Glagoljaštvo i glagolizam u crkvenom i društvenom životu Hrvata i Slovenaca

Faksimil Vinodolskog zakonika iz 1288. godine (glagoljski prijepis)

Kad govorimo o crkvenom i kulturnom okruženju hrvatskoga glagolizma, treba bar kratko reći o glagoljici, glagoljašima i o glagoljaštvu, da bi slika ili predodžba o glagolizmu danas bila jasnija nego nekoć kad je bila zamagljena brojnim sjenama političkih i ideoloških interpretacija.*

Glagoljica

Glagoljica je pismo koje je – po općem uvjerenju proučavalaca slavenske starine – izumio za slavenski jezik i narod Konstantin Ćiril prije svoga puta u Moravsku 863. godine, i kojim je bila napisana prva knjiga na slavenskom jeziku. To je bilo izborno – aprakos evanđelje, s početnom rečenicom: »Iskoni bę Slovo i Slovo bę u Boga i Bog bę Slovo«. Valja upozoriti da je riječ za slavenski narod Slovęne iz istoga korijena kao i riječ slovo, koje je prijevod grčke riječi logos, odnosno latinske verbum, a koja označava i Drugu Božansku Osobu, Isusa Krista. Sloviti, naime znači govoriti, sporazumijevati se, jezikom kontaktirati. U staroslavenskom, i u starom hrvatskom riječ jezik – lingua – značila je narod. Ljudi se okupljaju u narod jezikom1.

Znanstvena spoznaja da je glagoljica pismo svetog Ćirila nije stara. Istina, u to su rijetki bili uvjereni i prije Josipa Pavla Šafařika, ali nakon njegovih istraživanja i dokazivanja, 1858. ta je misao – da je glagoljica djelo svetoga Ćirila – postala opće dobro. Prije toga glagoljica se pripisivala svetom Jeronimu i nazivala se Jeronimovim pismom – littera Hieronymiana.

Drugo slavensko pismo, i tada i danas nosi Ćirilovo ime, a to je ćirilica – grčko pismo uređeno za slavenske glasove. Pa iako je već davno, 1047. ruski monah Upir Lihij znao da je glagoljica zapravo kurilovica, u kasnijim se stoljećima to znanje zagubilo.

Glagoljaši su svoje pismo, glagoljicu, i prije 1248. pripisivali svetome Jeronimu i time to pismo stavili pod sigurno okrilje crkvenog učitelja. Senjski biskup Filip, moleći papu Inocenta IV. da i on može sa svojim klerom slaviti liturgiju na glagoljici, bio je uvjeren da je glagoljica Jeronimovo pismo, i papi nije htio lagati. Ali učeni papa se ipak u reskriptu od toga na neki način ogradio, napisavši da svećenici te pokrajine smatraju da im je pismo od svetoga Jeronima (»quod in Slavonia est littera specialis quam illius terrae clerici se habere a beato Hieronymo asserentes«). Važnija mu je bila spoznaja da je stvar iznad riječi, te je odobrio glagoljsko bogoslužje (»Nos igitur attendentes qoud sermo rei et non res est sermoni subiecta«), i od tada do Drugoga vatikanskog koncila u Senjskoj katedrali se svečana, pjevana misa mogla slaviti samo staroslavenski.

Glagoljica se vjerojatno već za života Svete braće proširila Istrom, Kvarnerskim otocima, Dalmacijom, Likom i Krbavom, Bosnom i doprla sve do Zagreba, o čemu svjedoče kameni spomenici.

Sigurno je da su i na području Dubrovačke biskupije, u Konavlima, glagoljaši znali da je njihovo pismo Ćirilovo, jer ih u dokumentima nazivaju »presbyteri kurilicae«. Taj se izraz nikako ne odnosi na pravoslavce, koji su doista pisali pismom koje mi znamo pod imenom ćirilice. U Dubrovniku se, doduše, u službenoj upotrebi glagoljica nije upotrebljavala, nego ćirilica, ali nova svjedočanstva potvrđuju da je na prijelazu iz 1l. u 12. stoljeće glagoljica i tamo bila prisutna, o čemu svjedoči Konavolski glagoljski natpis i zapis na crijepu iz Župe dubrovačke, a za kasnija vremena lijepi glagoljski brevijar popa Mavra iz 1460. godine. To je područje posebice zanimljivo i zbog lekcionara na narodnom jeziku, na latiničkom i ćiriličkom pismu, ali i misala na narodnom jeziku o čemu se do sada malo ili ništa nije znalo.

