Rituali gladi

Glad je čudan, trajan, nepromjenjiv, pa ipak gotovo svakidašnji osjećaj.* Poput zime kojoj nema kraja. Nešto sivo, sumorno. Nica je nekad, kad su mauricijske tete govorile o njoj, bila mjesto užitaka, modro more, palme, sunce, lutka princa Karnevala, mnoštvo cvijeća i limuna, blage večeri pod baršunastim nebom, i ona osvijetljena krivulja kojoj su se divile s pristanišnog šetališta, Pauline je govorila: "Moja rijeka dijamanata".

Kad su stigli, Ethel je zadrhtalo srce kao na početku neke nove pustolovine. Mistral je raščistio obzorje, visoki su vrhovi bili prekriveni snijegom, a na bijeloj šljunčanoj plaži kupačice su izvodile švedsku gimnastiku; plavokosa, preplanula djeca kupala su se gola u moru.

A bilo je i Talijana! Bili su vrlo mladi, vrlo zgodni, nisu djelovali ozbiljno u svojim zelenim uniformama i kapama s pijetlovim perom. Gledali su djevojke! Govorili su francuski račlajući, svirali su u vojničkoj glazbi, slikali akvarele.

Ethel je cijele dane provodila na suncu, u malim uvalama u četvrti Lazareti. Osjećala je potrebu za tim kao nekim oblikom opijenosti. Dugo je plivala u hladnom moru po kojem su lelujale meduze, zatim je na plaži čekala da sunce osuši svaku slanu kap na njenoj koži. Nije bilo nikoga. Osim, s vremena na vrijeme, pokoja žena s djecom, nekoliko staraca. Najčešće, nitko. Pusto obzorje, bez ijednog broda, bez ijedne ptice.

Jedanput se uplašila. Muškarac od pedesetak godina joj je prišao, pokazivao je svoju golotinju. Ustala je i otišla ne gledajući ga. Drugi put, dvojica mladića htjeli su joj prepriječiti prolaz kad se penjala na stijene. Skočila je u more, otplivala što je dalje mogla prema pučini, zatim se popela na nasip, nedaleko od uzgajališta školjaka. Poslije se vratila u uvalu po svoje stvari. Nije o tome govorila Justini. Mislila je da je odgovorna sama za sebe. Bio je to njezin način sudjelovanja u ratu.

Koža joj je dobila toplu smeđu boju, kosa joj je postala zlatna. Voljela je prijeći prstima po koži potkoljenice i osjetiti glatkoću, slijediti tanke svijetle pruge, poput pergamene.

* * *

Počelo im je nedostajati novca. Ušteđevina koju je Justine skupila prodajući ono što je izmaknulo pohlepi ovrhovoditelja, bila je poprilično načeta početkom zime. Trebalo im je ugljena za peć, piljevine, petroleja za svjetiljke, kad nestane struje. Stan je bio na posljednjem katu stare bezimene zgrade iznad luke, pogled je bio divan, ali je hladnoća prodirala kroz lim na krovu, a kroz mansardne prozore strujao je propuh. Zbog moratorija na plaćanje stanarine (uostalom, još su bili u ratu, zar ne?), kućevlasnici više nisu obavljali popravke, kiša je u slapovima padala u kuhinju, WC, a Justine je postavila svoje lonce s paprati ispod žlijebova, posadila je salatu i mrkvu u žardinijerama na balkonskoj ogradi. Alexandre je miješao osušene listove mrkve i racionirani duhan, tvrdio je da imaju blago slatkasti okus virdžinke.

Malo-pomalo svakodnevica je zauzela važno mjesto. Bilo je to kao da su vam oči stalno prikovane za tlo, u potrazi za nečim, za novčićem, pribadačom, opuškom. Na ulicama, u dvorištima zgrada, osjećao se okus plijesni, miris dima. Ethel se uspinjala vijugavom cestom iznad mora gurajući bicikl natovaren namirnicama, povrćem, drvom za ogrjev. Osjećala je vonj podruma uza zidove, mračni su zadasi navirali iz podrumskih prozora. Zadrhtala bi kao nekad kad je silazila u podrum u Ulici Cotentin, stežući čvrsto služavkinu ruku, dok su išle po boce vina ili da napune krumpirom košaru od vrbova pruća.

