Shakespeare i Matica hrvatska

SHAKESPEARE, Wiliam

(Stratford na Avonu, 23.IV.1564. – Stratford na Avonu, 23.IV.1616.), engleski dramatičar, pjesnik i glumac. Ne postoje dokazi, ali je vrlo vjerojatno da je u Stratfordu završio gimnaziju, stekavši obrazovanje koje je pružao standardni elizabetanski program (Plaut, Seneka, Ovidije, Ciceron, Biblija). Godine 1582. oženio se Annom Hathaway, koja mu je u sljedeće tri godine rodila troje djece (Susannu, Hamneta i Judith). Slijedi sedmogodišnje razdoblje koje nije ostavilo nikakve bilješke o Shakespeareovu životu. Pretpostavlja se da je bio vojnik, da je radio kao učitelj ili se pridružio skupini putujućih glumaca. Neki od tih poslova odveo ga je u London gdje se posvećuje kazalištu.

Iako je puritanski London općenito bio nenaklonjen kazalištu, brojni su plemići bili pokrovitelji dramske umjetnosti i poezije. Tako je i Shakespeare svoja prva djela, poeme Venera i Adonis (1593.) i Lukrecija (1594.), objavljene za vrijeme kuge, posvetio Henryju Wriothesleyu, grofu od Southamptona. Ubrzo zatim (1594.), kad je jenjala epidemija, postaje članom glumačke družine Lord Chamberlain’s Men, koja je djelovala na dvoru kraljice Elizabete. U družini je glumio najbolji tadašnji engleski glumac, R. Burbage, a predstave su se od 1599. godine igrale u novosagrađenom londonskom kazalištu Globe, kojega je Shakespeare bio suvlasnikom. Nakon smrti kraljice Elizabete (1603.) Shakespearea je pod okrilje uzeo kralj Jakov I.

Shakespeareovo stvaralaštvo može se uvjetno podijeliti u dvije cjeline. Do 1600. godine nastaju djela u kojima prevladava vedrina i humor: do tada je napisao sve »kraljevske drame« (osim Henrika VIII., 1612.) i deset komedija, te dvije tragedije (Tit Andronik, 1590. i Romeo i Julija, 1595.). Od 1600. slijedi razdoblje obilježeno tragičnim raspoloženjima. Tada nastaje ostalih osam tragedija i djela koja se nazivaju romancama (ranije je Shakespeare napisao nekoliko pjesama objavljenih u zbirci Zaneseni hodočasnik, 1599., i već spomenute dvije poeme).

Oko 1611. godine povukao se u Stratford, gdje je umro i pokopan u crkvi sv. Trojstva. Iako danas postoji mnogo dokaza o Shakespeareu kao autoru djela napisanih pod tim imenom, još se uvijek povremeno otvara »pitanje autorstva« (F. Bacon, C. Marlowe, E. de Vere, Ph. Sidney).

Za Shakespeareova života objavljeno je 14 njegovih drama, uglavnom tekstovi s mnogo pogrešaka i bez imena autora. Shakespeareovi prijatelji, glumci J. Heminge i H. Condell priredili su mu 1623. prvo izdanje sabranih djela (First Folio) koje je sadržavalo sve drame osim Perikla i Dva plemenita rođaka. Soneti su prvi put objavljeni 1609. godine.

Izvorne priče u Shakespearea su rijetke (Izgubljen ljubavni trud, San ivanjske noći, Vesele žene windsorske, Oluja, Feniks i grlica, Soneti). Za historije ponajviše duguje R. Holinshedu (Kronika Engleske, Škotske i Irske, 1587.) i E. Hallu (Ujedinjenje plemenitih i slavnih obitelji York i Lancester, 1548.). U ostalim djelima vidljivo su na njega utjecali Homer, Plaut, Tit Livije, Ovidije, Seneka, Plinije st., Plutarh, Apijan, Lukijan, F. Petrarca, G. Boccaccio, G. Chaucer, L. Ariosto, E. Spencer, J. Lyly, commedia dell’arte, Th. Lodge, R. Greene, Th. Kyd, Ch. Marlowe i dr.

