O »pravilnosti« u jeziku

U Hrvatskoj su jako česte rasprave o jeziku, to je svakako jedna od najpopularnijih, a i najosjetljivijih, tema. Ovaj se tekst osniva na predavanju »Treba li govoriti pravilno?« održanom na Salonu Matice hrvatske 7. veljače 2008. godine.

Govori se o anglizmima koji nezadrživo prodiru u hrvatski jezik, o nepoćudnim srbizmima, o novostvorenim hrvatskim riječima i izmišljanju novohrvatskoga, o pravopisu i još o mnogo čemu. Pa ipak, ono što se najčešće čuje u kontekstu jezika, neizbježna su pitanja: »Što je pravilno?«, »Je li to pravilno?«, »Kako se to pravilno kaže?«, »Što je ispravno hrvatski?« i tome slično. Kao što vjerojatno može potvrditi bilo koji jezikoslovac, pa makar se on zapravo bavio povijesnom fonologijom čadskih jezika ili srednjovjekovnim hrvatskoglagoljskim tekstovima, najčešće je pitanje koje se stručnjacima za bilo koje jezično područje upućuje upravo to famozno »što je pravilno?«.

I doista, upitajte se, tko bar jednom nije nekoga upitao kako se nešto pravilno kaže? Dakako, na pitanje treba odgovoriti, međutim, zanimljivo je da dosta ljudi ne voli odgovore kao »pa može i tako, a može i onako«, »tako se kaže ovdje, a onako se kaže ondje« ili, ne daj Bože, »ma i jedno i drugo je dobro«. Jedini odgovor koji se zapravo traži na pitanje »što je pravilno?« jest ili »pravilno je A« ili »pravilno je B«. Sve se drugo najčešće doživljava kao »muljanje«, izbjegavanje odgovora ili kakvo popularno postmoderno relativiziranje svega pa tako i »pravilnosti« u jeziku.

A ipak, mnogi bi rekli, nekoga reda mora i u jeziku biti. Pa valjda se mora znati što je pravilno, a što nije. Svakako, nađe se među nestručnjacima i onih nešto sumnjičavijih, onih koji će povikati »car je gol!« i koji će se zapitati »ma tko to zapravo određuje što je pravilno, a što je nepravilno i na osnovi čega se to određuje?«. Ipak, premda se i to zna čuti, nekako to ne dolazi do izražaja jer se nestručnjak rijetko može susresti s odgovorom na to pitanje. Zašto? Pa jasno je, od malena se u školi uči upravo što je »pravilno«, a što je »nepravilno«, učiteljice »ispravljaju« djecu i uče ih govoriti »ispravno« i »lijepo« (što je skandalozno, ali se nažalost još i dan-danas redovno događa), a jezikoslovci u novinama, na televiziji i na radiju također poprilično često govore o tome što je »pravilno«, kako bi se što moralo reći, što je u duhu hrvatskoga jezika, što valja, a što ne valja, dakako uz obaveznu pouku da se hrvatski jezik mora neprestano učiti i njegovati.

Naravno, što se učenja i njegovanja jezika tiče, nema tu u načelu ništa loše, samo da se istodobno ljudima ne govori da ne znaju svoj jezik, da su zaboravili ili ne znaju što pojedine riječi znače, da govore »loše« i »nepravilno«, da nagrđuju i iskrivljuju hrvatski jezik, da se nekoć bolje govorilo, a da danas više mladi ne znaju ni govoriti kako Bog zapovijeda itd. Pogledajte samo o kakvu je tu prodavanju magle riječ! Netko vas uvjerava da ne znate govoriti svoj jezik! A vi ga normalno govorite svaki dan bez ikakvih problema i sasvim se lijepo razumijete i sporazumijevate na njemu bez obzira na sve te »nepravilnosti« i ostale opačine koje se u jeziku tobože mogu naći.