Trebalo je odlaziti sve dalje, sve ranije. Na tržnici je sve bilo skupo. Sve se prodavalo. Ethel je kupovala listove repe, listove bundeve, listove kupusa. Biti s Mauricijusa (pa makar podrijetlom), iz zemlje "margozes" (amargos, nejestivi) značilo je prednost, jer ste od ostataka šafrana i karija u prahu znali prirediti hranu za kuniće.

Oko podneva nije se na tržnici više moglo naći bogzna što. Između praznih tezgi kružile su sjene, starci, prosjakinje, koji su nabadali otpatke vrhom štapa i trpali ih u svoje platnene vrećice. Nagnjilo povrće, natučeno voće, zeleno korijenje, otpatke, lupine. Tihi poput pasa, pognuti, umotani u rupce, deke, crnih ruku, predugih noktiju, ušiljena lica, kukastih noseva, izvinutih brada. Kotač bicikla klizio je po smeću, pedala je udarala Ethel po listu noge, nije morala pritiskati zahrđalo zvonce, sjene su se razmicale otvarajući joj prolaz, zastajale, okrenuvši glavu, gledajući je ispod oka.

Jedna od njih, neka pogrbljena mršava starica odjednom je podigla glavu i Ethel se trgnula, jer joj se učinilo da je prepoznala crno obrubljene oči i rumenilom namazane obraze Maude. Srce joj je snažno lupalo dok je žurila prema izlazu s tržnice gurajući bicikl. Zatim je, pritišćući svom snagom pedale, odjurila kroz labirint staroga grada, progonjena licem starice, njezinim nosom poput kljuna ptice grabljivice, sivim očima ocrtanim ugljenom, naboranim ustima zamrljanim ružem, a osobito izrazom tog lica, izrazom pohlepe i tuge. Istovremeno je, kao da samu sebe pokušava uvjeriti, ponavljala – ne, to nije ona, to nije Maude, to je samo neka napuštena starica koja polako umire od gladi.

O tom susretu nije ništa rekla Justini. Kako bi se ta neprijateljica obitelji, ona zbog koje je izbio skandal, ona koja je bila tamo u vrijeme kad je počelo Alexandrovo propadanje, mogla pretvoriti u tu prosjakinju koja skuplja trulo povrće da preživi!?

* * *

Ethel je razmišljala. Na neki način, bilo je u tome pravde. Svi su oni bili kažnjeni, napušteni, izdani, kao da im je uzvraćeno za njihovu nekadašnju oholost. Vjetrogonje, "umjetnici", špekulanti, zelenaši, grabežljivci. I svi oni koji su oholo isticali svoju moralnu i intelektualnu nadmoć, rojalisti, furijeristi, rasisti, suprematisti, mistici, spiritisti, sljedbenici Swedenborga, Claudea de Saint-Martina, Martineza de Pasquallya, Gobineaua, Rivarola, morasovci, kolporteri monarhističkih novina, pacifisti, pristalice münchenskog sporazuma, kolaboracionisti, anglofobi, keltomani, pobornici oligarhije, anarhisti, imperijalisti, kagulari i ligaši. Svih tih godina oni su bili u prvim redovima, kočoperili su se na svojim tribinama, govorili bez predaha, držali svoje protužidovske, protucrnačke, protuarapaske govore, razmetali se kao pravednici i junačine. Svi oni koji su, poput Alexandrea Bruna, drhtali nad svojim povlasticama, čekali veliki dan gnjeva, boljševičku revoluciju, urotu anarhista. Oni koji su se okupili na Zimskom velodromu da plješću oslobođenju Charlesa Maurrasa, oni koji su poticali Ligu protiv Daladiera, koji su bili nezadovoljni kad se La Rocque povukao, koji su pljeskali Piju XI. i Hitleru kad su pozivali na istrebljenje komunista. Oni koji su zahtijevali smrt na suđenju Nguyęn Ai Quocu kad je tražio pravo Indokine na nezavisnost, oni koji su pljeskali javnom pogubljenju profesora Nguyen Thai Hoca jer je proglasio nezavisnost Annama, svi oni koji su čitali Paula Chacka, J.-P. Maxancea i L.-F. Célinea, koji su se smijali gledajući u novinama Carbove crteže: "Hopa! Francuska više nije domovina onih bez domovine!" Kip Slobode u New Yorku koji visoko podiže sedmokraku baklju, s potpisom: "Oncle Sem"!

