Petar Zoranić i njegov zadarski krug

Složenost društvenih i političkih prilika u Zadru u doba renesanse karakterizira s jedne strane tuđinski utjecaj, veći nego u drugim primorskim gradovima, budući da se radi o glavnome gradu mletačke Dalmacije, a s druge strane – život hrvatskoga puka obilježen turskom okupacijom i ratnim strahotama koje se doslovce odvijaju pred vratima grada. U tim složenim okolnostima puk je, za razliku od dijela plemstva, ostao vjeran hrvatskom jeziku i običajima. Na potrebu očuvanja narodnoga jezika i narodnoga identiteta ne slučajno, više nego književnici u drugim dalmatinskim sredinama, pozivaju zadarski pisci: Petar Zoranić, Šimun Kožičić Benja, Brne Karnarutić, Šimun Budinić, Juraj Baraković i drugi. Svi su oni pripadnici tzv. zadarskoga kruga, koje uz ostalo povezuje svijest o hrvatskoj narodnoj pripadnosti i svijest o jedinstvu dviju matica hrvatske književnosti – one usmene i anonimne, te one pisane i autorske.

Središnja je ličnost tog zadarskog kruga Petar Zoranić (Zadar, 1508. – vjerojatno Zadar, prije 1569.), visoko obrazovan i načitan hrvatski književnik koji dobro poznaje djela mnogih velikana europskih književnosti. Svaka će poredbena raščlamba njegova romana Planine pokazati piščevo solidno poznavanje Dantea, Petrarce, Ovidija, Vergilija, napose J. Sanazzara i drugih. Osim glagoljaške tradicije i djela Marka Marulića, te narodnoga stvaralaštva, Zoranić nije imao značajnije poticaje u dotadašnjoj skromnoj hrvatskoj pisanoj književnoj produkciji, pa sam ističe da je njegov »neuvižbani konjic na stazi netlačenoj«, to tim više jer je hrvatski jezik u njegovo doba bio potisnut i zanemaren.

Uz književne poruke sukladne renesansnom ozračju svojega doba Zoranić u svom romanu, prvom u hrvatskoj književnosti, oblikuje, mimo konvencionalne koncepcije »pastirskog romana«, jasne stavove o hrvatskom narodnom identitetu utemeljenom na svijesti o potrebi ujedinjenja domovine i o vlastitom narodnom jeziku. Alegorijsko–mitološki repertorij kroz fikciju i zbilju u Planinama se isprepliću, a mitološko i dokumentarno amalgamiraju u problemima narodne opstojnosti pred nadirućom turskom opasnošću i pred gubitkom hrvatske narodne samosvijesti, sadržanom ponajprije u nebrizi za hrvatski jezik.

Osim romana Planine Zoranić je po svoj prilici i autor jedne dramske pastirske ekloge iz prve polovice XVI. stoljeća, koja je 1976. otkupljena na jednoj javnoj dražbi u Londonu a danas se čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Kako je ekloga nepotpisana, akademik Josip Vončina je jezičnim analizama i komparacijama s velikom sigurnošću uspio utvrditi njezino autorstvo – pripisao ju je Petru Zoraniću i nije isključeno da je toj vrsti pripadalo koje od dvaju izgubljenih Zoranićevih djela poznatih nam jedino po naslovima što ih sam pisac spominje u Planinama – to su Ljubveni lov i Vilenica. Nastala nešto prije Planina, Zoranićeva renesansna ekloga, u kojoj se u dijaloškoj formi pastiri Boljeta i Lilas pod predsjedanjem suca katunara Dobrila natječu u mudrosti, pisana je u stihovima, te je po svoj prilici bila namijenjena i prikazivanju. Stoga je svakako, uz njezinu nedvojbenu književnu vrijednost, moramo držati i vrijednim dokumentom naše kazališne povijesti. A 500. obljetnica Petra Zoranića dobra je prigoda za afirmaciju i uz Planine i tog drugog poznatog djela velikog pisca – njegove pastirske ekloge.

U djelima pisaca i umjetnika zadarskog renesansnog kruga može se prepoznati duh one snage što je davnih dana na stazu domoljublja i rodoljublja izvela: Zoranića, Kožičića Benju, Barakovića, Karnarutića, Medulića, Budinića, Vitasovića, Tanzlingera Zanottija, i mnoge druge. Tako je Šimun Kožičić Benja (Zadar, oko 1460. – Zadar, ožujak 1536.) zasigurno jedan od najzaslužnijih i najplodnijih glagoljaških pisaca, osobito zaslužan za izdavanje knjiga namijenjenih glagoljšima. U Zadru se spominje kao kanonik već godine 1502., a 1509. papa Julije II. imenovao ga je biskupom u Modruši – gradiću koji je pod knezom Bernardinom Frankopanom imao visoke kulturne ambicije, ali je nažalost bio pod neposrednim udarima Turaka od kojih je već godine 1493., odmah poslije Krbavske bitke, užasno postradao. Poslije bitke kod Mohača i poslije pada Jajca dospio je u turske ruke, a sam se Kožičić povukao u bolje zaštićenu Rijeku.

