Komentator ljudske duše

Književnik Miroslav Slavko Mađer ove je godine (2009.) višestruki slavljenik. S jedne strane osamdeseta mu je godišnjica života i iza njega šest desetljeća književnoga rada, a s druge strane, u povodu toga dodijeljena mu je Nagrada grada Zagreba za svestrano uspješno djelovanje u književnosti i novinarstvu tijekom šest desetljeća. No, Mađer se ne nalazi samo u razdoblju svojevrsne rekapitulacije svojega stvaralaštva, "jesenje berbe" – kako bi on sam rekao u naslovu jedne od svojih zbirki pjesama, već i u intenzivnome kreativnom crescendu koji se očituje u njegovim čak četirima novim knjigama – trima zbirkama pjesama i jednoj zbirci drama. Ovaj višestruko nagrađivani književnik koji je objavio tridesetak knjiga poezije, proze, drama, radio-drama i književne kritike, i dalje ostaje, kako je rekao akademik Ante Stamać, "komentator ljudske duše", odnosno senzibilni osluškivač i izražavatelj nutarnjega, vanjskoga i književnog života.

* Gospodine Mađer, za Vašu poeziju književni kritičari često govore da se tijekom više desetljeća nije znatno mijenjala, i da se svagdje bavila istim sadržajnim toposima, nadasve slavonskog zavičaja, i da je svagda nastajala sličnim poetskim izrazom. Je li to posve točno? Uočavate li Vi i neke mijene koje su promakle kritičarima?

- Premda sam i ja donekle književni kritičar (nedavno mi je objavljena i knjiga „Pjesnikova lektira“) nisam na isti način dovoljno u stanju prosuditi vlastiti rad. Možda bih ipak mogao okarakterizirati taj svoj šezdesetogodišnji modus pisanja od samih početaka, pa sve do danas – ali to bi bilo previše osobno i time manje uvjerljivo, i objektivno. A što se tiče mijena, odnosno istoće ili podudarnosti kruga motiva ili s tim u svezi izražajnog stupnja moga pjesničkog jezika, držim da su kritičari tek djelomično u pravu. Jer, ja sam ipak, kako bi to sročio akademik Dubravko Jelčić, pjesnik „čovjeka i prirode, a Slavonija mi je pjesničko izvorište“.

Dobro je slijedom vremena u tom pravcu navesti i konstataciju akademika Ante Stamaća, koji će napisati da sam „komentator ljudske duše“, dakle, ne samo puki razgovorni poeta ili regionalist u poeziji. Ja bih svojim kritičarima rekao da se ipak iz knjige u knjigu formalno i sadržajno mijenjam, a što nije uočeno kako treba – što se može i primjerom potvrditi – npr. poslije dugih pjesama iz knjige "Stihovi dugih naslova" dolazi "Daleki vlak" s kraćom formom. A evo, odmah nakon te zbirke pojavila se ovih dana knjiga "Izgubljene prolaznosti" kao izbor iz moje dugogodišnje pjesmarice stihova u prozi. A još mi je u sjećanju kako je šezdesetih godina beogradski kritičar Bogdan A. Popović napisao da sam „podložan menjanju i da uvek iskazujem novi pesnički lik“...

* U kojoj je mjeri svojevrsno zajedništvo krugovaškog naraštaja, kojemu ste i Vi pripadali, utjecalo na Vaše pisanje i razmišljanje o pisanju?