Sad se njihov svijet srušio, raspao, pretvorio u kanalsku vodu. Sad su i oni bili osuđeni da lutaju kao sjene, bez nade, prisiljeni da jedu otpatke, lupine i trulo korijenje, kao da jedu zemlju, ugljen i željezo, u toj zimi bez kraja.

Novi svijet koji su prizivali nije došao. Vjerovali su za sebe da pripadaju rasi vlastele, potomaka gospodara i vladara koji su podčinili svijet svojim željama. Stvarnost im je jedva otvorila oči. Bili su vraćeni svojim imaginarnim obiteljskim imenima, potomci "druge rase". Još nisu posve shvatili. Nisu vidjeli ništa od onoga što je dolazilo.

Što su još čekali? Neki su čekali da Englezi koje su mrzili još od bitke kod Grand Porta, izdajnički Englezi koji su se iskrcali na Nesretnom rtu i projahali kroz polja trske u Mapouu omotavši konjima kopita da iznenade zaštitnicu Francuza u Port Louisu, podli Englezi iz Mers el-Kebira koji su uništili francusku flotu ne ostavivši joj nikakvu šansu, koji su odbili boriti se u Dunkerqueu, da i ti Englezi napokon padnu sa svojeg trona i pognu glavu kao što su je oni pognuli, da i oni dožive sramotu crno-crvenog barjaka sa zlokobnim paukom!

* * *

Malo-pomalo svijet se sužavao. Htjeli su vladati, za ostvarenje svojih ciljeva bili su spremni na sve gadosti. Sad su shvatili da okupator neće praviti nikakvu razliku između njih i ostalih, da će biti posječeni i ubrani kao i oni koje su prezirali, svi oni prosjaci i bezimeni, oni bez zvijezde, rođeni da ih služe.

Neki su ipak uspjeli plivati, prema onome što je Ethel čula od generalice Lemercier, kojoj je od ogorčenja jezik bio još opakiji. Lukavi Chemin, među ostalima, koji je svoju bilježničku kancelariju stavio u službu Njemačke i upisao u svoje registre inventar opljačkanih i na dražbi prodanih židovskih dobara. Bilo je i gorih: Talon, smrdljivi Talon, priljepuša novih gospodara, koji se proglasio upraviteljem poduzeća i najamnih kuća oduzetih Židovima, i na Bulevaru Capucines (na broju 9), a zatim u Ulici Montmartre, s nekim Labroom i Championom, otvorio upravni ured za Rubinsteina i Weinberga, a u Viroflayu drugu podružnicu za poduzeća Abrahama Lowa. Ethel je mislila na njih s hladnim bijesom, jer se nisu promijenili, i jer im dramatični događaji, egzodus, propast, deportacija njihovih suvremenika ne samo da nisu nimalo naškodili, nego su još udeseterostručili njihovu moć.

Je li zamjerala drugima, tim ljudskim fantomima, koji su se bacili u vučje ralje, koji nisu razmišljali, koji su progutali sve ondašnje laži, koji su vjerovali u svoju sudbinu, kao da pripadaju višem soju, kao da su rođeni od neke druge rase? Zacijelo, nije čak više bilo vremena da ih se mrzi.

Nica, taj operetni grad, dekor Engleza u doba lorda Broughama & Vauxa, Rusa u doba carice i Marie Bashkirtseff, taj ravnodušni i okrutni grad, previše izložen suncu i oštrom vjetru, i njegovi stanovnici poput crnih sjena inkrustiranih u asfalt - baš lijepa zamka, govorila je sebi Ethel.

Prisjećala se jednog poglavlja iz Pustolovina gospodina Pickwicka, zatvora za dužnike u kojem su pod ključem svi propali trgovci, lažni plemići i pravi paraziti, koji hodaju u krug, dozivaju se s balkona i vode svoje poslove kao da su još na slobodi u Cityju.

