Slika hrvatskoga društva u djelu Jurja Habdelića

Sažetak

Iako je knjiga Pervi otca našega Adama greh nabožnoga karaktera, to opsežno djelo (1181 stranica) daje i sliku hrvatskoga društva Habdelićeva vremena, ali će pažljivo iščitavanje pokazati aktualnost njegove misli i danas. Habdelić se u tom djelu dotiče kako pokvarenosti i rasipnosti gospode, plemića tako i kojekakvih poroka građana i seljaka. Iako i sam duhovnik, oštro podvrgava kritici one duhovnike koji se više brinu za zemaljska dobra nego za duhovno stanje svojih vjernika. Osuđuje oholost, nemoral, škrtost, prekomjerno kićenje, uopće neumjerenost u svemu. Pažljivo čitanje govori nam kako se malo toga promijenilo od Habdelićevih vremena.

Juraj Habdelić, pisac i propovjednik, leksikograf i profesor na isusovačkim školama, u hrvatskoj se dopreporodnoj književnosti spominje kao autor dviju knjiga: Zercalo Marijansko (1662.) i Pervi otca našega Adama greh (1674.) te jednoga rječnika Dictionar ili reči slovenske (1670.). Iako svojim naslovom upućuje na to da je prva knjiga mariološka, ona je mnogo šira od naslova. I druga knjiga govori o prvom Adamovu grijehu, ali ona obrađuje mnogo širu problematiku, tj. što je za Adama, njegovu djecu i čovječanstvo značio taj jedan grijeh, a zatim što znače i što uzrokuju oni grijesi koji se nazivaju glavnima (ne kaže se obično »sedam smrtnih grijeha«, nego »sedam glavnih grijeha«), jer iz njih – koje često i ne prihvaćamo kao teške grijehe – izviru mnoga zla i mnogi teški grijesi. A započelo je sa sitnim pogreškama naravi: s ohološću, s nezasitnošću, sa srdžbom.

Knjiga Pervi otca našega Adama greh tiskana je Grazu 1674. godine kod tiskara Widmanstadta (Widmanstadiuss). Ima 1181 stranicu i kazala. Tiskana je u maloj osmini (14,5x9,5 cm). Hrvatskom tekstu prethodi latinski pisana posveta zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću, pavlinu, a ona je izraz velikoga poštovanja tom crkvenom dostojanstveniku. Zercalo Marijansko Habdelić je posvetio Nikoli Erdödyju, kapetanu banskih konjanika, kraljevskom komorniku, koji je gajio posebnu pobožnost prema Bogorodici, a bio je i zaštitnik isusovcima, njihovim crkvama i prošteništima.

Knjiga Pervi otca našega Adama greh podijeljena je na tri nejednaka dijela. Te dijelove pisac naziva »stran«. Ta se riječ, doduše, može shvatiti kao poglavlje, glava, iako bi je bilo bolje shvatiti kao knjigu, liber. Te se tri »strane« dijele na »dele« – dijelove, a ti se »deli« opet dijele na »kotrige«, tj. članke.

U prvoj knjizi (Perva stran, str. 2-118) Habdelić piše o Adamovu (i Evinu) stvaranju, o njihovu životu u Raju zemaljskom i prvom njihovom grijehu (Adamovo stvorjenje i greh). Ta stran ima tri dijela – prvi s pet kotrigov, drugi s devet, treći ima tek tri kotriga.

U drugoj knjizi (»druga stran«, 118-239) govori se o posljedicama pada, tj. grijeha i tragičnim posljedicama narušene ljudske naravi: jednako pogubne za čovjekov tjelesni život kojega je posljedica smrt, kao i za njegov duhovni život, tj. promjenu naravi ljudske, koja je nagnuta na grijeh i zlo (Zvunsko nature človečje porušenje iz greha Adamovoga). Prvi dio ima dva kotriga, u drugom se na 33 stranice opisuju načini na koji ljudi umiru (Pelde vnoge fele smerti kum su neki ljudi pomerli); neki su opisi tragični, jedni humoristički, drugi tragikomični, treći groteskni: čovjek može umrijeti: od jiliša, pitvine, žeje, založaja kruha, ali i od snega i smeha, prečke (praćke) i strele, noža i pile, čavla ali klina, ili igle... Čovjek je, naime, sreče igra, slika nestalnosti, tj. nesigurnosti, ali i nepostojanosti, tj. sve ono što je u suprotnosti sa sigurnošću. Na poseban način Habdelić opisuje nepostojanost heretika, »merzlih kerščana«, ali i »politikušev iliti dvojvercev«. Osvrće se i na nestalnost priprostih ljudi, tj. seljaka, te je u tom dijelu i opis Seljačke bune iz 1573. pod vodstvom Matije Gupca. Slijedi nakon toga i opis nestalnosti velike gospode (kao opozicija Seljačkoj buni) te autor ističe da je to pisao 1670., tj. u vrijeme kad je tek otkrivena »urota« Zrinskih i Frankopana, a autor se nije mogao jasno odrediti prema njoj (sjetimo se: Zercalo Marijansko posvetio je Nikoli Erdödyju, a ta je obitelj bila često u sukobu i suparništvu s obiteljima Zrinskih i Frankopana!); nije se jasno odredio ni kad se knjiga tiskala (1674. godine).