- U beskrajnoj mjeri „Krugovi“ su me generacijski i pjesnički odredili, jer sam uz takve kolege po peru, kao što su bili Slobodan Novak, Vlatko Pavletić, Josip Pupačić, Krsto Špoljar ili Zlatko Tomičić i neki drugi, da ne navodim sve, a sa čestom i brojnom suradnjom na stranicama najprije „Izvora“, a zatim „Krugova“ i „Republike“ – literarno stasao u najboljem mogućem smjeru. Želim naglasiti da su me kao suvremenog pjesnika i literarnog žurnalista upravo časopisi, kulturni tjednici i suradnje u tadašnjem dnevnom tisku (“Novine mladih“, „Vjesnik“, „Narodni list“…) uvelike formirali u pisanju i mišljenju o pisanju. Već sam u Vinkovcima pokretao pedesetih godina prošla stoljeća književne časopise, književne edicije i zbornike, a uz vinkovački literarni krug bilo me je na stranicama osječkih časopisa i listova (“Revija“, „Glas Slavonije“…). S obala grada na Bosutu surađivao sam intezivno ne samo u zagrebačkim časopisima nego i u splitskim, riječkim, zadarskim (“Mogućnosti“, „Riječka revija“, „Književna revija"). A kako sam sve do danas ostao u kontinuitetu suradnikom „Foruma“, „Republike“ i „Mogućnosti“, moglo bi se reći kako u Hrvatskoj i nema lista ili časopisa u kojem se nisam barem povremeno javljao, od mojih književnih početaka pa sve do danas, i sada.

A zatim, summa summarum, ubrojivši u sve to i plodnu suradnju na valovima i ekranima Hrvatske radiotelevizije, i moj stalni angažman u literarnom i Umjetničko-dramskom programu Radio-Zagreba, kao profesionalnog novinara, kritičara, dramaturga i urednika – i nije se čuditi što sam ove moje jubilarne godine nagrađen i Nagradom grada Zagreba za „svestrano uspješno djelovanje u književnosti i novinarstvu tijekom šest desetljeća“.

* Jedno od najvažnijih obilježja Vaše lirike oduvijek je bila rapsodičnost, široko i spontano opjevavanje životnih pojedinosti i egzistencijalnih stanja. Zašto je baš takvo poetsko izražavanje kod Vas dominatno, što ono sve nastoji prenijeti čitatelju?

- Mene je iznjedrila široka ravan Srijema i Slavonije, pa otud sklonost širokim i dugim zamasima riječi, eto, ta rapsodičnost koja se snažno rasplamsala u vrijeme moga studija u Zagrebu (pjesme Ljudske oči, Provincija, Studentska rapsodija…), a dakako najviše pod utjecajem Verharena i Whitmena, a u prijevodima Tina Ujevića. Uz takve rapsodične poeme već na samim početcima moga pisanja javljaju se i minijature (Voda Una, Stvar, Idila, Šum tišine, Jesen moje matere…), što ponajbolje ilustrira zbirka "Velika polja" (Osijek, 1974.) u kojoj su uz široke psalmične tirade i sasvim kratke, „uske“ pjesmice. To se sve mozaično u stilu svih mojih izražajnih varijanti javlja s obala malog, l i j e n o g Bosuta i rodne Save, i kraljevskog Dunava. A ja sam poeta starinskoga kova i duboko vjerujem u intuiciju i nadahnuće, s izvora koji se još uvijek javlja u šumu ravnice. Kraće pjesme izviru u jednom dahu, spontano, a široke kao da su već s prijevodima Verharena i Whitmena odredile svoj tok. Te široke pjesme i poeme sastavljao sam u Sveučilišnoj knjižnici, i to više nego što sam tamo spremao ispite. S tim u svezi kao da su i prijevodi autora „Kolajne“, ili „Auta na korzu“, ne samo originali, utjecali na moj pjesnički put i vers. Moram priznati da sam sklon utjecajima, što ne znači da je posrijedi eklektičnost, možda više, neskromno rečeno, kongenijalnost…

Inače, na mene i moga brata Slavka presudni je utjecaj imala majka Lucija i njena emotivna strana, a u tom cijelom kompleksu utjecaja sve je to bilo jače i od samog zanata pisanja ili strukturalnog eksperimentiranja ovog ili onog „izma“. A kad me već pitate za čitatelja, odgovorit ću da se najviše pouzdajem u one koji nisu medijski opterećeni na trasi postmodernističkih, virtualnih ili neoestetičnih, neotradicijskih izuma i adekvatnih određenja, nego se oslanjam na osjećaj srodnosti, bliskosti i afiniteta u pravcu ustaljenih vrijednosti, posebno kao pjesnika intime misaone samoće i životna, duhovna bitka.