Malo-pomalo zatvarale su se ulice, mjesta za zabavu, parkovi sa svojim fontanama s Amorima, po kojima su sad lovile mačke lutalice. Park Chambrun, vila Smith, vila Vigier, dvorac Nestlé, dvorac Scoffier, Atenej, i oni prekrasni starinski veliki hoteli, Ruhl, Negresco, Splendid, Westminster, Plaza, i onaj u kojem su nekad, u doba sjaja, odsjedali Alexandre i Justine, hotel Ermitage, do kojega vozi uspinjača, i čiji je park zacijelo podsjećao Alexandrea na divlje prostranstvo s palmama oko njegove rodne kuće u Moki, na Mauricijusu.

Talijanski oficiri zauzeli su jedan kat hotela, dok ih – jer i u rasi gospodara postoje kategorije – iz njega nije deložirala njemačka vojska. Jedanput, kad su prolazile gradskim središtem, Justine je zastala da bi joj na kraju ulice, podignutu na padini brda Cimiez, obasjanu zimskim suncem, pokazala bijelu zgradu: "To je sve što je ostalo od našeg bračnog putovanja", uzdahnula je. Ethel se suzdržala od sarkastičnog komentara: "U tom sam karavan-seraju dakle začeta?"

Valjci bodljikave žice okruživali su parkove, brežuljke obrasle mimozama, plaže. Zidovi od betonskih blokova zatvarali su prilaze moru. Na rtu s kojega je Ethel nekad voljela gledati kotrljanje valova, prije nego što će zaroniti između stijena, jednoga je dana ugledala vojnike kako cementiraju neku vrstu platforme za okretni top na šinama. Prozori sjemeništa bili su zazidani, svećenike u sutani zamijenili su vojnici i ranjenici na oporavku. Gotovo posvuda niknuli su zidovi, maskirne mreže prekrivale su krovove. U maslinicima su bile postavljene mine. Ploča s natpisom na dva jezika prijetila je prolaznicima mrtvačkom glavom. Od šest sati navečer počinjao je redarstveni sat. Jedne večeri, kad je zakasnila, dok se uspinjala stubištem zgrade jedan je ispaljeni metak probio rupu u okruglom prozorčiću na petom katu i zabio se u zid. Otada se, svaki put kad se spuštala stubištem, Ethel nije mogla suzdržati da ne gurne prst u rupu, nastojeći dotaknuti komadić željeza koji ju je zamalo ubio.

Kad bi se na svim krovovima grada oglasile sirene, morali su sići u podrum, osvjetljavajući put svijećom, i ostati ondje do kraja uzbune. Isprva je Justine uspijevala odvući i muža, ali sad bi se on zavalio u svoj naslonjač, čvrsto se rukama držeći za naslon. "Idite, ako hoćete, ja više volim umrijeti na zraku nego da budem zatrpan kao štakor!"

* * *

Nije se ginulo od bombi Amerikanaca i Engleza. No, malo-pomalo ljudi su umirali od toga što nisu jeli, nisu disali, nisu bili slobodni, nisu sanjali. More je bilo samo plava crta u daljini, među palmama, iznad crvenih krovova. Ethel je ostajala satima gledajući ga kroz prozor sobe svojih roditelja, kao da nešto čeka. Nagnuti kran dizalice izdizao se između krovova hangara, nepomičan, nepotreban. Brodovi su potonuli na ulazu u luku, više se u nju nije moglo uploviti ni iz nje isploviti. Svjetionik se navečer više nije palio. Na tezgama na tržnici više nije bilo ničega, gotovo ničega. Iste sjenke i dalje su lutale prolazima između tezgi, ali sad su se prodavali i otpaci, lupine, kore i trulo korijenje. U parkovima su se mačke lutalice proždirale među sobom. Golubovi su nestali, a zamke koje je Justine postavljala po oluku privlačile su još samo štakore.

