Petar Zoranić u hrvatskoj kulturi

Godine 2008. obilježilo se pol tisućljeća od rođenja Petra Zoranića.* Toj je prigodi primjerno upitati se što nam Zoranić znači kao pisac, kao pjesnik, kao mislilac, kao izvorni glas iz naše neizbrisive prošlosti, što nam je napokon Zoranić danas. Taj Zadranin rođenjem i životom, koji se ipak na naslovnoj stranici svoje knjige predstavlja kao Ninjanin jer se ni u tome ne odriče baštine.

O njegovim dvama prvim djelima Ljubavni lov i Vilenica ne znamo ništa osim da su postojala i koji im je bio naslov. A taj i tu sugerira pastoralu. Ali svojim trećim djelom, Planine, potpuno očuvanim, trajno je zacrtao svoje mjesto u hrvatskoj književnosti i svoj kulturnoj predaji. Njime je odgovorio na izazov tada nove vrste u renesansnoj književnosti.

Jacopo Sanazzaro, Napuljac, napisao je 1501. godine, a konačno objavio 1504. godine pastirski roman Arkadija, prozno djelo u kojem prikazuje mladića, od ljubavi bolna, kako luta među pastirima čarobnim krajolikom proplanaka i gajeva. Oslonio se pri tome na estetiku i poetiku antičke bukolike, ali je stvorio nov književni oblik. Tim je romanom postigao izvanredno velik uspjeh. Zoranić je u svojim Planinama, koje je napisao 1536., zagledan u nj prihvatio taj izazov. Bio je to prvi odjek na Sanazzarov roman u svoj Europi, prije onih u Portugalu, Španjolskoj, Engleskoj i drugdje.

Hrvatska renesansa, dakle, nije se javila ni s kakvim zakašnjenjem. Treba sad vidjeti kojim je sredstvima hrvatska kultura dočekala renesansnu književnost i stvaralački odgovarala na njezine izazove kako su dolazili iz njezina žarišta, iz Italije. Bitna je značajka te književnosti da je bila pisana narodnim jezikom (volgare). Takav je jezik na hrvatskom prostoru postojao kao književni. Potjecao je iz obrazovne predaje ćirilometodske pismenosti, bio je jako i sve više prožet elementima narodnoga jezika i na njem je u razdoblju gotike pisana bujna književnost koja je bila izraz isto tako bujne pučke pobožnosti oslobođene dotadašnjih spona vjerske strogosti.

Upravo na osnovici književne gotike i njezina pučkoga jezika izrasli su novovjekovni književni jezici i drugih naroda latinske Europe. Taj književni jezik ćirilometodskoga razvojnog ishodišta, o čem svjedoči i svojim imenom: slovinski ili hrvatski, kao što je drugdje slovenski ili bugarski itd., omogućio je da hrvatski pjesnici odmah prihvate renesansne izazove. Razabire se to iz samih njihovih djela, a upravo Zoranić nam i sasvim izričito svjedoči da je tako: jezik kim općimo pošpuren jest latinskim (to će ovdje reći talijanskim) i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne vižbalo, s prirokom bih pisal, boju se.

Ako tu ono o prijevodu svetoga Jeronima shvatimo historijski ispravno kao prijevod svetih Ćirila i Metoda, moramo se zapitati kako su to crkvenoslavenski prijevodi liturgijskih tekstova mogli Zoraniću pomoći pri pisanju renesansnoga pastirskog romana. No, kada govori o tom prijevodu, uzima ga kao znamen sve glagoljaške književnosti, i one mlađe pučke, pisane već uvelike narodnim jezikom, pa i latiničnim pismom. Tako hrvatska književna renesansa, što se jezičnoga izraza tiče, izbija iz hrvatske književne gotike, a Zoranić nam to izravno posvjedočuje. No za svoju pjesničku izražajnost imala je hrvatska renesansna književnost i drugi oslonac. Crpila ju je iz bogatog vrela usmene književnosti koja se u pjesničkom oblikovanju Planina jako osjeća. A i na nju se Zoranić izričito poziva upućujući na svima poznate napjeve narodnih pjesama A ti, djevojko šegljiva i Drazi mi goru projdoše.

Dakako, tu je i klasična antička baština, oživljena i razigrana onovremenim humanizmom, neodvojivim od svake renesanse. Hrvatski je kulturni prostor imao čime odjeknuti ranijoj talijanskoj renesansnoj književnosti, njezinu petrarkizmu, njezinim maskeratama, njezinim ribarskim eklogama i njezinu pastirskomu romanu.

