Bruno Bjelinski, hrvatski skladatelj europskih obzora

Bruno Bjelinski

Hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog Bruno Bjelinski (Trst, 1. studenoga 1909. – Silba, 3. rujna 1992.), čiju 100. obljetnicu rođenja upravo obilježavamo, zauzima istaknuto mjesto u povijesti europske glazbe 20. stoljeća i pripada onim nacionalnim majstorima manjih glazbenih kultura koji su, stvarajući u okrilju vlastite sredine, ostvarili bogate i raznovrsne autorske opuse univerzalnih umjetničkih dometa. Glazba Brune Bjelinskog nerijetko je bila prisutna i na inozemnim koncertnim podijima i pozornicama pa ju valja razumijevati kao sastavni dio i značajnu kariku u lancu stvaralaštva prošlog stoljeća, koje je svjedočilo izraziti pluralizam osobnih iskaza i dopuštalo vlastitosti stilskog određivanja u skladu s individualnim talentima i intencijama. To se osobito odnosi na desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, razdoblje u kojemu je Bjelinskijeva glazbena muza bila najaktivnija.

Glazbena nadarenost

Budući da mu je u nježnoj dobi od samo godinu dana umrla majka, Bruno Bjelinski je bio povjeren baki u Zagreb. Njegova se glazbena nadarenost rano iskazala i baka se pobrinula da dobije solidno glazbeno školovanje i opće humanističko obrazovanje. Još kao dječak, učeći glasovir kod Alfonsa Gutschyja, počeo je zapisivati glazbene maštarije i taj bogomdani dar i impuls za izražavanje glazbom nisu ga nikada napustili. Tako je, odlučivši se za studij prava koji je zaključio doktoratom pravnih znanosti, usporedno upisao i studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Kao student izrazito profesionalnog i za polaznike svojeg razreda vrlo poticajnog Blagoja Berse imao je mogućnost razvijanja skladateljskog potencijala. Međutim, kako je Bersa preminuo 1934. godine, nastavio je Bjelinski studij u razredu Frana Lhotke, nedvojbeno inspirativnom okruženju za dobivanje smjernica na području nacionalno usmjerene glazbe. Diplomirao je 24. lipnja 1936. godine, ali tad pod mentorstvom Franje Dugana starijeg, a njegov je diplomski rad bila Sonata za violinu i glasovir, po definiciji eminentno klasični oblik, koji je mogao potvrđivati vrsnu skladateljsku spremnost za daljnji samostalni razvoj. I doista, opširno obaviješten o zasadama europske glazbe do početka 20. stoljeća, krenuo je Bjelinski sigurnim koracima u glazbenu profesiju skladatelja čija će osnovna usmjerenost ostati vjerno poštivanje stečenih spoznaja.

Iako se prvo zaposlio kao sudski tumač i odvjetnički pripravnik, mladi Bjelinski je marljivo skladao čekajući nalaženje radnog mjesta u glazbenoj struci. Drugi svjetski rat, s rasprostranjenom hitlerovskom mržnjom prema pripadnicima židovskog naroda, donio mu je prvo internaciju, da bi se u jesen 1943. prijateljskom pomoću priključio partizanima na otoku Korčuli i kraj rata dočekao naizmjence na Visu i u talijanskom gradu Bariju. Kada su utihnule tutnjave ratnih strahota kratko se zaposlio na Glazbenoj školi u Splitu, da bi se 1945. vratio u Zagreb, gdje je dobio mjesto profesora kontrapunkta i fuge na Muzičkoj akademiji. Zdušno se posvetio studentima koji ga pamte kao vedrog, duhovitog i radu predanog predavača i na tom je mjestu ostao do umirovljenja 1977. godine. Nastavio je i s plodnim skladateljskim radom, a njegova su djela bila tražena, osobito su mladi glazbenici rado izvodili njegove skladbe, bilo u procesu školovanja, bilo na javnim nastupima kada je bilo potrebno izvoditi djelo hrvatskog autora.

