Stihovi dugih i kratkih naslova

(crtice iz djetinjstva / prema pjesmi iz tih dana)

Ti si moj brat

a ja sam još malen, i kuće se oko mene bezdušno ruše

i svaki moj korak ubija taj rat.

Neki čudni ljudi dovode tuđinu

a ti si, brate, jako, jako bolestan, bolestan

(a od tvoje bolesti bolestan je i ovaj dan)

Ja želim saznati što sve to znači

i zašto ljudi ubijaju ljude

i zašto se otac svaki dan u crno oblači?

Zašto šume drveća na jezivu samoću

i vjetar je kao mrtva duša čovjeka na raskršću;

A njega sam najviše volio kad je zanjihao tihe grane

Umorna je misao u mome nečujnom glasu

Reci mi, vjetre, zašto ljudi hodaju tako sablasno kroz noć:

da se ubijaju ili da se spasu?

(Čovjek je na zlu glasu)

I oblaka su pune lastavice kad ih raznose krilima

I Lenijama trgaju ruke ti prokleti gospodari rata

Zašto leže dragi veliki kesteni raskomadani i zaklani?

I onaj stari klimavi most stoji na ružnim štakama

Hoću li i ja dosaditi crnici oranici?

Zašto me tako sažaljivo promatra žena s prozora?

Kosa joj je sva rasuta, a rat joj pomutio oči, sve odnio

Danas život više ništa nije doli krv na suncu

Uzalud mi se čini da je igra samo igra

Bože, kako se to onaj susjed ponaša kao da nismo u ratu

On drži motiku u ruci i vadi krumpire, a bombe bacaju.

Dok drugi nešto krvavo osjeća i odgoneta,

jer ratnici sade nemire, pale, ruše sebe i golo drveće.

Oni psuju, oni sijeku, oni kao da nisu u tom ljudskom vijeku.

Ja šutim, Ja osjećam: NEŠTO JE U ČOVJEKU!

NEIMANJE JE IMANJE DOBRIH KORISTI DUHA

Ja imam ruke, ali ne znam kuda idu

Ja imam oči, ali tko zna što s njima gledam

Ja imam i noge, ali tko zna kuda me vode

Ja imam i dobrotu, ali se s njome varam i stidim

Ja imam i dušu, ali uvenula mi…

Imam i sela, imam i gradove, mnoga mjesta i rijeke, i obale

i s morem sam dobar kao s pjesnikovom pjesmom na žalu

Meni su Božje sile veliku ljubav dale

ali uzalud plivam nemoćan na mirnome valu…

Negdje me neće – a htjet ću imanje snova

Uputit ću se tamo gdje sive kiše prestaju

Imam ja sve organe za postojati, ali ne krila plova

Sve što imam zapravo i nemam, jer lijepe su stvari u raju…

I još k tome sadim logiku bitka, ples kretanja, čisti hod sjaja

naslužen života od puste magle beskraja

i tog sjajnog pogleda od neimanja…

TO VRIJEME DRUGIH KAO MOŽDA BOLJIH I PRAVIH

Svi se voze u bogate kolovoze, u nove jeseni, u novo vrijeme

a ja i hromi časnik Petar lutamo u vjetar

i klizimo kao što su nekad vrludali pješaci

A tako se možda bolje vidi žustri ljudski korak

i uspješni životni manijaci, i đaci, snažno, odvažno

Negdje je vidljiv taj jaki uzmak, možda bez strasti, bez volje

samo s jalovom nadom da je ionako drugačije jače i bolje

A to s nama šetaju plivači tišine i nikoga oni ne ometaju

One naše uzastopne, tihe, sretne blizine tek smetaju

Ti drugi brzo voze, užasno streme u jureće vrijeme

A mi ćemo Petre samo promatrati i malo zastati

svjesni kako oni brzeći neće patiti od stajanja, iskliznuća

Oni neće kao mi šutljivo misliti svoje, umirati u strepnji

u spokojno ganuće kao u utvaru zemaljskih pruća

Oni će ovom vremenu uteći nepovratno, i spasonosno sretno

Upravo kao da su Drugi od istih, neotuđivo ini…

Neka nova svanuća.

POVRŠNO ČITANJE DNEVNIH NOVINA

U b i j a š o č i, jer sve je nejasno i pomalo nečasno.

Prazno te zabavlja pričanje priča nepročitana vremena

Znaš, a ne znaš što se to zapravo događa, a što se ne događa

onako kao od jučer, i kao od danas, i od svih nas bolesno

radoznalih, sumnjičavih gutača slova, ispijača sumanutih vijesti.

Tad se i osamljuješ previše, jer si nemoćan, jer ne možeš ništa

niti ćeš postati drugačiji, bliži sebi, udaljeniji među inima…

A vrijeme je to koje otkucava zabunama svesvejednosti.