* * *

Ethel je pronašla Maude u suterenu jedne zgrade na bulevaru uz obalu. Nije ju vidjela šest godina i to vraćanje u doba mladosti činilo joj se kao vječnost. Gdje stanuje Maude doznala je od Justine. Kuća je pripadala nekom starom naprasitom Rusu, koji se zvao Filatief. On je stanovao na prvome katu, a prizemlje i suteren iznajmljivao je starcima bez novca, otmjenima i starinskima kao i on. U svakoj sobi stanovala je jedna osoba, kuhinja i kupaonica bile su zajedničke. Sobe su bile prostrane, neudobne, zimi ledene, ljeti zagušljive, ali Maude je primila Ethel s onom malo usiljenom veselošću koja joj je zamjenjivala ljubav. Uostalom, možda je i gajila nekakve osjećaje prema kćerki čovjeka u kojega je nekad bila zaljubljena, u doba kad je bila netko. Čak ju je i poljubila, čim je otvorila vrata, bez oklijevanja, kao da ju je očekivala svaki dan. To Ethel nije voljela, instinktivno su je odbijali dodir te uvele kože, tko zna koliko puta iznova zategnute, miris pudera od riže osušenog u malim udubinama bora oko očiju i usta, i pomalo ljepljivi dodir ruža za usnice u koji je Maude – tu su šaljivu priču pripovijedali prije rata, govoreći o njenoj vječnoj neimaštini – dodavala mast da dulje potraje.

Soba je imala nizak strop, bila je mračna, odisala je zadahom mačje mokraće i bijede. A mačaka je zaista bilo. Trčale su na sve strane, hitre sjene koje su se zavlačile pod pokućstvo, skakale na komodu, promicale između nogu starog raštimanog klavira. "Mimine, Rama, Folette! Dođite, vidite tko nam je došao, hajde, pokažite se, to je Ethel, neće vas pojesti!" Ispričavala se: "Bilo bi im bolje vani, u vrtu, lijepo je vrijeme, ali što ćeš? Ovdje ima divljaka koji ih hvataju i prodaju za vivisekciju. Dvije su mi već ubili, zato ih moram držati zatvorene." Stišala je glas: "Poznajem gada koji to radi, ali ne smijem ništa reći, živimo u čudnom vremenu, znaš." Još je bila ista, pomalo luda, ali zabavna, energična. Preživjela iz nekog prošlog vremena, a ipak tako živa da ste mogli posumnjati da je to vrijeme zaista prošlo, zamišljati da negdje, daleko od ove trošne kuće i ovog sivog grada, s druge strane obzorja, u Mostaganemu, na primjer, muškarci i žene nastavljaju neku staru priču, zabavljaju se uz zvuke cake-walka i polke, uvijek iznova započinju istu svečanost, podižu crveni zastor nad prvom izvedbom Bolera! Ona nije ni za što kriva, mislila je Ethel. Bilo je u njoj neke nevinosti, želje za životom, zbog kojih su joj bile oproštene sve njezine ekscentričnosti i nekadašnji grijesi.

* * *

Ethel se naviknula dolaziti u vilu Sivodnia. U početku je dolazila pomalo iz samilosti, pomalo iz znatiželje. Osim toga, ime kuće bilo je tako lijepo, "Danas", to ju je podsjećalo na Xeniu, koja je željela iskoristiti svaki trenutak, koja je voljela život bez iluzija, bez lažne gorčine. To ime dobro je pristajalo Maude – ne bi joj bolje odgovaralo da ga je sama izabrala.

Na kraju, malo-pomalo, pojavili su se i drugi razlozi, a da ih ona i nije bila svjesna. Ostalo je staro pitanje koje se nikad nije usudila postaviti, možda zato što ga nije znala izraziti – a možda i zato što nije bila sigurna da Maude zna odgovor. Odnosilo se na dugu vezu koja je spojila tu ženu i njezinog oca, prije njezina rođenja, čak i prije nego što je Alexandre sreo Justine. Neko drugo doba, kao što bi se reklo, neki drugi život. Osjećaj koji se vukao poput nekog zaostalog oblaka, koji je slabio, protezao se kroz cijeli jedan život, bez imena, bez kraja. I sjećanje na jednu prisutnost u obitelji, na sjenu prisutnosti, ali ona za Ethel nije bila tajna, iako nitko nije pred njom govorio o njoj. Je li moguće da su odrasli bili tako glupi da vjeruju kako dijete ne može shvatiti, u pola riječi, četvrt riječi, ili čak bez riječi? Još se sjećala one večeri, Ethel je tad bilo otprilike osam godina, kad je s Maude prisustvovala praizvedbi Bolera, glazbe koja je bujala, rasla, i publike na nogama koja je vikala, zviždala, pljeskala. Sve to činilo joj se dalekim poput nekog sna, a ipak je, čudno, izranjalo tu, u užasnom suterenu ove kuće, i od toga bi joj srce jače zakucalo kad je prolazila kroz ulazna vrata i čitala ime Sivodnia.

