O tragediji istarskog hrvatstva

Ugledni hrvatski književnik i intelektualac iz Istre, mr. sc. Boris Domagoj Biletić predstavio se krajem 2007. knjigom tekstova nastalih u rasponu od 1988. do 2002. godine. Riječ je publicističkim radovima: člancima, zapisima, književnim prikazima, putopisima i intervjuima. Skupljeni unutar korica pozamašne knjige, ovi su tekstovi bljesnuli novom snagom, progovorili mudro i dalekovidno, a ujedno se nametnuli kao svjedoci vremena najnovije hrvatske povijesti, a unutar nje i drame istarskog hrvatstva. Knjiga je to što se danas, s potrebnom vremenskom distancom, čita kao povijesno vrelo, ukoliko se složimo da je povijest učiteljica života. Biletićeva je knjiga svojevrsni priručnik za proučavanje povijesti žustrih i organiziranih akcija pobornika regionalističkih i autonomaških, proiredentističkih i projugoslavenskih (titoističkih) političkih opcija protiv narodnosnog identiteta Hrvata u Istri.

Pisac ovih redaka do sada se još nije susreo s književnim djelom koje smije smatrati udžbenikom, poglavito nas ovdje »prik Učke« koji se zanimamo pitanjima nacionalne integracije, nacionalne kulturne nadgradnje, narodne budućnosti, suživota s etničkim manjinama, tzv. europejstva i tzv. globalizacije. Oko Učke knjiga je mudrih priloga od kojih gotovo svaki zaslužuje poseban osvrt, ako ne i esej. Za sve koji žele pristupi razumijevanju i proučavanju (dakako, i političkom) fenomena Istre, poglavito tamošnjeg istrijanstva i hrvatstva, dobili su dragocjeno štivo.

Navodimo nekoliko ključnih misli samoga autora iz predgovora »Riječ unaprijed«:

»Kao čovjeka određena odgoja, naobrazbe i svjetopogleda, dakle, unutar spomenutih me zbivanja i tematike poglavito smeta(o) pa i bolno dira(o) umjetno stvoren antagonizam i suvremena proturječja na povratnoj relaciji ‘Istra’ spram ‘Zagreba’ (odnosno drugih dijelova Hrvatske), a sve prvenstveno ‘zaslugom’ grubijanskih metoda i radi kratkoročnih probitaka dnevne politike i njezinih nositelja na svim stranama i razinama, mahom slabo i površno izobraženih skorojevića – vrtoglavo brzo uspinjućih se i, nažalost, sporo odlazećih srivista – drukčijega (ne)kulturnog koda i meni tuđeg svjetonazora. (...) U tom smislu uvijek sam se grozio mistifikacije i mitologizacije kako zavičajnih tako i nacionalnih fenomena. (...) U trenutačnim pak hrvatskim (ne)prilikama tomu valja pridometnuti agresivnu apsolutizaciju apriornog kozmopolitizma, što ide pod ruku sa sveukupnom rasprodajom svoje vlastitosti, počevši od jezika, i tragičnim podsmijehom našim povijesnim ostvarajima i tradicijskim vrjednotama te s omalovažavanjem baštine pojedinačnoga ‘malenoga’ i drukčijega uime planetarna uniformiranja svega postojećeg«.

Boris Biletić rođen je u Puli 1957. godine. Pjesnik, književni povjesnik, urednik izvrsnog književnog časopisa, polemičar, publicist, poticatelj kulturnih događanja, književnih izdanja i normalne književne i duhovne klime u rodnoj Istri i Hrvatskoj. Intelektualac europskog formata, ponosan na svoju nacionalnu pripadnost, integralni Hrvat koji se osjeća jednako kod kuće u Đakovu, kao i u Puli, Istranin glagoljaške paradigme, bez autonomaških i regionalističkih antihrvatskih »figa« u džepu, Europljanin duboko uronjen u njezinu kulturu, kršćanski univerzalno impostiran. Djeluje kao izvanstranačka književna i nacionalna osobnost, kao moralni autoritet i glas razuma u sredini gdje takav stav ne nailazi na pljesak. Sve u svemu, na svoj način unikatna pojava u hrvatskoj kulturi i javnome životu.