S ukupno 38 iznimnih dramskih djela stekao je ime najznačajnijeg svjetskog dramskog pisca. Napisao je: 10 historijskih drama – Kralj Ivan (1590/91.), Rikard Drugi (1595.), Henrik Četvrti 1-2 (1596/97; 1597/98.), Henrik Peti (1599.), Henrik Šesti 1-3 (1589-92; 1590/91; 1590/91.), Rikard Treći (1591-93.), Henrik Osmi (1612/13.); 10 tragedija – Tit Andronik (1589.), Romeo i Julija (1595.), Julije Cezar (1599.), Hamlet (1600/01.), Othello (1603/04.), Kralj Lear (1605.), Macbeth (1606.), Antonije i Kleopatra (1607.), Timon Atenjanin (1605.), Koriolan (1608.); 11 komedija – Komedija zabluda (1591.), Kroćenje goropadnice (1593.), Dva veronska plemića (1590?), Izgubljen ljubavni trud (1594-95.), San ivanjske noći (1595.), Mletački trgovac (1596/97.), Vesele žene windsorske (1597.), Mnogo vike ni za što (1598.), Kako vam drago (1599.), Na Tri kralja ili Kako hoćete (1601.), Dva plemenita rođaka (1613.); dvije tzv. mračne komedije ili problemske drame – Troilo i Kresida (1602.) i Mjera za mjeru (1604.); novooblikovanu komediju Sve je dobro što se dobro svrši (1604.); četiri tragikomedije – romancu Periklo (1607/08.), poetski oblikovanu legendu iz pretkršćanskog doba Cymbeline (1609.), Zimsku priču (1609.) i Oluju (1611.) koja se drži Shakespeareovom kazališnom oporukom; dvije poeme – Venera i Adonis (1593.), i Lukrecija (1594.); zbirku od 20 pjesama Zaneseni hodočasnik, 1599. (samo 5 njih napisao je Shakespeare); poetsko djelo Ljubavna jadikovka (1603-04.); ljubavnu elegiju Feniks i grlica (1601.), te Sonete, 1591-1604. (1-126 upućeni su neimenovanom mladiću; 127-152 »crnoj gospi«; 153-154 opisuju Kupida) koji se smatraju najljepšom ljubavnom poezijom.

Shakespeare je živio u vrijeme kada su ideje i društvene strukture uspostavljene u srednjem vijeku još uvijek formirale ljudske misli i ponašanje. Kraljica Elizabeta I. bila je poslanik Božji na zemlji. Autoritet Rima ipak je bio uzdrman (M. Luther, J. Calvin), širila su se nova politička uvjerenja (N. Machiavelli), pa je za to vrijeme karakteristično prožimanje novih i starih ideja. U Hamletu, najznačajnijem dramskom djelu svjetske književnosti, jasno se odražava rastući nemir i skepticizam (»Nešto je trulo u državi Danskoj«; »Vrijeme je razglobljeno«).

U svojim dramama Shakespeare je stvorio čitav niz nezaboravnih likova: pozitivnih (Tezej, Hipolita, Antonio, Orlando, Rosalinda, Isabella), negativnih (Rosencrantz, Guildestern, Jago, Goneril, Regan), tragičnih (Hamlet, Othello, Lear), duhovitih (John Falstaff), nevinih (Desdemona, Ofelija, Cordelia, Marina, Taisa, Hermiona, Lukrecija), mračnih (Rikard III, Lady Macbeth, Seksto Tarkvinije), vedrih (Petruccio, Lisandar, Demetrije, Porzia, Viola, Sebastijan, Miranda, Ferdinand), bajkovitih (Ariel, Kaliban, Oberon, Malik), prikazavši kroz njih nebrojene aspekte čovjekove ličnosti.