Zapravo se o »pravilnosti« i »nepravilnosti« u jeziku ne može uopće govoriti. Naročito se ne može govoriti u smislu da je »nepravilno« reći idem kod njega umjesto idem k njemu ili idem sa njim umjesto idem s njim. Nijedna od ovih rečenica nije nepravilna. Može se reći da rečenice idem kod njega i idem sa njim ne pripadaju hrvatskom standardnom jeziku, ali se ne može reći da su nepravilne. Eventualno bi se o njima moglo govoriti kao o nepravilnima u okviru hrvatskoga standardnoga jezika, ali i tu bi zapravo normalno bilo samo spomenuti da idem kod njega ili idem sa njim ne pripadaju u standard i suzdržati se od etiketiranja pojedinih riječi i konstrukcija kao nepravilnih jer to stvara krivi dojam.

Naime, spomenuo sam da kod nas jezikoslovci često vrište iz novinâ o jezičnim nepravilnostima, jezičnim pogreškama, neznanju i sl. Istinabog, to bi se njihovo vrištanje u načelu trebalo odnositi samo na standardni jezik, ali to se zapravo uglavnom prešućuje ili zanemaruje te se stječe dojam da se to odnosi na jezik općenito. Dapače, usuđujem se tvrditi da mnogi jezični savjetodavci i dušobrižnici i daju savjete koji se odnose na jezik općenito, a ne samo na standardni jezik. Neki od njih, bar u nekim slučajevima, misle da bi neki savjeti i preporuke trebali vrijediti i općenito, a ne samo za standardni jezik. Primjerice, kaže li se da se ne može reći optimalnije i najoptimalnije (jer latinski optimus već znači »najbolji«), odnosi li se takav savjet samo na standardni jezik ili na jezik općenito? Mislim da bi se tu mnogi preskriptivisti i puristi, standardolozi općenito, složili da je općenito suludo reći najoptimalniji. To naime nije logično, to nema smisla. Dakako, ti isti jezikoslovci zaboravljaju da je jezik – jezik, a ne logika, i da jezik ne mora nužno biti logičan. A još više zaboravljaju da se ne može i ne smije, dapače, da je bezobrazno, ljudima govoriti i nametati kako bi trebali govoriti. Ako tko želi, izražajnosti ili efekta radi, reći najoptimalniji, zašto to ne bi rekao? Zašto bi mu tu cjepidlake prigovarale i to na temelju toga što ta riječ znači u latinskom? Zašto bi značenje te riječi u latinskom bilo bitnije od onoga kako se danas u Hrvatskoj govori?

Stoga zapravo ni o kakvoj »pravilnosti« i »nepravilnosti« u jeziku nema smisla govoriti. Sve je što se uobičajeno govori i pravilno. Eventualno se nepravilnostima mogu nazivati prave jezične pogreške, kada posve slučajno izgovorite neku riječ ili frazu krivo, npr. kad se pogreškom umjesto pas i mačka kaže mas i pačka ili kad se čovjek zabuni pa mu izleti bio sam u kuća umjesto bio sam u kući. Samo u tom slučaju možemo doista govoriti o jezičnim pogreškama, međutim, jasno, to su opet posve normalne pojave. Prave se jezične pogreške mogu javljati kad primjerice stranci govore neki jezik ili u prijevodu kada se nešto doslovno prevede iako nijedan izvorni govornik ne bi tako nešto rekao. Zamislimo recimo situaciju, da malo karikiramo, da neki prevoditelj prevede englesku frazu piece of cake (što znači »ništa lakše«) doslovno kao komad kolača. To je dakako pogreška jer se to tako u hrvatskom ne kaže. Međutim, kad bi se takva fraza ustalila, to bi prestala biti pogreška, tj. »nepravilnost« bez obzira što bi se puristi zacijelo jako ljutili na takvu frazu.

