Fenomen Vidrićeve lirike

Stota obljetnica smrti pjesnika Vladimira Vidrića (1. listopada 2009.) bila je dobrim povodom da se podsjetimo na legendarno ime hrvatske moderne, a koje je u temeljima cjelokupnoga hrvatskoga pjesništva minulog stoljeća. Iako se za Vidrića ne može reći da je zaboravljeno ime toga pjesništva, jer mu se dolična književnokritička i nakladnička pažnja posvećivala tijekom minulih desetljeća i to u svojevrsnom kontinuitetu, stotu obljetnicu trebalo je svakako obilježiti. No kada se toga nisu sjetili »veliki« nakladnici kao najpozvaniji, to nije promaklo jednom »malom« hrvatskom nakladniku – »Disputu« iz Zagreba, koji se proteklog desetljeća dostojno i zapaženo afirmirao na hrvatskoj nakladničkoj sceni svojim recentnim i decentnim izdanjima, dokazujući ustrajno da se mogu izdavati i tzv. »nekomercijalna« izdanja.

Iza »Disputa« već je mala biblioteka serioznih naslova, posebice relevantnih za suvremenu hrvatsku književnost kao i za kritičko (pre)ispitivanje njezina estetskog i književnopovijesnog identiteta. U taj izniman i zapažen nakladnički niz »Disput« se, zahvaljujući njegovu agilnom uredniku i vlasniku Josipu Panduriću, ubilježuje sada i svojim najnovijim, prigodnim i obljetničkim izdanjem, koje je već prigodom svoje pojave zamijećeno kako nadrasta svoj povod i postaje djelom trajnijeg značenja.

A radi se o intrigantnom i vrijednom izdanju koje obuhvaća pretisak jedine Vidrićeve zbirke Pjesme iz 1907. godine, objavljene dvije godine prije (pre)rane pjesnikove smrti, te o prigodnoj monografskoj studiji Josipa Užarevića Vladimir Vidrić i njegove Pjesme, za koju se može reći da otvara novo poglavlje u bogatoj kritičkoj literaturi o Vidriću. Obje ove »knjižice«, skromne svojim opsegom, a bogate svojim sadržajem, svojevrsno su »divot izdanje« posvećeno izuzetnom pjesniku koji se jedinom svojom zbirkom od svega 25 pjesama, a koje su, spomenimo i to, objavljene u vlastitoj nakladi(!), vinuo do samog vrha hrvatskoga Parnasa. Ova je Vidrićeva zbirka bila trajan književnokritički izazov kakav je motivirao i autora nove interpretacijske monografije.

Ta je monografija nastavak, ali i svojevrsna redigirana sinteza dosadašnje, upravo petnaestogodišnje pažnje što ju je Užarević posvetio Vidriću u svojim trima kritičkim prilozima. Prvi od njih je »interpretacijska polemika« – Vladimir Vidrić: PEJSAŽ I. (Zrcalo, Zagreb, 1991., br. 1, str. 133-146); drugi je interpretacijski esej Vizualnost Vidrićeve lirike (Republika, Zagreb¸1996., br. 5-6, str. 106-122), dok je treći kritička rasprava Vidrićeve Pjesme – zbirka ili knjiga (Croatica, Zagreb, 1998, sv. 45-46). K tim prilozima pridružuje se i Užarevićevo priređivanje knjige Vladimir Vidrić: Pjesme, objavljene u II. kolu vinkovačke »Croaticae« (knjiga 29., nakladnik Riječ, Vinkovci, 1998.). U sadašnjoj studijskoj monografiji Užarevićevoj nalaze se, uz navedene kritičke radove koje prethodno objavio, još i Dvije leksikonske natuknice o pjesniku, kao i pregledni niz izdanja Vidrićevih pjesama te pregled izabrane, najrelevantnije literature o pjesniku na koju se autor osvrće u svojim radovima.