Zahvaljujući nastojanju Sante Graciottija tiskan je Hrvatski latinički dubrovački misal – Il messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Bibliteca Apostolica Vaticana (2003) koji je još prije II. svjetskog rata bio prepisao Ciro Giannelli, a kritičko izdanje dovršio Sante Graciotti. Time se otvara još jedna zanimljiva stranica hrvatske liturgije i duhovnosti. U Hrvatskoj prije Tridentskoga koncila u liturgiji se misa služila na latinskome, kao u cijeloj Katoličkoj crkvi, na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije, na glagoljici, prvenstveno u Istri, na Kvarnerskim otocima, u Lici i Krbavi, u Dalmaciji do Splita, uključujući Poljica, i na širem području Zagrebačke biskupije (Pounje, Pokuplje), ali i na hrvatskom narodnom jeziku, na latiničkom pismu, o čemu imamo i ranijih svjedočanstava od ovoga dubrovačkog misala. M. Dinić, Slovenska služba na teritoriju Dubrovačke republike u srednjem veku, Prilozi P, Popovića, XIV., Beograd, 1934., isti autor, Chiurilliza slovenskih popova dubrovačke građe, Prilozi P. Popovića, XXVI., Beograd, 1960., M. Pantelić, Glagoljski brevijar popa Mavra iz god. 146o., Slovo 15-16, Zagreb, 1965.,C. Giannelli i S. Graciotti, Il Messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca Appostolica Vaticama, Studia e testi 411, suizdavač HAZU, Rim, 2003.

Povijest glagoljice – i s njom povezane slavenske liturgije – na hrvatskom prostoru veoma je zanimljiva. Iz dokumenata je možemo pratiti od ćirilometodskih vremena preko znamenitoga Splitskoga crkvenog sabora 925. godine, u zatim postojane stoljetne borbe za očuvanjem slavenske liturgije i glagoljice, te zato napor glagoljaša da sačuvaju svoje pismo i tekstove na njemu zaslužuje posebnu pozornost. Unatoč brojnih pritisaka iz Rima, iz Rimske kurije, ali i mjesnih biskupa koji su pretežno bili stranci, glagoljaši su uspjeli sačuvati i glagoljicu i slavensko bogoslužje do najnovijih vremena. Kad su nastojanjem Rimske kurije i posebice Propagande za širenje vjere njihove liturgijske knjige bile jezično izmijenjene, to jest rusificirane, da bi se tako i glagoljaši približili unijatima, a pravoslavci Katoličkoj crkvi, glagoljaši sve češće prihvaćaju latinička izdanja hrvatskoga lekcionara te slave misu na hibridan način, to jest – sve što se glasno govori, misilo se na hrvatskom jeziku, a Pravilo (Ordo misae) i Kanon (Canon missae) molio se tiho – staroslavenski ili latinski. Taj se hibridni način liturgije utvrdio na velikom dijelu Hrvatske, te se latinički Lekcionar sve više utvrđuje i na glagoljaškom području. Latiničke knjige – tj. Bandulavićev Lekcionar i njegove inačice, pomoću kojih se služi liturgija, počinju se nazivati slavet ili šćavet te su glagoljaši i samo latiničko pismo zvali šćavetanskim pismom. Ali to je već drugi dio zanimljive povijesti liturgijskog jezika i pisama među Hrvatima. Već u prvom tiskanom izdanju Pištula i evanđelja Ivana Bandulavića, 1613. na mjestu gdje u tipičnim izdanjima rimskoga misala stoji: Ordo i Canon missae, u Bandulavića su tiskani oni dijelovi koji se glasno govore: Općena ispovid, Slava, Virovanje, Očenaš, ali isto tako i Priglasja (aliti Praefattioni) što je omogućavalo svećenicima u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Ugarskoj, gdje se lekcionar i upotrebljavao, da se misa, što se puka tiče, govori hrvatskim jezikom (u izdanjima lijepo stoji: slovinski).

Glagoljica kao liturgijsko pismo čuvala je i stare oblike jezika u misalima i brevijarima, od najstarijih do tiskanih u 15. i 16. stoljeću. Glagoljica je služila i kao pismo za sveopću upotrebu: u crkvenim poučnim knjigama, u zbornicima različitoga sadržaja, u knjigama propovijedi, u molitvenicima i obrednicima, ali isto tako ona je služila za pravne poslove: njome su napisani statuti, zakonici, oporuke, razvodi – dokumenti kojima se utvrđivala granica među pojedinim općinama. I konačno, glagoljica je pismo kojim je napisana hrvatska srednjovjekovna književnost: apokrifi, romani, pripovijesti, pjesme. Ona je, ili upravo tekstovi njome zapisani, pomogla da se razvije hrvatska renesansna književnost onako kako je to za sebe zapisao Petar Zoranić 1536. godine: »I da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom (=na sramotu) bih pisal, boju se (=bojim se)«. Pod riječju tumačenje sigurno treba shvatiti sve ono što je Zoranić mogao čitati na glagoljici, a ne samo prijevod (»tumačenje«) Svetog pisma, za koje su glagoljaši također smatrali da im ga je ostavio sveti Jeronim O svetom Jeronimu pogledati njegove Izabrane poslanice, priredio i napisao predgovor Josip Bratulić, Split, 1990., Petar Zoranić, Planine, Stari pisci hrvatski 41, Zagreb, 1969. Vidjeti i izdanje Planine V. Štefanića, HIBZ, Zagreb, 1944. kao i original i prijevod Planina na suvremeni jezik M Grčića,1988., drugo izdanje.