Prvi blok tema u knjizi Oko Učke svjedoči o Biletićevim naporima za preimenovanja ulica i trgova u Istri, nakon demokratskih promjena, kojom se prilikom suočio sa snažnim anacionalnim, regionalističkim i antihrvatskim zagovornicima retrogradnih ideja i političkih koncepcija. Prije ovih tekstova, objavljeno je Biletićevo pismo akademiku Slavku Mihaliću, (28. siječnja 1988.) u svezi plenuma DHK o promjenama 138. člana Ustava tadašnje SR Hrvatske o nazivu jezika. Pismu je dao naslov koji pokriva cijeli set kasnijih tekstova oko hrvatske toponimije: SVUDA I UVIJEK IME – JE ZNAK (velika slova B.B., nap. a.). Pod drugim dijelom navedenog naslova objavljen je, po našem sudu, prilog koji ima povijesno značenje, u kojem Biletić predlaže u ime Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, kojem je bio na čelu, konkretna imena i povijesne događaje koji zaslužuju biti nositeljima naziva ulica i trgova. Tako on piše, između ostaloga:

»Kao ljudi kojima riječi znače više od uobičajene dnevne komunikacije, zalažemo se za ispravljanje svih iskrivljenih i pogrešnih, gramatički ili pravopisno neodrživih oblika hrvatskoga jezika, kojih ima u sadržajima javnih natpisa, imena, naziva i drugih obilježja u našim gradovima i mjestima. (...) Predlažemo obilježavanje uspomena na ljude koji poput simbola zrače i znače u kolektivnoj svijesti, pojava i događaja iz opće duhovne i kulturne riznice, povijesnih velikana koji u nas ni na koji način nisu obilježeni, ali ih ljudi nose u srcima, sjećanju ili slabašnim spoznajama iz školskih klupa. (...) U većini istarskih gradova i mjesta ne postoje obilježja, ili su pak sramotno skromna i neodgovarajuća, sljedećih znamenitih ljudi i događaja – počevši od hrvatskih vladara i povijesno neprijepornih ličnosti, preko europski poznatih naših umjetnika i kulturnih djelatnika, značajnih osoba iz domaće političke povijesti, do književnika starijih i onih posve suvremenih (navodimo cjelovit popis, zbog činjenice što ovaj nacionalno osjetljiv problem nije riješen u Istri, tj. preimenovanje je u prevelikom broju slučajeva izvršeno na štetu većinskog naroda, čak i kao oblik provociranja tog naroda):

1. Ljudevita Posavskog, kneza Branimira, kraljeva: Tomislava, Petra Krešimira IV., Dmitra Zvonimira, Petra Svačića...; zatim Matije Gupca, Nikole Šubića Zrinskog, Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana, bana Josipa Jelačića, Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Stjepana i Antuna Radića...

2. Matije Vlačića Ilirika, Franje Glavinića, Jurja Križanića, Rugjera Boškovića, Josipa Voltića, Ljudevita Gaja, Josipa Jurja Strossmayera, Luja Adamiča, Bože Milanovića...

3. Obilježja glagoljice i Istarskog razvoda, ilirskog preporoda, Ćirilometodske družbe, Naše sloge, Pazinskih odluka 1943.

4. Vatroslava Lisinskog, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića, Jakova Gotovca...

5. Ulice s imenima većih gradova duž jadranske obale: od Rijeke, recimo, pa do Dubrovnika.

6. Marka Marulića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Andrije Kačića Miošića, Augusta Šenoe, Ivana Mažuranića, Ivane Brlić Mažuranić, Silvija Strahimira Kranjčevića, Ksavera Šandora Gjalskoga, Eugena Kumičića, Antuna Gustava Matoša, Ante Tentora, Antuna Branka Šimića, Viktora Cara Emina, Augustina Ujevića, Dobriše Cesarića, Miroslava Krleže, Jure Kaštelana, Zvane Črnje...«

Navedeni tekst napisan je 26. svibnja 1991. godine. U veljači iduće godine nastao je članak »Jugo-rimska kolonija Pula«, u kojem Biletić otvoreno proziva Komisiju za preimenovanje ulica u ovom gradu:

»Naime i ukratko: neka od malobrojnih prihvaćenih rješenja o preimenovanju puljskih ulica, zahvaljujući prijedlozima, osim jezičnih nesklapnosti izravno nas vraćaju ‘drito’ u Rimsko carstvo, bez usputnih postaja – i to iz socijalizma s kojim još, čini se, nismo poravnali račune. Štoviše, nije mi jasno da li nepristajanje na promjenu socjugoslavenskih atributa (ne kažem oslobodilačkih i ne kažem narodnih) znači tek puki inat s porukom dječje igrarije? (...) I konačno, zar za velikane poput Radića, Starčevića, Jelačića, Krleže, Milanovića, Črnje... u današnjoj Puli neće biti mjesta uz, recimo, Vuka Karadžića i ine koji se, nota bene, i sami malaksali alkemičari imperijalističkog BG-memoranduma (gdje je sve započelo) danas itekako odriču?!«

Suočivši se s iredentističko-jugofilsko-orjunaškom (a ostatkom Jugoslavije tada još suvereno vladaju Milošević i Šešelj!) simbiozom, ili koalicijom stvorenom da bi se zaustavila »rekroatizacija« Istre i njezino, ne daj Bože, inkorporiranje u Republiku Hrvatsku, Biletić nastavlja s upozoravanjem. Godine 1995., nakon »Oluje«, piše i objavljuje članak »Profiteri demokracije«, koji počinje ovako:

»Vuk Karadžić, P. Drapšin, S. Marković, D. Tucović, Šantićeva (autor himne Orjuna, op. Đ.V.), Sutjeska, P.P. Njegoš (srpskoga ili crnogorskoga?), Bulevar E. Kardelja, Bulevar B. Kidriča, Španjolskih boraca, Palmira Togliattija, Trg. V. Bakarića, Trg Narodne revolucije, 29. Novembar...»!!!

Ovu strašnu istinu Biletić obznanjuje i iduće, 1996. u članku »Ulicama moga grada«:

»Nema tu, znači u najstrožemu gradskom centru, gotovo pa ni jednog iz plejade najznamenitijih imena hrvatske – zavičajne nam istarske i domovinske – tradicije; kao da nikada ovdje živjeli nismo, kao da nas ni sada nema, kao da jednostavno ne postojimo ili smo tu tek privremeni uljezi. (...) Zato sam se, ne samo kao najobičniji građanin, zgražao i o tome pisao nego, tim više, kao zaljubljenik rodnoga mjesta, u ime lijepo plaćenih komunalnih profesionalaca i ‘sramio’ dojučerašnjih (godine Gospodnje 1996!!!) ‘karadžićevsko-jugonovembarskih’ i inih srodnih obilježja po oronulim fasadama najvećeg istarskoga grada.«

Godine 1998. ponovo ista priča. Nakon što je zabranjen naziv ulice Božidara Adžije, Biletić proziva odgovornog za to, lokalnog regionalističkog političara Damira Kajina. Ovaj daje stupidan, ali indikativan odgovor: »Adžijine ulice više nema, jer se htjelo istaknuti ulogu domicilnih antifašista«. Biletić na to odgovara: »Ukoliko se i antifašiste naposljetku počelo dijeliti po – nedefiniranu – pojmu domicilnosti, moje je građansko pravo u tom smislu u demokraciji biti više negoli zabrinut nad takvim razmišljanjem. Kakav kampanilizam pred tolikim kulturnim i uljudbenim bogatstvom našega zavičaja i domovine! Ovdje i pitanje: Odakle recimo – ma i zaslužni – Ciscutti, po kojemu se sada zove bivša Adžijina, u antifašističkome kontekstu? Inače, mnoga su hrvatska imena i nazivi, bez obzira na ‘domicilnost’, i ne samo u Puli, potonjih godina zamijenjena listom i bjelodano nehrvatskima. Čudno, nije li?«

Vratimo se završnim odlomcima članka »Profiteri demokracije«:

»A ne, štovani čitatelju, ne putuješ vremeplovom, upravo si pročitao službene oblike još itekako postojećih naziva ulica i trgova u najvažnijim i najnapučenijim, zapravo, po svemu, glavnome istarskom gradu – Puli: središtu gospodarstva, kulture i športa, te naposljetku, jednomu od većih gradova Republike Hrvatske. I još, ne zaboravimo, riječ je o stanju zatečenom koncem ove, 1995. godine!«