Svi jezikoslovci (a kada govorim o jezikoslovcima, ponajprije mislim na kroatiste) načelno tvrde da poštuju dijalekte, govorni i razgovorni jezik. Bilo bi skandalozno ustvrditi obrnuto na izravan način. Ali u stvarnosti se između redova, a i ne samo između redova, može pročitati da to baš i nije tako. Govorni se jezik nesvjesno ili prikriveno ipak drži »manje vrijednim«. Takvi se stavovi onda prenose i u čitavu javnost te se jezikoslovlje tj. lingvistika doživljava kao znanost koja se bavi time »kako će se pravilno govoriti i pisati«, što je posve suprotno istini. Lingvistika se bavi opisom jezika, lingvistika opisuje, objašnjava i nastoji shvatiti jezik u svim njegovim manifestacijama i oblicima. Standardizacija se pak jezika (dakle, u načelu nasumično propisivanje toga što je »bolje« ili »lošije«, što treba, a što ne treba ući u standardni jezik) – zapravo uopće ne može smatrati dijelom lingvistike u pravom smislu. Dakako, to ne znači da se pojedini standardni jezici ne mogu opisivati, a to još manje znači da su standardni jezici nepotrebni – to samo znači da se dotični proces standardizacije ne smije mistificirati i stvarati veliku znanost od njega jer se on, na kraju krajeva, često svodi samo na proizvoljno određivanje toga što je »pravilno«, a što je »nepravilno«.

Danas je, na svu sreću, većina ljudi ipak osviještena do te mjere da se stvari tipa kaj ili šta ne smatraju »nepravilnima« u odnosu na »pravilno« što (iako se može čuti i takvih primjera od laikâ), ali će se s druge strane vjerojatno većina ljudi složiti da su oblici kao orginalan, delikvent ili sumlja umjesto originalan, delinkvent i sumnja nesumnjivo »nepravilni«. To je dakako smiješno. Oblici su orginalan, delikvent i sumlja nestandardni, govorni oblici. Oni su također i oblici mlađi od oblika originalan, delinkvent i sumnja – u prvom je slučaju ispalo –i-, u drugom –n-, a u trećem se dogodilo razjednačavanje pa je –mnj- prešlo u –mlj-. Međutim, ti oblici nikako nisu nepravilni oblici. Oni jednostavno ne pripadaju standardnomu jeziku, što ne znači da su zato manje vrijedni ili lošiji u nekom apsolutnom smislu. To jesu mlađi, sekundarni oblici, ali to također ne znači da su zato lošiji od starijih oblika.

Gledamo li riječi na takav način, tj. ne prihvaćamo li takve sekundarne promjene glasova kao nešto »pravilno«, na jednoj su razini jednako kao danas orginalan ili sumlja nepravilne i riječi brat (što bi »pravilno« etimološki trebalo biti *bratr), čovjek (»pravilno« bi bilo človjek), nokat (»pravilno« bi bilo nogat), sabor (»pravilno« bi bilo zbor), istovjetan (»pravilno« bi bilo istovetan) itd. U svim su se tim riječima dogodile »nepravilne« promjene pa ipak nitko danas ne bi za njih rekao da su »nepravilne«.

Jezik se stalno mijenja i upravo je jezična promjena glavna osobina jezika. Nije ništa neobično da se riječi mijenjaju, da dobivaju nova značenja, da neke riječi nestaju, da se neke preuzimaju iz drugih jezika itd. Čini se da je u ljudskoj naravi nešto što nas uvijek tjera da se prisjećamo kako je prije bilo bolje, kako su ljudi bili pristojniji, kako su se bolje družili i ponašali itd. Takve se stvari vrlo često mogu čuti, a kako se često dakle tvrdi da je prije sve bilo bolje, logično je da se onda takvo što često čuje i o jeziku. Prije se »bolje« i »ispravnije« govorilo – iz takvih potpuno neosnovanih predrasuda i zabluda potječe i činjenica da većina preskriptivista preferira starije stanje, tj. da teže tomu da se standardni jezik (a valjda i jezik općenito) ne mijenja i ne kvari. To je, naravno, besmisleno. Prvo, jezik se mijenjao otkad je svijeta i vijeka i uvijek će se mijenjati. Nema se smisla boriti protiv toga. I drugo, jezik se uvijek samo mijenja, jezik se ne kvari – niti se poboljšava, niti se pogoršava. Tu valja također napomenuti i to da se jezik i ne pojednostavljuje i ne usložnjava – jezik se jednostavno mijenja, ma koliko neki protiv toga gunđali. Paradoksno je zapravo da ljudi kojima je jezik struka to često ne uviđaju i bore se protiv jezičnih promjena kao Don Quixote protiv vjetrenjačâ.