.

Upravo je ta pobožna laž (»pia fraus«) bila korisna i dugoročno odlučujuća da je glagoljica – kao pismo sv. Jeronima – bila uvažavana te je na njoj i znamenita tiskarska obitelj Torresani iz Venecije tiskala glagoljski brevijar (1493.) i lijepu glagoljsku početnicu (1527.). Humanisti, hrvatski i europski, smatrali su da pismo svetog Jeronima treba poznavati i uvažavati.

O glagoljašima

Pod pojmom glagoljaš, glagolita misli se na svećenika, prezbitera koji liturgiju slavi na staroslavenskom jeziku, na glagoljici. Dolazi od riječi glagolati – govoriti, reći. Evanđeoske perikope obično započinju: V ono vręme glagola Isus učenikom svojim... Identifikacija riječi glagolaš s riječju glagola – reče, latinski dixit, a misli se na Isusa, sa službom navjestitelja Isusove riječi, također je vrlo znakovita. Popovi glagoljaši u svojoj sredini jasno prepoznavaju svoj položaj, onako kako je napisao jedan glagoljaš u Petrisovu zborniku: »Nam je biti meštrom i učiti i prosvećevati plku tmu (=tamu puku)«.

Glagoljaši su u svojoj sredini bili važne, uvažene osobe. I kad su bili plovani – od plebanus, župnik – i onda kad su živjeli od crkvene nadarbine (dobra), ili službe, u bratovštinama. U seoskim i malogradskim kaptolima bio ih je priličan broj. U vizitaciji biskupska krčkoga Alberta Dujmića Gliričića iz 1555. stoji npr. da je u Dobrinju bilo: jedan plovan, dvanaest svećenika, jedan đakon i dva podđakona, u Baški jedan plovan, jedanaest svećenika, tri podđakona. U Pastrićevu katalogu iz 1680. navodi se za Bašku 40, a za Vrbnik 60 svećenika, ne računajući đakone i druge niže redove. Mnogi su mladići, ulazeći u svećenički stalež, izbjegavali vojnu službu i tešku obavezu služenja na galijama, mletačkim brodovima, jednako trgovačkim kao i vojnim. U sredinama gdje su svećenici kroz stoljeća bili u većem broju – u Istri u Roču, Draguću, Bermu i Žminju, na Krku u Omišlju, Vrbniku, Dobrinju i drugdje – oni su, živeći kao javne osobe, popi, ali i u krugu svoje obitelji stvarali pogodnu klimu za neku osebujnu teokraciju. Posebice to vrijedi za Vrbnik koji je uvijek obilovao svećenicima. Slično je bilo i u dalmatinskim Poljicima, gdje su popovi uglavnom živjeli u svojoj obitelji i utjecali na kršćanski život u njoj i brinuli se da iz obitelji netko stalno nasljeđuje prezbiterat. O Vrbniku i njegovim svećenicima kroz povijest vidjeti prigodni zbornik.

Popovi glagoljaši obavljali su u svojoj sredini i druge službe. Vodili su duhovni život brojnih bratovština, koje nisu bile samo pobožna bratstva nego su imale i snažnu socijalnu ulogu u životu seoske i malogradske zajednice. Sudjelovali su, naravno, u duhovnom životu župe, slavili liturgiju, vodili sprovode, sudjelovali u zajedničkom čitanju brevijara. U tim se sredinama sve do sredine prošloga, 20. stoljeća, održao običaj javnoga čitanja vesperala, u kome su uz župnika sudjelovali i ugledni vjernici župe. Glagoljaši su, a to je vrlo važno istaknuti, imali i službu javnoga bilježnika, notara, i to ponekad u službi feudalaca, npr. Frankopana, ali najčešće kao samostalni notari s carskom i papinskom ovlašću. Velik broj javnih isprava: zakonika, statuta, oporuka i privatnopravnih imovinskih isprava pisali su glagoljaši. U Istri i na Kvarnerskim otocima pisali su glagoljicom, u Poljicima ćirilicom zapadnoga, hrvatskoga tipa koja se ponekad zove i bosančicom. Znali su oba pisma, uostalom kao što su nadareniji znali i latinski jezik i latinsko pismo. Jedna od najstarijih i najopsežnijih takvih isprava je Povaljska listina na ćirilici, dokumenat s otoka Brača čiji je original iz 1184. prepisao splitski kanonik Ivan 1250. godine. Pisci najvažnijih hrvatskih pravnih spomenika, Vinodolskog zakonika, Vrbničkog statuta, Istarskog razvoda bili su također glagoljaši.. V. Štefanić i suradnici, Hrvatska književnost srednjeg vijeka, PSHK 1, 1969.

