasparcelirali dobro na pedesetak dijelova, tako da je ravnomjerno nasljeđe zapalo i najstarijeg strica i najmlađeg praunuka u pelenama. A ispomogli pritom i španovi i vinciliri i lugari i šumari i sluge i sluškinje. Iz Bosne im se na kraju rata vratila trojica bliskih rođaka, jedan s činom partizanskog majora, dvojica kapetana prve klase. Nitko im nije mogao ništa, ni agrarna reforma ni zadrugarenje. A onog jednog ustaškog doglavnika, koji je sretno otpelešio u Argentinu, javno su se odrekli i hrpimice učlanjivali u Partiju. U šezdesetima su dobro još i proširili, održavajući na okupu brojnu i čvrsto povezanu zadrugu krvnih srodnika, udanih i priženjenih pridošlica, rodbine, svojte i vjerne služinčadi. A devedeset i prva ih bacila na koljena. Zašto? E, to smo htjeli doznati.

Dakako da sam mladoj dami prešutio one jučerašnje Čigljine važne novosti. S preuzetnim izjavama izlazi moj prijatelj na sunce barem triput godišnje i to ponajviše zato da nam elan radni održi. No ovoga bi puta, čini mi se, tu moglo biti i štogod više. Nisam curu htio zamarat’ pojedinostima da ne dokinem recipijentsku napetost koju sam u njoj pobudio, i ne umanjim svoju ulogu u cijeloj stvari. A nisam je opterećivao ni tugaljivim opisom mnogih naših obilaženja pustara, zaselaka, zapuštenih bajti i opustošenih imanja, u uzaludnom nastojanju da pronađemo još nekog živog člana do jučer moćnoga klana.

Krajem devedesetih kao da su u zemlju propali.

Vi ste, pretpostavljam, nasljednik nekretnina koje spominjete, kaže mi zainteresirana djeva u fiškalskoj maniri. Svoje pravo ne možete, zar ne, ostvariti jer se bivši vlasnici vode kao nestali?

Kako ste samo pogodili!, kličem kao oduševljen, ali ne vidim potrebu da pojašnjavam kako je upravo opisala Čigljin životni interes. Još manje mi je razglabati o čudnoj i neobjašnjivoj nasladi spoznaje lišene koristoljublja. Naši umovi rade na drugačijim valnim dužinama, što zapravo uopće nije loše. Možda njezinim očima tajnu promotrim u novom svjetlu. Ionako (stari vještac) cijelo vrijeme imam čudan osjećaj da je cura povezana s mojom pričom na neki daleki ali presudni način. Valjda zato što se svi u ovoj zemljici nalazimo u istoj priči.

Sve reference do kojih ste došli unesite u google, pa ćete možda na štogod naići, savjetuje me ljepojka.

Kako da sad ne ispadnem jadni starkelja ako joj priznam da doma nemam računalo i da sam za taj njezin gu-gu samo načuo od učeničke populacije kojoj donedavno služih? No ništa mi se ne priznaje pa se gradim znalcem potiho psujući i obećajem sebi da se sada, kad sam dokoličar i kad me više ne muče šugave službeničke obveze, napokon moram ukrcati u dvadeset i prvo stoljeće. Šećer dolazi na kraju.

To smo sve pretražili, lažem glasom punim pouzdanja, a nismo baš postali pametniji.

Vrijedi iznova tražiti. Hoćete li da ja pokušam?, preuzima Ivana Iskra inicijativu.

Ja živio u uvjerenju da smo, nakon svih godinica kopanja po papirima i traženja na terenu, i te kako pokazali da smo išli jedinim mogućim putem. Pa poznamo sve forenzičare koji se u ravnici bave ljudskim ostacima, znamo se s državnim tajnicima koji pregovaraju s onima prijeko, ne bi li raspleli što je kaos rata zapleo.

Di ćeš, curo, s igračkom rješavat’ povijest, mutnu i krvavu?, pomislim, ali ništa ne govorim da joj volju ne ubijem.