Shakespeareovo jezično bogatstvo treba promatrati u kontekstu tadašnjih engleskih jezičnih zbivanja. To je doba kad je engleski jezik prisvajao i prilagođavao riječi i fraze iz drugih jezika (grčkog, latinskog, modernih romanskih jezika), u čemu su prednjačili E. Spencer, Ph. Sidney, Ch. Marlowe i W. Shakespeare, prihvativši oko 30.000 novih riječi. Procjenjuje se da je upravo Shakespeare skovao njih oko 1.700.

Shakespeareov jezični stil obilježen je renesansnim humorom koji često obiluje opscenostima zasnovanima na tradiciji srednjovjekovnih farsi, bujnim jezikom koji ravnopravno koristi visoku retoriku i vulgarni izričaj, te mnogobrojnim igrama riječi. Dramski sukobi izviru iz povijesnih sukoba, sukoba porodica, sukoba unutar ličnosti, iz slučaja ili zamjene. Shakespeareovo kazalište proširilo je očekivanja o onome što se može postići karakterizacijom, zapletom, jezikom i žanrom. Dramu u drami, postupak koji se često javlja u engleskoj renesansnoj drami, Shakespeare je maestralno primijenio u Hamletu (»Klopka« putujuće glumačke družine) i Snu ivanjske noći (predstava nevještih obrtnika-glumaca o Piramu i Tizbi) te u Kroćenju goropadnice, komediji koja je, osim uvoda, zapravo cijela predstava u predstavi.

Shakespeareova djela prevedena su na sve veće svjetske jezike, a jednim od najuspješnijih prijevoda smatra se onaj A. W. Schlegela i L. Tiecka (1833.) na njemački jezik. Najstariji hrvatski prijevod jednog odlomka iz Shakespearea govor je kraljice Mab iz Romea i Julije (1.4) koji je 1836. u prozi i u deseteračkom stihu preveo bistrički župnik I. Krizmanić (Flundra / Senje zrokujuča polag / Šakspeara / Najglasovitijega Dramatickoga / Pismenika, od 1564. do 1616. živučega). Svi prijevodi prije M. Bogdanovića pohrvaćivali su Shakespearea iz njemačkih i talijanskih prijevoda. Jedina su iznimka prijevodi P.A. Kazalija koji je zaslužan za prvi cjeloviti prijevod neke Shakespeareove drame (Jul Ćesar, 1853.).

Prije prvih prijevoda Shakespereovih djela u izdanju Matice hrvatske na hrvatski su jezik već bila prevedena, ponajviše s njemačkog, ova Shakespeareova djela: A. Harambašić (Rikard III; Mletački trgovac; Julij Cezar; Hamlet; Macbeth; Perikle; Zimska priča; dio Noći sv. Triju kralja), M. Šenoa (oba dijela Henrika IV; Kako vam drago; Kralj Lear; dio Noći sv. Triju kralja), M. Bogdanović (Komedija zabluda; Konac djelo krasi; Otelo), N. Andrić (Antonij i Kleopatra; Troilo i Cressida; dio Noći sv. Triju kralja), Š. Dimitrović (Julij Cezar; Vesele žene windsorske), A. Šenoa (Romeo i Julija; Mnogo vike ni za što), S. Španić (Ukroćena goropad; San ljetne noći), H. Badalić (Koriolan), P. Brani (Otelo), J. Karlović (Otelo), A. Kazali (Jul Ćesar), A. Krespi (»ustrišci« iz Julija Ćesara, Rikarda III, Macbetha, Kralja Ivana, Romea i Julije te Otela), S. Miletić (dio Noći sv. Triju kralja), J. Miškatović (Kralj Lear), V. Nazor (Macbeth), J.E. Tomić (Vesele žene windsorske), I. Trnski (Otelo), I. Velikanović (Otelo), I. Vojnović (Macbeth po Maeterlincku), A. Zoričić (Hamlet).

