O jeziku glagoljaša

Sam nas naslov ove knjige upućuje na to što je autor proučavao i koje će spoznaje s nama podijeliti. Kad se kaže jezik glagoljaša, ne razlučuju se vrste tekstova, odnosno ne specificira se je li riječ o poeziji ili prozi, o liturgijskom ili neliturgijskom, o beletrističkom ili o pravnom tekstu, o zapisu koji je otisnut ili pisan rukom ili možda uklesan u kamenu. U ovoj je knjizi riječ o jeziku tekstova svih vrsta. Naravno, o jeziku glagoljaških tekstova ne može se unutar jednog naslova govoriti o svemu, pa je autor knjigu podijelio u trinaest tekstova u kojima obrađuje pojedine jezične probleme.

U tekstu Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga jezika autor nas vodi na »izložbu« početaka hrvatske pismenosti. Tu govori o činjenici da se hrvatski jezik u srednjem vijeku bilježio trima pismima: glagoljicom, zapadnom ćirilicom (bosanicom, bosančicom) i latinicom, pri čemu se glagoljicom pisalo u 11. stoljeću, glagoljicom i bosanicom u 12. i 13. stoljeću, a svim trima pismima u 14. i 15. stoljeću. Kasniju prevlast latinice na našem prostoru objašnjava, između ostalog, i činjenicom što su latinske tekstove Hrvati susreli prilikom doseljenja. No, kada je riječ o hrvatskom jeziku, glagoljična pismenost je, u srednjem vijeku prevladavajuća. Dokaz za to su tekstovi različite namjene. Damjanović predlaže shemu kojom se prikazuje kojim su idiomima pisani glagoljični tekstovi 15. stoljeća. Po toj shemi, idiomi su: hrvatsko(staro)crkvenoslavenski kojim se pišu liturgijski tekstovi; čakavsko- crkvenoslavenskim amalgamom se pišu beletristički tekstovi, a čakavski se koristi za bilježenje pravnih, a povremeno i beletrističkih tekstova. Autor nas analizom uvjerava da su glagoljaši znali staroslavensku normu i da nipošto nisu bili neuki, što se često i u znanstvenim krugovima donedavno moglo čuti i u filološkim radovima pročitati.

U tekstu Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova Damjanović se bavio stilskim analizama, ali još više pitanjem jesu li hrvatskostaroslavenski, hrvatsko-staroslavenski i hrvatski tri stila (lika) istoga jezika ili je riječ o tri zasebna jezika. Ustanovio je da srednjovjekovni tekstovi drukčije od suvremenih izražavaju konkretno duševna stanja i drukčije priopćavaju novosti. To pokazuje analizom Pjesme nad pjesmama, kao liturgijske pjesme koja ima svoje stalno mjesto u hrvatskoglagoljskim brevijarima. Uz nju, analizira pravni tekst Listinu iz Kasega te beletristički tekst Smrt Bogorodice Marije. Svaki je od tih tekstova stilistički drukčiji što nam ukazuje na zaista bogatu i jezičnu i stilsku raslojenost hrvatskoglagoljskih tekstova u srednjemu vijeku.

Posebno poglavlje Damjanović je posvetio hrvatskostaroslavenskom jeziku, kao jeziku kojem su pisani liturgijski tekstovi. Donosi osobine tog jezika, podsjeća nas da je glavni predstavnik tog jezika Bašćanska ploča, a tu su i drugi naši epigrafski spomenici poput Plominskog natpisa, Valunske ploče, Krčkog natpisa, Senjske ploče i dr. Uloga tog hrvatskostaroslavenskog idioma u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi je ta da je od 13. stoljeća služio kao književni jezik, a dokaz za to je činjenica što ga nalazimo i u beletristici i u pravnim i u liturgijskim tekstovima. Kasnije će se neke njegove funkcije reducirati i on će postati liturgijskim jezikom, ali će se ugrađivati u hrvatsko-staroslavenski. Od 16. stoljeća do Drugog vatikanskog koncila i dalje će se koristiti u liturgiji, ali će mu značenje biti smanjeno zbog gubitka materijalnih resursa koji će zadesiti glagoljaše.

