Europska književnost u doba Petra Zoranića

I.

Teško je čitatelju koji nije studijem ili zanimanjem vezan uz povijest književnosti razumjeti književnostvaralačko okruženje te u njemu utvrditi značenje Zoranićevih Planina a da prethodno ne dobije predodžbu o književnom pa i kulturnom ozračju koje je vladalo u doba zadarskoga pisca na Sredozemlju i u zapadnoj Europi te očito velikom žestinom oplakivalo i obalu kojoj je on pripadao. Pokušat ćemo stoga ovim pregledom omogućiti takvu predodžbu.

Petar je Zoranić vjerojatno rođen 1508. (iste godine kad i drugi naš književni velikan – Marin Držić); moguće je tako zaključiti jer mu je prema spisima iz 1536., kad je djelo nastalo, bilo 28 godina. Nakon 1543. nema ga u spisima, kako u zadarskim tako u ninskim, a 1569. – po svemu sudeći – nema ga među živima. Da je poživio njegove bi Planine, koje su navedene godine tiskane u Veneciji, vjerojatno imale drukčije značenjske i stilske odlike.

»Umiljena srića« obitelji Medulića i Zoranića, iz kojih je Zoranić potekao, omogućila mu je odgoj u humanističkom duhu. Zoranić je napisao još dva pjesnička djela, Ljubavni lov i Vilenicu, koju u svom romanu spominje; ta djela međutim nisu sačuvana. Usp.članak Josipa Bratulića pod naslovom »Petar Zoranić, stablo domovine« – web-stranica Vijenca (Zagreb, br. 366, od 13. ožujka 2008.). Prema naslovima se pak čini kako bi oba djela mogla sadržavati obilježja onodobnoga petrarkizma, a prvo bi moglo biti vezano uz tipičnu hrvatsku varijantu ekloge o zarobljenoj i oslobođenoj vili. Kao što je na temelju ovoga moguće zaključiti: i Zoranić kao i čitava Europa toga doba bili su ne samo pod utjecajem već i – moglo bi se kazati – uronjeni u pokret petrarkizma, koji je dakako vidljiv i u tekstovima mnogih drugih starijih hrvatskih pisaca. Zapravo je zapanjujuća činjenica da je toliko godina pa i stoljeća nakon smrti Francesca Petrarke 1374. godine Europa i dalje podložna unošenju bitnih sastavnica njegove poetike, što se dapače iščitava i u razdobljima nama vremenski bliže ljubavne lirike u hrvatskoj književnosti – u primjerice Matoševu i Ujevićevu opusu.

Francesco Petrarca (1304.-1374.)

U Planinama postoje intertekstualne sastavnice koje upućuju na razna djela kako klasične književnosti na koju se renesansa oslanja, tako i na djela koja kronološki neposredno prethode Zoranićevoj poetici kojoj pripada a koju zovemo renesansnom.

Od starovjekovnih djela Zoraniću je nezaobilazno štivo Biblija, posebice Evanđelja, grčka odnosno rimska mitologija, Homer, Vergilije i Ovidije, a od onih s kojima je u tješnjoj stvaralačkoj i vremenskoj vezi jesu Dante s Božanstvenom komedijom, Boccaccio s Decameronom, Petrarca s Rasutim rimama te dakako Sannazaro s pastoralnim romanom Arcadia; to je naime činjenica koja je već postala stalnim mjestom u hrvatskoj povijesti posebice starije joj književnosti ali i hrvatske komparatistike, odnosno onog njezina dijela koji je okrenut istraživanju odnosa između talijanske i hrvatske književnosti. Spomenute autore u u Planinama Zoranić uključuje citatima iz njihovih djela ili na njih aludira; u svakom slučaju, oni mu služe kao uzori za motivske i izražajne sklopove.

Primjerice, same postaje koje se spominju u Planinama nalik su onima iz Danteova Pakla, a ljuvene rane dakako u neraskidivoj su vezi s Petrarkinom ljubavnom lirikom. Valja tu spomenuti, i pored idejnog čvora i namjere očuvanja hrvatskoga jezika kroz književno stvaralaštvo – česte citate na latinskom jeziku, različita podrijetla odnosno provenijencije. Otkako je vrlo zaslužni književni povjesničar Tomo Matić o Sannazarovu uzoru Zoraniću pisao potkraj XIX. stoljeća, naša književnopovijesna znanost dugo je stajala pred tim kao pred nepremostivom preprekom prema estetskom vrednovanju i književnoj ocjeni toga našeg proznoga prvijenca.

II.

Talijan Jacopo Sannazaro (1458.-1530.) objavljuje djelo Arcadia (1504. godine), u kojem se mješavinom proze i stihova opisuje sudbina pjesnika koji u liku pastira bježi u idiličnu utopijsku Arkadiju, zbog neuzvraćene ljubavi. Ime peloponeske pokrajine Arkadije u renesansi dobiva značenje idealne pastirske zemlje. To je pastirski roman u prozi s umetnutim stihovima.Originalno se djelo zagubilo sve do u 19. stoljeće, dok je popularno postalo u skraćenoj verziji Francesca Bernija. Usp. Ivan Slamnig, Svjetska književnost zapadnoga kruga, Zagreb, Školska knjiga, 1999., str. 62.

Jacopo Sannazaro (1458.-1530.)

Zoranićeve pak Planine dodiruju se sa Sannazarovim pripovjedačkim »eskapizmom« i potragom za lijekom za beteg ljuveni koji pronalazi u okrilju flore, faune i planinskih padina. No, u Zoranića je to među ostalim potraga za – kazali bi neki tumači – »nacionalnim identitetom«, što je uklopljena u tradiciju onodobnih nastojanja pjesnika zadarskoga kruga u čijim se djelima domaća rič suprotstavlja tuđinu, bio on Turčin ili Mlečić. Talijanski autor zaslužan je ponajprije zato što je oživio jednu zaboravljenu klasičnu književnu vrstu, koja je odmah zatim postala popularna, te se pobjedonosno proširila kroza sve razvijene europske književnosti.