Treća knjiga (»tretja stran«) najopsežnija je te ima više od 900 stranica (od 240 do 1181 str.). U njoj se prikazuju raznovrsna zla koja prouzrokuju sedam glavnih grijeha, ne samo sami sobom nego i »porušenjem« čovjekove naravi (»nature«) »v sercu, pameti, hotenju i volje naše«. Sedam glavnih grijeha Habdelić nabraja katekizamskim redom: gizdost (oholost, 18 kotrigov), skupost (škrtost, 18 kotrigov), praznost (bludnost, 18 kotrigov), nenavidnost (zavist, 14 kotrigov), lakomost (proždrljivost, neumjerenost u jelu i pilu, 11 kotrigov), srditost (18 kotrigov), duhovna lenost (lijenost, 9 kotrigov, ali uz to slijede i na latinskom jeziku kritike i upute svećenicima).

Juraj Habdelić drugačije od učenih i pučkih propovjednika i misionara sastavlja svoje tekstove u knjizi Pervi otca našega Adama greh, tj. on ih piše kao zanimljive rasprave, a ne kao gotove propovijedi koje treba naučiti i puku izreći (takve su propovijedi pisali, prije i nakon Habdelića, Anton Vramec, I. Bilostinac, Ivan Mulih – ne Juraj čija je knjiga Posel apostolski po načinu prikazivanja slična Habdelićevoj knjizi, te F. Lastrić, J. Filipović, A. Della Bella). Habdelić je zanemario i odbacio strogost i jednoličnost propovijedanja. On radije neposredno i slobodno razgovara sa čitateljem (a ne sa slušateljem!). On svjesno i namjerno zanemaruje propovjednički diskurs te ne piše s pozicija visokoga crkvenog autoriteta, nego radije priča u povjerljivu razgovoru, ali uvijek s jasnom moralizatorskom namjerom, s čestom ironičnom oštricom kojom ubada mnoge: ugledne i neugledne, bogate i prosjake, crkvene ljude i feudalnu gospodu, učene i nadriučene. Neprestano se boreći za kršćansku istinu on otkriva zamke zla koje su spletene oko svakoga čovjeka. Da bi postigao riječ dostojnu povjerenja, Habdelić koristi sve što mu retoričko obrazovanje, propovjednička praksa i pisano nasljeđe nudi s puno elemenata kazališnoga, dramskog, odnosno glumačkoga govora. Ali ne s propovjedaonice (kao F. Lastrić), nego u razgovoru sa čitateljem.

Davno je na to, s pravom, upozorio Vladoje Dukat u prvom većem izbor hrvatske kajkavske književnosti, u znamenitoj knjizi Sladki naš kaj. Nakon što je naveo mišljenje Branka Vodnika iz njegove Povijesti hrvatske književnosti, da je naime Habdelić »najčuveniji kajkavski propovjednik XVII. stoljeća«, on nastavlja s ispravkom:

»Mislim da to nije posve točno, jer podaci o životu Habdelićevu što ih donosi Vanino (...) dokazuju da je on kao propovjednik zapravo imao malo prakse, jer je za svoga dugog života samo četiri godine bio propovjednikom. A način kako on piše ne pominje toliko na propovjednika koliko na, recimo, pučkog pripovjedača. Propovjednik govori redovno pred ovećom skupinom slušača, među kojima ima ljudi svake dobi, spola, znanja i ćudi, učenih i neukih – pa zato propovjednik mora svoje poučavanje udesiti onako da ga barem prosječna većina slušača u glavnom može razumjeti. Predmet propovijedi mora biti opće poznat, rečenice zbite i jasne, jezik ozbiljan i biran, no ne suviše tražen i kićen. K tome dolazi i ekonomija vremena: propovijed ne smije biti predugačka, jer se inače slušači umaraju, pažljivost njihova jenjava, riječi propovjednikove udaraju u tupa uha, te svrha je propovijedi promašena. Sasvim je drugačija stvar s pripovjedačem, kakav je Habdelić u svojoj knjizi Pervi otca našega Adama greh. (...)