Gleda me Ivana veselo, s onim svojim malo ironičnim smiješkom i prebire li prebire po nakrilnoj spravici. Prebirao bih i ja, ljepojko, uhvatim se u grješnoj nakani, Bože oprosti.

Zar niste pomislili da su Gartengrubberi, poslovno dalekovidni kako ih opisujete, možda osigurali svoje nekretnine prije nego su Srbi krenuli s balvanima? Mogli su to bez problema u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj. Pod uvjetima koji su uključivali i ratno stanje, premda takvih zavoda koji osiguravaju protiv rata baš i nema puno.

Pa da smo pomislili, nismo, priznajem nevoljko.

Nakon što im je imanje uništeno, mogli su nakon rata od osiguravatelja podići pristojne svote i otići nekamo da sve počnu iznova...

Stoljeće i nešto gradili su život ovdje u ravnici, zašto bi odlazili?

A što da rade s opljačkanim dobrom i zapuštenom zemljom, kad bi u nju sad morali uložiti puno više nego što danas vrijedi?

Priznajem joj šutnjom da smo se ko pijanci plota držali pretpostavke kako su Gartengrubberovi po svaku cijenu nakanili održati svoje dobro, obnoviti ga i nastaviti živjeti tu gdje su udarili duboke temelje. Ima ona pravo. Gledam i divim se kako samo može onako brzo letjeti prstima po tipkovnici i suvislo divaniti!?

Zar niste pomislili da im više nije do života u ravnici, gdje sve plane svakih pedeset godina?

Gledam ju neprisebno. Eto mi novoga kuta viđenja. I to kakvog!

I još jedna stvar, gospodine Antune (na posjetnicu dadoh otisnuti moje krsno ime koje u nas općenito ulijeva povjerenje). Pomislite na to da su možda namjerno izbrisali sve tragove za sobom. Nije baš uvijek bezopasno nepozvan ići tragom nestalog. To vam je kao u pričama s Divljeg Zapada.

Moram se složiti uz kiseli smiješak. Ne nalazim baš riječi pa hmkanjem povlađujem.

A tu su i dražbe i novčane transakcije kojih se trag na burzama donekle može pratiti. Ako znate kako i ako ste drski, smije se ljepojka. A i veći se poslovi daju iščeprkati.

Iščeprkati nakrilnom spravicom? S gorčinom se prekaram što sam računalno pomagalo ostavio ženi, ocijeniv da mi nije potrebno u življenju oslobođenu bračnih stega.

Eto, to bismo imali, prestane cura sa svojom svirkom i smije se zadovoljno. Dajte mi vaš u-es-be.

Toliko se osjećam poraženo da zaboravljam kako bi zapravo trebao biti sretan što sam sreo ovo malo čudovište. U-es-be? Promucam nešto kao: žurio pa zaboravio.

Onda ćemo ovako, slegne Ivana Iskra vitkim ramenima i odnekale vadi zlatasti, plastični kotačić. Snimit ću vam pa ćete to kasnije pogledati. Našla sam vaše vrtne alatke na više mjesta: u Beču, Lozani, Zürichu, Mainzu, Hamburgu, Saarbrückenu. Kako ćete dalje, morate sami odlučiti. Prije svega valja vidjeti jesu li ti koje sam pronašla oni vaši. Samo to vam baš i neće biti jednostavno.

Neće, složim se bez primisli.

Hvala vam za trud. Ne znam samo kako bih...

Zaboravite, odmahuje vrla mladica, bar nam je vrijeme brzo prošlo.

Prolijeće mi glavom pomisao da ovu opako inventivnu gospođicu nekako povežem sa svojim metodičnim prijateljem, ali to odbacujem kao ne baš realnu mogućnost. Pametnije mi je da se netom proširenim vidicima tašto okitim kao vlastitim perjem. I cura teško da bi sad dodatno trošila vrijeme na nas starkelje i na naše tajne razmeđa tisućljećâ.