Članak završava preporukom:

»I još nešto: treba, čini se, vrisnuti u uho onima koji ustraju u patološkoj nostalgiji: kada već pate, žele i žale ‘istočniju’, neka je ne nameću većini, koja u sadašnjosti živi za budućnost, nego neka si je ‘leeeepo’ potraže tamo gdje ona jednom zasvagda počiva! Pulo, ‘Pulo, moj nesrićni grade!’, pa tko to još (sve ne) stanuje ovdje!?«

Pisac ovih redaka, nakon pročitanih upozorenja u »Vijencu« prof. dr. Branimira Crljenka, umirovljenog sveučilišnog profesora iz Rovinja, posjetio je Bale, općinsko središte nedaleko Rovinja i uvjerio se, da su ondje nazivi ulica i trgova ispisani na način koji poništava ravnopravnost, pa i dvojezičnost u Istri, čak i ovom za Hrvate nepovoljnom vidu. Stranac koji prvi puta dođe u Bale, čitajući ulične nazive može jedino zaključiti kako se nalazi u nekom od sela na Siciliji. U Balama su lokalne vlasti pljunule, ne samo na zakone, već i na Ustav RH. I nikome ništa! Ovo i ne čudi, jer, Biletić piše o otvorenom iredentističkom nasrtaju visokih talijanskih političara na hrvatski suverenitet u Istri, nastojeći manjinu nahuškati protiv vlastite Domovine. U ovom je slučaju riječ o posjetu, 1999. (ne 1939!) talijanskog senatora Sgarbija, gradu Buje:

»Koncem travnja, stanoviti Sgarbi (koji je, kaže, ‘samo europarlamentarac’) – još jedan medijski meteor kojemu se prohtjelo veće političke moći – dolazi iz Trsta agitirati za se i to, zanimljivo, baš u iznimno gostoljubive Buje gdje naše tamošnje Talijane s dvostrukim pravom glasa (vrijedi li to još uvijek i za sve birače /i/ s hrvatskim državljanstvom, ma gdje živjeli?) poziva na apeninske državne izbore. Ništa zato, no, on ondje, usred Hrvatske na početku XXI. stoljeća i nakon dva svjetska rata – kada su slavenske horde, ‘znamo’, predvođene rabijatnim Hrvatinama, žarile i palile sve tamo od Trsta, ma kako da ne?! – zanosno zbori: ‘ISTRA JE ITALIJA!’, i to pred bujskim gradonačelnikom i, pišu novine, uz veliko zanimanje općinstva«.

Godine 1991. Biletić je dao intervju za Hrvatsku televiziju. U knjizi Oko Učke objavljen je njegov transkript, pod snažnim naslovom »Hrvatska krv na europskome pragu«. U to kritično vrijeme masovne agresije na Hrvatsku i uzmaka hrvatskih obrambenih snaga, Biletić poručuje Europi, kao javni djelatnik iz Istre, jasno i nedvosmisleno:

»Biti na strani Hrvatske danas, to svijet mora znati, ne znači drugo negoli biti na strani pravde i pravednika, patnje i patnika, slobode i slobodara. Biti za Hrvatsku znači biti zreo, svjestan, human, znači biti Čovjek. (...) Zaboga, pa to je naša zemlja! Probudite se, konačno! Bunim se i protiv lažnih Europejaca koji su protivni svim granicama, osim jednoj: na Učki, između Istre i drugih hrvatskih krajeva«.

Istu misao Biletić nastavlja u prikazu predavanja akademika Josipa Bratulića, održanog 8. veljače 1991. u Rovinju, i dalje u članku »Rat, kultura, demokracija« (12. svibnja 1992.): »Dok nas temeljito kolju i spaljuju, ruše, raseljavaju i naseljavaju se, silujući starice i zemljovide, primordijalno se balkanski iživljavajući na ženama, starčićima i nejači (što je uštirkanim Euro-Amerima još uvijek nepojmljivo i kao da ne vide), u mome srcolikom jadranskom zavičaju, rekoh, ni rat niti mir...«