Za prve prijevode Shakespearea objavljene u Matici hrvatskoj u nizu izvanrednih izdanja (1919.-1927.) zaslužni su M. Bogdanović (9), M. Šenoa (1) i V. Krišković (1). Slijedila su dva nedovršena niza sabranih djela: prvi (1947.-1960.) s prijevodima M. Bogdanovića (12), J. Torbarine (3) i S. Ježića (1); drugi (1969.-1990.) s prijevodima J. Torbarine (3), M. Bogdanovića (3), A. Šoljana (3), L. Paljetka (1), T. Ladana (1) i M. Marasa (8). Sabrana djela (2006.-2007.) preveo je Mate Maras. Kako navodi Bogdanović u Uvodu Otelu (MH, 1919.) »Matica hrvatska preuzela je zadaću da popularizira Shakespearea«. Tako sva Matičina izdanja u uvodima, predgovorima, pogovorima i bilješkama donose obilje podataka o Shakespeareu i njegovu djelu, analize pojedinih komada, obavijesti o kazališnim izvedbama, spoznaje zasnovane na iskustvima prevoditelja i one prenesene iz bogate literature o Shakespeareu, objašnjenja manje poznatih pojmova i imena, te brojne osvrte na probleme prijevoda, kako one koji se tiču načela prevođenja pojedinih prevoditelja, tako i one koje raščlanjuju sporna ili teško prevediva mjesta.

Osnovno formalno jezično obilježje Shakespeareovih djela je jampski pentametar, nerimovani stih sastavljen od pet dvosložnih stopa s naglaskom na drugom slogu (»blank verse«), koji je u engleski jezik uveo H. Howard (Aeneid, 1554.), a C. Marlowe učinio glavnim stihom engleske drame elizabetanskoga razdoblja. Najznačajnijim autorima koji su pisali ovim stihom smatraju se S. i J. Milton (Paradise Lost, Paradise Regained). Taj je stih hrvatskim prevoditeljima donio mnoge nevolje: držali se oni u prijevodu jampskog deseterca (V. Krišković, M. Bogdanović) ili jampskog dvanaesterca (J. Torbarina) – uvijek su se javljale poteškoće (ponajviše zbog hrvatskog akcenatskog sustava i duljine hrvatskih riječi) koje su otežavale razumljivost i često povećavale broj stihova.

Novinu u tom pogledu predstavlja Marasov prijevod sabranih Shakespeareovih djela (2006.-2007.), gdje prevoditelj poštuje načelo »stih za stih« te, osim u poetskim djelima s ritmom i rimom (i, iznimno, u Henriku Šestom), više ne broji slogove, nego u prijevod prenosi broj informacija, načelno pet, sadržanih u Shakespeareovu stihu (»pentasintagma«). Uz obilno korištenje bogate hrvatske jezične tradicije, a pridržavajući se načela prevođenja koja nastoje oko vjernosti, ljepote i razgovijetnosti, Mate Maras je u hrvatski jezik uspješno prenio i dubinu Shakespeareovih misli i njegov stil obilježen rječničkim bogatstvom i brojnošću jezičnih figura.

Shakespeareovu poeziju prevodili su na hrvatski A. Krespi, I. Trnski (Vienac 1873.), F. Becić (Vienac 1882.), V. Krišković (Hrvatska revija 1939.). Sve Shakespeareove sonete prvi je preveo D. Angjelinović (Zagreb, 1951.). Matica hrvatska objavila je Sonete (izbor) u prijevodu Ž. Čorak i Z. Mrkonjića (1996.). Iste je godine u Matici objavljen i Marasov prijevod poeme Venera i Adonis. Prije Sabranih djela sonete su preveli i L. Paljetak (Zagreb, 1984.), M. Maras (Zagreb, 1993; Varaždin 1996.) i, na kajkavski, Željko Funda (Varaždinske Toplice, 2000.).