Kada bi se najkraće željelo okarakterizirati glazbenika Brunu Bjelinskog, bilo bi to moguće konstatacijom o osobitoj auri ujednačenih emocionalnih i intelektualnih osobina kojom je zračio šireći poglavito vedrinu i nepokolebljivi optimizam. Neiscrpne, bujne skladateljske mašte, naglašeno osobne melodijsko-ritmičke invencije, stvarao je Bjelinski glazbu naglašene humanosti čija je klasicistička ukorijenjenost nesmiljeno prkosila svim izmima, a napose se odupirala trendovskom eksperimentiranju i često nesuvislim pomodnim pojavama avangardističkih iskušenja. Mediteranac i Europejac, s pomalo egzotičnim iskustvom posjeta Brazilu (kamo je odlazio pohoditi oca), a čiji su plesni folklorni elementi utkani u tkivo nekih djela, skladao je trajno, gotovo tvrdoglavo, na principima mladenačke estetike glazbe koju je upio u prvim desetljećima 20. stoljeća. I premda nikada nije izrazito pripadao nacionalnome glazbenom smjeru, nije ostajao ravnodušan niti prema izvorištima narodne glazbe.

Sjećajući se vlastitih skladateljskih početaka, zapisao je zanimljivo svjedočanstvo: »Čudno je da je moja rana glazba u mnogim elementima sličila glazbi Prokofjeva, čije note tada nismo imali i za kojega se u nas dugo nije znalo. I tako, kad sam negdje 20-ih godina u Balkan kinu (danas kino Europa, op. Z.W.) prvi put čuo Prokofjevljevu Klasičnu simfoniju, bio sam osupnut. Osjetio sam da je moja glazba bila srodna njegovoj bez da sam ju poznavao. Doista, bilo je to onako kao kad na dva kraja svijeta dva potpuno odvojena čovjeka dođu do istog izuma«. U cjelini, u glazbi Bruna Bjelinskog nazočni su i tragovi barokne glazbe s njezinom nezaustavljivom motorikom i promišljenim polifonijskim konstrukcijama, a zahvaljujući (neo)klasičnim impulsima odbijeno je sve što je izvan zakona klasičnoga reda. A nepretenciozna poetičnost njegovih djela, ponekad i sjetnih ugođaja, nerijetko je protkana lakim humorom koji katkad graniči s ironijom.

Od sola do glazbene pozornice

Glazbeno-iskustveno na razini najboljih uzora, a poznato je da je u toplini glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta i Franza Schuberta najbolje nalazio inspiraciju, ističe se Bjelinskijevih petnaest simfonija, od kojih je prva skladana 1954. a posljednja 1988. godine. Uz učestalo uključivanje vokalnih dionica, otkriva se skladateljeva želja da svoju glazbu poveže s izvanglazbenim asocijacijama pridajući simfonijama podnaslove ili određene posvete. Bilo da je riječ o prvoj simfoniji, Simfoniji ljeta, drugoj s podnaslovom In memoriam poetae, trećoj koja je Muzika za prijatelje, četvrtoj s naslovom Symphonia iubilans, petoj posvećenoj Taliji, šestoj nazvanoj Symphonia vocalis (skladanoj 1974. na vlastite tekstove i na stihove dalmatinske renesansne poezije), ili pak osmoj simfoniji s podnaslovom Četiri radosti života (Ljubav-Muzika-Igra-Priroda), devetoj Simfoniji otoka (posvećenoj otoku Silbi gdje je ljetovao i gdje je na svoju želju pokopan), desetoj koja asocira oslobađanje Europe, te naposljetku petnaestoj, čiji je zadnji stavak Requiem, »tužaljka za ljubavlju i životom« – kao što je u tekstu Bruno Bjelinski, In memoriam, zapisala akademkinja Koraljka Kos (Spomenica preminulim akademicima, Svezak 72, HAZU, 1994.) – Bjelinski je trajno umio izrazito plemenitom glazbom opjevati početnu inspiraciju. Klasična je simfonijska forma imala primat, pa je tako na naslovnoj stranici Dvanaeste simfonije zapisao: »Kada sam u ljetu 1985. dovršio XI. simfoniju, mislio sam: Sad je dosta! Čini mi se da se ponavljam... No prvih dana proljeća 1986. slušao sam opet (nakon dugog vremena) divnu V. simfoniju Franza Schuberta, a nekako istovremeno zacvrkutale su ptičice na Svačićevu trgu i tada sam zašiljio olovku i uzeo notni papir i tako je nastala bez razmišljanja ova XII. simfonija«.