Pripovjedač nema pred sobom šareno mnoštvo slušača, već samo ‘čtavca’ svoga, kojega pisac ne drži ni za neznalicu ni za glupavca, već za čovjeka razborita i misaona, koji će polagano i pažljivo proučavati pripovjedačeve riječi i s kojima će pripovjedač moći razgovarati prisno i intimno. Ima stvari koje propovjednik ne smije spominjati na javnoj propovjedaonici, pod svodom crkvenim, ali koje se s dužnim obzirom mogu posve slobodno raspravljati u pučkoj knjizi, namijenjenoj trijeznim kršćanima...«

Habdelić bez ustručavanja saopćava čitatelju da on nije ništa smislio u svojim knjigama. Sve korisno i pobudno što je našao u brojnim knjigama on je i preuzeo u svoju knjigu. Imenovao je svakoga autora od kojega je što preuzeo. Uglavnom sve što je iz tuđih knjiga preuzeo pošteno citira, navodeći ili autora ili knjigu. Tako navodi i Marka Marulića, tj. njegovo djelo Instituciju: »Ništar ovde ne iz moje glave, vse je iz knig i navuka bogaboječeh vučeneh ljudi, i navučitelov svete matere cirkve. Ako ti ada kaj ne po volje, mene se ostavi i kverelu pošalji s. Christ(omu), S. Hieronimu i drugem cirkvenem navučitelom, nje na pravdu pozovi, ako ti se tak vidi. Ako li ne, posluhni na dalje lepe navuke proti tomu tela tvojega cifranju«.

Jedan od prvih proučavatelja Habdelićeva djela, nakon Ivana Kukuljevića, Franjo Iveković upozorio je na to kako je Habdelić imao otvorene oči za prikazivanje prilika svoga vremena: »Ove crtice nijesu doduše bog zna koliko znamenite, ali nama koji svu povijest crpimo gotovo samo iz suhoparnih isprava, treba da su dobro došle i znatnije stvarce, koje nam mogu pomoći da si stvorimo kakvu takvu sliku unutrašnjega narodnoga života u ovo ili ono doba.«

Zaključak je Ivekovićev: »Kaže se da se mijenjaju vremena. Ona se doduše mijenjaju, ali se slabo mijenjaju ljudi; o tom nas osvjedočavaju i ove crtice: ljudi su gotovo uvijek i svagdje jednaki, barem u poslu moralnom te možemo završiti riječmi Propovjednikovimi: Nema pod Suncem ništa novo, i nitko ne može reći: gle, ovo je novo! jer je već bilo za vjekova koji su bili prije nas...«

Upravo ove riječi neka budu poticaj da Habdelićevu knjigu čitamo kao sliku hrvatskoga društva u 17. stoljeću, ali i sliku hrvatskoga društva našega vremena.

I u Habdelićevo vrijeme, i danas, najmanje se pouzdajemo u političare, upravo politikante, te dok čitamo stari tekst, razmišljamo: gotovo ništa se od Habdelićeva vremena do danas među ljudima nije promijenilo.

»Nestalni su politici dvojega serca ljudi, dvojega jezika, dvojega protivnoga hotenja od keh S. Jakob (piše): ‘Vir duplex animo inconstans est in omnibus viis suis’. – ‘Človek dvojega srca ali hotenja nestalen je v vseh puteh svojeh’. Tak su nestalni hipokrite, ki se skažuju da su ponizni, pobožni, da Boga ljube, Bogu služe, ali to listor pred človečjemi očima da bi kakvu hvalu od njih dobili, medtemtoga su z nečistemi nečisti, z kurveši kurveši, s pijanci pijanci, z razbojniki razbojniki, ar svoju volju i živlenje obračaju na vsaku priliku kot veternica na krovu obrača se kamgoder veter puhne. Tak su nestalni dvoransko ono smetje, prilizavci, ki kajgoder gospodin pohvali, pohvale, kaj kudi, kude. Ako gospodin reče: konj je osel, osel je oroslan, oroslan je muha, muha je pistranga &c. prilizavec na toplom taki potverdi: tak je gospodine, Vaše Gospodstvo, pravo govorite. Smešno je kaj se je v nekom vugorskom dvoru (neču ga imenuvati) pripetilo. Jedvaj je bil začel nešto smešnoga gospodin pripovedati i taki se zmaknu takov jeden vertirep, ki reče: Tak mi Bog pomozi, tak je gospodine. Reče mu gospodin: Norc, i ne znaš kaj hoču reči ter vre prisežeš. Ali i na to batrivo odgovori prilizavec: Istina je, tako mene gospodin Bog pomozi, ono kaj Vaše Gospodstvo hoteli ste reči. Onda gospodin: Hotel sem reči da je tvoja kurva stara mati. Prilizavec pak: Vrag po nje ako je i kurva, podpunoma Vaše Gospodstvo pravo govorite. Tak se je te pomenek s smehom dokonjal. Prilizavec vun izedši zače drugač popevati: Verlo ti je (veli) naš gospodin slagal, gda je rekel da je moja gospa mati kurva stara. Ali kaj mu se hoče, žal bi mu bilo da bi reči njegove ne potverdil«.