A možda stoga što tako površno čitaš, puko isti, neznan samome

sebi koji bi itekako htio razumjeti dnevna događanja, i čak

sudjelovati kao građanin s pedigreom načitanosti i obrazovanosti

Ipak, živo bi od nekih drugačijih, ljepših snova od stvari, i od

nekog sjajnog puta, tih dostignutih visoravni gdje se nebo još

čudnije udružuje u napučenu zemlju zlom ili jakošću slučajeva.

Moj Bože, možda ja to samo samilosno starim, s tim da me razvedri

tek pokoja sićušna minuta, sućutna molitva, ugođajni vjetar.

Ti još uvijek ne napuštaš to zbunjujuće čitanje, ali sve je to

bez časti radosti i zdrava teka, podnošljive ustrajnosti u snu

A možda si nepripravan za tu današnju filozofiju bitka

Znaš da nećeš preći ni Rubikon, a nećeš ni ostaviti Boga

Zaista, nećeš ni psovati, ni buniti se, ni proklinjati, ni misliti

Onako kao da ti ništa drugo i ne preostaje u bdijenju prolazna dana.

OTVORENO SRCE U ŠIKARAMA, U SUNOVRATIMA STVARI

J. Conrad: A žalost dobrog čovjeka je uzvišena…

Čovjek plače, čovjek stenje u sutonu dneva, među jakim stvarima

To je kao život koji trči strmo, i uokolo, krivudajući pravo

A suza njegova brižno čisti prljavo vrijeme sudbine

Možda u visu duha ima samo perje plemenitosti i ništa više

Onako kao što u življenju ogromno sunce grije, a padaju kiše

Samo molitva zida vrline kojih gotovo da i nema više

Nema ni u srcu, ni na čelu, ni očima, u mrtvoj ruci

No, ona se ipak otvara velikom uznositošću u krvavoj buci

Tamo visoko u ljubav neba.

IZNENADNA DRHTAVICA, NITI PIJANE NUTRINE,

MIRIS BITI

Kao bez stvarnog razloga, kao bez nove lude pameti

zaigra u drhtavim prstima čudna, nestvarna nit

I s pogledom kao da se nestalan čovjek sam sebi sveti

gušeći bit.

A zadrhtim poput trske na jezeru, iznad istinite površine

koja kao da čeka da se i ona magličasto raspline

poradi odsjaja nutrine, i mirisa biti u meni…

Ubija me nemir oduševljenja što se priroda ne pretvara

i da vječno negdje miluje tišine, beznadno vara.

Učini se da je u tebi divna sveza zabitne duše

i to sa zemljom vode koja nagonski diše.

Tako je, ali ipak da te sitne psine guše

a tebi se samo samo moli, i samo samo piše…

ZAUZVRAT NJEŽAN I RASKOŠNO PROLAZAN,

NEZANIMLJIVO ZAMIŠLJEN

Zauzvrat ja sam još više umorno nježan

Onaj od rođenja u malom selu, u starom krevetu;

U životu toliko kišan, uplašen, strašljiv, snježan

A ipak usprkos svemu, i zaglušnom surovu svijetu…

Na gluposti i grubosti, hvatam se za srce i uzdah ruku.

Ponavljam čistoću svjetlosti u mome biću:

Plačem kad oni Strašni, Mrski i Opaki tuku

a dok u živom meni ustrajno radosti sviću.

Uvijek ću biti više mek i zamišljen, neuvjereno uvjeren

kao i to moje čelo zavisno od strujne dobrote.

Uvijek ću biti odsutan, mekan, topao, odmaklo snen

a samo, samo zadužen od iskrenosti i ljepote…

Iako tegoban, posustao, starinski strano star

nagrbljen na zalazu svih putova koji se mreže.

U meni neće prestati tinjati trunuti žar

i jačati misli sretno prisne, uznosite i svježe…

Ne zadržavam takav život zala i nedaća.

Niti se brojim u one koji će sve lijepo izdržati

Ne znam koliko u meni ono dobro suzi, a jača

Ali bezdano hoću živjeti, hoću pjevati, i hoću dati…

DJEČAK STARI I NAIVNI

Živi sjećanje na mrtve djeteline i trave

tamo u sjenicima gdje se varala mladost.

A sada kada su tako jezive i pokidane jave

živio bi kao nekad za radost.

I vratio se u one tanke dane

sa svim čudima i bez stvarne veze

s tim bi zametcima liječio stare rane

i crtao topole i breze.

I dalje onda družio život kao iluzije

s dječakom u sebi koji se samo smije,

a nikako ne razumije puške, rakete i mitraljeze

a ni odrastao dovoljno nije.

SAMOTNA MOLITVA

Sve više služim samotnoj molitvi

koja se skuplja na vjernim usnama.