Doista, Bjelinski je često šiljio olovku i svojim čitkim rukopisom zapisivao glazbu koja mu nikad nije nedostajala. U tom je stvaralačkom zanosu zapisao simfoniette te solističke koncerte za gotovo sve orkestralne instrumente (za flautu, obou, klarinet, fagot, rog, violinu, violu, dva koncerta za violončelo, glasovirske koncerte). Osobitu su omiljenost postigla njegova djela s originalnim kombinacijama – Serenada za trombu, glasovir i gudače, Musica tonalis za fagot, obou i gudače, te Concertino za glasovir, gudače i udaraljke. Inventivan na području forme, iskazao je Bjelinski u Sinfonietti concertante za glasovir i orkestar mogućnost »međuforme između koncerta i simfonije« (K. Kos).

Brojnost skladbi Brune Bjelinskog na području komorne glazbe, skladbi za glasovir i ciklusa solo popijevki, kao i koncipiranje istih u različitim instrumentacijama, daljnja su potvrda njegove uvijek žive glazbene mašte. Nadalje, ta brojnost potvrđuje već navedenu traženost i uvijek novih povoda za nastajanje skladbi. Među komornim djelima sa znalačkim postupanjem s instrumentima i isticanjem njihovih virtuoznih značajki ističu se četiri sonate za violinu i glasovir, sonate za flautu, obou, klarinet, skladbe za rog, fagot, trublju, trombon uz pratnju glasovira, klavirska i druga tria, kvarteti za gudače, saksofone, drvene puhače, i tako redom, nadahnuta glazba bilo programne asocijativnosti bilo apsolutne izričajnosti.

Posebno mjesto zauzima glasovir, instrument kojemu je Bjelinski posvećivao svoja intimna snatrenja i koji je trajno bio polazištem za nove skladateljske doživljaje. Tri sonate, pet suita, Proljetni rondo, Toccata, Preludij u C-duru, Muzika za djecu, Sedam bagatela, Partita, Mala sonatina, Tri čudesna sna, Interludij, Iz dječje glave, Koncert za dva klavira (Koncert za Romea i Juliju), Cvijeće za Scarlattija – opusi su u kojima je maestro uvijek iznova pronalazio zadivljujuća rješenja, jednako draga interpretima kao i slušateljima. Jedna od Bjelinskijevih muza bila je i njegova supruga, pijanistica Ljerka Pleslić Bjelinski, u čijim su interpretacijama mnoga djela praizvedena i snimljena. A upitan koju skladbu jednog drugog »pjesnika glasovira«, Claudea Debussya, najviše voli, Bjelinski je svojom poznatom duhovitošću i tipičnom ironijom odgovorio: »Najviše volim Suite bergamasque (baš zato što je na razmeđi klasike i impresionizma) i ona je na mene imala ogroman utjecaj. Moja Toccata u Fis-duru je prava ‘selska sestrična’ dame iz Pariza!«