Na Lateranskom saboru u svojim govorima 1513. i pred papom Leonom X. (1516.) Kožičić iznosi teško stanje u Hrvatskoj i traži pomoć u borbi protiv Turaka, a ti su govori kasnije tiskani u Mletcima (1530.). Ovaj Zadranin je, odmah poslije senjskih svećenika Blaža Baromića i Silvestra Bedričića, osnovao 1529. godine tiskaru za hrvatske glagoljaške knjige na Rijeci, u kojoj je 1530. i 1531. upravitelj, pisac i urednik. Suočen na svojim putovanjima sa činjenicom kako Europa ne poznaje dovoljno Hrvatsku, poručuje prijatelju trogirskom biskupu Tomi Nigeru da napiše povijest Hrvatske koju će on tiskati da bi svijet doznao za tu zemlju – i tešku, ali slavnu, sudbinu hrvatskoga naroda.

Najvažnije je djelo pjesnika Jurja Barakovića (Plemići kod Zadra, 1548. – Rim, 1. kolovoza 1628.) – spjev Vila Slovinka, (Mletci 1614.), u kojemu autor pruža dokaze o, dotad u hrvatskoj književnosti nikad tako snažno pjesnički iskazanoj privrženosti, hrvatskom kulturnom krajoliku. On na Zoranićevu tragu podržava i liniju otpora »suprotiva Turkom«, proslavljajući domovinu i ljepotu hrvatskoga jezika. Žaleći što se njegovi sunarodnjaci ne brinu dovoljno o svom hrvatskom jeziku, Baraković naglašava: »moji zemljaci za tuđe posižu«, a kada bi se od toga odvikli mogli bi »bit slavni prid svakim narodom«.

Nasljeđujući od Zoranića vilu kao tradicijski sadržajni i kompozicijski element, prožet idejama slavenske uzajamnosti, Baraković u središte pozornosti stavlja grad Zadar, njegovu legendarnu prošlost i doba u kojem živi sâm pjesnik. Izražava brigu za ugroženu hrvatsku domovinu. Djelo je formalno vrlo raznoliko, u njemu se javljaju čak i soneti (»zučnopojke«, kako ih zove pjesnik), koji su nakon soneta u Ranjininu zborniku najstariji hrvatski soneti. U Vilu Slovinku ukomponirana je skladna bugarštica Majka Margarita. Uz Petra Zoranića, Baraković je svakako najistaknutiji stariji hrvatski pjesnik iz Zadra.

Brne Karnarutić (Zadar, 1515.-1520. – Zadar, 1572. ili 1573.), potomak stare zadarske plemićke obitelji, nakon svršenoga studija prava bio je do smrti odvjetnik u rodnome Zadru. Nije bio profesionalni književnik, no kada se njegov narod našao u opasnosti pred najezdom istočnih horda, pred onima što su pred sobom nastojali zatrti svaki trag hrvatskoga života, vjere, duha i kulture, pristupio je hrvatskim konjičkim četama (capitaneus equitum Croatorum) što su se u zaleđu Zadra borile s Turcima, koji su palili sela, ubijali, silovali ... Najezdu toga mračnog zla zaustavili su hrvatski branitelji te Turci, uza sav svoj mahniti krvoločni bijes, nikada ne uđoše u Grad.

No, branitelju Karnarutiću ne bijaše dosta to što kao dragovoljac bi spreman položiti život za obranu svojega naroda; on, nikada prije pisac, posegnu za još jednim snažnim oružjem u borbi za hrvatski dom – posegnu za perom, te inspiriran slavnim sigetskim junakom, hrvatskim Leonidom, Nikolom Šubićem Zrinskim i njegovom junačkom pogibijom 1566. pod Sigetom, spjeva vojnički ep Vazetje Sigeta grada (Mletci 1584.), napisavši prvo književno djelo s temom sigetske epopeje. Svojim epom Karnarutić, taj zaslužni Zadranin, uveo je tako hrvatsku ratnu povjesnicu, osobito pak jedan od njegovih najslavnijih događaja, kao važno motivsko izvorište djela hrvatske umjetnosti i kulture općenito. Njegovim stopama kasnije kreću Nikola i Petar Zrinski, te Pavao Ritter Vitezović, redom ugledni hrvatski pisci i časni domoljubi, te napokon i skladatelj Ivan pl. Zajc, autor najpopularnije hrvatske opere svih vremena Nikola Šubić Zrinski, glazbeno-scenskoga djela koje je postalo simbolom hrvatskoga domoljublja u borbi za slobodu.