Zatim nastavlja kakav treba biti sudac:

»Lepo vuči Duh Sveti kakvi sudci moraju biti. Najpervo razumni. To je vučeni i mudri, ki mogu međ pravem i krivem razlučiti. Zato ne hotel Bog, kulikogoder v knigah vučene, ki se lahko i berzo ponose mladence v sudce izbirati, nego starce, ki znanje su veliko imali i mudrost i vnogo su kušali: Quos nosti quod senes populi sint ac magistri. – Ke znaš da su starci v ljuctvu i meštri. Ili navučitelji. Drugoč veli Bogaboječe. Da se rekši jače Boga boje nego velikašev ovoga sveta, niti se tuliko ne straše obraza njihovoga kuliko očiju Božjeh vsevidečeh, ki je sudec vseh sudcev i gospodin vse gospode. Ar ako oni pravice vagu krivo potegnu, gledeči na velikaša zemeljskoga, njega se boječi; postavi vagu njihovu i njihovo delo Bog na pravičnu pravice svoje vekovečne vage. (...). Tretič: v ktereh je istina. Moraju suci ne listor juxta allegata et probata, kot nekteri govore, da svoju morebiti (pitaj tvoju konšcienciju) hudobu zakriju v pravdah, nego pervo toga vsem lažem kuliko je moguče put preprečiti i jako se skerbeti, da pravu pravdenu pravicu zvedu«. Slijede još naputci kakvi suci moraju biti: »Četertič: kteri skupost (tj. škrtost) odurjavaju«.

»Sudci su postavljeni da skoznuju, pravicu čuvaju, hudodelnike karaju i kaštigaju. Ali hiti psu v gubec kruha ali mesa, ostavi lajanje, z kruhom otide; hiti falat zlata, srebra sudcu (v) vusta, zadene se to žuto salo v gerlu, oneme, lajati ne more, pokarati ne sme. Naj pravičen terpi, naj pravica skuči, naj istina muči, listor da se skupost kuliko tuliko zasiti«.

Slično i o zaboravljivim i nepouzdanim sucima:

»Ali pokehdobe četiri najvekši jesu zroki, kteri sudca čine zabljivoga, tak da se i z pravice i z prisege i z dužnosti svoje zabi i vu nestalnost hiti. (...) Jeden je strah. Drugi poželenje. Treti nazlob. Četerti ljubav. Vnoge krivice, ktere iz oveh zrokov izhajaju premišljavajuč Innocent, De vilit. cond. humanae, ovak se tuži i krivem sudcem govori: ‘Vi ne pazite je li prava ali kriva tužba, ka se pred vas donese, nego peršone, ktere su poglaviteše ali ktere se i vam preštimaneše vide, ni pravicu nego dare. Ne kaj razum poveda, nego kaj volja hoče. Ne kaj je pravo, nego kaj vam se zahte. Nigdar reči vaše nesu priproste da bi vse telo (suđenja vašega) sveto bilo, nego vsegdar kvasa nekuliko primešate, kem vsu pravdu pokvarite. Siromahen ljudi tužbe i pravdu odvlačeč zapustite, bogateh zdižete i pomagate. Proti siromahom ste ljuti i oštri (po vsem Tripartitomu artikuluše i cirkveneh pravdah kanone ziskavajuč i vsem gerlom kričeč napervo donašate). Proti bogatem ali v časteh postavljenem mehki ste jako i milostivni, s ke milošče ž njimi dispenzu jete, bogatem ponizno se naklanjate, siromahe oštremi i serditemi rečmi odpravljate’. Koteru pravdenu tužbu nekuliko ja sam videl i spoznaval, nekuliko morebiti iz Svetoga pisma ispeljal; ar Exod. 18. gda bi Jetro kakti rod rodu Mojžešu svetuval, kakove sudce nad ljuctvom izraelskem postaviti mora, ovak je govoril«.