Antologijska ostvarenja

Na području vokalne i vokalno-instrumentalne glazbe ostavio je Bjelinski daljnja antologijska ostvarenja. Intuicijom pjesnika pisao je i odabirao tekstovne predloške čije poruke pripadaju vječnim temama ljubavi i života. Stihovi Otona Župančiča, Ivana Gorana Kovačića, Li-Tai-Poa, Rabindranatha Tagore, Grigora Viteza, Antuna Branka Šimića, Miroslava Antića, Gustava Krkleca i Vesne Parun, uz vlastite lirski intonirane stihove, bili su izvori inspiracije čija nas ljepota ispunjava udivljenjem. Ciklus Candomblé za sopran, glasovir i udaraljke ad libitum na vlastiti tekst (1952/1972.) izdvaja se originalnom brazilskom inspiracijom i poslovičnom domišljatošću (primjerice stih Gospodine, jesi li bijel, Gospodine, jesi li crn?), a Davidovi psalmi za dva soprana i glasovirski trio (1988.) iskaz su estetske promišljenosti i duhovnosti koja je do kraja života resila ovoga glazbenika i pjesnika istančana ukusa.

Naročite književničke odlike pokazao je Bjelinski u glazbeno-scenskim djelima na vlastita libretta. Komorne opere Heraklo, Močvara i Zvona, opera u dva čina Orfej XX. stoljeća, opera u tri čina s epilogom Slavuj, potvrđuju autorstvo vrsnog poznavatelja zakonitosti glazbenoga kazališta. A radovi za mlade poput opere Pčelica Maja, baleta Pinocchio, Petar Pan i Mačak u čizmama, u svojoj umjetničkoj supstanci dosižu razinu savršenosti koju rijetko susrećemo i na širim područjima svjetske produkcije namijenjene mladima. Stoga i ne začuđuje da su upravo ta djela proslavila Bjelinskog i na inozemnim pozornicama. Uz navedeno, skladao je Bjelinski i glazbene priče (Zaboravljiva princeza, Noćni sastanak), javljao se glazbom za lutkarske predstave (Ružno pače, Knjiga o džungli), za film (Plavi 9 redatelja Kreše Golika), a skladao je i za mješoviti zbor (Pjesma nad pjesmama, Pjesma ribara s otoka i dr.).

Skladatelj po vokaciji, a ne po htijenju, pisao je Bjelinski glazbu koja je trajno vjerna kanonima estetike lijepoga, koja ne poznaje uspone i padove vrijednosti, koja je uporno na zavidnoj razini nadahnute muzikalnosti. A na pitanje povodom dobivanja Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1976. godine, o tome što glazba može, dao je Bjelinski sebi svojstven iskreni odgovor i formulirao je osobni umjetnički credo, uvjerenje skladatelja trajno potsticanog vjerom u čovjeka i ljubav:

»Za mene je glazba jedna od najvećih radosti koje čovjek može doživjeti. Pripada istoj kategoriji kao i priroda, recimo. A pored toga i sami znate što sve glazba može izvući, recimo rock and roll iz mladih. Dijapazon doživljaja je ogroman: od ludovanja na rock koncertima pa sve do mirnog sjedenja, uživanja i uspoređivanja glazbe možda s ljubavlju, s najljepšim doživljajima u životu.«

Akademik Bruno Bjelinski nas je zadužio glazbenom ostavštinom koja pobuđuje doista najljepše doživljaje. U povodu 100. obljetnice njegova rođenja, a i inače, možemo mu se odužiti izdavanjem, izvođenjem i snimanjem njegovih djela, širenjem njihovih poruka koje progovaraju o plemenitosti i mudrosti, obogaćujući neprekidno svojim lirskim kao i dinamičnim ali i melankoličnim raspoloženjima jednako one koji ih izvode kao i one koji ih slušaju. I možemo biti sretni i ponosni da u korpusu hrvatske glazbe 20. stoljeća imamo skladatelja tako izrazitih europskih obzora.

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a, dirigent Klaus Arp, solist Petar Križanić, fagot, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, 7. svibnja 2009. godine

(koncert uz 100. obljetnicu rođenja Brune Bjelinskog)