Vidrićeve Pjesme iz 1907. godine, koje su predmetom Užarevićevih analiza, opservacija i interpretacija, djelo su zrelog, »ukletog« pjesnika koji nije želio biti domoljubni pjesnički bard poput Petra Preradovića, hrvatski povijesni epik poput Ivana Mažuranića, romantički rapsod hrvatske povjesnice poput Augusta Šenoe, ali niti tragični poeta vates poput Silvija Strahimira Kranjčevića, već upravo ukleti izabranik muza koji je s aureolom svoje izabrane ili sudbinski namijenjene ukletosti sišao s mitskih oštrih hridi svjestan svoje pjesničke snage koja u sebi nosi božansko nadahnuće te ostavlja najsvjetliji trag, usprkos mračnom stenjevečkom završetku autorova fizičkoga i pjesničkoga puta. Takvoga nam u njegovoj monumentalnosti otkriva pjesma Plakat, usprkos »neprimjerenosti« svoga naziva sa sadržajem pjesme:

Ja vrač sa hridi slazim, uklet, silan,

I k mraznom srcu stištem cimbal snova,

Po jasnom snijegu plave mi se stope,

A sjen moj pada kao plašt bogova.

Dvadeset i pet pjesama iz istoimene pjesničke zbirke, koju je umjesto mogućeg metaforičnog naziva obilježio općenitom označnicom književnoga roda i vrste, prema Užarevićevoj ocjeni autorove su »umjetnički najzrelije i najbolje pjesme«. No takvim pjesmama svakako bi trebalo pribrojiti i još neke objavljene pjesme koje Vidrić nije iz neobjašnjivih razloga uvrstio u svoj izbor, primjerice Ambrozijska noć, Putovah..., Sjene, te posthumno tiskane pjesme Jezuiti i Poniknuh glavom ponosnom, koje zbog jednake lirske kakvoće možemo smatrati jednako uspjelima i poetički jednako ilustrativnima za cjelinu Vidrićeva lirskoga korpusa.

S obzirom na to da u reprintu, kao ni u popratnoj Užarevićevoj studiji, nisu navedeni pojedini primjeri za tvrdnju da je »izdanje iz 1907. godine puno tiskarskih i jezičnih nezgrapnosti (leksičkih, morfoloških, sintaksnih, a isto tako interpunkcijskih i pravopisnih)«, a što bi moglo zbuniti neupućena čitatelja, šteta je jedino što se takve čitatelje nije u predgovoru uputilo na najpouzdanija izdanja kakva su svakako Sabrane pjesme Vladimira Vidrića koje je uredio Dragutin Tadijanović (JAZU, Zagreb, 1969.), Užarevićevo vinkovačko izdanje, te izbor Vidrićevih pjesama Cvjetka Milanje u Stoljećima hrvatske književnosti (MH, Zagreb, 2000.). Kada je riječ o pravopisnim pogrješkama, njihova se »množina« može relativizirati jer se one uglavnom odnose na suvišak (točka iza svakog naziva pjesme!) ili nedostatak ovog i nekih drugih interpunkcijskih znakova, a to su uz točku, točka i zarez, zarez, zatim dosljednija uporaba navodnika u upravnom govoru, dosljedno obilježavanje glasa đ dvočlanim grafijskim znakom te, najvećim dijelom oscilacije u pisanju glasova je – ije – e, bilo kao troglasa, dvoglasa ili jednoglasa. Inače, u svega jednom primjeru, u glagolskom obliku viću (Perun), došlo je do zamjena glasa č glasom ć, a u toj pjesmi očita je leksička zamjena riječi tron riječju trun. Zapisivač ove pjesme imenicom trun naznačio moguću skladnu rimu s riječju Perun, premda je mogući recitatorski izgovor te riječi u obliku Perona bio podudarniji s logičnijom rimom trona nego truna.

