Korijeni i jedra

Dosta su nam korijeni

i podignuta

jedra. Tako znamo

pouzdano od kuda

i kamo.

Možemo se sigurno

otisnuti modroj pučini,

ploviti i ljubiti,

beskraj oploviti,

u njemu sniti i tražiti

sve što zamislimo i

više, i još više…

Upregneš li takvog sebe

u jedra,

znat ćeš gdje je luka

i tvoje pristanište,

i to da si upravo

takav čvrst dio cjeline,

tipka svemira u krugu,

korijeni i jedra.

SVETKUJEM ŽIVOT

Prostranstvo pustinje,

premeće misli,

urezuje bose poglede

što nestaju

među zrncima pijeska,

a ja uglavnom

svetkujem život:

u zrncima,

u vjetru, u kiši,

u modroj dubini…

Izmjenjuju se,

pulsiraju otkucaji…

U daljini, zrcali osmijeh,

u razlivenoj modrini.

Samo zrnca i trebaju

za svetkovinu,

za radost – riječi

umjesto bezglasna dana

u pustinji –

u prostranstva tmini.

IDE

Nataloženo svitanje

privikava se…

Još nerođeno jutro

sluti pustolovne

daljine… Onda dođe

taj dan,

prepun šarene duge

svane, i poleti

kao ptica. Leti…leti…

doista leti… Ne daj se,

hej ti, bilo koji – baš ti!

Lakoćom vremena odleti,

vrijeme,

u visokom letu preleti,

ubroji se, zbroji na brzinu

uzduž i poprijeko,

sakupi sve oko sebe

i ode

s onim koje se već zbrojilo.

KNJIGA

Dah po dah … u

znaku broja

sedam,

baš kao jedan

idemo moj kućni

broj i ja.

Knjiga na stolu

krupnim slovima u

sedam

redova, zbrojena.

Zgusnuto vrijeme

otapa riječi – u

sedam

redova zbraja,

i diše. Nebo je sklono,

i plavo, vjetar raspiruje…

zeleno,

za brijegom

mrijeste se kiše.

SEDAM KOLA

A zbilo se,

ni u sedam kola ne bi

stalo, i išlo je kako je

išlo, umjelo, moglo

i znalo.

I ne bih rekla da je to

posebnost - tih

sedam kola

nešto na zemlji, puno u

oblacima, u stalnoj nadi

i očekivanjima kako će doći…

Bit će… pa već će biti…

samo strpljivo

i podatno

cijeli svijet ću srcem

obgrliti. Sedam kola je

malo, i put

ovaj čudesni,

na drevnom putu, već

daleko je odmakao.

IMA NEŠTO

Što rade moje oči

na žalu morskom

i što traže u oblucima oblim,

ni samoj sebi

ne mogu pouzdano reći.

Ima Nešto

u tim oblucima što me plijeni,

u ispisanim oblicima,

u šarama govora

altamirske dimenzije.

Samo se dogode u mojim očima

obluci obli i moja upitnost

pred znakovljem pisma

koje ne mogu izreći.

Ima nešto u tim ispranim,

išaranim, oljuštenim, oblucima

što se neprestano gradi, razgrađuje

i traje od davnina:

priča školjke,

i tragovi soli – pismo mudrosti.

U TIŠINI

Površinom vode, raste…

plima… U dubini

odmara tišina.

Ništa nije potrošeno,

i nije odnijela voda,

samo se pritajilo,

sniva…

U dubini

drevne priče

ljušte se… i rasiplje

tišina. Sjedni kraj vode,

okreni list

na kojemu tišina piše,

onda roni,

plivaj,

dopusti sebi

čuti tišinu…

dopusti da diše…

U tišini je čujno,

u tišini ima te

najviše.

DA TRAJE

Treba zalijevati, iz dana

u dan – dan,

da ne presahne. Ako si

more morem, ako si rijeka,

rijekom, ako si kiša kišom…

i cijelim Atlantikom.

Obilno…neka raste u

sve strane, u radost… i krik

neka se čuje

do neba, ako treba.

I povrh toga

dan moramo zalijevati

rukama svojim, odasvud

dolijevati u širinu,

u korak

vedri… u otvoreni dlan

stalno dolijevati da iznova

raste i traje – dan.

NA VALU

Još voda teče…

Na valu krijesta se pjeni,

i riječi zvone sočno.

U stalni početak ulaze,

bez premišljanja

kako jest, i kako će biti

sutra,

kad ugledaju

svjetlo dana na

krijesti vala.

Uzburkano more nosi,

stalno na valu

donosi početak što

svježu kap

u svakoj riječi pohranjuje,

u glazbu vala, u

svaku njegovu kap

ugrađuje. Početak –

da nikad, baš nikad,

ne prestane...