Velik dio knjige »Oko Učke« posvećen je nasrtajima na etničku samobitnost Hrvata u Istri. Stoga Biletić uvodi u uporabu sintagmu »dragovoljno odnarođivanje« koja je silovita, znakovita i upozoravajuća toliko da zaslužuje širu sociološku i sociopolitičku elaboraciju. »Dragovoljna« asimilacija znači gašenje etničkog identifikacijskog koda jedne manjinske zajednice. Zbog čega se to događa Hrvatima u Istri, nakon što su milenij i pol živjeli kao narod i stvarali temelje hrvatske uljudbe i civilizacije, zašto upravo sada kada je obnovljena tisuću godina očekivana nacionalna suverenost? »I konačno, piše autor, gdje smo i kako smo u složenoj stvari čak i dragovoljna danas odnarođivanja (kurziv Đ.V.) – što je naša tužna stvarnost – neka potvrdi i nedavno, zabrinuto a nadasve tolerantno, obraćanje biskupa porečko-pulskoga istarskoga župnicima i pastvi«.

Naši jugofili neprestano protestiraju protiv rušenja socrealističnih spomenika, ne shvaćajući da su, prvo, estetske nagrde i provokacije, a drugo, da imaju, u većini, agresivne totalitarističke, jednoumne i antiljudske i antihrvatske sadržaje (bili su u funkciji totalitarne komunističke ideologije i ateizma). Nitko od njih nije digao glas protiv rušenja kulturno-povijesnih obilježja u Istri. O tome piše Biletić: »U Pazinu su, dakle, srušena obilježja svjetlonoša u četrnaest stoljeća dugoj kulturnoj i duhovnoj nazočnosti hrvatskoga čovjeka na istarskome tlu. (...) Novo rušilaštvo napadaj je i na slobodu svakog pojedinca, ne nužno i vjernika, kojemu izopačena autohtonost nije jedino mjerilo svijeta i koji se grozi ‘pseće sline’ uvjet(ova)nih refleksa što ih proizvode pojmovi ‘ščavun’ i ‘furešt’ – u pogrdnom smislu, pojmovi koji ne izazivaju drugo doli mržnju i opet mržnju« (29. srpnja 1992.).

Jedan od ključnih priloga u knjizi koju predstavljamo, svakako je članak »Istarstvo i istrijanstvo«. Mnogima u Zagrebu nije jasno o čemu je riječ, zbog čega i ne vide podlu asimilatorsku igru (u ovom slučaju potalijančivanje) s hrvatskim pukom u Istri. Evo što o tome piše Biletić:

»Broj netom probuđenih strogih zavičajaca, autohtonih regionalaca ‘s profesionalnom rodovnicom’, ali najčešće bez valjana pokrića u mjeri i dostojanstvu spram drukčije mislećih, iz dana u dan raste, a nekakvo starosjedilaštvo kao posve relativiziran i instrumentaliziran pojam gubi se već u izmaglici zaborava ili u prigodničarstvu obično namijenjenom jednokratnoj uporabi. Još jedan ‘lonac za taljenje’ nuđa se puku, ovoga puta kao roba firmata u usporedbi s kojom je glasoviti sociologijsko-politički pojam melting pot zapravo dječja igrica ili slagalica za bezbrižne koji nezainteresirani lebde u eteru praktičnog nepostojanja. (...) A ‘Istrijan’, susljedno i tobože, čas je kulturološko-zavičajna, pleonastična uljudbeno-civilizacijska činjenica ili jednostavnih datosti; no u ideologijskim interpretacijama najupornijih lokalnih ‘mislilaca’, pazi sad, tomu se izvornom pojmu prišivaju i stanoviti narodnosni – da li tek futuristički programirani!? – čak nacionalni pridjevci i jednake konotacije. Tako slušamo i čitamo o: NARODU ISTRE, ili NARODIMA ISTRE, ali i o ISTARSKIM NARODIMA, ISTRIJANSKOM/ISTARSKOM (rjeđe) NARODU (isticanja Đ.V.)...« Dalje, autor objašnjava kako pojam Istrijan kojem se daje narodnosno obilježje, odvojeno od hrvatskoga etnosa, potiskuje domaći pojam ISTRIJANAC »koji je uvriježen u govoru još uvijek živih naraštaja«, odnosno da se »Istrijanom« posve potiskuju hrvatski književni oblici Istranin, Istranka, pa susljedno tome istarski, istarstvo...«