Ipak, stekao je Sannazaro u matičnoj, talijanskoj, književnosti skromno mjesto, mnogo skromnije negoli mnogi pisci kojima je njegova Arcadia bila prvi poticaj (npr. Talijani Castiglione, Tasso, Guarini; Španjolci Montemayor, Cervantes, Lope de Vega; Portugalac Camőes; Francuzi d’Urfé, Marot i pjesnici Plejade; Englezi Spencer, Sidney, Greene, Pope; Hrvati Vetranović, Ranjina, Zlatarić). Arkadija i arkadijski ugođaj zavladao je europskim kulturnim prostorima upravo u doba velikih kriza, građanskih i vjerskih ratova, političkih sukoba, kad su se pisci iz uzavrele i mučne stvarnosti sklanjali u svijet izmišljenoga mira, spokoja i bezbrižnoga plandovanja. Zoranić je pak srčano krenuo u našu krvavu Arkadiju gdje ne planduju u miru pitoma stada ovaca i gdje ne planduju bezbrižni pastiri, nego su naše planine, »rasuta bašćina«, poprište neprestanih borbi i tragedija, gdje svakoga dana stradaju i stada i pastiri, a posljednji preživjeli čuvaju, iz poštovanja prema baštini, ostatke stada koja su već gotovo posve uništili vukovi (Turci) s istoka. Usp. Bratulić, nav. dj.

Po tim ali i po drugim značajkama Zoranićeve su Planine jedna od »najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija njegova (Sannazarova, o. p.) djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom«. Isto.

Također su važne njegove Ribarske ekloge (novina su ribari umjesto tada konvencionalnih pastira), kao i stotinjak lirskih pjesama posvećenih Cassandri (Stihovi, 1530). Usp. Usp. Leksikon stranih pisaca, glavna urednica Dunja Detoni-Dujmić, Zagreb, Školska knjiga, 2001., str. 937.

U Planinama nalazimo ponajviše antičke uzore: Ovidijeve Pretvorbe (Metamorfoze), ali i Vergilijeve Bukolike; očita je i srednjovjekovna književnost, najčešće Katonovi Moralni distisi, Augustin i Jeronim. Snažno je nazočan Dante Alighieri (1265.-1321.) svojim spjevom, a Petrarca i Boccaccio Zoraniću su bliski i važni pisci. Planine pokazuju tako veliku načitanost autora koji u razmjerno mladoj dobi, uz antičku književnost i djela talijanskih autora, poznaje vrlo dobro i domaće književno stvaralaštvo.

Od osobita je značenja prisutnost Danteova u Planinama; ona se očituje – prema Bratuliću – ponajviše u alegoričnoj prirodi djela:

»(...) kao što je Danteova Božanstvena komedija alegorična, i Zoranićeve su Planine uvelike alegorija – uostalom, to pisac i sam izriče hrvatskim izrazom ‘pod koprinom’ i latinskim eksplicitom gdje suprotstavlja i povezuje dva sustava: povijest (‘istorice’, povijesno, istinito) i alegoriju (‘allegorice’, dublji smisao povijesti i njenu znakovitost). Zoranićevo je djelo pjesnikov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već sedam godina, te da se, u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj, ljubavi.« Bratulić, nav. dj.

Tumači upućuju i na važnost simboličkoga broja tri i njegovih izvedenica u Dantea, dok je u Zoranića temeljni simbolički broj sedam. Klasična tradicija ogleda se, nasuprot tome, u broju od 24 glave (u onom koji je istovjetan broju pjevanja u recimo Homerovoj Ilijadi ili Odiseji), koliko ih sadrže Planine.

Dante Alighieri (1265.-1321.)

Nadalje, u odnosu Zoranića i Dantea valja uputiti na činjenicu kako, unatoč njihovu dijeljenju zamisli o važnosti održanja i očuvanja narodnoga jezika i školovanosti vlastita naroda, za razliku od našega pjesnika »umni prognanik« Dante nov je ideal našao u kozmopolitizmu koji je uzdigao u riječima »Moja je domovina čitav svijet«. Dante Alighieri, De vulgari eloquentia, 1. I., cap. 6. navedeno prema J. Buckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Zagreb, Matica hrvatska, 1953., str. 81.

S uzvišenim prkosom naglašuju i umjetnici svoju nevezanost uz jedno mjesto. »Samo onaj, koji je sve učio«, veli Ghiberti Navedeno prema J. Buckhardt, nav. dj. 81.: Ghiberti, Secondo commentario, cap. XV. (Vasari, izd. Lemonnier, I. str. XXIX).

, »nije nigdje stranac, makar i bez imutaka i bez prijatelja – ipak je građanin svakoga grada i može bez straha prezirati promjene sudbine!« Slično veli i neki humanist bjegunac: »Gdje god se učen čovjek nastani, tamo je dobra domovina.« Isto.

Osim na važnost antičke, rimske i talijanske renesansne tradicije u temelju nastanka Planina, Josip Bratulić ukazuje i na važnost i složenost povezivanja Planina s poticajima i utjecajima koje je Zoranić »našao u svojoj sredini, na svom jeziku«..

Renesansa u europskoj književnosti u raznim nacionalnim književnostima započinje i traje različito. Vremenski se određuje od XIV. u Italiji do XVI. stoljeća u ostatku Europe. Zahvaljujući visokom stupnju razvijenosti gradova i gomilanju bogatstva pojedinih mecenatskih obitelji, renesansa je u Italiji (koja je tada bila skup malih država na Italskom poluotoku) rođena i bila najplodonosnija dajući niz genijalnih imena, među kojima je najistaknutije ime jedne od univerzalnih osoba (uomo universale) toga razdoblja – Leonarda da Vincija (1452.-1519.). Naš je Zoranić dječak u dobi od jedanaest one godine kad je Leonardo umro.

Leonardo da Vinci (1452.-1519.)

Renesansa znači preporod, rinascimento Izraz je prvi upotrijebio talijanski umjetnik i kritičar Giorgio Vasari (1511.-1574.) u svojoj knjizi Životi umjetnika (1550.)

, povratak čovjeka svojim izvornim mogućnostima, s težnjom da se u umjetnosti realistički predoči njegova priroda i emotivnost.

Doba je to borbena i strastvena suprotstavljanja novoga starome, odnosno rušenja okvira skolastičke tradicije i izgradnje novog i izvornog ljudskog gledišta – beskompromisno, jer se staro služi svim mogućim institucijama moći, pa je puno žrtava, no rađa se nova humanistička vizija svijeta koja se protivi skolastičkoj tradiciji, crkvenoj svemoći i srednjovjekovnom duhu. Filozofija se odvaja od teologije, znanost od religije: nov se svjetonazor obraća zbilji ovog svijeta radi spoznaje prirode, pa se oslanja na razum, iskustvo, opažanje, istraživanje, eksperiment, indukciju, ali i na matematičku spoznaju. Afirmira se, kao u antici, teoretski interes, ali ovoga je puta cilj ovladavanje i iskorištavanje prirode.