Tekst Čakavsko-staroslavensko interferiranje u glagoljičnim tekstovima 15. stoljeća podijeljen je u nekoliko većih poglavlja. Tako Damjanović piše o grafiji, samoglasnicima, suglasnicima, imenicama, pridjevima, zamjenicama i glagolima. Na grafijskom planu je u 15. stoljeću dosta toga bilo riješeno, ali ostala je nesređena grafija za jerove (koriste se i štapić i apostrof), problem je uporaba đerva koji služi za označavanje različitih glasova (j, đ); nadalje autor piše o bilježenju palatalnih ď i ń, grafemu šta, promjenama u suglasničkim skupovima. Kad govori o samoglasnicima upućuje na problem koji se proteže i do danas (naravno, u drugom obliku nego što je to bilo u srednjem vijeku) – treba li ga realizirati kao je, e ili i. Slogotvorni sonanti r i l te njihove varijante bilježenja i izgovora u glagoljičkim, ali i latiničkim i ćiriličkim tekstovima jedna je posebno interesantna tema koju je autor obradio. Nadalje, autor potanko govori o vokalizaciji jerova, te o pozicijski uvjetovanim promjenama.

Suglasnici su još jedna jezična tema koja ga zaokuplja. Tu obrađuje suglasničke skupine žd, čr, bavi se rotacizmom, jotacijom sekundarnih suglasničkih skupina, drugom palatalizacijom, problemom geminata, supostojanjem slova f/p, te detaljno govori o asimilacijskim pojavama u užem smislu, pri čemu je građu provjeravao uvrštavajući je u formule koje je za promjene u suvremenom hrvatskom jeziku oblikovao Josip Silić. To znači da se poslužio posve suvremenom metodom pri analizi jezika tekstova srednjega vijeka. Na taj je način dokazao da stare tekstove ne treba zaobilaziti kad je riječ o suvremenim dostignućima jezične analize. Govoreći o imenicama upozorava da i u samim kanonskim tekstovima na temelju kojih je rekonstruirana gramatika staroslavenskoga jezika postoji veliko šarenilo oblika. U hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima te razlike među nastavcima u pojedinim padežima još su i veće pa Damjanović to sustavno pokazuje od primjera do primjera. Pridjeve i zamjenice obradio je kao cjelinu jer su razlike u deklinacijama minimalne. Posebno je analizirao osobne zamjenice i stupnjevanje pridjeva i priloga, a osvrnuo se i na odnos nominalnih i pronominalnih pridjevskih oblika. Obrađujući glagole bavi se infinitivom, participima, prezentom, imperativom, imperfektom, aoristom, perfektom, pluskvamperfektom, futurom, a posebnu je pažnju posvetio dvojini u glagola.

Glagolitica kajkaviana velika je tema kojom se autor također bavio. Podijelio ju je u nekoliko cjelina. To su: glagoljaštvo u Zagrebačkoj biskupiji, dosadašnja proučavanja kajkavizama u glagoljskim tekstovima, korpus glagoljskih tekstova prošaranih kajkavizmima, kajkavizmi na fonetsko-fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Iz samih naslova poglavlja vidljivo je da se autor bavio kajkavskim elementima u glagoljskim tekstovima. Tih kajkavskih elemenata ima popriličan broj, a s mnogima od njih i znanstvena i ona šira kulturna javnost uopće nije donedavna bila upoznata. Ovdje posebno upućujem na poglavlje pod naslovom Korpus glagoljičnih tekstova prošaranih kajkavizmima koje pruža popis tekstova posebno zanimljivih onima koji se bave kajkavskim elementima u jeziku.

Iduća tema koja zaokuplja Damjanovića i koju nijedan proučavatelj glagoljskih tekstova ne može zaobići svakako je jezik Bašćanske ploče. U ovom tekstu donosi vlastita promišljanja o tom našem jezičnom spomeniku ali i upućuje na sve relevantne jezične analize drugih proučavatelja. Najvažnijim se rezultatima njegovih istraživanja može smatrati obrazloženu tvrdnju da je ploča pisana hrvatskostaroslavenskim jezikom i to što je uočio da je tzv. zakon otvorenih slogova na njoj dosljednije proveden nego u kanonskim staroslavenskim spomenicima.

U tekstu Jezik glagoljične regule svetoga Benedikta analizira stilske postupke koje je prepisivač upotrebljavao. Citirajući pojedine retke iz same regule, Damjanović nas upućuje na to da opazimo muke koje su stari hrvatski pisci imali s prilagođavanjem tuđica, što je vidljivo iz nesustavnog bilježenja pojedinih glasova i, uopće, s izborom jezičnih sredstava kada su željeli graditi književni jezik. U ovom tekstu autor analizira imenice, pridjeve, zamjenice, i glagole u reguli sv. Benedikta.

Jezik našeg prvotiska Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine Damjanović ne proučava izdvojeno već u kontekstu književnojezične prakse hrvatskih glagoljaša, i to tako da pojedine jezične osobine uspoređuje s istim osobinama u Kolunićevu i Petrisovu zborniku kao neliturgijskim tekstovima. Sam je misal, naravno, liturgijska knjiga. Takvim svojim usporedbama između namjenom različitih tekstova, Damjanović ukazuje na svu širinu jezika kojim su hrvatski glagoljaši pisali.