Kada je riječ Vidrićevu leksičkom izboru koji je obilježen obiljem stranih riječi i pojmova, ali i s podosta arhaičnijih riječi hrvatskoga jezika, najviše upada u oči, ali i zapinje za uho izraz hrdih i to 2. stihu prve strofe koji glasi Na hrdih stijenah bijele se i ginu. Sporni izraz Užarević smatra pridjevom pa ga tako i objašnjava. Naime »hrde stijene su oštre, mrke, silne, masivne stijene«, a za uporabljeni pridjev pretpostavlja kako je on »vjerojatno Vidrićeva kovanica«. S obzirom na to da Vidrić nije bio sklon sličnim kovanicama, osobno mi se čini da je možda i ovdje došlo do tiskarske pogrješke i da je stih izvorno mogao glasiti Na hridih stijenah bijele se i ginu, i to doslovno u značenju riječi hrid koju Vladimir Anić tumači da je »visoka strma kamena gromada, stijena koja strši, greben, hridina, klisura« (Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb,1988.). Istina, »hridi stijena« su u tom slučaju pomalo pleonastički izraz koji se može nijansirati svojim značenjem u pojedinačnom, kao i u zajedničkom sklopu uporabljena izraza. No, kako se radi o indiciji i osobnoj pretpostavci za koju nemamo »krunski« dokaz kakav je uvijek autentičan autograf pjesme, moje osobno čitanje toga stiha u ovome slučaju samo je poticaj i drugima da provjere mogućnost i takva potencijalnog čitanja.

Bez obzira na zamjetno reduciran leksički inventar, kao i bez obzira na to što je modernitet svoga pjesništva gradio na tradicionalnim oblicima stihova i strofa, pa čak i na korištenju narativne strukture kao kompozicijske osi svojih pjesama, Vidrić je kao veliki pjesnički mag ostvario trajnu pjesničku želju da antologičnost svojih pjesama dosegne, kako njihovim reduciranim brojem, tako i brižljivim odabirom motiva i sublimiranim izborom vizualnih i akustičkih pjesničkih slika. Kao pjesnik on je proistekao iz onog pjesničkog programa što ga je u svojem programatskom sonetu Mladoj Hrvatskoj izrazio Matoš kao moguću sintezu parnasovačke, secesionističko–impresionističke i simbolističke poetike.

Užarević je potpuno u pravu kada u prvi plan svoga pristupa poetičkom programu i modelu Vidrićeve lirike stavlja ovu posljednju, simbolističku odrednicu kao temelj poetičke strukture i stila, a što se u razdoblju moderne manifestiralo kao »fascinacija idejom ljepote i osjećaj tajne, svojevrsna mističnost i alegorizam«. Za Užarevića je tako »srodnost sa simbolističkom poetikom i filozofijom najočitija (...) u Vidrićevoj težnji da se sagleda svijet u njegovoj cjelovitosti (kozmičnosti)«. A pjesnikovu pak suglasnost sa simbolističkim motivima Užarević otkriva i u Vidrićevu shvaćanju pjesnika »kao vrača, maga, kralja nad kraljevima, tj. čovjeka koji je u kontaktu s bogovima«.

Bitna označnica autorskog identiteta Vidrićeve lirike njezina je vizualnost koja je logičan sinonim (s)likovnosti kao najzamjetnije veze te poezije i hrvatskoga slikarstva u doba moderne. Ovo, tzv. opće mjesto kritičke literature o Vidriću i Užarević pomno raščlanjuje u eseju Vizualnost Vidrićeve lirike, ilustrirajući zorno proniknuća i promašaje kritičara i interpretatora toga fenomena, no dodajući toj literaturi i svoju nijansiranu optičku vertikalu kojom se svijet Vidrićeve lirike zrcali u svjetlu svoje impresivnosti, plastičnosti i izvornosti. No vizualnu inscenaciju Vidrićeve lirike ne sadrže isključivo pjesme s motivima pejzaža, jer su obilježjem slikovnosti kao označnice impresivne vizualizacije protkani i drugi motivi karakteristični kao i ključni tematski slojevi Vidrićevih pjesama. A to su, uz pejzaže kao najizrazitiju skupinu motivi Vidrićevih olimpijskih uspona, motivi davne, mitske prošlosti, pa i erotsko-ljubavni motivi, te lirski portreti koje kao tematske okvire ističe Užarević. U svim tim tematskim slojevima pojavljuju se upravo specifični vizualni mehanizmi kojima Užarević detektira Vidrićevu poetiku.