Pred turskim nadiranjem s istoka i zatvaranjem sveučilišta u otomanskoj Turskoj na zapad dolaze predstavnici raznih filozofskih usmjerenja (primjerice, platonisti i aristotelovci) čijim se utjecajem razvija studij izvorne antike, no među njima posebno se srednjovjekovnom autoritetu suprotstavljaju platonisti. Središte je razvitka novih ideja Toskana, točnije grad Firenca, gdje se i osniva i platonistička akademija.

U to se doba obnavlja zanimanje za izvornoga Aristotela, ne samo onog primjerenog skolastici; interpretira ga Lodovico Castelvetro (1515.-1571.) koji je preveo i izložio Poetiku 1576. godine. U Zoranićevo doba možemo već govoriti o zreloj renesansi. Društveni okvir nacionalnih sredina obilježen je jačanjem monarha koji postaju moćni, snažni, bogati i sposobni braniti teritorijalni integritet cijele države. Grade se kulturne i znanstvene ustanove, knjižnice, galerije, muzeji. Razvija se znanost, posebice matematika, fizika i astronomija. Jačaju gradovi poput Rima, te posebice Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali i demokratskim izborima među vlastelom, te zahvaljujući prevlasti na Sredozemlju, postala najjačom silom u Europi. Dakako, 1500. godine, na vrhuncu moći Venecije, nitko nije slutio da je to i početak njezina kraja, jer se trgovina nakon Columbova pothvata 1492. počela prebacivati na novootkriveni kontinent odnosno na relaciju između Europe i Amerike.

Imena bez kojih bi renesansni svjetonazor bio nezamisliv – Castelvetro sa svojim tumačenjem Aristotela, potom Ariosto, Giordano Bruno, François Rabelais, Pierre de Ronsard, Michel de Montaigne, Cervantes, Marlowe, Bacon i Shakespeare – uistinu su se urezala u predodžbu o renesansnom XV. i XVI. stoljeću kao razdoblju bez premca.

Niccolo Machiavelli (1469.- 1527.)

U doba kad na svijet dolazi Petar Zoranić već je Machiavelliju 39 godina. Niccolň Machiavelli (1469.-1527.), jedan od najistaknutijih i najutjecajniji renesansnih umova svojim je političkim realizmom u djelu Vladar (Il principe, 1513.) utemeljio novovjekovnu filozofiju politike te naturalistički prikazao povijesne prilike Italije svoga vremena: po njegovu sudu država nije božanskoga podrijetla već izraz interesa i potreba. Vladar je zapravo traktat o tomu kako se osvaja politička vlast i konstituira država. To je jedini smisao i cilj politike kao vještine, a tom cilju podvrgnute su sve ostale vrijednosti – i religiozne, i moralne, i društvene. Zadojen dubokim antropološkim pesimizmom Machiavelli čovjeka vidi kao biće koje je od prirode pokvareno i samo ga država može podvrći nekom sustavu vrednota. I. Frangeš, »Bilješka o piscu«, u: V. Machiavelli, Vladar, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983., str.166.

U Vladaru stoje tvrdnje koje svjedoče o razmišljanjima čovjeka kojemu doba kad je živio kao i pojedinac njegova podneblja i vremena predstavlja gotovo i predmet prezira. Lucidne primjedbe o ljudskome ponašanju, u veličanom i pripisivanom mu »humanizmu« te razumijevanju za ljudske mane – među ostalim uključuju misli koje će raskrinkati licemjerje njegova doba, pogotovu među vlastodršcima. O dubokom poznavanju čovjekove prirode svjedoče i idući citati iz Vladara:

(...) A tako se već događa: je li moćan stranac ušao u koju zemlju, slabiji podanici pristaju uz njega, potaknuti zavišću prema onome koji je do tada vladao nad njima. Tako taj zavojevač nema nikakve muke da pridobije slabije, jer se oni odmah, dragovoljno, stapaju s vlašću koju je on uspostavio. N. Machiavelli, Vladar, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983., str. 14.

(...) Iz toga se može izvući općenito pravilo koje ne vara nikada, ili rijetko: propada onaj koji je uzrokom nečije moći; on je tu moć izgradio, ili trudom ili snagom; i na jedno i na drugo kivnim okom gleda onaj koji je postao moćan. Isto, str. 19.

Machiavellijeva komedija Mandragola (koju je napisao oko 1512.) smatra se prvom uspjelom komedijom modernoga europskog kazališta. Machiavellijeva pesimistička shvaćanja o ljudskoj prirodi (tematizirana i razrađena u Vladaru) dovela su u toj komediji do dobro oblikovane ironične slike društva bez morala, vođena niskim strastima i sitnim interesima.

Machiavelli je kroz povijest dobio atrubut prijepornoga autora: neki su ga povjesničari čak držali – vjerujemo nepravedno – najavljivačem fašističkih ideja. Usp. Ivan Slamnig, nav. dj., str. 64.

Važnost je njegova što je svojim djelom upozorio na problem »dvostrukoga morala«, koji se manifestirao u kompromisu između kršćanskih ideala i političkoga realizma odnosno u sukobu između državnih interesa i privatnoga osjećaja »etičke napetosti« (Hauser).

Lodovico Ariosto (1474.- 1533.)

Lodovico Ariosto (1474.- 1533.) pisao je latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, no životno mu je djelo veliki viteški spjev Bijesni Orlando (Orlando furioso, 1516., 1532.), zamišljen kao nastavak Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.) Isto, str. 63.

. Najveći je epik ovoga razdoblja, a njegovo djelo vrhunac je renesansne književnosti u Italiji. U njemu se opisuje srednjovjekovni viteški svijet s likovima opisanim na (tada) moderan način, sa strastima i osjećajima renesansnog čovjeka. Pri tome se tematizira imaginarna saracenska opsada Pariza u vrijeme Karla Velikoga.