Jedan od oblika nasilja nad Hrvatima u Istri jest i nasilno uvođenje dvojezičnosti. Biletić to naziva ispravno »integralnom dvojezičnošću«, koja se nameće i ondje »gdje nipošto nije opravdana niti na bilo čemu utemeljena...« Zbog takvog popuštanja i nebrige hrvatske Vlade, Istra je pretvorena u »bezuvjetan romanofilski protektorat, a izvjesno je da nema mirne i napredne Istre bez Hrvatske, niti bi Hrvatska bez Istre bila ono što jest. Sve ostalo – ističe Biletić – čisti je politikantski hohštapleraj! I svojedoban pokušaj ‘ozakonjenja’ sklepanice ‘istarska kultura’ umjesto kultura/kulture Istre, također računa s tobožnjom ‘naivnošću i mekoćom’, samozatajivanjem istarskih Hrvata. Najtužnije je ipak to da nam se sve ovo danas događa u vlastitoj državi. (...) Nama u Istri nametnuto je, najprije potiho a zatim i sve javnije, UBRZANO RASHRVAĆIVANJE koje bi na kraju vjerojatno imalo posljedovati tragikomičnim stupnjem nekakve jeftine tršćanizacije (ili, ako mu je draže – ‘trijestinizacije’) kao temeljito provincijalnim oblikom jedne zbrke sazdane od malograđanskih snova o korisnosti i probitku odustajanja od sebe samih, od svoga imena, predaka i korijena, od svoje kulture i baštine, a sve to, valjda, u ime nekakve ‘ki že – mi že’ životne filozofijice koja ne doseže dalje od najbližega potrošačkog izloga« (28. travnja 1995.).

Biletić analizira i povijest borbe istarskih Hrvata za samobitnost, odnosno povijest njihovoga hrvanja s talijanizacijom. O tome piše u nadahnutom članku »Križni putovi istarskih Hrvata«, aludirajući na etničko čišćenje koje su činili partizani nakon predaje vojske i naroda na Bleiburškom polju. Prikazujući knjigu »Hrvatska Istra« Dušana Trumpića, Biletić zaključuje: »Iz redaka ovoga pomnjivo složena teksta izvire svjedočanstvo o etničkome čišćenju provedenom najprije nad istarskim Hrvatima, također i o križnim putovima istarskih ljudi koji su prvi među Hrvatima i Europljanima upoznali pravo lice fašizma, a potom i susljednoga boljševičkog komunizma koji se, prema potrebi, nazivao ovako ili onako, da bi napokon u barbarskoj istočnjačkoj hekatombi propao kao samoupravni socijalizam«.

U tekstu »Istarstvo i Istrijanstvo« i Biletić detektira problem nacionalnih manjina u Hrvatskoj, problem koji je vrlo težak baš u Istri. Ondje jedna relativno malena i arhipelaški locirana manjina ima položaj koji nadilazi objektivne potrebe manjinskih kolektiviteta, što se bez napora prepoznaje kao manipulacija. Kojoj se etnička elita dotične manjine ne suprotstavlja! Manipulaciju čine s jedne strane određene strukture države matičnog naroda, pa i najviši dužnosnici susjedne Italije, a s druge strane, manjinom manipuliraju domaći odnarođeni Hrvati, ljudi s ugašenom povijesnom sviješću, kako bi afirmirali neki feudalni regionalizam, koji zapravo znači komadanje Hrvatske, a za njih osiguravanje trajnih beneficija, političkih položaja i materijalnih dobara. Takvom politikom manjina se konfrontira većinskome narodu, čime ju se de facto pretvara u remetilački faktor. Biletić postavlja jasnu granicu prava i sloboda manjinskih zajednica:

»Sloboda, dakle, jedina imade toliko slatko i tako dostojanstveno ograničenje: neporecivu slobodu i jednaka prava drugih. I stoga, kao što Hrvatska ne postoji samo zbog matičnoga naroda, bez čije pak povijesne volje i svekolikih pregnuća ne bi nastala niti bi postojala za ikoga drugog, jednako tako Hrvatska ne postoji niti samo ili isključivo radi manjina.«