Problem je sa standardom jednostavno u tome što mu se pridaje prevelika pozornost. Standard nam jest potreban za najslužbenije situacije kao više-manje neutralno sredstvo komunikacije, ali nije potrebno zahtijevati njegovu upotrebu i ondje gdje za tim zapravo nema prave potrebe, niti ga je potrebno idealizirati. Tu su najbolji primjer lokalni mediji (televizije, radio-postaje i novine) u kojima je uvijek, bar u određenoj mjeri, prisutan standard iako nipošto nije samorazumljivo da se na zagrebačkoj ili splitskoj televiziji mora upotrebljavati standard (na lokalnim se televizijama u određenim situacijama govori i lokalnim govorom, ali u načelu samo u emisijama zabavnoga karaktera). Također, standard se uvijek postavlja na pijedestal i, barem nesvjesno i između redaka, smatra ga se vrjednijim od govornoga jezika koji se uvijek podcjenjuje, zapostavlja i smatra se zapravo suvišnim išta i govoriti o njemu. Jer govorni je jezik ionako »iskrivljen«, »nepravilan«, preplavljen raznoraznim tuđicama i »krivim« značenjima riječi, »osiromašen« i »okljaštren«. Istina je dakako posve drugačija.

Govorni je jezik, nejedinstven i raznolik, pravi jezik. Iako je u lingvističkim relacijama besmisleno govoriti o vrjednijim i manje vrijednim jezicima, kada bismo baš inzistirali na tome da neka varijanta bude vrjednija, to bi prije bio govorni jezik i dijalekti nego standardni jezik. Govorni je jezik živ spontani jezik. To je onaj jezik koji možemo nazvati svojim jezikom. Standardni jezik pak, naravno, ima svoju funkciju kao neutralno sredstvo komunikacije, kao jezik zakonâ, javnih državnih institucija i formalnih situacija. Međutim, standardni je jezik pomoćno sredstvo komunikacije i takvim ga treba doživljavati. Ne treba ga mistificirati niti ga treba pretpostavljati drugim jezičnim razinama. Osim toga, standardni je jezik uvijek djelomično umjetan, nastao proizvoljnim izabiranjem, propisivanjem, a katkada i čistim izmišljanjem, kako ćemo vidjeti po nekim primjerima dolje iznesenima. Tu je na sreću hrvatski još u dobroj situaciji; u drugim je jezicima, primjerice u engleskom, takvih proizvoljnih izmišljanja pravilâ, koja ne proistječu iz jezika koji se doista govori, puno više nego u hrvatskom ili su bar većega opsega (npr. englesko je pravilo o nedopustivosti razdvajanja infinitiva potpuno izmišljeno).

Ovdje ćemo istaći neke zanimljive primjere iz standardizacije hrvatskoga jezika i hrvatskog jezičnoga savjetodavstva kod kojih nije baš lako shvatiti kojom se logikom ti propisi i savjeti vode, osim logikom izmišljanja i propisivanja pravilâ čisto reda radi.

Jedna je od posve nelogičnih, a danas nesumnjivo uvriježenih, stvari u hrvatskom jeziku tvorba futura. Naime, futur se od glagola na –ti tvori s krnjim oblikom, npr. dat ću (u izgovoru [daću]), dok se od glagola na –ći tvori od punoga infinitiva, npr. doći ću (u izgovoru upravo [doćiću]). To je potpuno nelogično rješenje zato što je nesimetrično, a osim toga nema hrvatskoga živoga govora u kojemu bi se futur tako tvorio – u govorima je ili daću/doću ili dati ću/doći ću ili sve mogućnosti odjednom. Dakle tu imamo krasan primjer izmišljanja pravila iako, dakako, nema smisla sada to mijenjati u standardu.