Spjev Bijesni Orlando ispjevan je u savršenim stancama (strofama od osam rimovanih jedanaesteraca; takva je strofa poznata i kao ottava rima), a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja podjednake duljine. Siže epa do te je mjere složen i zapleten da bi mogao poslužiti – kako to profesor Milivoj Solar duhovito opaža – kao predložak današnjim televizijskim serijama, »sapunicama«. Naime, slijed fabularnog niza stalno se prekida, pojavljuje se mnoštvo likova, stalno se ubacuju nove epizode, a sve skupa i nije najčvršće povezano. Usp. Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Zagreb, Golden marketing, 2003., str. 123.

Napisao je i pet komedija koje su imale iznimno važnu ulogu u evoluciji tog žanra.

Torquato Tasso (1544.-1595.)

Istaknuti talijanski pjesnik kasne renesanse je Torquato Tasso (1544.-1595.). Napisao je oko dvije tisuće lirskih pjesama – soneta, kancona, madrigala i stanci. Također je autor mnogobrojnih dijaloga (26), oko 1700 pisama, najbolje talijanske pastirske igre Aminta (1580.) i dr. Najuspješnije mu je ostvarenje veliki ep u 20 pjevanja Oslobođeni Jeruzalem (Gerusalemme liberata, 1575.), ispjevan u stancama. Tema je djela Prvi križarski rat, koji je vodio Gottfried Bouillonski i koji je završio osvajanjem Jeruzalema 1099. godine.

Inkvizicija se obrušava na njega kritikom da je u (povijesno) religiozni spjev unio previše nemoralnih motiva (ljubavnih, magijskih, alkemijskih). Pokušava se iskupiti preradom vlastita spjeva, stoga piše novi pod naslovom Osvojeni Jeruzalem (Gerusalemme conquistata, 1587.-92.), koji uvelike zaostaje za prvom verzijom. Utjecao je i na hrvatsku književnost; napisao je nekoliko pjesama (3 soneta i 5 madrigala po narudžbi) Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji udanoj u Anconi. Dominko Zlatarić objavio je svoj prijevod Aminte (Ljubmir, 1580.), a Oslobođeni Jeruzalem služio je Gunduliću pri pisanju Osmana. Usp. Leksikon stranih pisaca, nav. izd., str. 1049.

Giordano Bruno (1548.-1600.)

Giordano Bruno (1548.-1600.) je pjesnik i najizrazitiji filozof renesanse. Zajedno s Kopernikom i Galilejem protivio se geocentričnom, ptolomejskom sustavu. Temeljne značajke Brunove filozofije i odnosa filozofije i teologije te njegova znanstvena uvjerenja proizlaze iz njegove koncepcije svijeta, razumijevanja njegove biti te tumačenja zbilje i univerzuma Hrvatska enciklopedija (2, Be-Da), Zagreb, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, 2000., str. 365.

. Zagovarao je beskonačnost svemira i postojanje više svjetova, kao i panteizam u kojemu je bog osnova jedinstva prirode. Svemir je beskonačan, u njemu je mnoštvo svjetova (zbog čega je i optužen), sva priroda je živa i produhovljena, a sam bog nije izvan svijeta (nije transcendentan) već je duša svemira, uzrok i počelo svega: (...)priroda je ili bog sam ili božanska moć koja se javlja u stvarima. U toj beskonačnosti i mnoštvu svjetova čovjek i Zemlja nisu u središtu, ali imaju svoje pozicije i vrijednosti; ovaj zbiljski svijet jedini je kojem čovjek pripada, pa nema neba nad nama, mi smo već na nebu, a samo od čovjeka zavisi to da raj zemaljski i ovdje izgradi. Oskudica navodi čovjeka da razvija svoju dosjetljivost i poduzetnost, te svojim vlastitim trudom i naporom čovjek kao radnik (homo faber) gradi i određuje svoj život, sudbinu i sreću.

Skolastičko obrazovanje stekao je Giordano Bruno u dominikanskom samostanu kod Napulja, no vrlo rano posumnjao je u ispravnost tradicionalnog učenja i kršćanske religije uopće. Odbacuje sve službene autoritete, jer jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje. Bježi iz samostana, sklanja se u Genevu, pa u Pariz gdje je predavač. Uskoro odlazi u Englesku gdje objavljuje većinu svojih djela, a otpori spram njemu i njegovim zamislima ponovo ga tjeraju na kontinent pa konačno – nakon dugotrajnoga lutanja – dolazi u Veneciju. Tu ga međutim izdaju pa ga inkvizicija uhićuje, prebacuje u Rim, gdje ga muče; Bruno ne posustaje i ne odustaje od svojih uvjerenja: na kraju ga spaljuju na lomači na Campo dei fiori, nakon sedam godina boravka u tamnici.

Na Brunova uvjerenja i novovjekovno poimanje zbilje i uloge slobodnog mišljenja utjecala su nova znanstvena otkrića, osobito utjecaj ideja Nikole Kuzanskoga o beskonačnosti svijeta i teorije heliocentrizma Nikole Kopernika. Nekim svojim filozofskim idejama, koje obilježavaju različita razdoblja u razvoju njegova mišljenja, primjerice su to monizam i panteizam, kozmologija, doktrina Jednoga-Svega, prirodne religije i moralne filozofije, estetike, idejom savršene božanske ljepote i ljubavi, svjetlosti, te najposlije postavkama svoje racionalne etike, obožavanja čovjeka, Bruno će znatno utjecati na kasnije filozofe (Leibniz, Spinoza i dr.). Isto, str. 366.

François Rabelais (1494.-1553.)

François Rabelais (1494.- 1553.) je prvi veliki francuski pripovjedač, uz Montaignea svakako najznačajniji predstavnik francuske renesanse. Napisao je niz znanstvenih spisa, a životno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532.-1562.), fantastično-satiričan roman u pet knjiga. (Peta se danas ne drži autentičnom.) Roman je briljantna satira srednjovjekovnih zastarjelih pogleda ustanova. Izražava vjeru u renesansnoga čovjeka, u moć znanosti i plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omogućiti slobodan razvoj na području fizičkog i duševnog života (tzv. pantagruelizam).

Milivoj Solar u svojoj Povijesti književnosti opaža kako neki suvremeni teoretičari – kao Mihail Bahtin – drže da se u njemu ogleda cjelokupno naličje srednjovjekovne kulture, oličeno prije svega u karnevalu: srednjovjekovni karneval, kao pojava u kojoj dolazi do izražaja sasvim druga, narodna, i učenoj odnosno visokoj kulturi uvelike neprijateljska kultura, omogućuje nam da razaberemo kako velika književnost crpi i iz drugih, a ne samo iz priznatih tradicionalnih izvora Milivoj Solar, nav. dj., str. 125.