Evo i Habdelićevih upozorenja kvarnim svjedocima:

»Četiremi pako puti (kot sam gore od sucev rekel) mogu se svedoki, da pravo ne svedoče, pokvariti: jalom, strahom, ljubavjum i penezi ali darmi. Jalom gda svedok, zaradi morebiti kakove zameri, neprijatelstvo derži proti onomu, na koga svedoči. Strahom, gda se boji onoga rekši gospodina, bogatoga človeka, magištratuša &c. ki svedočtvo pobira da bi mu ne naškodil. Ljubavjum, da zaradi prijatelstva, susedstva, rodbine, dobročinenja &c. jedne strane na drugu krivo svedoči. Penezi ali mitom, gda svedoke gdo dobro plati i kot pri nas negda muži nevmetelni (tak sem dostikrat čul) govore: ‘Ako je pravo kaj moram svedočiti, potrebujem pol dukata, ako krivo, cel dukat’«.

Protiv gizdosti, tj. oholosti na više mjesta piše Habdelić. Jednako kori gizdost malih ljudi kao i velike gospode. U tom kontekstu prikazao je nastanak, tijek i tragičan završetak Seljačke bune pod Matijom Gupcom. O njoj je u njegovo vrijeme postojalo živo sjećanje, iako je od toga tragičnog događaja već bilo prošlo jedno stoljeće. Danas, s pravom, imamo puno više razumijevanja za seljačku bunu nego što ga je bilo u Habdelićevo vrijeme. On točno i ispravno prosuđuje da je buna bila tragična, te zato i nepotrebna i štetna jednako za »orsag horvatski« kao i za ustanike, seljake, ali i za gospodu. Zato i navodi prvoga na koga se »mužadija« okomila, na čovjeka koji se tek bio oslobodio turskoga sužanjstva:

»Leto ada ono 1573. naglo se zbuči mužadija proti gospode i plemenitem ljudem, ta zrok dajuč, da ju gospoda na tlake i dohodke penezne takve nemilo naganjaju, kakve premagati ne more. Zato z bukom oružje, kakvo je gdo mogel imati, zdignu, najpervo vu onom polju (reči su Ištvanfijeve) ktero na širokom međ vodami Savum i Kupum stoji. I berže časa spravi se oboružnoga ali nevmetelnoga ljuctva do deset jezer i tak da bi se čez brez svoje naglo Sava razlejala, tak ono ljuctvo, kud goder je išlo, plemenitaške dvore i hiže je razbijalo, robilo, žgalo. Međ temi pako dvori i hižami najpervi je bil plemenita viteškoga človeka Jurja Punekoniča na Samoborskom polju, ki je malo pervo iz turskoga sužanstva bil vušal. Odonud pako proti Save iduč, vsem su onuda stoječem velik strah zavdali i ako su kteroga plemenita človeka v ruke dobili, taki su ga nemilo zarazili (tj. pogubili).«

Juraj Habdelić, kao moralist posttridentinske crkve, naročito se okomio protiv »cifranja tela« – napasti koja je sa gospode prelazila i na običan svijet. Trošilo se iznad mogućnosti. (Kao i danas!).

Da bi pokazao i dokazao koliko je odurno i beskorisno »cifranje tela«, on za svjedoka poziva sv. Pavla: »Prezredno tela cifranje Bogu je odurno, ar je greh i vnoga zla iz njega ishajaju. (...) Ar ako ravno je malo pervo muže i žene vučil (sv. Pavao) gde i kak moliti moraju, navlastito je ženam rekel: ‘in habitu ornato cum verecundia et sobrietate ornentes se’. ‘V spodobne oprave (polag svojega stališa) sramežljiva i mertučljivo sebe opravljajuč’. Taki je pod temi rečmi ovo priložil: ‘Non intortis criminibus, aut auro, aut margaritis, vel veste preciosa’. ‘Ne v ruganeh laseh (ke bi si rekši same rugale ali rugatu činile) ali u zlatu, ali u đunđu, ali u drage halje’. Iz kterih reči to speljava najpervo da ne prepoveda nikomu s. Pavel čisteh, pošteneh i spodobneh halj nositi, nego listor, da budu k poštenju i vrednosti prikladne, pazeči na vreme, mesto, peršonu i korist, ar druga se halja v zime, druga v letu pristoji, a druga gda delaš, i druga gda svetuješ i počivaš; druga sluge, druga gosponu, i druga katane, druga purgaru, i druga muškomu, druga ženskomu spolu’«.