Potvrdu da sam u pravu dobivam na izlazu iz kolodvora moga rodnoga grada, prljavo-žuta zdanja, dobro mi znana još od djetinjstva, koje mi se nikada nije osobito sviđalo. Ivonne-Ivana se, nakon učtiva pozdrava starijem gospodinu, polako odnjiše na visokim potpeticama do jednog crvenog Triumpha Spitfirea 1500, dvosjednog kabrioleta, parkiranog tik do ulaza u zapuštenu zgradurinu. Pod volanom spretno mijenja obuću pa muški odgrmi niz Radićevu, ostavljajući mi osjećaj da sam propustio nešto važno, pri čemu pojma nemam što.

Nova znanka?, pita Čigljo uzimajući mi torbu iz ruke da bi je bacio na stražnje sjedalo svoga Kia-Pridea, koji miriše po ljekovitim travama kao biljna ljekarna, dok mu se po kabini i prtljažniku za vožnje kotrljaju prazne staklenke od džema, pekmeza i travarskih tonikuma.

Ma samo smo čavrljali, kažem, trudeći se da ne zvuči pretjerano uvjerljivo.

Znam ja tvoja čavrljanja, zlato moje, poslije njih te muževi naganjaju škljocom i batinom...

Ma nije cura udata, opravdavam neopravdivo. Nego mi rađe reci novosti sa Dobra.

Usredotočen i spokojan kao uvijek Čigljo okreće ključ u bravi i pali auto.

Novosti su to da se u subotu ženim, a tebe molim da mi budeš kum!

Slutio sam to, očekivao. Zato sam prije polaska i podigao na bankomatu ono nešto jada od ušteđevine.

Odlično, kažem, u dobar vam čas. Pa s Emilijom si već godinama, a kumstvom sam počašćen.

Drago mi je čuti, a sad te vodim u Desatičinu da iznajmimo odijelo kakvo se pristoji kumu.

Ovako ili onako, pokusat će mi prijatelj gorku kašu zato što ženi Srpkinju, ali to mu i ne pomišljam spominjati. Zašto da mu raspoloženje kvarim? Zna Čigljo, a znade i njegova odabranica da je u ovome gradu sve još uvijek tako svježe i tako ranjavo. No držat će se oni jedno za drugo, a kako nikome nisu na smetnju, preživjet će.

Ivanu Iskru i njezine hakerske vradžbine prijatelju uopće nisam spominjao, premda sam onaj CD-rom i posjetnicu brižljivo pohranio u arhiv. Zašto? Zato što je potraga za tajnom postala neaktualnom. Posred Gartengrubberova dobra protegla se trasa novog autoputa, koji je od Pešte namjerio prema Pločama, i buldožeri su sve sravnili sa zemljom. Svaku zgradu, svako zdanje, svaku štalu, svaki bunar, svaku ogradu, svaku pa i posljednju voćku.

Možda će to jedanput biti predmetom nekog dugotrajnog sudskog spora, ali sve to više nas se nije ticalo. A nije se ticalo ni jedinog živućeg srodnika Gartengrubberovih, kojeg smo uopće uspjeli pronaći, dementne Emilijine bake od pokojne joj maćehe, Genoveve Minutti rođene Radočaj, familiji znane kao baba Genica. Sve do čega je starici još bilo stalo svodilo se na brigu da joj noge budu utopljene vunenim dokoljenkama i da za nahšpajz budu hladne šnenokle. A i s jednim i drugim velikodušno su joj izlazili ususret u staračkom domu Spokojno doba, u Donjem Gradu na obali Drave.

Kako to prije nisam spomenuo?

Pa omela me ona laptopna đavolica od suputnice. I onaj val radosnih obiteljskih događanja.

Jer slavno mi se prijatelji vjenčali u nevjestinu rodnom Čepinu. U nazočnosti njezino troje odrasle djece i većine lokalne honoracije. Do općine otišli pješice po krasnom suncu babljeg ljeta, s tamburašima i uz ijujukanje. Ja bio kum kakav se traži. Veseo, razgovoran, čaši vjeran, na vino otporan. Sa sitnišem u džepu. Jer djeca u ravnici i danas viču: Kec, kume, izgori ti kesa!