Da su glagoljaši prepisivali liturgijske knjige, zbornike pobožnoga štiva, zbornike beletrističkih sastavaka, nije potrebno posebno ni isticati. Oni su začetnici i hrvatske glagoljaške štampe. Tiskali su svoj misal 1483, 1494, 1528. i 1531., potom i brevijar 1491, 1493. i 1561, a zatim i druge knjige potrebne za njihov duhovni život. Glagoljaši iz Istre, Stipan Konzul Istranin i Anton Dalmatin, ali i drugi glagoljaši iz njihovoga kruga, prihvatili su sredinom 16. stoljeća izazov njemačke Lutherove reformacije, prvenstveno misleći da će pomoću nje, i njezine brige za knjige, doći do knjiga potrebnih za njihovo obrazovanje i za propovijedi puku. Dirljivo je pismo jednoga glagoljaša u kome on svome prijatelju u Njemačku piše da mu pošalje knjige (vjerojatno je to protestantsko izdanje Novoga testamenta ili Postile), da ih se nagleda prije svoje smrti.

No, ubrzo su predvodnici protestantske pokreta ostali bez prvotne ekonomske podrške. Hrvatska je bila ugrožena turskom opasnošću, a oči koje su tražile pomoć, bile su uprte u Rim, a ne u Njemačku. Tradicionalna vezanost za Rim i za katolicizam među glagoljašima zaustavila je vjerska i kulturna nastojanja protestanata, te je protestantizam u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i među glagoljašima, ostao tek kratkotrajna epizoda. Istra je pak u osobi Matije Vlačića Ilirika dala golem doprinos europskoj reformaciji. Još nije posve istražena veza Matije Vlačića Ilirika, snažnoga intelektualca, iznimnoga filozofa i filologa, i ustrajnoga borca za evanđeosku istinu i domaćih glagoljaša.

O glagoljaštvu i glagolizmu

Pod pojmom glagolizam u slavističkoj se znanosti podrazumijevalo više pojava. Evo kako taj pojam definira Josip Hamm, koji je i najviše o tome pisao: »Glagolizam, pokret nazvan po glagoljici, posebnom slavenskom pismu, koje je imalo veliku ulogu u borbama što su ih neki slavenski narodi u srednjem vijeku vodili protiv tuđeg svećenstva i tuđe dominacije. Kod Čeha i Moravljana to je bila borba protiv Nijemaca i njemačkog svećenstva, kod Hrvata borba protiv Romana i latinskog svećenstva, kod Makedonaca borba protiv Grka i grčkog svećenstva, kod bosanskih Bogumila borba protiv ortodoksne katoličke i pravoslavne crkve. Prvi je ovakvo šire značenje pridao glagolizmu V. Jagić« Enciklopedija Jugoslavije, 3. svezak, Zagreb, 1958.Od istoga autora pogledati i članak, Glagolizam i njegovo značenje za Južne Slavene, Slavia, XXV, 1956. i njemačku inačicu Der Glagolismus im mittleren Balkanraum, Die Welt der Slaven, I, 1956. E. Hercigonja, Glagolizam i glagoljaštvo, u knjizi Hrvatska i Europa, I., Zagreb, HAZU, 1997. Pogledati i J. Bratulić, Glagolizam i glagoljaštvo, Drugi Hercigonjin zbornik, urednik S. Damjanović, Zagreb, 2006.

.

Ovaj citat je uzet iz Enciklopedije Jugoslavije (3. svezak, Zagreb, 1958.). Već u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, 1986., nema natuknice Glagolizam; nju je zamijenila natuknica Glagoljaštvo kojoj je autor Eduard Hercigonja. On pojam glagolizam vrlo kratko obrađuje u svojoj opsežnoj natuknici o glagoljaštvu. I njemu je glagolizam ideološki orijentir glagoljaštva, kao otpor stranom civilizacijskom utjecaju kad se taj očitovao kao težnja za duhovnom supremacijom nad domaćom tradicijom. U Hrvatskoj enciklopediji nema, možda prirodno, a možda i iznenađujuće natuknice glagolizam, a i glagoljaštvo je mnogo skromnije obrađeno Hrvatska enciklopedija, IV, Zagreb, 2002.

.