* U obrazloženju Nagrade TIN UJEVIĆ Društva hrvatskih književnika, koju ste dobili 2008. godine za zbirku "Stihovi dugih naslova", posebice je istaknuta Ujevićeva uloga u Vašem poetskom svjetonazoru i pisanju. U čemu Vas je on inspirirao i koliko Vam je bio blizak u prošlosti, kao i u spomenutoj nagrađenoj zbirci pjesama?

- Tin je pjesnički div, i bio je i ostao kao takav moj nepresušivi poetski učitelj – ne samo stoga što sam b o e m o v a o s njim u zagrebačkim gostionicama i z a v r a t a, nego što sam i „krao“ kao zarobljenik njegove poezije i življenje, i njegov pjesnički stil, iako sam znao da je prevelik za puka presađivanja ili imitacije. Ali uvijek egzistira neka vrsta duhovne kompilacije. Moram priznati da sam oduvijek, još od malena, volio društvo boema, skitnica, bećara, izgubljenika i dešperatera, melankoličnih tuberana, koji su prezirali građanske uzuse i žrtvovali se za umjetnost i čistu pjesničku riječ na svome materinjem jeziku. Shodno, dakle, obrazloženju Tinove nagrade i riječima predsjednika Prosudbenoga povjerenstva, akademika Ante Stamaća – da sam „izravnom jezičnom gestom i voljnim pristankom očitovao sličnost s najvećim hrvatskih pjesnikom prošloga stoljeća i kao takav postao Tinov z a k o n s k i n a s- lj e d n i k“ – ja sam u duhu tih odrednica još uvijek neposustao, i na razini izražajnih imaginacija i mašte, i radinih snova…

* Poznato je da ste, bez obzira na dugogodišnje življenje u Zagrebu, snažno vezani za svoj slavonski zavičaj. Što mislite, smeta li ili koristi slavonskim književnicima naglašavanje njihove slavonske posebnosti unutar hrvatske književnosti?

- Ne znam da li to smeta „dalmatinskim, istarskim ili zagorskim“ književnicima, ali, pretpostavljam da slavonskim ne smeta. Ne vidim razloga bilo kakvoj vrsti smetnji, a i pojam koristi tu se dobro ne uklapa. Ako i postoji ono što se može zvati slavonskim književnikom, „ono“ je integralni dio hrvatske književnosti. Svaki književnik, iskreno uzevši, mora osjećati svoje korijenje, svoje podrijetlo, isticao on ili ne isticao te zavičajne komponente. Držim da je suvišno to prenaglašavati, ali je upitno skrenuti pozornost na takve priredbe kao što su u Vinkovcima „Dani Ivana i Josipa Kozarca“, i ne samo oni, a toliko je sličnih širom Hrvatske da ih se ne može ni nabrojati…

Slavonske neke posebnosti najviše se uočavaju kroz djela s l a v o n s k i h književnika, a ne kroz zemljopis. Pritom se nameću neke asocijacije kao i aluzije na regionalni provincijalizam, ali to je prošlo svršeno vrijeme, pogotovu danas kad se i u malim gradovima održavaju veliki koncerti kulture u svim njenim granama.

* Već ste više desetljeća iznimno aktivan sudionik hrvatske književnosti, a posebno pjesničke scene, pa možete dobro uspoređivati različita njena razdoblja. Kako Vam se čine današnje mlade pjesnikinje i pjesnici? Koja biste imena posebno istaknuli?