Slikar i grafičar Andrija Medulić (Zadar, oko 1500. – Venecija, 1. prosinca 1563.), rodbinskim vezama povezan s Petrom Zoranićem, štoviše njegov bratić, svojim javnim očitovanjem ponosno ističe svoje zadarsko i hrvatsko podrijetlo, privezavši imenu ono: »Schiavone« (Hrvat), a u svojoj oporuci za sebe kaže da je de Hiadra, tj. iz Zadra gdje je i primio prve poduke iz slikarstva. Potpuno je kriva pretpostavka temeljena na semantičkoj interpretaciji riječi »Schiavone« s negativnim predznakom, što je dijelom točno u suvremenom talijanskom jeziku ali nipošto u mletačkom dijalektu; uostalom, nije logično da bi negativni pridjevak imenu dao čovjek sam sebi. Dakle, možemo zaključiti da je Medulić želio naglasiti vlastitim imenom svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost.

Medulić u svojoj tridesetoj godini odlazi iz Zadra u Mletke gdje je ubrzo postao poznat i ugledan slikar, jedan od prvih predstavnika manirizma; kao crtač i grafičar ušao je u krug oko Parmigianina, slikajući pod utjecajem Tiziana, Rafaela, posredno i rimske škole, a sam je utjecao na mladog Tintoretta i na El Greca. Najznačajnije Medulićeve slike sakralnoga su, pastoralnog i mitološkoga sadržaja i danas se nalaze u najpoznatijim europskim muzejima i galerijama, a petnaest bakropisa iz serije Isukrst i dvanaest apostola čuvaju se u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Književni rad zadarskoga kanonika Šimuna Budinića (Zadar, između 1530. i 1535. – Zadar, 13. prosinca 1600.), u duhu je katoličke obnove (protureformacije). Kako je dobro poznavao glagoljicu i ćirilicu Budinić, na temelju zaključaka Tridentskoga sabora i u okviru pothvata pape Grgura XIII. da se stvori književni repertorij za kler iz hrvatskih zemalja, dobiva zadaću da prilagodi hrvatske crkvene knjige. U Budinićevu prijevodu Davidovih psalama objelodanjena je posveta gradu Zadru i tu se spominju Karnarutić i Zoranić, ali na koncu i Budinić (»tvoj Budineo pop«). Pjesma se pripisuje Jurju Barakoviću i danas nedvojbeno svjedoči o povezanosti zadarskoga renesansnog kruga. Svoje domoljublje Budinić je izrazio i u dvjema inačicama psalama u kojima govori o turskoj opasnosti, a slavi i kršćansku pobjedu nad Turcima kod Lepanta. Važna je zasluga Šimuna Budinića što je predlagao reformu hrvatskoga pravopisa, zalažući se za uvođenje dijakritičkih znakova č i ž, i to 250 godina prije Gaja, čime je zasigurno i jedan od preteča hrvatskoga narodnog preporoda.

Uz skupinu poznatijih članova zadarskoga kruga valja još spomenuti i Jerolima Vidulića (Zadar, † 1499.). On je koncem XV. stoljeća napisao najstariju poznatu svjetovnu pjesmu u hrvatskoj književnosti Ako mi nedaš lik pogiba zivot moj, koja je vjerojatno Zadrom kružilo u rukopisu. Vidulić je rodonačelnik hrvatskoga petrarkizma, te je s obzirom da se služio glagoljicom jedan od međaša u putevima hrvatske književnosti.

U Zadru između 1531. i 1535. boravi latinski i hrvatski notar Gverin Tihić, pisac izgubljenog opsežnog Života sv. Jeronima (11.550 stihova), jedne scenske Muke i jednog Skazanja o muci. Uz Nin se vezuje i biskup Juraj Divnić (Šibenik, oko 1440. – Zadar, 8. kolovoza 1530.), pisac i pjesnik na latinskom jeziku, za kojeg Zoranić u Planinama kaže da »dobri i poštovani i dostojni pastir biše«. Zoranić je Divnića poznavao i znao da se on brinuo za zaštitu Nina od turskih provala, te da se odupirao nastojanjima Mlečana da taj stari hrvatski kraljevski grad spale i unište. Stoga ga izdvaja kao poštovanoga »bašćinca«, a diveći mu se i nakon njegove smrti, smješta ga među ugledne hrvatske književnike.