Valja ipak pripomenuti kako nam se uz bogatu slikovnost nameće i akustičko-ritmička impresivnost Vidrićevih stihova koji posjeduju i svoju naglašenu glazbenu kulisu. Naime, u Vidrićevim stihovima sve pršti od glazbe glasova, sve odmnijeva pjesmom, a zvukovi i akordi poniču istodobno s nizine kao što je to slučaj s pjesmom Jutro, prosipljući se i kao arija s nebesa koja se čuje u pjesmi Sjene. Uz direktnu glazbenu intonaciju koja se stapa i prelijeva s vizualnim senzacijama, u Vidrićevim stihovima treba svakako istaći i njihovu kontekstualnu, asocijativnu pratnju koju sugestivno pobuđuju i nazivi brojnih, biranih glazbala po njihovoj specifičnoj melodioznosti. A to su pučke dude (gajde, diple) u ustima mitskoga Pana (Jutro), zlatna lira u rukama legendarnog olimpijskog svirača Smintheja koji je zapravo preobražen lik samoga Apolona (Ambrozijska noć), potom mandolina (Adieu), cimbal (Plakat), harfa (Na Nilu), a što sve pridonosi onoj bogatoj glazbenoj razigranosti koju sadrže pjesme Silen i Bosket.

U svome pristupu Vidrićevoj poeziji Užarević polazi i od dileme da li su »Pjesme« zbirka ili knjiga pjesama. Smatrajući kako je među tim, inače sinonimnim pojmovima, ipak moguća preciznija distinkcija, za zbirku pjesama drži kako je za nju »karakterističan kronologijski, to jest u određenoj mjeri mehaničan i slučajan redoslijed«, dok nasuprot tome knjiga sadrži »složeniju i kompaktniju cjelinu«. Iako je takav potencijalni razlikovni kriterij teško primjenljiv u svim slučajevima jer brojne knjige pjesama zapravo su zbirke, kao što su neke zbirke prave knjige, u Vidrićevu primjeru radi se o ilustrativnom argumentu autorove teze. Prepoznavši, naime, kompozicijsku koherentnost Vidrićevih pjesama Užarević u njima uočava ostvarenu ideju knjige, koja se najizrazitije očituje u izboru i mjestu prve i posljednje pjesme.

Stoga Užarević i naglašuje funkcionalnu impresivnost pjesme U oblacima koja se našla na čelu izbora, te posljednje pjesme Adieu na njezinu začelju, a to su ključne označnice raspona Vidrićeve pjesničke vizure, između pjesnikova »božanskog« uspona i tragičnog silaska s visina, kako života tako i poezije kao njegove emanacije. No unutarnja koherentnost knjige temelji se i na osmišljenom tematskom slijedu pjesama, na njihovoj motivskoj, emotivno-psihološkoj i filozofsko-spoznajnoj srodnosti i povezanosti, ali i na slijedu pjesama po njihovom kontrastu. Utvrdivši kako je takav »dosad neuočen poetički plan« »Pjesama« kao cjelovite knjige, nešto što također bitno pridonosi njezinu estetskom identitetu, te za koji smatra poticajnim i drugima za još šire i dublje kritičko interpretacijsko proniknuće, Užarević je i iz toga aspekta dao svoj zapažen, suvremeni kritički prilog novom čitanju Vidrića.