Prilozi pod naslovima Korizmene propovijedi Broza Kolunića, Refleksi jata u Korizmenjaku Kolunićeva zbornika, Vokal a u Korizmenjaku Kolunićeva zbornika i Slogotvorni r i l u Korizmenjaku Kolunićeva zbornika – zapravo čine jednu zaokruženu cjelinu koja donosi jezičnu analizu spomenutog teksta Korizmene propovijedi Broza Kolunića. Taj hrvatskoglagoljski tekst iz 1486. godine, kao što sam naziv kaže, sadrži zbirku korizmenih propovijedi. Naziv je dobio po žaknu Brozu Koluniću koji je bio prepisivač ali ne i prevoditelj ili kompilator teksta. Tko ga je preveo, te gdje i kada je tekst preveden – odgovor do danas nismo dobili. Prvi tekst iz ovog ciklusa koji je posvećen Korizmenjaku Kolunićeva zbornika jedan je od rijetkih Damjanovićevih tekstova u kojem se on upustio u književnopovijesnu problematiku. Iz naziva pojedinih poglavlja vidljivo je da autor propovijedi analizira s mnogih aspekata, pa se tako bavi stilističkom analizom teksta, proučava pojedine glasove i to: samoglasnik a, slogotvorne glasove r i l, reflekse jata, a bavi se jatom u gramatičkim morfemima u pojedinim vrstama riječi.

U pretposljednjem poglavlju, Lički glagoljični tekstovi kao izvor za hrvatsku jezičnu povijest, Daamjanović nas upozorava da kod proučavanja hrvatske jezične povijesti nikako ne smijemo zanemariti ličke glagoljične tekstove. Podsjeća nas da za dobro poznavanje povijesti nekog jezika, pa tako i hrvatskog, treba dobro poznavati i vanjsku i unutrašnju povijest tog jezika. I dok su pojedine činjenice vanjske povijesti hrvatskog jezika već uvelike ušle u svijest ljudi, unutrašnju povijest zanemarili su i sami istraživači. A u tom istraživanju od velike nam pomoći mogu biti i lički glagoljični tekstovi.

Na kraju knjige autor je progovorio i o glagoljici na području današnje Bosne i Hercegovine. Takvih se tekstova nije sačuvalo mnogo, ali ipak dovoljno da ih se ne smije zanemariti. Damjanović je svjestan da prikaza takvih tekstova u našoj znanosti nema u onom omjeru u kojem bi ih trebalo biti, te ovim posljednjim tekstom u kojem je dao popis glagoljice na bosanskohercegovačkim prostorima zapravo daje poticaj budućim istraživačima da se ozbiljnije pozabave ovom tematikom.

Gledana u cjelini, knjiga Stjepana Damjanovića Jezik hrvatskih glagoljaša je, kao što je i sam autor u predgovoru napisao, zbroj njegovih radova koje je objavljivao u posljednjih tridesetak godina, a u kojima je obrađivao jezik srednjovjekovnih hrvatskih glagoljičnih tekstova. Pri tome skromno konstatira kako se nada da na taj način pomaže razumijevanju najstarije hrvatske književnojezične povijesti. No, jezične analize mu nisu nimalo skromne, naprotiv, temeljite su. Svugdje je u kratkim crtama naveo dosadašnje spoznaje o pojedinom problemu te istraživače koji su problem istraživali, ali i korpus na kojemu su problemi vidljivi. Tako je pokazao da poštuje trud starijih istraživača čije je rezultate obogatio vlastitim dostignućima. Pokazao nam je također da različita vremena donose različite metode te da treba uvažavati i prošle i sadašnje metode kako bi se došlo do što točnije slike jezika kojim su se hrvatski glagoljaši u srednjem vijeku služili.

Za kraj ovog prikaza navodim dva Damjanovićeva citata: »Nema nikakve mogućnosti da se napiše dobra povijest hrvatskoga jezika bez poznavanja glagoljičnoga korpusa« (str. 6) i: »Glagoljaška je tradicija početak kontinuiranog razvoja hrvatskoga književnoga jezika« (str. 225). Ova je knjiga je stoga neophodna svim istraživačima koji te početke žele proučavati. A laicima koji su o glagoljaštvu tek ponešto načuli pružit će bogato vrelo podataka i poput magneta ih privući hrvatskoj glagoljaškoj jezičnoj baštini.