Zoranić je u Sanzzara našao pastirski roman u prozi i stihovima. Od njega je dobio okvirni motiv za svoje Planine i načelo njihove kompozicije. A poticaje je primao, dakako, i od starih. Tu su Teokrit, Vergilije, Ovidije i Horacije, a i oni, mnogo mlađi, koji su u Italiji položili same temelje renesansnoj književnosti: Dante, Petrarca, Boccaccio. Ali kako je Zoranićev književni jezik po svojem ishodišnom odredištu crkven, pa čak i liturgijski, tako i njegov pastirski roman prima pjesničke poticaje i od evanđelja, psalama i crkvenih otaca. O tom svojem književnom univerzumu stavlja Zoranić razgovjetne naznake u bilješkama na rubu stranica. Vidi se: on je "pisac veoma velike kulture, koja nije mnogo zaostajala za kulturom njegova uzora Sanazzara", kako je utvrdio Josip Torbarina.

Ne možemo razumjeti Zoranića, pa niti istinski doživjeti njegove Planine, ako nam nije pred očima njihov odnos prema Sanazzarovoj Arkadiji. Ta intertekstualnost, kako se, nije tomu davno, uobičajilo govoriti, temeljna je pretpostavka svake literarnosti onoga vremena. Temeljni Sanazzarov motiv je Arkadija, krajolik koji ispunja duboku ljudsku čežnju za jednostavnom i smirenom izvornošću u nepomućenoj ljepoti. Napučena je priprostim pastirima, te razigranim satirima i nimfama oko njih. Ta Arkadija, po kojoj se kreće mladić bolan od ljubavi, u Sanazzara je sva idila. Takva je konvencija bukoličke poezije. Zoranić je pak u svojim Planinama na mjesto te Arkadije stavio svoju domovinu kakva je tada doista bila, krvavu i ugroženu, od brige i straha ujedno uzbibanu i sleđenu. I tu se onda odvija pastoralna čarolija, tu pjevaju pastiri i vile. Krvava zbilja kao idila! Inače toga nema u svjetskoj književnosti, u Zoranića potpuno je izvorno, proizašlo je iz doživljenoga hrvatskog iskustva: čak i takva je domovina idila. Idila je jer nema druge domovine.

Na toj pozadini predstavlja Zoranić mjerodavnu poetizaciju zavičajnih strana, krajolika koji to svojom ljepotom zaslužuje ne manje od klasičnoga, a taj je još od starine uzorno poetiziran, dok je naš hrvatski do Zoranića u tome ostao zanemaren. Poetiziranje rodnoga zemljišta navodi Zoranić izričito kao nešto za čim teži jer je do njega bilo propušteno.

Krvava domovinska zbilja, to je Zoranićeva pastirska idila. On takvu idilu i sasvim izričito slika u njezinoj proturječnoj rastrganosti, a i u njezinoj potpuno zbiljskoj cjelovitosti: Tuj pod dubjem pri vrulji, jer čriz podne biše, pastirov nikuko, ki budi da predljivi (tj. ustrašeni) kroz svakdanje naporstvo od vukov i već cić neprijateljskoga česta plinjenja i robljenja, ništar manje za dobri stari običaj obslužiti kako već mogahu, blagovati stahu i u stran blizu na plandišća živine priuzbivši meu sobom razliko blagovito na travi sijahu...

To je hrvatska Arkadija! Sve je to onda koncertirano kao Tužben poj pastira od rasute bašćine. A izraženo je jedinstveno pregnantno kad pastir rekne: I mi bismo odovud pobigli, dali nas slatkost bašćine uzdrži. To su, može se reći, loci classici hrvatske osjećajnosti. Bili i ostali, kako god je sad najvažnije, još tamo od narodnog preporoda, upinjati se da se prevlada i ostavi za sobom upravo ono što takvu osjećajnost hrani. Nije to lako i uspijeva samo polako, korak po korak. Tu smo na ispitu i moramo pokazati koliko smo tomu dorasli.

Lako je složiti se s Mihovilom Kombolom i Slavkom Ježićem kad svaki svojim riječima kažu da se Zoranić kraj sve erudicije i književne naobrazbe svojim Planinama ne uvrštava među velike pjesnike svjetske književnosti. Ne prodire poezijom do srži kostiju. Ali pjesničkim motrištem koje je zauzeo, opredjeljujući se za krvavu i prestrašenu domovinu kao za svoju Arkadiju, ne odustajući od Arkadije kao što ne odustaje od domovine, stvorio je nešto veliko i sasvim izvorno. I time, izvan estetskih kategorija poetičnosti, ipak prodire do srži kostiju, svakomu komu nije skarb banska kak snežnica lanjska, što pjeva Miroslav Krleža. Isto se to kao prizvuk vrlo jasno razabire kad pjevaju Marulić, Vetranović i Lucić. A za Zoranićem slijede njegovi Zadrani: Karnarutić i Baraković. I oni izražavaju upravo to. Ali Zoranić je svojim odlučnim potezom, poetizirajući raskrvavljenu Hrvatsku kao pastoralnu idilu, ne zatvarajući pri tome oči pred nevoljom u kojoj se nalazi, od svih najizrazitiji i time je udario neprolazan pečat hrvatskoj kulturi i dubinskom sloju njezine duhovnosti.

To je ne samo u cjelini povijesnoga zora, nego i u jednom vrlo posebnom smislu hrvatska renesansa.