- Današnji mladi pjesnici, i „ženskog i muškog rukopisa“, čine mi se zanimljivijim i atraktivnijim od naših starijih generacija, ali mi se isto tako čini da su u prosjeku više prolazni, i lutajući, i bez nekih krupnijih imena. Radoznao sam po prirodi i jako me interesira današnji pjev u mladih, posebno jer su u hipermodernom supstratu, a za razliku od nas starijih i starih, u povoljnijim su i slobodnijim kreativnim nastupima i istupima. Ali su, na žalost, kao poete u sjeni prozaika i romanopisaca, pričmajstora i pripovjedača s očevidnom podrškom masmedija, i svih naših tiskovina koje preferiraju zabavu, atrakciju i pozerske igrarije. Danas su glavni pisci-novinari, dok su se nekad književnici ustručavali novinskoga stila.

Stjecajem okolnosti bio sam članom Povjerenstva za izbor najboljih knjiga poezije u jednogodišnjem razdoblju, i imao sam priliku upoznati se s više stotina naslova pjesničkih izdanja u nas, ali ne bih se usudio istaći posebno neka ženska ili muška imena, jer ima podosta vrsnih i izvrsnih knjiga pjesama u mladih. Dakle, nije slučajno što se u najužem krugu izbora za nagradu nađe čak desetak jake razine, ali nema takvih koja bi odskočila od svih, pa tako dolazimo do zaključka kako danas ima podosta i izvanrednih i antologijskih, ali nema više velikih i veličanstvenih. Pobjeđuje izdašna kakvoća kao u svemu drugome, a u umjetnosti nema športskog kriterija zlatnih, srebrnih i brončanih. Svi su srebrni. A s tim u svezi danas je važnija popularnost, poznatost, nazočnost, atraktivnost od svega drugog osim pompa i afera, gotovo slično svim drugim derivatima kulturne ophodnje i to preko medija elektronike, žute tiskovine, interneta…

* Je li Vaša liričnost preplavila i druge književne žanrove u kojima ste pisali ili ste pak u njima iskušavali neke sasvim drugačije književne mogućnosti?

- Jest, liričnost je preplavila, ali s tim da sam se i ja "izgubio" u prozi, jer čiste lirike kao da više i nema; ima samo ono što zovemo u tradicijskom označenju – poezijom. A kad prevrćem sve te stilske i žanrovske zavrzlame svoga dosadašnjega pisanja, zaista mi se čini da u svemu ima određene doze pjesnikovanja, čak u kraćim pričama ili feljtonima, a najviše u dječjim listovima za „starež ili mladež“ od „sedam do sedamdeset sedam godina“. I ono malo romana što sam napisao, krcato je poetskim figurama, ali to i nije poezija u klasičnom smislu, odrecitirana u stihu, iako, ne pravim tu neke bitne razlike.

Na kraju, neka bude rečeno, ako ste primarno poeta, onda vam je stih uvijek na jeziku, koliko na papiru. Oni koji predosjećaju svjetsku kataklizmu ili definitivni raspad, rasulo poezije u pridolazećem vremenu, ja sam im suprotive misli: Pjesma je zauvijek dok je „vijeka i čovjeka“, i bit će još jača, ne samo na rock-paradama, nego i u bibliotekama soba osamljenih intima i samozatajne privatnosti. Pogotovu ako se poezija uspostavi kao duhovno akciona reakcija na opću civilizacijsku degeneraciju, pustoš i raspadanje, i to na planu takozvanog globalnog planetarizma. Možda pjesma i spasi čovječanstvo od samoubojstvenih ratova, divljeg terorizma i dominacije vulgarne politike. Kažem: možda – vjerujući u budućnost…

* Književna javnost nije dovoljno upoznata s Vašim radom na radio-dramama dok ste bili urednik-dramaturg u Dramskom programu Radio-Zagreba, a poslije Hrvatskog radija. Što biste posebice istaknuli iz toga segmenta svojeg stvaralaštva?