Cifranju tijela jednako su podložna velika gospoda kao i skromni ljudi, građani:

»Niti ne to listor treba razumeti od plemeniteh gospi, gradoveneh kčeri i međ siromaške purgerice, službenice, one ktere pasmi, žnoricum, kruhom, žganem vinom terže gizdost se negda zaplete. Pojti je na vulice, pojti je po svetke v cirkvu ali v tance; moraju, ako več ne cipeliši safijanski, kordovanski, karmažinski biti. Mora se suknja lesketati, moraju se lepemi pantlini lasi naperiti. I kaj ne? Na tuliko da v takve suknje cifraste ali cipelišiceh pervo se gizda neboga ženčica, nego ju kramaru ali krajaču splati. Niti je morebiti krivo ne bi včinil, ki bi je rekel: Čuješ ti, ta suknja izda ne tvoja, kaj se v luckom zgizdavaš? Ne znaš li da si na nje išče dosti vnogo dužna? Kaj ako kramar, ako krajač dojde ter kaj je njegovo vzeme?«

Kad treba razlikovati hrvatsku gospodu koja se bore protiv Turaka, on jasno svojim čitateljima piše o njihovim zaslugama za domovinu i vjeru; njihovo je »cifranje« ljubav prema oružju i konjima; zato odbija prigovor nekih gospođa što se samo na njih okomio:

»Reče nektera gospa: I gospoda se, ne listor gospe cifraju. Zakaj ada listor nas spisavaš? Istina je, jesu i gospoda nektera, ka se jako teh cifric derže; ali ako te takove ženščake imenuješ, morebiti vnogo ne grešiš, pokedobe v tom žene nasleduje, ar je pravo rečeno: Forma virum neglecta decet. Ništar manje takove gospode, navlastito v našem orsagu, kruto je malo; ar slovenska i horvacka gospoda vekšu skerb derže na to, da dobre konje, hasnovito oružje, kem veru kerščansku i domovinu brane, dobivaju i imaju, akoprem, kuliko njihov stališ donaša i potrebuje, snažne i oni oprave ne zameču. A vekše stroške onem ostavljaju, ki su v vekšem miru, niti vnogo od Turkov ne sanjaju...« Zatim nastavlja: »Da pak od žen obilneje to pišem, činim zato kajti su i one v ovom trudu obilneje, niti toga svedočiti ne trebe, ar se vidi«.

Doista na drugom mjestu o tome »obilneje« piše:

»O Bože, kuliko nektere ne listor gospodične mlade, nego i verstne žene, pače skoro i prez zubi babe, na tu tela svojega gizdavu cifru vremena zavman troše? Dostikrat ne dosti jedna divojka, ka bi glavu svoje gospe česala, vsaki lasec v red postavljala, jedna zercalo, druga našve, tretja masti drage i kaj ne deržati moraju i to po dve po tri ore, navlastito gda je v cirkvu ali kam drugam međ ljudi pojti. A kakve halje i kakve našve, kakvo drago kamenje, kakve zlate lance, kuliko đunđa na se natikavaju? Grofica je bila (...), ka je na same jedne svoje suknje rep (repe su onda žene imale kot i sada v nekeh orsageh) dve jezero i petsto raniškov potrošila, a meštru, ki je ta ženski rep napravljal sto i petdeset raniškov darežljivum rukum je izsipala. Ako je rep tuliko bil vreden, kuliko je vsa suknja, kuliko glava, kuliko vušes, kuliko ruk, kuliko perstov cifra i oprava mora stati? Ne li se ova nad drugemi visoko zdigavala, ka je samem repom vnoge druge preladala? Ta je v rep svoje suknje nezgovornu tu sumu vsipala«