Isti problem razrađuje u članku karakterističnog naslova »DA suživotu, NE pritiscima«, u kojem navodi slijedeće riječi velikoga Zvane Črnje:

»Manjina mora biti privilegirana da bi izjednačila svoje šanse s većinom. Međutim, relativne prednosti što će ih uživati manjina ni u kom slučaju ne smiju dirnuti u kulturni i duhovni integritet drugog (svejedno da li većinskog ili manjinskog) narodnosnog bića, u njegovu osjetljivost i pravo da bez ikakvih zadanih pretpostavki neuvjetovano potvrđuje svoje nacionalno određenje. Dvojezičnost se ne može ustanoviti ili nametnuti dekretima... Svaki pokušaj da se postupi drugačije može izazvati neželjene otpore i neželjeno rasplamsavanje ljudskih strasti tamo gdje su nacionalni osjećaji uvijek bili najplemenitiji odraz i ljudskog pitanja«.

Tragična je činjenica što regionalistička stranka koja ima prevalenciju u lokalnim strukturama vlasti, provodi politiku koja je suprotna upozorenjima Zvane Črnje. Stoga i razumijem Biletića kada upozorava:

»Ukratko rečeno: kao snošljiv čovjek, Istranin rodom i hrvatski književnik, ipak ne mogu i nikada se neću pomiriti s činjenicama od kojih ovom prigodom navodim istom neke što su možda tek kap u moru ili vršak ledene sante konteksta o kojem je ovdje riječ.

Lako se, naime, dade dokazati kako se metodama koje u kulturi na županijskoj razini posljednjih godina postaju pravilom, postupno potiskuje i ugrožava izvorno kulturno stvaralaštvo, navlastito stoljetna hrvatska kultura, baština i tradicija našega zavičaja. Poremećuje se tako ravnoteža i stanoviti sklad koji je u novijoj povijesti ovdje uspostavljen tijekom drugoga svjetskog poraća i nekako ipak trajao sve do početka 90-ih godina. (...) A što reći o zamisli da Motovun – pored Pule koja gotovo ostaje bez kina – postane novim filmskim središtem, dok je trima profesionalnim udrugama (Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Istre, Istarskom ogranku Društva hrvatskih književnika i Društvu arhitekata Istre) sa sjedištima u Puli, osim ustupljena ruševnog prostora, izgleda samoinicijativno (‘kao kroz trnje u prnje’) prepušta namicanje stotina i stotina tisuća kuna žele li urediti i tamo neke godine ući u nj te početi koristiti prostor koji im život i opstanak znači...«

Ono što Biletić ne može i ne smije kazati, jest istina – da nakon uspostave hrvatske države 1990. godine, pritisak na Hrvate u Istri nije smanjen nego povećan, pa postoji mogućnost da ono što nije uspjelo totalitarističkim režimima Benita Musolinija i Josipa Broza, uspije domaćem njuškaču vina i njegovim kušačima.

Godine 2000. Biletić u razgovoru za »Glas Slavonije« ponovno poučava (tijekom proteklog desetljeća ništa se bitno nije promijenilo!) i upozorava na zloporabe zavičajnosti od strane istarskih regionalista i autonomaša i njihovih varijeteta, da ne kažemo plače pred licem nacije:

»Zavičajnost nije samo istarski problem, jer koliko je zajednica, toliko je i zavičaja. (...) Mislim da treba demistificirati pojam zavičajnosti: zašto je nešto zavičajno ako je vrijedno u literaturnome smislu (jer bi onda, zapravo, trebalo biti opće i pripadati svima)? Ne smije se čovjek skrivati iza takvih idioma i u eri interneta govoriti iz pozicije svog vrta, tako što će popisivati propali inventar djedovine koja više ne postoji.«

Ovom je prilikom Biletić otkrio i detalj i svoga rodoslovlja: »Unuk sam čovjeka koji je prije mnogih desetljeća bježao iz Istre jer je bio Hrvat koji nije mogao naći posao i nije htio ući u fašističku stranku. Stoga iz obiteljske predaje znam da su podjele između Istre i ostalih krajeva umjetne, to je situacija koju je stvorila pragma dnevne politike«.