. Promatrajući kritički, sa zanatske strane, to nije djelo čvrste i jasne kompozicije: u njemu se sve svodi na parodiju, ismijavanje, šale i dosjetke, obrtanje pravila klasičnoga pripovijedanja i načina na koje se vode znanstvene rasprave. Usp. isto, str. 125.

Pretjerivanje je stalno stilsko sredstvo; hiperbolu je Rabelais protegnuo na čitavo izlaganje.

Pierre de Ronsard (1524.-1585.)

Pierre de Ronsard (1524.- 1585.), najslavniji je pjesnik francuske renesanse. Vođa i jedan od osnivača pjesničke škole Plejada (nazvana je, neki tvrde, prema zviježđu koje mi zovemo Vlašić, dok drugi smatraju kako je ime dobila po aleksandrijskom septetu). Pjesnici Plejade obnavljaju aleksandrinac, stari stih kojem daju takav oblik kakvim je postao najuglednjim francuskim stihom. Piše pjesme u formi soneta kao i niz oda po uzoru na Pindara i Horacija. U neuspjeloj Fransijadi (1572.) pokušava stvoriti francuski nacionalni spjev po uzoru na Vergilija. U njemu traži praoca francuskoga naroda među trojanskim junacima.

Najbolja Ronsardova ostvarenja predstavljaju elegično intonirane ljubavne pjesme, posvećene Kasandri, Mariji i Heleni (1552.-1578.). Dvorski je pjesnik (u vrijeme Karla IX.). Prvi je francuski pjesnik čije je djelo imalo europski odjek, za života poznat u Engleskoj i Italiji (cijenili su ga Shakespeare i Tasso npr.). Zbog ljubavnih i idiličnih pjesama romantičari su ga smatrali svojim pretečom. Usp. Leksikon stranih pisaca, nav. izd., str. 907.

Michel de Montaigne (1533.-1592.)

Michel de Montaigne (1533.- 1592.) francuski je filozof, moralist i prozaik iz razdoblja kasne renesanse, duhoviti i profinjeni stilist, skeptik koji suprostavlja znanje i vjerovanje Usp. Nevenka Košutić-Brozović, Čitanka iz stranih književnosti 1, Zagreb, Školska knjiga, 2003.

. Na promišljanju djela njemu omiljenih antičkih i rimskih autora i bilježenju opaski o samim djelima kao i na usputnim zapažanjima nastaje literarno-znanstvena proza njegovih Ogleda (Essays, 1580., 1588., 1595.). Ovim djelom utemeljio je novu književnu vrstu. Montaigneov donekle neformalan (ležeran) stil raspravljanja ustoličio je formu modernog eseja.

Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.)

Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) najveći je španjolski pripovjedač. Uz osam objavljenih drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele (Noveles ejemplares, 1613.) i svoje najveće djelo, roman o Bistrom vitezu Don Quijotu od Manche (prvi je dio objavljen 1605., a drugi 1615.). Zamislio ga je kao satiru na tada još popularne viteške romane. Stvorio je uzorak romana prema kojem će se on razvijati do danas i postati možda čak i najvažnija književna vrsta novoga doba.

Milivoj Solar navodi kako će roman upravo Cervantesovom zaslugom postati čak i suparnik filozofiji po obuhvatu cjeline svijeta i ocjeni vrijednosti života, no ujedno će zadržati mnogoznačnost i otvorenost prema konačnim zaključcima, uspješno se opirući svakom pokušaju da se sve što je u njemu rečeno svede na bilo kakvu jednoznačnu poruku ili nedvosmislenu istinu. Zbog toga je utjecaj Don Quijotea na svjetski roman tako velik da bismo gotovo mogli reći kako ga svi kasniji romani samo nastavljaju u različitim pravcima, naglašavajući jedanput jednu, a drugi put drugu perspektivu i problematiku. Milivoj Solar, nav. dj., str. 134.

Po mišljenju nekih povjesničara književnosti, popularnost Don Quijotea može se čak mjeriti s Biblijom.

Sir Thomas More (1478.-1535.)

Sir Thomas More (Morus, 1478.-1535.) renesansni socijalist-utopist, slavan je po svom opisu imaginarne sretne zemlje kojoj je dao ime Utopija, složivši ga od grčkih elemenata koji znače »nigdina« Ivan Slamnig, nav. dj., str. 83.

(latinski tekst objavljen je 1516., a engleski prijevod 1551.). Neki misle da se ideja savršene državice Moreu nametnula na temelju spoznaja o Poljičkoj Republici koje je dobio od svojih mletačkih i(li) dalmatinskih poznanika.

Christopher Marlowe (1564.-1593.)

Christopher Marlowe (1564.-1593.) engleski je dramatičar. Ostvario je nevelik opus, ali je dao vjernu sliku Engleske u doba razvoja pod Elizabetom I. Napisao je dramu Tragična pripovijest o doktoru Faustu (napisana je oko 1589. a objavljena tek 1604.). Nadahnuta je starom njemačkom srednjovjekovnom pričom. Želja za apsolutnim znanjem i neograničenom moći u svijetu pokreće naslovni lik. Prva je velika engleska tragedija. Građu za dramsku kroniku Eduard II. (1591.) pronašao je kao i Shakespeare za neke svoje drame u Holinshedovoj Povijesti Engleske. Usp. Leksikon stranih pisaca , nav. izd., str. 685.

Pretpostavlja se da je Marlowe autor nekih dijelova Shakespearovih drama Tit Andronik, Henrik VI. i Rikard III. Zanimljivo je spomenuti da je bio ugledan dok se još za Shakespearea nije ni znalo.

Benjamin Jonson (1572.-1637.)

Benjamin Jonson (1572.- 1637.) još je jedan važan engleski renesansni dramatičar. U jednom njegovu komadu glumio je i njegov prijatelj William Shakespeare. Postao je neslužbeni poet laureate (1616. zajamčena mu je dvorska mirovina) te tada tiska prvi svezak pomno priređenih Djela (The workes of Beniamin Jonson). Najbolja su mu djela realistične satiričke komedije, a najpoznatije su Volpone (iliti Lisac, oko 1606.) i Alkemičar (1610.). U njima je mjesto radnje suvremeni grad (Venecija, odnosno London), likovi su tipizirani predstavnici engleskoga društva u doba Jakova I. Isto, str. 525.