- Radio me svestrano oplodio. Zahvaljujući radijskom programu ispisao sam bezbroj književnih prikaza, kritika, komentara i dvadesetak radio-drama, radio-igara, radijskih dokumentaraca. U početku sam startao u poznatoj Literarnoj redakciji Radio-Zagreba, radeći i surađujući u krugu takvih kolega književnika kao što su bili Slobodan Novak, Vesna Krmpotić, Duško Car, Milan Selaković, Mate Ganza… da ne navodim i sve ostale iz Literarne. Kasnije sam prešavši u Umjetnički, pa zatim u Dramski program najviše surađivao sa Čedom Pricom, Brankom Hećimovićem, Brankom Bošnjakom i Borbenom Vladovićem, te režiserima i urednicima kao što su bili Kazimir Klarić, Zvonimir Bajsić, Anita Kolesar, Sanja Begović, Berislav Šveb, Braco Švarc, Berislav Mrkšić, Josip Meštrović, Lada Vindakijević, Miro Marotti… Ne mogu ih sve nabrojiti, ali još bih spomenuo na žalost već pokojne i nezaboravne suradnike kao što su bili Robert Tomović i Drago Horkić. Eto, koliko ih je, a listom su mnogi od njih ostali u sjeni televizije i naše javnosti; navodim tolika imena kako bi se uvidjelo koliko je vrsnih umjetnika, novinara-dramaturga, režisera i književnika djelovalo na radio-valovima.

Na žalost, danas se malo prati, gotovo nikako, radijski program (iznimke su „Hrvatsko slovo“ i donekle „Vjesnik“), što je loša reklama naše medijske svagdašnjice. U tom sklopu spomenuo bih i svoju knjigu "Junaci" (Zagreb, 2003.) iz koje se vidi moj radio-dramski rad u izboru, ali bih tome dodao svoj rad na radijskim adaptacijama djela hrvatskih i stranih pisaca za emisiju „Radio-roman“, koju je pokrenuo Robert Tomović, a poslije mene njeno je uređivanje uspješno preuzeo obogaćujući program današnji aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Borben Vladović. Sada je urednik te emisije književnik Branko Maleš. U programu Hrvatske radio-televizije ostavio je, i još ostavlja, značajan trag književnik Stjepan Čuić, a za mene je kao negdanjeg urednika poezije na Radio-Zagrebu jako je značajna duga suradnja s Danijelom Dragojevićem u njegovoj kulturnoj emisiji „Poezija naglas“, o čemu bih mogao pisati eseje…

Sasvim je vidljiv veliki angažman književnika uopće u programima HRT-a. Zvučnim suradnikom radio-valova i ekrana bio je svojevremeno i jedan Vlado Gotovac, a danas je istaknuto ime među stručnjacima za radio naš vrsni književnik dr. Branko Bošnjak, koji bi sigurno mogao ispisati sve važne utjecaje književnog radijskog programa na suvremena zbivanja u kulturi.

* U maloj knjižnici DHK nedavno je objavljena još jedna Vaša zbirka pjesama pod naslovom "Daleki vlak". Koje su osobitosti te knjige? Kako biste je Vi kao autor opisali?

- "Daleki vlak" je vlak mašte u stihovima. U neku važnu ruku to je poetski glas moje dnevne inspiracije u današnjim životnim naplavinama d u h a i k r u h a. Čitatelj koji je pročitao "Stihove dugih naslova", uočit će razliku i moj povratak u „tom vlaku“ na kraći, lapidarniji izraz, i to kao svojevrsni dnevnički refleks onoga koji piše s vremenom u tijeku. Moja lirska bilježnica uvijek je dnevnička, i nekako mi se čini da naprosto trgam stranice istoga dnevničkog bilješkarenja, i tako slažem d n e v n i č k u p j e s m u…

Inače, i ne znam što pjesnik piše, ali znam da to radi u nadi ljepote, ljubavi, zdravlja, vjere i humanizma. A na čitateljima je da ga p r o č i t a j u.