Eduard Hercigonja u brojnim svojim radovima o glagoljašima mnogo je manje naglašavao idejne i idološke odrednice i glagolizma i glagoljaštva. U opsežnom članku u zborniku Hrvatska i Europa naveo je ono što odlikuje glagoljaše i njihov rad u srednjem vijeku, ali je upozorio na činjenicu koja se u novije vrijeme otkriva – da su glagoljaši u svojoj sredini bili vrlo ugledni ljudi, da su u feudalnom društvu predstavljali ugledan sloj i kao plovani, i kao popovi i posebice kao prepisivači glagoljaških tekstova; da nisu bili siromašni kao puk, što je bila česta zabluda onih koji su na glagoljaše u prošlosti gledali iz svoje povijesne perspektive 19. i 20. stoljeća, kad se borba za slavensko bogoslužje iz crkvenih struktura preselila na javno i političko polje. G. Pesante, Liturgia slava in Istria, Poreč-Parenzo, 1893. i odgovor o borbi za slavensku liturgiju u Istri – V. Spinčić, Slavensko bogoslužje u Istri, Pula, 1913. i F. Barbalić, Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca u Istri, Trstu i Gorici, Zagreb, 1931. S protivničke strane: A. Cronia, L’ enigma del glagolismo in Dalmazia dalle origini all’ epoca presente, Rivista Dalmatica, Zadar, VI-VIII (1922.-1925.), i posebno, Zadar, 1925.

Često je u publicističkoj literaturi naglašavana borba glagoljaša, posebice hrvatskih, protiv crkvene hijerarhije, a često se išlo i dotle da ih se nazivalo hereticima. Međutim, povijesni dokumenti o tome govore malo drugačije. Onako kako su glagoljaško bogoslužje i glagoljaše opisivali talijanski povjesničari Istranin F. Salata ili G. Pesante, ili filolozi – Zadranin A. Cronia davna je prošlost. Glagolizam nije onakva enigma kako ju je htio prikazati Cronia nastojeći ocrniti glagoljaše kao gerube, neobrazovane i nepismene seoske popove. A ipak – od njihove kulturne i prosvjetne djelatnosti postoje brojni, prekrsni dokumenti, brevijari, misali, zbornici različitoga štiva, statuti – cijela mala ali bogata književnost. O njoj je na afirmativan način pisao i talijanski slavist Sante Graciotti S. Graciotti, Hrvatska glagoljska književnost kao kulturni posrednik između evropskog Zapada i Istočnih Slavena, Slovo 21, Zagreb, 1971. Talijanska verzija teksta u zborniku Acta Congressus Historiae Slavicae Salisburgensis, II., Wiesbaden, 1967.

.

Iako su Slovenci i Hrvati, barem u počecima svoje kristijanizacije i europske akulturacije primali kršćanstvo iz istih centara – to su Akvileja i Salzburg – upravo je glagoljaštvo i slavenska liturgija kod Hrvata i njezin izostanak kod Slovenaca odredilo različit način kasnijega pokršćanjenja jednoga i drugoga naroda. Iako i jedni i drugi od svoga naseljavanja u današnju postojbinu do danas pripadaju istom krugu zapadnoga kršćanstva, ta ih je različitost – glagolizam kod Hrvata a njegov izostanak kod Slovenaca – kulturološki i vjerski odredila drugačijima kroz povijest.

Primivši baštinu svete braće Ćirila i Metoda, pismo glagoljicu i slavensko bogoslužje, Hrvati su prihvatili i jednu drugačiju dimenziju kršćanstva u edukaciji i liturgiji na jeziku koji se tada nije bitno razlikovao od jezika opće komunikacije. Na jeziku koji su razumjeli imali su glavninu liturgijskih, književnih i pravnih tekstova sve do kraja 16. stoljeća, a taj jezik, crkvenoslavenski hrvatske redakcije pomogao im je i u stvaranju renesansne književnosti na narodnome jeziku, a i u kasnijim razdobljima on je bitno određivao i odnos prema Crkvi i vjeri. Hrvati su, osim toga, boraveći u najbližem susjedstvu s istočnim kršćanima, a kasnije stoljećima i u sukobima ali i u susjedstvu i suživotu s islamskim stanovništvom, bolje od drugih kršćanskih naroda upoznali sličnosti i razlike svojega religioznog i kulturološkog stava, i stava svojih susjeda. Ali i kršćanska istočna pisana tradicija našla je put u hrvatsku glagoljašku književnost, kao što je i zapadna srednjovjekovna književnost, preko Hrvatske, prelazila na Istok, u pravoslavnu sredinu. Za razliku od susjedne Slovenije, o kojoj malo znamo u životu glagoljice, jer su u njoj glagoljaši bili samo pridošlice i prognanici iz hrvatskih krajeva.

U Češku je glagoljica, zalaganjem kralja Karla IV. Luksemburgovca presađena s hrvatskoga područja, te su u Pragu, u jednom od najljepših samostana, u Emausu, na Slovanech, glagoljaši djelovali od 1347. do početka 17. stoljeća. Glagoljaši su iz Hrvatske došli kao učitelji, ali su u Pragu postali dobri učenici, te u toj misiji treba tražiti i početke tzv. glagoljaškog humanizma. On se napajao i s latinskih i sa slavenskih izvora, a glavni su mu predstavnici knez Novak, pisar glagoljskoga misala, Juraj iz Slavonije (Georges de Sclavonie), Nikola Modruški, Šimun Kožičić Benja, Franjo Jožefić, Bernardin Frankopan i drugi. Među najljepšim spomenicima glagolizma uz Češkoj je Češka glagoljska biblija iz 1416. godine. Česká Bible hlaholská, priredila Ludmila Pacnerová, Prag, 2000.