U toj sam molitvi kojoj nisam bio

dovoljno odan

i vjernik u svima nama.

A sad stojim pred starim hramom

kao pred nagim sobom.

Zapravo pred oltarom u koji sam uvijek

bio neuspješno zagledan.

Valjda kako bih ostao i postao svetac sam sebi

i drobio kruh molitve,

skrušeno zadan.

Uzalud se gibam ispod neba

jer mi tako šapću krhka usta.

Samo me hrane čista ushićenja

i nadanja pusta…

STAR MJESEC U STAROJ KOSI

Svo nebo mi je sloboda besciljna

a stari mjesec zapleo se u moju nijemu kosu

pa što sad raditi u ovome što živim

da širim ruke ili pjesme zalivam,

brojim oblake ili čeprkam po nosu.

Legli mi mirisi u širine.

Razmišljam o bogatstvu strasti.

A u mrtvom mraku sa zbiljom se ogledavam

i pogledavam gdje ću to u ponor pasti.

Dao bih se psećem lavežu što mi goni korake u sjene

i prema nagloj upotrebi cesta –

Izbjegavajući one nemoguće i opake

i ljubeći one što se veru sami po kiši.

Pomozite mi da se izujem očima

i da nepoznate u njihovoj sreći grlim.

Prepustite me malim divnim raspoloženjima

kad mjesečinama pjanim toliko hrlim…

PJESMA JE ZANOSNO PUTOVANJE SOBOM

Ne mogu zaustaviti taj čudni potok stihova, jer toliko se

toga iskazalo po pravdi i kazni, i u grlu je ostalo

zaustavljenih krikova…

Samo su putovi od stihova postali prazni i isprazni,

a zanos je pjevao pticu sanjalicu.

Inače pjesma uvijek putuje sama, odavno i bez cilja i

bez plana, i rukuje se sa svima kao duševna reklama i

osama voljena od noći i dana. Pjesmom kao sobom,

kao putom

sunca i uzdarja, kao stihom koji najljepše ljubi usta.

Pjesnik se na kraju i ponaša kao razvodnik stiha,

kao na stablima života samo svoja grana.

Grana svoga krvotoka.

ZEMLJIN ZAVJET

Skupljaš po sebi nevažne duševne niti kako bi objasnio

sam zavjet rođenja, a to je onako kao da si cijeloga

života učio samo biti i postojati, postizati vrijeme i

nevrijeme, a sve to u ime nekog uzaludnog spašavanja

kobi, Neznanosti.

A ima u tome svijetu i dobrih putokaza, možda i više

od smušenih razlaza.

Uzaludno je nastojanje u smjeloj vjeri takvom koji

bez prestanka se nada svanuću od zalaza.

I to je onda kao kad bi život tekao kao po onoj divnoj

zadarskoj rivi među orguljama mora gdje sunce

u sutonu ima čaroliju živoga neba.

Bili bismo zemljini, bili bismo i čili, i svijetli, i živi

i imali bismo ljepote koje nam sve više treba, imali bi…

(Zadar, ljeta 2007.)

MLADI PJESNIK U ETERU

Ubrizgava riječi kao smušene injekcije u neka bolna

mjesta vremena.

I ponaša se tako kao da pjesnikom i nije…

Želim napustiti taj karavan stihova, ali me sputava

suvišna namjera, zapravo sve ono što se u tim

pjesmama krije.

Jesu li to razlozi bez razloga do Boga samoga, jesu li

stvari od neke više avanture duha i sluha, kao metafore

kad iskaču kao ribe iz nasukanih mreža?

Ribe su to divljeg rječnika, koje dolaze iz istog

mjesta gdje se samo smije, trabunja i pije…

Ipak, ja slušam i dalje, kako poeta jaši kao konjanik.

Najezda, i usput sve ruši, a posebno ono što bi moglo

vraćati starinski izgled neba i nepotrošivih zvijezda…

A možda tako duhovito pjesništvo ukida sama

sebe; ili se nameće, razmeće jače i svestranije…

I inače.

NISMOJESMO

Kad ih spominješ, kad ih čitaš, kad ih osjećaš,

- Oni opet kao da ožive, kao da nastave tako dalje i

najdalje.

A ti hoćeš saznati jesmo li, nismo li, da li i mrtvi žive

i kamo ih to život ponovno šalje?

No, kad spoznaš da to samo sanjamo, valjda

kako bi se zajedno našli u istom vlaku, ali ne da se

jedni drugima po usudu sklanjamo, jer dišemo na

istome živome zraku…

Zaista, čudne su to stvari, neznano moguće, i

to između dobna i zagrobnoga života čovjeka.

Svi mi znamo da smo još bdjeli zajedno kao ono

jučer, a onda nastupa razlaz dovijeka.