Životopis:

Miroslav Slavko Mađer (Hrtkovci, 1.VII.1929.) školovao se u Glini i Vinkovcima, a studij slavistike završio je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1956.). Kao srednjoškolski profesor radio je u Osijeku i Vinkovcima, potom kao ravnatelj vinkovačkoga kazališta, a od 1965. godine je urednik-dramaturg na Radio Zagrebu. S Dionizijem Švageljom pokrenuo je i uređivao 1951. u Vinkovcima "Književnu reviju", te sastavio nekoliko antologija. Nakon smrti brata Slavka, također pjesnika, pokraj svojega piše i njegovo ime.

Piše pjesme, priče za djecu, dramolete, radio i tv-drame, prikaze i autobiografsku prozu, a u novije vrijeme putopise i romane. Kao pjesnik formirao se unutar "izgubljene generacije" okupljene 1950-ih godina oko časopisa "Krugovi" pa je i zastupljen u svim antologijama modernoga hrvatskog pjesništva upravo kao pripadnik krugovaša. Mađer je izrazito vezan uz zavičaj i slavonsku ravnicu i stoga u gotovo svim pjesničkim zbirkama obnavlja stalni krug tih tema, mijenjajući tek registar raspoloženja i gledišta prema tzv. provinciji, prirodi, selu, djetinjstvu, obitelji, domovini i čovjeku.

U Mađerovu izražajnom repertoaru dominiraju asocijativne veze riječi i slika, izrazita metaforičnost i ritmičnost. Njegova rapsodična verhaerenovsko-whitmanovsko-ujevićevska retorika opjevava svijet u svojevrsnom obilju, pojavnosti i jasnoći. Stihovi su mu većinom strofično organizirani, nejednaki, vezani, ili pak slobodni. Iako mu je poezija primarni medij, uspješno se okušao i u proznim oblicima – od feljtona, preko putopisa, dramskih tekstova do autobiografskog romana (Gdje lopoči cvjetaju, 1996.), u kojem satirično-melankoličnom naracijom oživljuje tipičnu sliku života 60-ih godina u Vinkovcima i Slavoniji. (Bilj. E.F.)

Bibliografija:

Mislim na sunce (pjesme, Zagreb, 1955.)

Raskršće vjetra (pjesme, Zagreb, 1955.)

Utaman (pjesme, Zagreb, 1957.)

U čovjeku (pjesme, Zagreb, 1961.)

Antene riječi (pjesme, Vinkovci, 1962.)

Lenije, zelene lenije (pjesme, Zagreb, 1965.)

Izabrane pjesme (Zagreb, 1969.)

Velika polja (pjesme, Osijek, 1974.)

Pišta s vašarišta (pjesme, Zagreb, 1975.)

Pjesme iz nedoumice (Zagreb, 1975.)

Asser Savus (feljtoni, Zagreb, 1978.)

Četrdeset devet (pjesme, Split, 1979.)

Ispod klupe (pjesme, Čakovec, 1981.)

Djedovo slovo (priče, Zagreb, 1981., 1986., 1987., 1990.)

Pjevat će Slavonija (Vinkovci, 1982.)

Izabrana djela (PSHK, knj. 165, Zagreb, 1984.)

Nedavna davnina (pjesme, Zagreb, 1986.)

Neput (putopisi, Vinkovci, 1989.)

Izabrane pjesme (Zagreb, 1991.)

Žita zemlje (pjesme, Vinkovci, 1993.)

Putna glazba (pjesme, Vinkovci, 1996.)

Leteći šaran (priče, Vinkovci, 1996.)

Gdje lopoči cvjetaju (roman, Vinkovci, 1996.)

Junaci (drame, Vinkovci, 2003.)

Stihovi dugih naslova (Zagreb, 2007.)

Daleki vlak (pjesme, Zagreb, 2008.)

Miroslav S. Mađer je i autor dvadesetak izvedenih dramskih tekstova (na radiju i TV), zatim niza književnih adaptacija za radio, televiziju i kazalište, kao i literarnih scenarija za radijske i televizijske emisije, festivale i prigodne književne manifestacije. (E.F.)