Prva predstava na Shakespeareov tekst u Hrvatskoj bila je Romeo i Julija, Tragedija u 3 činah u izvedbi Domorodnog teatralnog društva (1841.). Riječ je o adaptaciji njemačkoga predloška (Ch. F. Weisse), a prijevod je dotjerao i dopunio D. Demetar. Hrvatsko zemaljsko kazalište do 1870. spremilo je još četiri Shakespeareova komada po njemačkim obradama: Ljubav sve može ili Ukroćena tvrdokornica (1863), Mletački trgovac (1867), Mnogo vike ni za što (1868) i Romeo i Julija (1870). A s vjerodostojnijim izvedbama Shakespearea, iako ni tada još to nisu bili prijevodi s engleskog jezika (izuznimka je Henrik IV.), Zagreb se susreće tek za Miletićeve intendanture (1894-98.), kada je prikazano petnaestak Shakespeareovih komada (osam premijera). Sustavan pristup Shakespeareu obilježila je umjetnička suradnja Bogdanović – Gavella – Babić, pod intendantom J. Benešićem, gdje je Bogdanović ugovorom bio obavezan prevesti jedan Shakespearov komad godišnje. Značajniji redatelji Shakespearea bili su A.Verli, I. Raić, T. Strozzi i B. Gavella.

Utjecaj Shakespeareov u Hrvatskoj vidljiv je u djelima mnogih pisaca, a posebice D. Demetra, S. Vraza, A. Nemčića, M. Bogovića, I. Tkalca, F. Markovića, J. Jurkovića, J. Kozarca, A. Kovačića, E. Kumičića, V. Nazora, I. Brešana, L. Paljetka.

Shakespeare u periodici i izdanjima Matice hrvatske:

Vienac. A. Pavić: Shakespearov Otelo i Voltaireova Zaira. II, 46/1870. 728–736; Shakespeare: Soneti. (I–VI). V. 47/1873, 741; 757; 773; [Anonimno]: Wiliam Shakespeare. (Sa slikom). VIII. 41/1876. 672–674; 688–691; [Anonimno]: Wiliam Shakespeare. VIII. 41/1876. 673; Shakespeare: Suze. Sonet. Preveo F. Becić. XIV. 26/1882. 407–408; [Anonimno]: Shakespeare i Baco. XV. 35/1883. 569–571; Shakespeare: Iz »Koriolana«. Čin peti, prizor treći. XX. 46/1888. 721–723; Shakespeare: Koriolan. XXI. 2/1889. 26–28; J. Pasarić: Hamlet. Tragedija u pet čina od W. Shakespearea, po A. W. Schlegelu preveo August Harambašić. XXI/1889. 43. 681–684; 696–702; J. P.: Macbeth. Tragedija W. Shakespearea, po Schilleru preveo August Harambašić. XXIII. 44/1891. 699–702; William Shakespeare: San ljetne noći. (A midsummer–night’s dream.). Komedija u 5 činova. Preveo Stjepko Španić. XXVII. 2/1897. 22–26; 36–39; 54–56; 69–71; 86–88; 98–102; 116–119; 132–138; Vl. Dukat: Shakespeareov »Troilo i Kresida«. XXXI. 21/1899. 339–341; 352–355; Vladoje Dukat: Shakespeareov »Otelo« i njegov historički izvor. XXXIII. 46/1901. 931–933.

Izvanredna izdanja Matice hrvatske (1919.-1927.):

Kralj Lear (prev. M. Bogdanović, 1919., Uvod / M. B.); Otelo (M. Bogdanović, 1919., Uvod: O životu i radu W. Shakespearea / M. B.); Julije Cezar (M. Bogdanović, 1920., Uvod / M. B.); Ukroćena goropadnica (M. Bogdanović, 1922., Uvod / M. B.); Na tri kralja ili Kako hoćete (M. Bogdanović, 1922., Uvod / M. B.); Prvi dio Kralja Henrika IV. (M. Šenoa, 1922); Kralj Rikard III (M. Bogdanović, 1923., Uvod / M. B.); Oluja (M. Bogdanović, 1924., Uvod / M. B.); Mnogo vike ni za što (M. Bogdanović, 1926., Uvod / M. B.); Hamlet (V. Krišković, 1926., Uvod / V. K.); Romeo i Julija (M. Bogdanović, 1927., Uvod / M. B.).