Dolazila je ujutro, oko deset, jedanaest sati. Maude ju je čekala iza vrata, otvarala ih je i prije nego što bi ona pokucala. Često bi Ethel pustila da prođe nekoliko dana prije nego što bi opet došla u Sivodniu, ali ju je Maude dočekivala bez riječi predbacivanja.

Kad je prvi put ušla u kuću, Ethel je shvatila veličinu nesreće u životu te žene. Na stolu, pokraj kamenog slivnika, vidjela je ostatke obroka koji je Maude dijelila sa svojim mačkama. Iznutrice, kore, okrajke kruha namočene u zdjelicu mlijeka. I da je umirala od gladi, Maude to ne bi nikad pokazala. Zato se trudila da sakrije stvarnost. Nalazila je bilo što da pripremi užinu. Stare suhe kekse koje je odavno čuvala, nekoliko kiselih mušmula, ubranih kriomice u Rusovu vrtu, ili pak stari mauricijski recept – kriške suhog kruha umočene u žumance i pečene u tavi, i uz to njezin "izmišljeni" čaj, kako ga je nazivala. U okrnjenom čajniku od japanskog porculana, koji je, tako je govorila, nekad pripadao Pierreu Lotiju, prelila bi kipućom vodom mješavinu narančina cvijeta, bagrema, latica ruže ili krizantema, kore jabuke i češera eukaliptusa, timijana, listova paprene metvice, koju je uzgajala u limenkama na dasci podrumskog prozora. Taj je napitak najčešće bio opor, nepitak. Ethel bi bi ga jedva dotaknula usnama i rekla: "Maude, oprostite, ne bih li mogla dobiti običan čaj?"

Donosila joj je male darove, sitnice koje Brunovima nisu bile potrebne, a koje su za Maude bilo životno važne: rižu, šećer, kožu od svinjske slanine tako tvrdu da bi se od nje mogli izraditi potplati, cikoriju, porcije masti koju su mačke halapljivo lizale kao da je vrhnje.

Za najjače zime u suterenu je bilo tako hladno da im je, kad su govorile, iz usta izlazila para. Nije bilo ničega što bi se moglo staviti u crnu limenu peć, čak ni stare novine koje je Ethel uzimala s hrpe koju je Justine naslagala u podrumu, nisu htjele planuti zbog vlage. Maude je živjela umotana u šalove i deke, nalik na vješticu. Spavala je s mačkama, koje su joj ležale na grudima.

Kad je prošlo vrijeme prvih susreta, nisu više mnogo razgovarale. Barem je Ethel govorila malo i nije nikad postavljala pitanja. Maude ju je zasipala bujicom brbljarija bez repa i glave, krivudavom, nepredvidljivom, kao njezin život. Nikad se nije ni na što žalila. Rat, talijanska okupacija, sve joj je bilo svejedno. Zapravo, to je jedva suzilo obzorje njezina života, samo joj je otežalo skupljanje otpadaka. Prije nije bila sita, sad je bila gladna, to je sve. Kad bi ugledala šećer i rižu koje joj je donosila Ethel, oči bi joj zasjale, ali nije se bacala na njih. Kad bi Ethel došla s novim zalihama, Maude joj je s gotovo djetinjim zadovoljstvom pokazivala: "Vidiš, još mi je ostalo!" Ili pak: "Mojoj susjedi, siromašnoj starici, to će baš dobro doći". Kao da ona nije bila stara, ni siromašna, i kao da njoj to nije trebalo...