Upravo je u kontekstu takva čitanja i Užarevićevo kritičko čitanje dosadašnje kritičkointerpretacijske literature o Vidriću u kojoj je za nj najizazovnija interpretacija Zdenka Škreba antologijskog Vidrićevog Pejsaža 1. Prirodu svoga eseja označio je kao »interpretacijsku polemiku«, i to o interpretaciji kao kritičko-analitičkoj metodi kao i o konkretnoj Škrebovoj interpretaciji. U svome polemičkom eseju Užarević se zalaže za interpretaciju lišenu (pre)naglašenih subjektivnih i autobiografskih, odnosno emocionalnih odnosa prema lirskom predlošku, kao ključnih mjerila koje po njegovu stavu treba uvijek podrediti konkretnom književnom objektu.

Bitno je, naime, za Užarevića da se u interpretaciji postigne maksimalna »suglasnost i prožetost totaliteta« interpretatora i autora pjesme, odnosno svijeta koji ona izražava i oblikuje. Kritička literatura koja ne poštuje takve kriterije ključnim je predmetom Užarevićeva osobnog osporavanja, a eklatantan primjer za to je Škrebova interpretacija koja upravo nosi obilježje svojevrsne podređenosti lirskoga teksta subjektivnom (ali i tzv. »objektivnom«, znanstvenom) pristupu. Polemički izazov nalazi se u dvjema najspornijim Škrebovim »interpretacijskim otkrićima«, prema kojima u pjesničkoj stvarnosti Vidrićeva Pejsaža I. nema čovjeka, te kako su pejzažistički dijelovi te pjesme zapravo slika i odraz slike građanskoga društva u njegovom povijesnom rasapu na početku 20. stoljeća.

Prvu Škrebovu tvrdnju Užarević osporava činjenicom kako to što lirskog subjekta nema fizički, ili još konkretnije imenski »u strukturnoj pojavnosti pjesme« –nikako ne znači da ga u njoj nema, nego je itekako prisutan, samo što pripada »transtrukturnoj (nad-povijesnoj dimenziji)«. Naime, iako nevidljiv (neviđen), nečujan i nečut lirski je subjekt svojevrstan »mitski nadsubjekt« pretvoren u svijetu ove pjesme u oko i uho kojima odabrani pejzaž gleda i osluškuje u svoj raskoši njegovih boja i zvukova! Drugu pak tvrdnju interpretatora, koja je i eksplicitna ilustracija simplificirana modela sociološko-estetske kritike, Užarević osporava argumentiranim zaključkom po kome se »iz predložene argumentacijske osnovice nikako ne može razumjeti Škrebova postavka o raspadanju lirske slike Vidrićeva svijeta kao odraza raspada vanjskoga svijeta«. Sporna je stoga i pretpostavka kako je na takvu »odrazu« Vidrić stvorio »opojnu viziju ljepote«. Tako, naime, zaključuje autor sporne interpretacije, koja je ipak svojom bogatom raščlambom izražajnog instrumentarija bila, zajedno s ostalim interpretacijskim tekstovima stilističke i strukturalističke kritike, u doba svoje pojave 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, prodor u njezinu nutrinu, u strukturu slojevitog lirskog mehanizma koji se odupire svakoj nasilnijoj mehanici kritičke interpretacije.

Na kraju, valja svakako istaći da Užarevićeve kritičko, pa i polemičko čitanje literature o Vidriću nije samo osporavanje Vidrićevih interpretatora, nego je istodobno i njegovo osobno afirmativno produbljivanje spoznaja o pjesniku i njegovoj poeziji, a to produbljivanje zapravo je produljivanje kritičke misli kojom se i Užarević upisuje u relevantnu kritičko-znanstvenu literaturu o fenomenu Vidrićeve lirike. Upravo u tome kontekstu »Disputovo« je reprint izdanje Vidrićevih »Pjesama« iz 1907. dragocjeno kao izazov, koji pobuđuje i Užarevićeva polemička interpretacija.