Ona je dovršena u teškim vremenima: 1415. spaljen je, na prijevaru, Jan Hus, a godinu dana kasnije i Jeronim Praški. Glagoljica je prešla i u Poljsku. Glagoljaši iz Emausa krajem 14. stoljeća dolaze u Olješnicu u Šleskoj, a 1490. na poziv kraljice Jadvige i kralja Vladislava II. Jagiella u Kleparz, u predgrađe Krakowa. Samostan je do temelja izgorio 1584. i s njime sve što su glagoljaši stvorili.

Slovenija nikad nije bila zahvaćena ni slavenskim bogoslužjem ni glagoljskom tradicijom. Iako su i na njezinom prostoru, posebice na zapadnom rubnom, pronađeni glagoljski natpisi i grafiti, oni su prvenstveno plod rada onih svećenika glagoljaša koji su u Kranjsku dolazili iz Dalmacije i Istre. Ipak – u vrijeme kad je borba za slavensko bogoslužje bila živa, i to u 19. stoljeću, i kad su bogoslovi iz Istre i Kvarnerskih otoka svoje školovanje završavali u Gorici – današnjoj talijanskoj Goriziji – zahvaljujući pojedinim profesorima, i među slovenskim svećenicima i intelektualcima oživjelo je zanimanje za glagoljicu.

Zanimljivo je spomenuti i to da su u 19. i početkom 20. stoljeća upravo dva Slovenca dala važan prilog valorizaciji hrvatskoga glagolizma. Jedan od tih je skroman istarski župnik Jakob Volčić, koji je glagoljske rukopise skupljao, prepisivao i slao znanstvenicima na daljnju obradu. Drugi je znameniti krčki biskup Anton Mahnič. Pogledati o tome zbornik Staroslavenska akademija i njezino značenje, u časopisu Slovo, 44-46, Zagreb, 1996.

Njega su na Krk poslali da bi uredio tamošnje crkvene prilike, prvenstveno da bi slomio otpor svećenstva prema latinizaciji liturgije, te da bi na kraju i zabranio glagoljanje u župama svoje biskupije. Shvativši važnost glagoljice i duhovnoga života koji ona rađa i potiče, on je postao najveći zagovornik i glagoljice i slavenskog bogoslužja te je upravo zahvaljujući njemu u Krku utemeljena Staroslavenska akademija, koja je dala nov poticaj ne samo istraživanju glagoljice nego i njezinu bujnijem i življem prisustvu u duhovnosti Krka, ali i cijele Hrvatske.

U »Katoličkom obzorniku« objavio je 1905. Josip Gruden jednu veoma važnu raspravu, koja se tiče i slovenskoga i hrvatskoga glagolizma. Rasprava nosi naslov Glagolica v akvilejski metropoliji i njen pomen za slovensko slovstvo. U časopisu »Katoliški obzornik«, IX, Ljubljana, 1905.

Gruden je ustvrdio da unatoč tome što je glagoljskih fragmenata u Zojsovoj ostavštini i drugdje u Sloveniji velik broj, nitko ih nije sustavno (sistematično) obrađivao. Njihova množina – tvrdi Gruden u raspravi – nadmašuje broj spomenika i fragmenata u banskoj Hrvatskoj (145). Nakon toga autor nabraja velik broj glagoljskih fragmenata u tadašnjoj Licealnoj knjižnici – danas Narodnoj in unverzitetnoj knjižnici (NUK), ali i u župnim arhivima diljem Slovenije. Smatra da su ti fragmenti, koji su kasnije upotrebljavani najčešće za uvezivanje urbarijalnih knjiga, dok su se ranije i u Sloveniji upotrebljavali za slavljenje i obavljanje slavenske liturgije, što znači da su u Sloveniji postojali kao cjeloviti misali i brevijari – sve do Trubarova pokušaja protestantske reforme. Navedeni fragmenti su ostaci nekoć raširene i žive crkvene pismenosti (»slovstva«) koja se u posljednja tri stoljeća u Sloveniji posve izgubila.

Prema tome, ti glagoljski fragmenti u Sloveniji nemaju jednako kulturološko značenje kao oni koji se nalaze u knjižnicama Beča, Belfasta ili Londona. Ovdje su ostaci života pismenosti, a ne kuriozum u knjižnoj zbirci. Gruden zato pokušava i utvrditi kako je glagoljica u Sloveniji jednom bila živa. Akvilejska patrijaršija, pod čiju su jurisdikciju spadale i Slovenija, upravo Kranjska, ali i Istra i dio Hrvatske, bila je – prema Grudenu – povoljan prostor za širenje glagoljice. Doduše, on npr. Nuglu u Istri, u vezi s Novakovim misalom, smješta u blizinu Kopra, možda i zato što je Nugla bila u okviru Koparske biskupije. Priznaje ipak da svi glagoljski fragmenti u Sloveniji pokazuju odlike hrvatske recenzije. Istaknuo je posebice politički utjecaj i ulogu Karla IV. Luksemburgovca na patrijaršijsku stolicu u Akvileji kamo su dolazili njegovi pristalice ili članovi njegove obitelji. Kako je i sam bio zaštitnik glagoljice, nameće se i zaključak da je upravo preko Akvileje kralj Karlo IV. mogao utjecati da se ona širi na području Akvilejske patrijaršije.