Drugi nam primjer može biti nešto benigniji jezični savjet da se varijantni pridjevsko-zamjenički nastavci –og/oga upotrebljavaju tako da se prvo upotrijebi dugi pa onda kratki nastavak, npr. hrvatskoga standardnog jezika. To je dakako također posve izmišljeno, ali nije tako strašno jer je riječ samo o preporuci. Mogu se čuti i jezični savjeti da zahvaliti znači doista zahvaliti, dok bi zahvaliti se značilo tobože samo odbiti. Također izmišljeno i kao stvoreno za zbunjivanje poštena čovjeka. Pa zatim, standardolozi se mršte na sam spomen prijelaznoga glagola šetati, kao u šetati psa. Jer da šetati se ne može biti prijelazno. Pa se onda izmišlja nekakvo šetanje s psom i slično, umjesto da se jednostavno prihvati činjenica da glagol danas može biti i prijelazan i da je i takvo značenje i upotreba potrebna. Jer šetati psa i šetati se s psom i nije baš potpuno isto.

Imamo i riječi za koje Hrvati navodno ne znaju što znače – tu je npr. značaj koji je prije značio »karakter«, a danas znači »značenje, važnost«. Dakako, u standardu se još uvijek preferira ono prvo značenje, dok se drugo uglavnom odbacuje kao govorno, iako vjerojatno većina ljudi uopće ne bi znala za prvo značenje dotične riječi. Pa imamo riječ bitan, koja se tobože odnosi samo na bit i čak se ni ne bi smjela komparirati, iako u pravom hrvatskom jeziku to znači »važan«, a oblici su bitniji i najbitniji najobičniji oblici. Zatim je tu riječ probitačan, izvorno samo »koristan, isplativ«, i dakako samo u tim značenjima »pravilno« u hrvatskom standardnom jeziku, dok je danas uobičajeno drugo značenje »prodoran, snalažljiv« pak prilično omraženo među standardolozima pa se onda mogu čuti tvrdnje da Hrvati ne znaju što dotična riječ znači i slično.

Nije jasno čemu toliko odupiranje jezičnim promjenama i čemu tolika mržnja prema novim značenjima? Zašto jednostavno ne dodati novo značenje u rječnik? Pa nije nam nijedno novo značenje s Marsa palo, to su sve normalne značenjske promjene kakve se stalno događaju. Ili, na koncu konca, neka u standardu i ostane samo staro značenje (iako je to zapravo često neodrživo na duge staze), ali nema potrebe govoriti da ljudi ne znaju govoriti, da ne znaju što ta riječ znači itd.

Poseban su problem posuđenice. Neki su standardolozi na njih osjetljivi u svakom pogledu pa je čudno što ne dolazi do prijedlogâ da se primjerice riječ sedam izbaci iz hrvatskoga jezika jer je to bila semitska posuđenica u praindoeuropskom jeziku; no s druge strane isti su ti standardolozi često osjetljivi na to da te posuđenice, ako već uđu, ne daj Bože, u hrvatski, bar »pravilno« u nj uđu. Tu je onda čuveni primjer riječi kazeta. Iako svi govore kazeta, naš vrli standard uporno propisuje kaseta. Zašto? Zato što je to »pravilno«. Naime, njemački, talijanski i francuski tu imaju –ss- i izgovaraju [s] pa prema tome odakle Hrvatima pravo izgovarati tu nekakvo »nepravilno« –z- umjesto –s- kako Bog zapovijeda? Razuman bi čovjek postavio pitanje – pa je li nam bitnije kako mi izgovaramo ili kako izgovaraju Nijemci i Francuzi, pa makar naš izgovor bio i etimološki »nepravilan«? Nije li jednostavnije u rječničku etimološku bilješku dodati opasku da smo nekako »izmislili« to –z- na mjestu očekivana –s- umjesto da se svi patimo i govorimo kaseta jer je to tobože »pravilno«?