Posebice se Habdelić okomio na nadriučene ljude, koji su doduše pohađali neke škole, ali znanja ni mudrosti nisu stekli: »Oni se pako najjače znašaju i gizdaju v navuku, kteri izda nesu pravo i zveršeno znanje dobili, nego listor znanja tenju, i zato te takove ne derži za spametne i vučene, nego za norce. Pride takov norc nekteri z Rima, z Padue, z Prage, z Olomuca, z Beča, z Graca &c. Potrošil je tri leta kak tak v filožofije, pridehnul je nekuliko k teologije, obleznul je navuk od pravdi; poglej ga kak hodi, kak gledi, kuliko bazalamanov čini, kak batrivo, da ne rečem oholo, govori, kaj su oni, ki su pervo čez te navuke prešli, vsi su proti ovomu ali malo ali ništar. Videli smo malo pervo toga takvoga kot jedno nehoblano drevo, a sada je kip neznan ktere Helene zlatom velikoga navuka oblečen, ali listor v svojeh očiju ter priprostoga ljuctva, ali drugeh v dijačtvu novakeh, pred kemi ens rationis, materia prima, chimera, i hircocervus, i concavum lunae i drugo neznano iz filožofijomskoga luga dopeljano zverje vnogo terpi, ktero ovi malo vučeni norčeci niti sami pravo ne razmeju, niti ga nigdar stolmačiti ne budu mogli, nego listor da kakvo takvo pri oneh, ki malo razmeju od velikoga navuka ime dobe, kriče na široko vusta raskrivljavši kot da bi ves Šalamon ze vsem svojem navukom i mudrostjum v tikvene njihove glave stan bil postavil«.

Kao i danas, i u Habdelićevo su se vrijeme stariji tužili i žalili na mlade – da su nepristojni, neodgojeni, prosti: »Ta je pređev negda našeh velike hvale vredna skerb bila, da kak su dečica govoriti se začela vučiti, da si taki spevala Alleluja, to je hvalete Boga, na takove popevke mlahava njihova vusteca najpervo su se odpirala. A kaj se sada po varašeh, po seleh, po dvoreh vuče detca? O rugota! O žalostna nektereh otcev slepota. Izda je dete pentavo, izda mu z nosa šmerklji, z vust sline vise, izda prekrižiti se ne zna, izda zreči pravo ne more ter vre nečisto, odurno, sramotno tepe. Gdo je tomu kriv? Otci, matere, gospodari, ki ali ne pokaraju ali sami detce zrok daju, takve reči, takve popevke bleduči. Kaj je ada čudo da gda i podrastu, da gda i k dobe pridu, gda i mustače zaferkavaju, gda je i sedine pokriju – da drugo skoro i ne govore, drugo ne popevaju, nad drugemi popevkami i rečmi se ne vesele, nego kem su se v detinstvu priučili? Ne li odurno, ne li proti Bogu da male devičice po puteh, po vulicah, po pijaceh međ tropšaste deklese, debele brente, nesnažne jare v plese idu, perve svoje glase nečistem popevkam, pače vragom posvečuju? I to pred očima svojeh rođenikov, kteri ne kaj bi je pokarali ali od te pogibeli odvernuli, nego je išče duše, hvale, spričavaju da to ništar zloga ne...«

I u Habdelićevo vrijeme, kao i danas, bilo je ljudi koji su tuđe grabili i otimali – jednako crkvene kao i svjetovne gospode, jednako svjetovnih (danas bismo rekli: državnih, općinskih, društvenih) dobara kao i crkvenih posjeda: »Tatbina i krivična jagma, tolvajstvo, razboj na blizu su si rod. Niti se krivična jagma drugač od tatbine ne luči, nego da tat mučeč proti volje lastovitoga gospodara kaj umekne ali zaderži, zgrabijaš pak (tak imenuvati moreme one, ki krivo jagme ali grabe lucko) nazoči silum vjagmi ali vre sam silnum rukum ali po slugah te[h] tovarušeh, ar je to vsejedno ali me sam oguliš ali sluge zapoveš, ki to mesto tebe ali za te včini. Dvoja pak marha i blago je na koju ti harpijaši i zgrabijaši kervavo glede, niti veseli biti ne mogu doklam je ne zgrabe. Jedno je svetsko, drugo cirkveno, koga skupost i vrag na križek prehiti zgrabijaša, ne mari je li cirkveno je li svetsko, to je to, dotiče li se duhovneh cirkveneh ljudi, kloštrov, kolegiomov, cirkve &c. ali svetskeh, siromahov mužev, purgarov, vdovic, sirot i drugeh menše jakosti ljudi, listor da zgrabijaš tem takovem luckem blagom, kakti kakvem masnem žaložajem kuliko tuliko skupost svoju zadovolji. Tak jako se pak Gospodin Bog tem takovem kervolokom grozi. Pri Ižaiaš prof. nahajamo gde ovak govori: ‘Vae qui praedaris, nonne et ipse praedaberis?’ – ‘Jaj tebe ki (nemilo i nepravično lucko) jagmiš, ne bu li se i tvoje jagmilo?’ To je plača zgrabijašem da, ki lucko grabe ali silum ali krivo opravdajuč ali bantu i teškoču zaradi susedstva morebiti ali časti opčinske, ku podnašaju čineči, da i ne šteč nevoljni človek mora svoje ostaviti i pobežati kot mali cučec pred velikem komosom, listor da se pregona i vekše nevolje i straha mentuje. Da se i oni svojega mentuju, neki i žitka i glave; te ne sami oni nego i njihovi v te jagme pomočniki i rodbina i odvetek«.