Danas nam sve to zvuči pomalo pretjerano, ali dobro je ipak poslušati što u zaključku svoje rasprave tvrdi Gruden: »Vse te priče (svjedoci) z onimi spomeniki vred, ki smo jih gori opisali, kažejo dovolj, da je v srednjem veku Slovence družilo s Hrvati slovensko crkveno slovstvo in da bi se bil na tem temelju razvil enoten jugoslovanski književni jezik, ako bi protestantizem ne bil zavrgel slovsvtevene tradicije«. Navedena rasprava u istom časopisu.

I ovdje je posve izravno izražen prigovor protestantizmu i Trubaru, koji je, otklonivši glagoljicu i slavensko bogoslužje, odredio drugačiji put razvitka slovenskog jezika, književnosti i duhovnosti. Trubar je, naime, kako sam piše, odbacio »krovaško besedo« i isto tako »krovaške puhštabe« i počeo pisati slovenskim jezikom – autor napominje dolenjskim narječjem – najprije njemačkim slovima, zatim latinicom. »S tem je bila nit organičnega razvoja pretrgana in književna zajemnost z drugimi Jugoslovani porušena.« Zanimljivo je i mimo toga napomenuti da je glagoljskih grafita u 15. i 16. stoljeću i u slovenskoj Istri i u Kranjskoj znatan broj, a da u 17. stoljeću postoje samo dva, i to u blizini Trsta.

U 19. stoljeću upravo kad pape, a prvenstveno Lav XIII. enciklikom Grande munus, naglašavaju važnost ćirilometodske misije među Slavenima i nastoje afirmirati njihov rad i zalaganje te proširiti njihov kult na cijelu Katoličku crkvu, u Istri i Dalmaciji nastaje oštar sukob između crkvene hijerarhije i domaćega klera zbog slavenskoga bogoslužja. Slavensko se bogoslužje na razne načine pokušalo istisnuti iz crkvene prakse. Postojala je, doduše, kanonska pravna zamka – tamo gdje se crkveni obred ne obavlja na glagoljici, kao pismu, nego na tzv. šćavetu, to jest na latinici, i na narodnome jeziku, mora se shvatiti kao abusus, zloupotreba, te se u svim župama gdje se obred ne obavlja na glagoljici i na staroslavenskom jeziku, valja taj običaj zabraniti.

I u Istri, i na Kvarnerskim otocima, i u Senjskoj biskupiji, i u cijeloj Dalmaciji pokušalo se na taj način ugušiti slavensko bogoslužje. U vrijeme nacionalnih pokreta posve je jasno da su se protiv glagoljice odredili nositelji talijanske iredente, u većini slučajeva liberali i ateisti, ali i biskupi Talijani na biskupijskim stolicama u Trstu i Poreču. Pomagala ih je i državna austrijska administracija. S druge strane, u toj nejednakoj borbi bili su svećenici, narod, nacionalni političari, ali i pojedini biskupi. Među njima posebnu ulogu ima Josip Juraj Strossmayer.

U vremenu talijanske okupacije Istre, Cresa i Lošinja, i Zadra, zabrana slavenskog bogoslužja, zabrana propovijedanja na hrvatskom jeziku, zabrana održavanja vjeronauka na jeziku koji djeca razumiju, kao i zabrana pučkoga pjevanja u crkvi teško su djelovale na pobožni puk. Ali zabrane su imale ograničen uspjeh. Dok su vjernici bili uz crkvu, održavali su se i obredi i običaji. Kriza je započela progonom svećenika, razočaranjem u tzv. oslobođenje nakon 1945. a zatim i općim indiferentizmom prema svim duhovnim vrijednostima. Iako je do danas borba za slavensko bogoslužje u 19. stoljeću ostalo slabo istraženo i vrlo malo obrađeno, ostaje činjenica da je ono i u 19. stoljeću, kao nekoć u dalekom srednjem vijeku, bilo zaštićeno ljubavlju vjernika i željom i voljom da sa svojim Bogom govore svojim jezikom. Gdje je slavensko bogoslužje bilo živo prisutno, tamo je takvim i ostalo. Postoji mišljenje da su koncilski oci zaduženi za obnovu liturgije za vrijeme Drugoga vatikanskoga koncila, slušajući glagoljaško pučko pjevanje na misi na koju su bili pozvani i kojoj su prisutvovali, prihvatili i reformu liturgijskog jezika, te su predložili Koncilu da se umjesto latinskog jezika u liturgiju uvedu nacionalni jezici. Time katolicitet Katoličke crkve nije narušen, ali su otvoreni neki drugi problemi.