Sabrana djela Williama Shakespearea, urednik J. Torbarina (1947.-1960.):

San Ivanjske noći (M. Bogdanović, 1947. [1948!], Predgovor / J. Torbarina); Mletački trgovac (M. Bogdanović, 1947. [1948!], Predgovor / J. T.); Vesele žene windsorske (J. Torbarina, 1948., Predgovor / J. T.); Hamlet (M. Bogdanović, 1950., Uvod / J. T.; 2. matičino popravljeno izd. 1956. Uvod / J. T.); Kralj Lear (M. Bogdanović, 1950. 2. izd.); Otelo (M. Bogdanović, 1950. 2. izd.); Romeo i Julija (M. Bogdanović, 1950. 2. izd.) Julije Cezar (M. Bogdanović, 1951. 2. izd.); Na tri kralja ili Kako hoćete (M. Bogdanović, 1951. 2. izd., Pogovor / M. B.); Oluja (Milan Bogdanović, 1951. 2. izd., Mjesto pogovora / M. B.); Rikard III (M. Bogdanović, 2. izd., Pogovor / M. B.), Mnogo vike ni za što (M. Bogdanović, 1952. 2. izd., Pogovor / M. B.); Kako vam se sviđa (S. Ježić, 1951. [1952!]); Ukroćena goropadnica (M. Bogdanović, 1952. 2. izd., Pogovor / M. B.); Mjera za mjeru (J. Torbarina, 1957., Predgovor / J. T.); Troilo i Kresida (J. Torbarina, 1960., Predgovor: Troilo i Kresida / J. T.).

Izdanja Nakladnog zavoda Matice hrvatske (1969.-1990.):

Macbeth (J. Torbarina, 1969., Predgovor / J. T.); Koriolan (M. Bogdanović, 1969., Predgovor: Koriolan, Napomene o Koriolanu / M. Engelsfeld); Timon Atenjanin (A. Šoljan, 1970., Predgovor: Timon Atenjanin / A. Š.); San Ivanjske noći (M. Bogdanović, 1970., Predgovor: San Ivanjske noći / J. T.); Otelo (M. Bogdanović, 1976., Predgovor: Otelo, napomene o Otelu / M. E.); Romeo i Giulietta (J. Torbarina, 1976., Predgovor: Romeo i Giulietta / J. T.); Izgubljeni ljubavni trud (L. Paljetak, 1977., Predgovor: Izgubljen ljubavni trud / L. P.); Sve je dobro što se dobro svrši (A. Šoljan, 1977., Predgovor: Sve je dobro što se dobro svrši / A. Š.); Tit Andronik (T. Ladan, 1977., Predgovor: Tit Andronik / J. T.); Kralj Ivan (M. Maras, 1978., Predgovor: Kralj Ivan / M. M.); Hamlet (J. Torbarina, 1979., Predgovor / J. T.); Henrik VI (M. Maras, 1979., Predgovor: Tri dijela kralja Henrika VI / M. M.); Henrik VIII (M. Maras, 1979., Predgovor: Henrik VIII / M. M.); Oluja (A. Šoljan, 1979., Predgovor / J. Kott); Mletački trgovac (M. Maras, 1981., Predgovor: Mletački trgovac / J. T.); Rikard III (M. Maras, 1982., Predgovor / G. Gračan); Vesele žene windsorske (J. Torbarina, 1982., Predgovor / J. T.); Antonije i Kleopatra (A. Šoljan, 1987., Predgovor: Antonije i Kleopatra / A. Š.); Mjera za mjeru (J. Torbarina, 1987., Predgovor: Mjera za mjeru / J. T.); Periklo (Luko Paljetak, 1987., Predgovor: Periklo / L. P.); Dva veronska plemića (M. Maras, 1988., Predgovor: Igre ljubavi i prijateljstva / I. Šoljan); Cymbeline (J. Torbarina, 1990., Predgovor: Cymbeline kao »oteta« romanca / J. Ciglar-Žanić); Kralj Lear (A. Šoljan, 1990); Troilo i Kresida (J. Torbarina, 1990., Predgovor / J. T.); Zimska priča (M. Maras, 1990., Predgovor / M. M.).