Sebičnost i pohlepa temeljne su ljudske strasti koje vode njegove junake. Inzistira na jedinstvima (vremena, mjesta i radnje), propagira realizam u izrazu, a svojom satirom šiba manje mane koje bi se dale ispraviti. Usp. Ben Jonson, Volpone, prijevod s engleskoga, predgovor i bilješke uz prijevod Nikica Petrak, Zagreb, ArTresor naklada, 1999., str. 14.

Kritika Jonsona često ističe kao antipoda Williamu Shakespeareu: razlikuju se po nizu pjesničkih postupaka, npr. po opredjeljenju za satiričnu komediju (nasuprot Shakespearevoj romantičnoj). Komedije Koliko ljudi toliko ćudi (1598.) i Svatko protiv svoje ćudi (1599.) temelje se na pretpostavci srednjovjekovne fiziologije da ljudska ćud i značaj ovise o stupnju uravnoteženosti, odnosno neuravnoteženosti četiriju tjelesnih sokova (»humora«) koji odgovaraju četirima prapočelima (vatri, vodi, zemlji i zraku). Usp. Leksikon stranih pisaca, nav. izd., str. 525.

Istaknuo se Benjamin Jonson i kao lirski pjesnik.

Francis Bacon (1561.-1626.)

Sir Francis Bacon (1561.- 1626.) pravi je renesansni čovjek, multitalentiran pojedinac koji se dokazao na područjima filozofije, književnosti i prava. Pod vladavinom kralja Jakova postavljen je za lorda visokoga kancelara, što je bio najviši pravnički položaj u Engleskoj (1618.). Bacon je otvorio put induktivnoj metodi u istraživanju (postupanje u razmatanju sitnih pojedinosti i prikupljanja građe do izvođenja općeg pravila, načela). Usp. Ivan Slamnig, nav. dj,, str. 86. Prvi je mislilac empiričar koji nastoji sustavno razložiti sve znanosti (O unapređenju učenosti, 1605.). U nedovršenoj Novoj Atlantidi (1627.) – koja je utopijsko djelo poput Moreova – piše o idealnoj zajednici učenjaka, koji žive zajedno, raspoređeni prema raznim zadacima (stupnjevima istraživanja) koje bi zajedno obavljali za boljitak čovječanstva. Svrha znanosti njemu je bila upravo u ostvarivanju napretka koji bi svima olakšavao život na svim njegovim područjima. Usp. Erna Banić-Pajnić [priredila], Filozofija renesanse, Zagreb, Školska knjiga, 1996., str. 359-387.

Sažeti Eseji (Essays 1597., 1615., 1625.), njih ukupno 58, vrhunac su Baconovih književnih nastojanja. Usp. Leksikon stranih pisaca, nav. izd., str. 73.

Praktične su namjene, svojevrsne upute za život. Problem metode u empirizimu i racionalizmu nameće razvoj same znanosti, pa su dvojica utemeljitelja novovjekovne filozofije – Francis Bacon i Francuz Rene Descartes (1596.-1650.) – kao središnje pitanje istaknuli pitanje postupka znanstvenoga istraživanja (Novi organon znanosti, Rasprava o metodi). Bacon polazi od empirijske prirodne znanosti pa stvara empirizam, dok Descartes polazi od matematike i fizike pa uspostavlja racionalizam.

Martin Luther (1483.-1546.)

Istodobno s cvjetanjem zrele renesanse u prvoj polovici XVI. stoljeća, kojoj pripada i naš Zoranić, odvija se pokret reformacije. Taj vjerski pokret podijelio je Europu na katolički jug i protestantski sjever. Pokreće ga Martin Luther (1483.-1546.). Godinom početka reformacije smatra se 1517. godina, kada je Luther izvjesio svojih 95 (protestnih) teza na vratima katedrale u Wittenbergu. Tamo je bio zaposlen kao sveučilišni profesor. Na pobunu protiv crkve potaknula ga je prodaja indulgencija (djelomičnog oprosta kazne) kojom se skupljao novac za gradnju bazilike Sv. Petra u Rimu. Usp. Ivan Slamnig, nav. dj., str. 97.

Zahtijeva Luther iskupljenje samo vjerom (do čega se stiže odbacivanjem razuma i znanja), no unatoč takvom uvjerenju svojim postupcima pomaže oslobađanju novovjekovne misli.

Pokret je usmjeren protiv korumpiranosti visoke crkvene hijerarhije. Luther želi obnoviti izvornu čistoću i nevinost prvobitnoga evanđeoskog kršćanstva. Stoga želi i povratak izvornoj Bibliji koju prevodi na njemački, što je dakako odigralo ključnu ulogu za razvitak njemačke književnosti odnosno književnosti na njemačkom jeziku koji će uslijediti. Prevodi Bibliju standardom saske kancelarije smatrajući je najraširenijim njemačkim idiomom. Isto.

Lutherova Biblija tako postaje prva knjiga njemačke književnosti. Društveno-socijalna decentralizacija vlasti započinje tom reformom rimokatoličke crkve, koja će postati poznatom pod pojmom protestantizam. Njemačko plemstvo prihvatit će protestantizam te stvoriti autonomne, apsolutističke kneževine i vojvodstva, dok će svećenici mijenjati način života i imati svoje župe. Prema Lutherovu nauku, više se neće graditi skupocjene crkve, ukinut će se ceremonije i prestati trošiti novac za skupocjena umjetnička djela.

Erazmo Roterdamski (1469.-1536.)

Svojim je tezama utjecao Luther na prvake protestantske humanističke misli, među kojima se posebno istaknuo humanist Europe i »Voltaire XVI. stoljeća« – Nizozemac Desiderius Erasmus (Geert Geerts, 1469.-1536.), Erazmo Roterdamski, nizozemski filozof, filolog, književnik, zagovornik vjerske tolerancije i slobode misli uopće. Iste godine kad je rođen Zoranić započeo je (10. lipnja 1508.) Erazmo pisati iznimno duhovito štivo, opsežan esej koji je doživio veliku popularnost i stekao mnoštvo čitatelja.