Poseban je pak problem s latinskim i grčkim riječima. Naime, kod njih se često zahtijeva da se poštuje izvorni izgovor, naglasak pa i padež iako je to hrvatskim govornicima često potpuno strano. Tako se jezični pedanti hvataju za glavu kod riječi posthuman jer je to prema latinskom postumus te tu »ne bi trebalo« biti toga –h- koje je unijeto analogijom prema riječi humus, dakle riječ je o svojevrsnoj učenoj pučkoj etimologiji. Pa se onda nameće i u hrvatskom oblik postuman iako taj oblik sasvim sigurno nitko spontano tako ne izgovara, dapače zvuči kao oblik kojem nedostaje –h-. Pritom nitko ne primjećuje da i drugi narodi tu »krivo« pišu dotičnu riječ, jer se ona s –h- piše i u engleskom (posthumous) i u francuskom (posthume) i u njemačkom (posthum, uz rjeđe postum) dok se bez –h- piše npr. u španjolskom (póstumo) i talijanskom (postumo). Dakle, Englezima i Francuzima tu to neetimološko –h- ne smeta, ali ga mi moramo pošto-poto izbaciti. S tim da treba napomenuti da je u svim spomenutim jezicima posve nebitno hoće li se to –h- ondje pisati jer se ionako neće izgovarati. U hrvatskom, nasuprot tome, nije nebitno hoće li se pisati ili ne jer to automatski povlači i razliku u izgovoru. Tu se postavlja pitanje – koga briga kako ta riječ glasi u latinskom? Da, posthuman s –h- nije etimološki »ispravno«, ali takve su »nepravilnosti« normalan dio jezika.

Nekima smetaju i drugi detalji vezani uz latinizme pa se primjerice prosvjeduje protiv »nepravilna« naglaska egzódus (na drugom slogu) jer riječ u latinskom i grčkom ima naglasak na prvom slogu pa bi tako »trebalo« biti i u hrvatskom. Pritom je posve nebitno što danas svi govornici hrvatskoga tu riječ izgovaraju upravo s naglaskom na drugom slogu, puno je naime bitnije kako su to Rimljani izgovarali prije dvije tisuće godina. Tvrdi se da riječ, kad je upotrebljavamo u izvornom obliku, mora čuvati i izvorni naglasak. Zašto bi morala čuvati izvorni naglasak? Zašto se ne bi govorilo kako se govori? Isto tako se prigovara sklanjanju kao Slušao sam Carminu Buranu ili To piše u Elementi Latini (ili Pacti Conventi). S obzirom na to da su dotični oblici imenice srednjega roda u množini u latinskom, preskriptivisti tvrde da se dotični oblici moraju sklanjati kao bogata sela. Međutim, ipak preporučuju (ako se »preporukom« mogu zvati formulacije poput »mora se reći i napisati«, »isto se tako moraju ponašati« i slično kakve se u takvim »savjetima« javljaju) nesklanjanje dotičnih riječi, npr. u spomenutim Elementa Latina ili raspravljamo o Pacta Conventa – zašto onda ne u Elementima Latinima i o Pactima Conventima? Naravno, jasno je što je posrijedi. To je nominativ srednjega roda i »ne može se« sklanjati kao jednina ženskoga roda, ali kako bi sklanjanje po množini srednjega roda zvučalo smiješno, onda se propisuje nesklanjanje koje zvuči jednako tako smiješno. Isto tako se preporučuje da se govori Raspravljamo o modus vivendi umjesto, kao što bi bilo obično, o modusu vivendi itd. Dakako, tu je opet riječ o cjepidlačenju i nametanju nakaradnih propisa bez pravog razloga. I tako dalje i dalje, slični bi se primjeri mogli nizati unedogled.

Kao zaključak, možemo reći da bi bilo bolje kad bi se jezikoslovci više posvećivali promicanju jezične tolerancije i raznolikosti umjesto bjesomučnu i uzaludnu proganjanju stranih riječi, borbi protiv novih značenja pojedinih riječi i proglašavanju svega i svačega »nepravilnim« i »nehrvatskim«.

Hrvatski pravopis Matice hrvatske doživio je dva izdanja