Prva Sabrana djela Wiliama Shakespearea na hrvatskom jeziku izlaze u Matici hrvatskoj (2006.-2007.) u prijevodu M. Marasa:

Knjiga prva — Historije (Kralj Ivan, Rikard Drugi, Henrik Četvrti, 1-2, Henrik Peti, Henrik Šesti, 1-3, Rikard Treći, Henrik Osmi); Knjiga druga — Tragedije (Tit Andronik, Romeo i Julija, Julije Cezar, Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth, Antonije i Kleopatra, Timon Atenjanin, Koriolan); Knjiga treća — Komedije (Komedija zabluda, Kroćenje goropadnice, Dva veronska plemića, Izgubljen ljubavni trud, San ivanjske noći, Mletački trgovac, Vesele žene windsorske, Mnogo vike ni za što, Kako vam drago, Na Tri kralja, Dva plemenita rođaka), Knjiga četvrta — Romance i poezija (Troilo i Kresida, Mjera za mjeru, Sve je dobro što se dobro svrši, Periklo, Cymbeline, Zimska priča, Oluja; Venera i Adonis, Lukrecija, Zaneseni hodočasnik, Ljubavna jadikovka, Feniks i grlica, Soneti).

Važnija literatura:

V. Dukat, Slike iz povijesti engleske književnosti, Zagreb 1904; M. Nehajev, Studija o Hamletu, Zagreb 1917; M. Gjuranec, Predavanja o otkrićima na Danteu: problem o čovjeku po Danteu, Shakespeareu, Goetheu, Victor Hugou, Mažuraniću i Njegošu: komparacija, 1927; V. Krišković, Shakespeare: predgovori dramama, Zagreb 1935; A. Haler, Iz tuđih književnosti, Zagreb 1941; I. Hergešić, Shakespeare u Hrvatskoj (Uz novo izdanje Shakespeareovih djela u nakladi Matice hrvatske), Hrvatsko kolo, god II, br. 2-3, Zagreb, travanj-rujan 1949; I. Hergešić, Shakespeare, Moličre, Goethe: književno-kazališne studije, Zagreb, 1957; R. Filipović, Englesko-hrvatske književne veze, Zagreb 1972; M. Engelsfeld, Hrvatski prevoditelji Shakespearea, Zagreb, 1989; I. Vidan, Engleski intertekst hrvatske književnosti, Zagreb 1995; M. A. Bužan, Shakespeare – ljubav i dužnost u tragedijama: Antonije i Kleopatra, Kralj Lear i Hamlet: magistarski rad, Zagreb, 1998; J. Ciglar-Žanić, Neka veća stalnost: Shakespeare u tekstu i kontekstu, Zagreb, 2001; N. Govedić, Varanje vremena: Shakespeareova retorička i medijska sadašnjica, Zagreb, 2002; B. Senker, Bard u Iliriji: Shakespeare u hrvatskom kazalištu, Zagreb, 2006; I. Lupić, Prijetvorni subjekt: transtekstualni okviri Shakespeareovih Soneta, Zagreb, 2007; M. Maras, Pogovor, u: Romance i poezija, Zagreb 2007.