* * *

Upravo je taj ponos Ethel zavoljela kod Maude. Mislila je na sve one godine kad je ta žena živjela u vrtlogu glazbe, pjevajući na pozornici, na koncertima, čak i na velikom parobrodu za kružna putovanja koji je plovio Sredozemljem od otoka do otoka. Nastupala je na pozornici opere u Mostaganemu, za kolone je pjevala operete u modi. Poznavala je naličje crvenog zastora koji zatreperi kad tri udarca najave početak predstave. Što joj je ostalo od tog vremena? U njezinim sivozelenim očima izduženim poput badema – zategnutim štipaljkama pričvršćenim na sljepoočicama, ispod kose – Ethel je pokušavala odgonetnuti niz sjećanja.

Sad više nije u to sumnjala: pitanje koje ju je mučilo, pitanje koje nije nikad postavila, odnosilo se na ljubav koju je otac osjećao prema pjevačici u vrijeme kad je studirao pravo u Ulici Arras, vrijeme tako daleko kao i vrijeme advokature. Jesu li zaista bili ljubavnici? Je li Maude plakala kad se Alexandre oženio djevojkom iz građanske klase s Reuniona, mlađom od nje? Je li tad odlučila pobjeći, otići u Alžir, kao milosnica, s prvim bankarom koji je naišao?

U istom trenutku Ethel bi osjetila stid što su joj padala na pamet takva pitanja, niska, inkvizitorska, ružna. Odbijala je opscenost te stare puti lude od ljubavi prema tom gizdelinu, visokom, otmjenom mladiću, s njegovom dugom crnom kosom, bradom i plavim očima, i nevjerojatnim kreolskim naglaskom, sa samouvjerenošću sina vlasnika plantaže u najbjednijoj prijestolnici na svijetu!

Maude je rijetko pokazivala svoje relikvije. Jedan medaljon za koji je rekla da prikazuje njezinu majku, ali koji je mogao biti i portret Gabrielle d'Estrées, krunicu od slonovače i, u maloj kutiji od sandalovne, čitavu zbirku ogrlica i prstenja od žada, lazurita, koralja, umjetnih dragulja, za koje se činilo da su ukradeni iz neke grobnice, ali je Maude, kao da je riječ o pravom blagu, govorila: "Znaš, nemoj to reći svojoj majci, sve će to poslije moje smrti pripasti tebi".

Ethel je odlazeći od nje osjećala blagu mučninu pri pomisli da bi među tim drangulijama mogao biti neki prsten ili naušnice koje joj je nekad darovao Alexandre, možda neka obiteljska uspomena koju je olako odbacio. Zapravo, nije ju dovodio do bijesa gubitak nekog dragulja, nego smiješnost situacije.

Ta čudna veza između nje i prošlog vremena, ta ludost izgubljenog vremena. Ta ogrlica, te amajlije, ti biseri, bile su to i suze njezine majke, krici, svađe koje je slušala od djetinjstva, neka vrsta nijeme mrzovolje koja se uvukla u bračni par. Zato je svaki živio na svojem kraju velikog stana, odvojen od onog drugog beskrajnim hodnikom, kao na dvjema stranama bojnog polja nakon primirja.

Ethelin je bijes bio tako snažan da nekoliko dana nije otišla k Maude. Justine je pripremila vojničku porciju, ostatke hrane za mačke, zavežljaj stare odjeće. "Zar nećeš ići k Maude?", pitala je. "A zašto ne odeš ti sama?", odgovorila je Ethel. Da, zašto? Nije li ta stara priča, pomalo ružna, pomalo glupa, dovoljno dugo trajala? Sad su bili stari, oko njih bio je rat, u otmjenim četvrtima umiralo se od gladi. Slavne kokote bile su sad uboge starice, nekadašnji kicoši boležljivi starci.

Ponovno je otišla u vilu Sivodnia i Maude ju je dočekala s poniznošću od koje je osjetila stid. Pod veselim izrazom lica, pod besmisleno živahnim pokretima Ethel je vidjela tjeskobu samoće, strah od smrti, prazninu. Čak su i mačke bile dirljive. Prvi put je žuto-bijela, mršava Minette skočila na djevojčina koljena i, predući, počela lupkati po tipkama klavira. Kao da je sve bilo namješteno. Je li moguće da je Maude zaista vještica koja se može došaptavati sa svojim životinjama i natjerati ih da odigraju sentimentalnu komediju? Kao da potvrđuje da je riječ o zamci, Maude je pripremila užinu na svoj način, čaj od tko zna čega i, nasred stola, izloženu na tanjuru, jednu crvenu jabuku, nevjerojatan luksuz u tim vremenima.