Premda je ostalo još mnogo tema koje zaslužuju pozornost, zbog ograničenog prostora završiti ćemo mišlju Borisa Biletića koju bi trebali čuti mnogi iz političkog, književnog, kulturnog i javnog života, ovdje u hrvatskoj prijestolnici:

»Ja ne volim reći: u našoj maloj zemlji, u malome narodu. Na to jednostavno ne pristajem. Jer, ako smo mali, i što ne učinimo oprašta nam se, a ako nismo, ma što učinili, jako je veliko! E, nije tomu tako. Naime, tekst, likovno djelo, glazbeno djelo, govore univerzalnim jezikom. (...) Dakle, i hrvatski narod i građani ove zemlje imaju što ponuditi svijetu, svoje velike ljude. Recimo, Ruđera Boškovića. Pa tko ga ne bi želio imati u svom korpusu?!«

Pogovor knjizi Oko Učke napisao je drugi istarski književnik, Milan Rakovac, Biletićev prijatelj, ali ne i istomišljenik: »Biletić kao uvjereni hrvatski integralist, ja pak kao uvjereni hrvatski i internacionalistički regionalist...« Biletić, nastavlja Rakovac, »kao ponositi Istranin, nestranački i izvanstranački čovjek, regionalno određen podrijetlom i precima, i integralni (integralistički) Hrvat ujedno, dakako da nije mogao pristati na radikalnu retoriku istarskih mladih lavova; tipo ‘istarska nacija’, tipo ‘demilitarizirana zona’, tipo ‘opće trojezištvo’, tipo ‘politička autonomija’ i tako redom...«

Rakovac očinski tepa domaćim autonomašima, nazivajući ih »mladi lavovi«. Kakvi mladi lavovi! To su grubi, plošni, neobrazovani političari, u privatnome životu njuškači i kušači vina, SSS-ovci, samoupravljači, koji niti cijene, niti vole, niti poznaju hrvatsku kulturu, povijest i uljudbu, demagozi koji su se nametnuli istarskom puku politikantskom retorikom. Jučer su služili Beogradu, sutra će Bruxellesu, ako već ne mogu Rimu, ili bilo kome, samo da nije Zagreb...

Biletić je u knjizi Oko Učke kazao i napisao ono što je trebalo. To je najviše što je kao književnik i mogao. Ispunio je, kako bi kazao Ante Starčević, svoje »deržanstvo«. I užasnuo navedenim strahotama zabluda i mnoge od nas u metropoli. Kao da nije Stipica Radić svojedobno preklinjao: »Ne idite kao guske u maglu!« Tko ga je slušao i poslušao? Još ga htjedoše, a i uspjeli su ga ubiti. I Biletićeva upozorenja i poduke prešućuju. On sam o tome piše: »Jednostavno je prešutjeti kulturni glas ili glas iz kulture jednog političkog marginalca, a udariti šutke i ‘hrabro’, u svakoj prigodi rovariti podzemno, najprije po temeljima čovjekove egzistencije...«

I to je to: Visoki autoritet dođe i pozdravi »Cari, carissimi amici Talijani«, »Dragi Đovani!«, dok lokalni autoriteti kupuju cijela sela, bogate se, kušaju najbolja vina i krkaju janjetinu, a narodu govore kako su »oni prik Učke svi jednaki i kako ih se treba riješiti«. Jer, oni, lokalni autoriteti će urediti Istru za »Istarski narod – Istrijane« kao državu, a ako ne kao državu onda autonomiju u transeuropskom savezu regija, bez jurisdikcije Zagreba, u kojoj će vladati tzv. socijalizam s ljudskim licem. I biti obilje janjetine i vinčine za lokalne veličine...

Zaključno: Tekstovi uvršteni u knjigu Oko Učke pisani su književnim diskursom, čak i onda kada je riječ o potrebi publicističkog priopćavanja. Biletićeva je rečenica krležijanski inverzna i eliptična, a poput one Zvane Črnje ispunjena sadržajem životnim, snažno društveno angažiranim, političkim. Leksik mu je kultiviran, duboko ukorijenjen u hrvatsku književnu baštinu. Jezik kojim govori gibak je i obojen laganim lokalnim koloritom.