* * *

Mnogi su hrvatski književni povjesničari, baveći se studijem starije hrvatske književnosti, došli do spoznaje da se povijest razvitka književnosti ne može razumjeti bez poznavanja cjelokupnoga života narodnoga. Nalazili su da je važno u određivanju dosega književnoga rada pojedinoga razdoblja poznavati i pojedine opće odrednica hrvatskoga društvenog, nacionalnog i socijalnoga života u prošlosti. Raščlambom književnih djela u pravilu je moguće pronaći onu istu stvarnost koju je moguće sagledati i u obrnutom postupku. Stoga, bez obzira na razinu umjetničke vrijednosti književnih djela, analiza životne i književne stvarnosti u mnogim se književnopovijesnim istraživanjima uzajamno potvrđuju.

Književni povjesničar Tomo Matić još je godine 1903. svojom knjigom Hrvatska svijest u starih Zadrana nastojao odrediti karakterističan duh hrvatskoga naroda uvidom u jedan dio njegove književne baštine, osobito onaj iz XVI. i XVII. stoljeća, vezane uz grad Zadar. U njemu je prodor stranih utjecaja bio osobito naglašen, ali ne manje i svijest njegovih pisaca o vlastitom identitetu, o vlastitom mjestu i sudbini. Logičan nastavak znanstvenikovih istraživanja je monografija Petar Zoranić, objavljena u zasebnoj knjizi 1909., prva monografija o velikom piscu, u kojoj Matić upotpunjuje sve okolnosti u kojima je živio i radio Zoranić. Matićev interes za Zoranića započinje već 1897. kada je u Jagićevu Archivu... komparativnom analizom utvrdio odnose između Sanazzarove Arkadije i Zoranićevih Planina, a potom se sa Zoranićevom književnom osobnošću nastavlja baviti punih dvadeset godina. Njegovi prilozi su i danas umnogome poticajni.

Raščlambi društvenih i nacionalnih prilika iznesenih u raspravi Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njihova doba (Rad JAZU, 1925./1927.) Matić je prispodobio dokaze što ih je pronalazio u književnim djelima, a govoreći književnopovijesnim diskurzom o samim književnim djelima u njima je tražio potvrdu povijesne zbilje u kojoj su djela nastala. Razmatrajući narodnu svijest i politiku u doba Republike Sv. Marka u Dalmaciji, Matić, nakon svestrane rašlambe brojnih aspekata, od političkih do gospodarskih, od socioloških do kulturoloških, od jezičnih do književnih, zaključuje kako je »narodna svijest hrvatska bila u naših književnika u mletačkoj Dalmaciji budna«, te da su »već najstariji književnici dalmatinski svjesni da su grana hrvatskoga naroda«, a svijest narodne im individualnosti jače je zaplamsala, kako je i sasvim naravno, upravo ondje gdje je tuđi elemenat snažnije potiskivao Hrvate, dakle u Zadru.

U cijeloj nam starijoj književnosti jedva će se naći pisaca koji po živoj narodnoj svijesti mogu stati uz Zadrane Zoranića i Barakovića, ističe Matić: »Već u predgovoru kojim pjesnik poklanja Planine Hrvatima i svojem učitelju, ninskom kanoniku Mateju Matijeviću, za kojega zna da je ‘dobar bašćinac i Hrvatin poštovan’, pripovijeda Zoranić kako mu se vila ‘po običaju hrvatskom gizdavo dali počteno narešena’ potužila što hrvatske zemlje ‘prez hvale i časti krozi nepomnju vašu zagluhle stoje’. Dakle, već i sam postanak Planina prepleo je Zoranić nacionalnim i patriotskim motivima, a ti motivi izbijaju i kasnije u djelu i postizavaju kulminaciju u poznatoj viziji u perivoju Slave«.

Matićevim tragom prepoznavanja jasno oblikovane hrvatske svijesti u književim djelima hrvatskih pisaca što su u šesnaestom stoljeću djelovali u Zadru krenuli su poslije i drugi hrvatski književni povjesničari. O toj temi, poslije Matića, jedan od ponajboljih priloga napisao je, ne slučajno, književni povjesničar Mihovil Kombol, potvrđujući implicite u svojoj raspravi »Zadar u hrvatskoj književnosti« svu valjanost zaključaka iznesenih u Matićevim prinosima poznavanju književnoga djela Petra Zoranića, Jurja Barakovića, Šimuna Kožičića Benje, Brne Karnarutića i dr. Znanstvenim prosudbama Tome Matića i Mihovila Kombola pridružila se većina kasnijih hrvatskih književnih povjesničara, o čemu svjedoči pozamašan broj bibliografskih jedinica o Petru Zoraniću i njegovome zadarskom krugu.

Petstota obljetnica rođenja velikoga hrvatskoga pisca Petra Zoranića dobra je prigoda da se iznova podsjetimo na njegov roman Planine, kao i na brojna druga djela Zoranićevih sugrađana i sunarodnjaka, članova zadarskoga kruga hrvatskih pisaca i umjetnika, čija umjetnička i stvaralačka aktualnost nije ugasnula.