Ethel je štedljivo razdijelila plod, Maude i ona grickale su svaku krišku ne guleći kožu, no Maude ipak samo jednom stranom svojih krezubih usta. Priča o jabuci ispunila je toga dana razgovor: "Zamisli mene na tržnici, znaš, one sitne nabavke, ništa naročito, povrće za juhu, repa, korijenje, kako ga ono zovu? Mislim da potječe iz Meksika, iz Brazila, i uz to iznutrice za mačke..." Dakle, to je zaista bila ona, ona sjenka među sjenkama, pognuta prema tlu (Alexandre je to nazivao "zovom zemlje"), koja pod tezgama na tržnici skuplja trulo voće i sparušeno povrće da napuni svoju košaricu.*

____________________

* Bilješka o piscu – Jean-Marie Gustave Le Clézio, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2008. godine, rođen je 13. travnja 1940. u Nici. U tom je gradu proveo djetinjstvo i mladost, a i danas mu se vraća, kad iz Novog Meksika, gdje već dugo živi, ili nakon putovanja raznim krajevima svijeta, dolazi u Francusku.

Djetinjstvo mu je bilo obilježeno ratom i odsutnošću oca, koji je kao vojni liječnik britanske vojske radio u Nigeriji. Iz tog razdoblja sjeća se samoće, gladi, priča koje mu je pripovijedala baka, knjiga na engleskom i francuskom jeziku iz obiteljske knjižnice. Očevi i majčini preci bili su, naime, bretanjski iseljenici koji se još u 18. stoljeću nastanili na otoku Mauricijusu, poslije britanskoj koloniji, u kojoj i danas mnoga geografska imena svjedoče o nekadašnjoj snažnoj francuskoj prisutnosti.

Ti davni mauricijski korijeni i rano iskustvo rata ostavili su trag i u Le Clézioovu djelu, u kojem se nakon prvih romana (Zapisnik – Nagrada Renaudot 1963., Potop, Rat, Divovi) koji pružaju sliku urbanog života u zapadnoj civilizaciji, njegove otuđenosti, agresivnosti i bezosjećajnosti, sve češće okreće nekim drugim civilizacijama, osobito nakon susreta s indijanskim plemenima u Panami i Meksiku. "To je za mene bio šok nakon kojega sam prestao biti samo cerebralan i intelektualan", reći će poslije. O toj promjeni, približavanju mitu i magiji, životu u skladu s prirodom, traganju za identitetom i mudrošću starih kultura, svjedoče Le Clézioova djela Knjiga bjegova, Midrijaza, Putovanje na drugu stranu, Ourania, Pustinja, Meksički san ili prekinuta misao, Raga, Angoli Mala, pa i na hrvatski prevedene priče iz knjige Mondo i druge priče.

Najnoviji Le Clézioov roman Ritornel gladi (objavljen 2008.) pripada djelima autobiografskog karaktera (poput Onitshe, Afrikanca, Tragača za zlatom), u kojima polazeći od elemenata obiteljske i vlastite povijesti gradi fikcionalnu priču.

U Ritornelu gladi, čija je radnja smještena u doba pred Drugi svjetski rat u Parizu, i zatim ratno razdoblje u Nici, glavni lik djevojke Ethel nadahnut je piščevom majkom. Ona je, kao i junakinja romana, proživjela predratne godine u pariškom društvu koje nije vidjelo, ni htjelo vidjeti, približavanje katastrofe, a onda se osiromašeno našlo u "operetnom" gradu, osuđeno na borbu za preživljavanje. Kroz roman pratimo promjenu atmosfere i odrastanje mlade djevojke koja se, preuzimajući brigu o roditeljima, pokušava osloboditi laži, mržnji i tereta prošlosti, da bi uopće mogla misliti o budućnosti.

Izbor, prijevod i bilješka:

Bosiljka Brlečić