Zaključak

Hrvatska glagoljaška tradicija, književnost, umjetnost, liturgija i pobožnosti izvan liturgije – sve je to određivalo hrvatski tip kršćanskoga i vjerskoga života tamo gdje je glagoljaštvo bilo živo i aktivno. Živa liturgijska riječ, brojnost svećenika u malim sredinama i njihov neporočan život, u oskudici, i često puta u manualnom radu (Roč, Vrbnik, Poljica) ali i u većim gradovima (Zadar, Rijeka), bio je dobar primjer za vjernike, te su svećenici neposredno i posredno vjernički puk držali u izvjesnoj teokratskoj vlasti, koja nije bila samo duhovna. Ostajući vjerni Rimu i Katoličkoj crkvi, Hrvati su čuvali kroz stoljeća svoj tip kršćanstva, ponosni što s Bogom razgovaraju na svome jeziku.

Sažetak

Iako su Slovenci i Hrvati, barem ispočetka, primali kršćanstvo iz istih centara i izvora, kasnije pokršćenjenje jednoga i drugoga naroda išlo je ponešto drugačijim putovima. I Slovenci i Hrvati od svoga naseljavanja u današnju postojbinu pripadaju krugu zapadnoga kršćanstva, i to ih je kulturološki i vjerski odredilo kroz povijest.

Hrvati primivši baštinu Svete Braće Ćirila i Metoda, pismo glagoljicu i slavensko bogoslužje, prihvatili su i jednu drugu dimenziju kršćanstva, u edukaciji i liturgiji na jeziku koji se nije bitno razlikovao od njihova jezika opće komunikacije. Na tom jeziku imali su glavninu liturgijskih, književnih i pravnih tekstova sve do kraja 16. stoljeća, a taj im je jezik – nazivamo ga staroslavenskim hrvatske redakcije – pomogao i u stvaranju renesansne književnosti na narodnom pučkom jeziku. Hrvati su, osim toga, boraveći u najbližem susjedstvu s istočnim kršćanima, a u kasnijim stoljećima i u susjedstvu s islamskim stanovništvom, bolje od drugih kršćanskih naroda upoznali razlike i različitosti svojega religioznoga i kulturološkoga stava – i stava svojih susjeda. Ali i kršćanska istočna pisana tradicija našla je put u hrvatsku glagoljašku književnost, kao što je i zapadna srednjovjekovna književnost, preko Hrvatske, išla na Istok, u pravoslavnu sredinu. Zato je i susret s Reformacijom u 16. stoljeću imao drugačiju sudbinu za Hrvate, a drugačiju za Slovence. Hrvatski svećenici glagoljaši isprva su lako prihvaćali reformističke ideje Martina Luthera, ali kad se trebalo odrediti između Katoličke crkve i Rima, i nove vjere, ostali su vjerni Rimu i tradiciji.

Hrvatska glagoljaška tradicija, umjetnost, književnost, liturgija i pobožnosti izvan liturgije – sve je to određivalo hrvatski tip kršćanskoga kulturnoga i vjerskoga života tamo gdje je glagoljaštvo bilo živo i duhovno aktivno, dakle u Istri, na Kvarnerskim i dalmatinskim otocima, na dalmatinskoj obali, te u Lici i Krbavi prije turskih osvajanja. Utjecaji su sigurno bili i širi. Bratovštine koje su vodili svećenici glagoljaši, živa liturgijska riječ, brojnost svećenika u malim sredinama i njihov neporočan privatni život, u oskudici i često puta u manualnom radu (Roč, Vrbnik), ali i u većim gradovima (Zadar, Rijeka) bio je dobar primjer za vjernike, te su tako svećenici, neposredno i posredno, vjernički puk držali u izvjesnoj teokratskoj vlasti, koja nije bila samo duhovna. Bratovštine su u tom smislu vršile veliku ulogu, jer su bile i karitativne ustanove, ali su imale svoj veliki udio u kulturi svakoga mjesta gdje su postojale i djelovale.

I na kraju: ugledajući se na glagoljašku sredinu vrlo rano narodni jezik ulazi u liturgiju i tamo gdje se ona obavljala na latinskom jeziku, najprije s lekcionarima, a zatim i misalima na latinskom pismu. Isto tako na ćirilskom pismu. Slijedili su zatim tiskani lekcionari i rituali koji su odredili kod Hrvata poseban prijateljski odnos prema Riječi Božjoj, u biblijskim čitanjima, propovijedanju i blagoslovima. Ostajući vjerni Rimu i Katoličkoj crkvi, Hrvati su čuvali kroz stoljeća svoj tip kršćanstva, ponosni što se Bogu mole na svome jeziku.

Baščanska ploča (oko 1100. godine)