Djelo Morias (ili Moriae) Encomion, Pohvala ludosti ili pohvala na račun Erazmova prijatelja Thomasa Morusa (dvostruko se ili trostruko značenje provlači kroz sam tekst!) – s kojim je autor dijelio ukus za suhi humor i intelektualna promišljanja – pisano je s ciljem kritiziranja i izvrgavanja ruglu loših prilika u katoličkoj crkvi ali i ljudskih slabosti. Kasnije će u Uputama kršćanskom vladaru (Institutio Principis Christiani, 1516.) bezobzirnu egoizmu Machiavellijeva vladara Erazmo suprotstaviti zamisao o kršćanskom vladaru koji bi bio sredstvom javnoga dobra, služiteljem zakona, strožijim prema korupciji državnih dužnosnika negoli prema prijestupima običnoga puka. Stoga su i tumačenja Erazmove uloge prijeporna:

Vrednovanje erazmovsko-humanističkog pokušaja posredovanja (između katolika i luterovaca) još je i dan-danas različito. Jedni u njemu vide »treću snagu« u borbi konfesija i žale što nije došao do pravog zamaha (Fr. Heer). Drugi mu prigovaraju što je ublažio teološka stanovišta i svojom nejasnoćom uvelike naštetio katoličkoj Crkvi, napose njezinoj dogmi (J. Lortz) . August Franzen, Pregled povijesti crkve, prev. J. Ritig, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 215.

Erazmo Roterdamski borio se protiv skolastike i za prvotnu jednostavnost religioznoga života. Preveo je Novi zavjet na latinski s grčkoga te uveo za starogrčki jezik čitanje prema klasičnom izgovoru, tzv. etacizam. Usp. Ivan Slamnig, nav. dj., str. 95.

Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.)

U ovome tekstu donosimo u izvorniku i u prijevodu Mate Marasa Zahvaljujemo gospodinu Marasu na ljubaznom ustupanju prijevoda ovoga soneta, koji zajedno s čitavom zbirkom Buonarrotijevih stihova ima uskoro biti dostupan u cjelovitom hrvatskom izdanju.

sonet, autor kojega nije u tolikoj mjeri glasovit kao pjesnik koliko kao kipar i slikar, nezaobilazan u predočavanju Zoranićeva doba i duhovnoga okruženja. Dakako, riječ je o »velikom meštru«: Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.) slavan je kipar, slikar, ali i – kao što se dade zaključiti iz njegovih stihova – i vrijedan renesansni pjesnik. Pisao je sonete posvećene među ostalima i stanovitoj pjesnikinji Vittoriji Colonni. Uz epistolar, svjedočanstvo o odanosti obitelji te o samotnoj, emotivnoj osobnosti, ostavio je i kanconijer od oko 300 pjesama (Rime, 1623.). Bavio se platonističkim teorijama o ljubavi te uzvišenosti tjelesne ljepote kao očitovanja duhovnog sklada i znaka božanske nazočnosti. Usp. Leksikon stranih pisaca, nav. izd., str. 710.

Koristimo ovaj Buonarrotijev 112. sonet kao potkrepu sentimentalnoga ozračja kakvo je vladalo u doba pisanja tih soneta – otprilike u doba nastanka Zoranićevih Planina. Kao što je iz početnoga stiha razvidno, il refugio – zaklon koji se u pjesmi spominje – bit će »zaklon« koji će od ljubavnoga betega potražiti i sam Petar Zoranić, putujući zadarskim i šibenskim krajem do Velebita.

112

Il mio refugio e ‘l mio ultimo scampo

qual piů sicuro č, che non sia men forte

che ‘l pianger e ‘l pregar? e non m’aita.

Amore e crudeltŕ m’han posto il campo:

l’un s’arma di pietŕ, l’altro di morte;

questa n’ancide, e l’altra tien in vita.

Cosě l’alma impedita

del mio morir, che sol poria giovarne,

piů volte per andarne

s’č mossa lŕ dov’esser sempre spera,

dov’č beltŕ sol fuor di donna altiera;

ma l’imagine vera,

della qual vivo, allor risorge al core,

perché da morte non sia vinto amore.

112

Koji je zaklon i spas ponajviše

siguran, a da manje mi ne pruža

no plač i molba? Pomoći mi nema,

ljubav i groza sa mnom zaratiše:

samilost jednu, drugu smrt oruža;

ova me ubi, ona život piše.

Duši je uskraćena

ta moja smrt, a mogla bi nam godit,

višekrat htjede hodit

gdjeno se nada zavijek biti, i krene

gdje je ljepota izvan hole žene;

al’ tad se slika prene

u srcu prava, što mi život vraća,

da grozna smrt mi ljubav ne nadjača.

Michelangelo Buonnarroti: David (1504.)

Po novijim saznanjima Michelangelova je freska u Sikstinskoj kapeli posljedica urote slikara Rafaela i Donata Bramantea, arhitekta koji je projektirao baziliku Svetoga Petra. Njih su dvojica uvjerili papu Julija II. da za taj složen posao angažira Michelangela koji je do tada slovio kao glasoviti kipar, ali je zapravo imao malo slikarskog iskustva. Vjerovali su da će Michelangelo suočen s poslom takvih razmjera pretrpjeti neuspjeh te da će biti javno ponižen. I Michelangelo je prihvatio narudžbu a da nije bio svjestan toga da je zapravo metom pakosne igre. No, kad je bilo dovršeno, njegovo je djelo ostavilo snažan dojam na urotnike. Kažu da je Bramante, koji je imao ključ Sikstinske kapele, uveo Rafaela kako bi i on vidio freske. Potom je, uvjerivši se u njihovu nenadmašnu vrijednost, Rafael otišao u crkvu koju je u to doba oslikavao te ostrugao sa zidova svoje freske. Ova anegdota svjedoči zapravo o središnjoj težnji renesansnog umjetnika vezanoj uz dosezanje estetskoga savršenstva.

Posljednji sud (1536.-1541.)

Spomenutu je fresku na stropu Sikstinske kapele Michelangelo počeo slikati u prosincu 1508. godine, one iste u koju smještamo rođenje našega Zoranića. Tijekom radova narudžba se umnogostručila, te je od početnih 12 prerasla u više od 300 ljudskih figura na površini od 550 kvadratnih metara. Freske su prvi put javno pokazane u kolovozu 1511. godine, a dovršene su u listopadu 1512. godine. Dvadeset četiri godine nakon njihova dovršenja, 1536., upravo u godini kada nastaju Zoranićeve Planine, Michaelangelo se ponovno vraća u Sikstinu naslikati i Posljednji sud na zidu iza oltara, viziju grozomornog dana za grješnike. Budući da je strahovao kako će i sam biti osuđen, Michelangelo je tom prilikom naslikao svoj portret u liku svetog Bartolomeja.

U krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija u to je doba oživjela ljubav za Platonovu filozofiju – neoplatonizam. Neoplatonističko učenje o dualizmu tijela i duše nije međutim imalo utjecaja na grčku skulpturu, jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulptursko stvaralaštvo Michelangela – koji je bio veliki poštovalac antike – upravo ta strana grčke misli imala jak utjecaj.

III.

Europska književnost Zoranićeva razdoblja, dakle zrele faze renesanse, odraz je onoga što je renesansa kao svojevrsna poetičko-svjetonazorska orijentacija i razdoblje dugo predstavljala povjesničarima: kao napredak kulture u odnosu na srednji vijek, koji je poslovično shvaćan kao razdoblje mraka i siromaštva, duhovne bijede te vjerskog i političkog ugnjetavanja. Međutim, renesansa je često idealizirana. Pretjerivalo se u isticanju njezinih dobrih strana i postignuća u odnosu na mane i brutalnost tog razdoblja: vjerske ratove, zloglasne pape iz obitelji Borgia, progone vještica, Bartolomejsku noć iz 1572. kada je pobijeno oko 70 tisuća hugenota, francuskih protestanata.... O ovoj problematici vidi detaljnije u studiji Helene Peričić, pod naslovom »Marin, Petar i pet stoljeća potom (ili: Zašto ’obilježavamo’ renesansu?)«, u zborniku (u tisku) 11. međunarodnoga znanstvenog skupa (održanog u Splitu od 22. do 24. rujna 2008.) pod naslovom Komparativna povijest hrvatske književnosti: DRŽIĆ DANAS. EPOHA I NASLJEĐE (organizatori: Književni krug Split-Filozofski fakultet Zagreb – HAZU Split).

Mnogi koji su živjeli u to doba nisu renesansu doživljavali kao zlatno doba, jer su na sebi osjetili sve nedaće. Međutim, umjetnici i pisci doista su vjerovali da žive u razdoblju koje je raskrstio sa svim ograničavajućim i lošim pojavnostima srednjega vijeka. Među njima su bila i glasovita imena talijanskoga prostora – iz kojega je renesansa potekla, potom iz Španjolske, Francuske, Njemačke, Engleske i drugih zemljopisnih i nacionalnih okružja. Ono što su renesansni velikani predstavljali za svoje sredine, to Petar Zoranić predstavlja za onodoban život zadarskoga kraja i našega dijela jadranske obale.

Jedna od vertikala koje sadrži i poetika i stil našega Zoranića jest renesansno nastojanje da se dosegne izvrsnost, glasovita excellentia – stvaralačka, duhovna, emocionalna. Mislimo da je upravo u tom smislu djelo Petra Zoranića jedna od hrvatskih uzdanica koje pripadaju sredozemnom i europskom ozračju toga zacijelo stvaralački najbogatijeg i najplodonosnijeg razdoblja u povijesti europske kulture.

Literatura:

Nevenka Košutić-Brozović, Čitanka iz stranih književnosti 1, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.

Ivan Slamnig, Svjetska književnost zapadnoga kruga, Školska knjiga, Zagreb, 1999.

Ben Jonson, Volpone, prijevod s engleskoga, predgovor i bilješke uz prijevod Nikica Petrak, ArTresor naklada, Zagreb, 1999.

Leksikon stranih pisaca, glavna urednica Dunja Detoni-Dujmić, Školska knjiga, Zagreb, 2001.

Erna Banić-Pajnić [priredila], Filozofija renesanse, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

Josip Torbarina, Strani elementi i domaća tradicija u Zoranićevim »Planinama«, u: Zadarska revija, VIII. (1959.), br. 1.

Mirko Tomasović, Zoranić i Petrarca, u: Petrarca i slavenski svijet (zbornik), Zagreb-Dubrovnik, 1978.

Dunja Fališevac, Odjeci Danteova djela u Zoranićevim »Planinama«, u: Zadarska revija, XXXI. (1982.), br. 1.-2.

Hrvatska enciklopedija (2, Be-Da), Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2000.

Jacob Buckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Zgreb, Matica hrvatska, 1953.

Marin Držić, Novela od stanca etc., (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 6), Zagreb, Matica hrvatska – Zora, 1964.

Petar Zoranić/Juraj Baraković, Planine / Vila Slovinka, (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 8), Zagreb, Matica hrvatska-Zora, 1964,

Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, prev. Z. Milanović, Zagreb, CID-NOVA, 1999.

Niccolň Machiavelli, Vladar/Mandragola, prev. I. Frangeš, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983.

Niccolň Machiavelli, Il principe – Vladar, prev. I. Frangeš, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998.

Frano Ćale, Marin Držić, Zagreb, Školska knjiga, 1971.

Maurice Joly, Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua, prev. Frano Cetinić-Petris, Split, Feral Tribune, 1997.

August Franzen, Pregled povijesti crkve, prev. J. Ritig, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993.

Humanizam i renesansa, prir. M. Pantić, Sarajevo, Svjetlost, 1960.

Teun A. Van Dijk, Ideologija: multidisciplinaran pristup, prev. Ž. Filippi, Zagreb, Golden Marketing – Tehnička knjiga, 2006.

Karl Mannheim, Ideologija i utopija, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk / Hrvatsko sociološko društvo, 2007.

Opći religijski leksikon, gl. ur. Adalbert Rebić, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.

Reading the Past, ed. by Tamsin Spargo, New York, Palgrave, 2000

Helena Peričić: »Povijest književnosti, obljetnice, nekrolozi... – historija ili hi-storija?«, O Slamnigu – treći (Flaker, Donat, Milanja), Zbornik izabranih radova VII. saziva međunarodnog znanstvenog skupa Dani Ivana Slamniga, Osijek, Filozofski fakultet Osijek, 2007., str. 23-28.

Helena Peričić: »Pobuna protiv pozitivizma... (mali hommage R. Welleku kroz prizmu hrvatske/svjetske književnosti i kritike s početka XXI. stoljeća), Komparativna povijest hrvatske književnosti, Zbornik radova X., Smjerovi i metodologije komparativnog proučavanja hrvatske književnosti, ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić Bužančić, Split, Književni krug, 2008., str. 20-31.