Kao i u Habdelićevo vrijeme, i danas pojedine narode i etničke skupine prosuđujemo načinom koji nema ništa zajedničko s istinom: predrasude su postojale nekad kao i danas. Ipak, pojedini narodi bili su prisiljeni – i protiv svoje volje – ratovati i svoj život mjeriti s nesigurnom srećom: »Stanovito nijednoga naroda za ništar deržati ne slobodno, pokedobe je vse narode gospodin Krištuš jednako ljubil, za vse svetu svoju kerv jednako prelejavši. Jesu, istina je, neki narodi, ki svoje navadice falinge imaju, ktere drugem prijetne nesu, ali podpunoma ni jednoga ne, ki bi kaj to nemal hvale vrednoga. Ar kakti v človečjem telu vsaki kotrig svoju čast ima, kum vse telo lahkoti, ruka dela, oko gledi, noga nosi, terbuh kuha, vuho posluša &c., tak i narodom i orsagom gospodin je Bog dal časti i sade, ne vsem vse, nego nekojem ove, nekojem one, i to vu to ime da si orsagi i narodi pomagaju i jedinost međ sobum začuvaju. Pače razdelil je Bog i lastovite narodom dare da nje videči ne mečemo za ništar druge zvan našeh narode, niti ne gledimo na njihove listor defekte ali zmankanja. Tak Gerki v govoru jesu izebrani, Afri šegavi, Bražili čisti, Španjoli spametni i vučeni, Latini dobroga suđenja, Francozi vmetelni, Lenđeli proti gostom vsake vrste pošteniki, Angli ljubezljivi, Nemci odperta srca, Kranjci službeni i mukoterpni, Vugri berzi, Slovenci i Horvati viteški, stalni i verni. Ove i druge v narodeh preštimavati je potrebno dobrote i Božje dare i zato ni jednoga ne odurjavati, vnogo manje ošpotavati i ogovarjati«.

U svojoj kritici hrvatskoga društva 17. stoljeća Habdelić nije zanemario koju riječ napisati o svećenicima i »pobožnim« ljudima: »Jesu nekteri i duhovni ljudi, kteri, drugače pobožni, ali v svojem redu ali zvun njega na časti hlepe, vu redu doktori, prodekatori, glavari biti želeju. Zvun reda posli, biskupi &c. i ob tom se jako terse, ako ne dobe zjedaju se, onomu ki dobi nenaviduju, njega ogovaraju, vmetelnost, razum, navuk, mudrost nazlobnem jezikom ogrizavaju i pomenšavaju. Kak je pak to odurno i pri Bogu i pri spametneh ljudeh gdo ne vidi, da človek, ki se je za ljubav Božju, za svoje zveličenje v sveti red zaperl, v hižu poniznosti, v školu zveršenja i vsake kreposti postavil i kakti iz svetskoga burkanja i halovanje vušel, da reku takov, na ono zvišavanje, na onu diku, ku morebiti ni svetskem človekom buduči, ne bi bil mogel dobiti, tak marlivo, tak skerbljivo hlepi. Jesu drugi, ki v svoje pobožnosti i duhovnom žitku kruto jako su svoje glave, vu ku, kaj si jenkrat zemu, nigdor im več ne more vun vzeti. Ovi se sami ravnaju, sami vse znaju, njima anđeli (černi) govore. Duhovni otci pri njih nikaj ne valjaju. Takve jesu neke nespametne ženčice, ktere ako se i spovedaju, spovednikom se potpunoma ravnati ne dadu. Poste se polag svoje volje, čisla obračaju poleg svoje volje, v noči na molitvu stajaju poleg svoje volje, trape telo poleg svoje volje, viđenja vnoga poleg svoje fantažije imaju. (...) Da je zovu sveta Jela, sveta Neža, sveta Jaga &c. Međtem toga jala, serditosti, nenavidnosti, ogovora su pune.

Bil sam v nekem mestu gde je takva jedna svetica bila, vsaki den se je hotela spovedati i pričeščati, celu korizmu ne jela, nego listor sveto Krištuševo telo pri oltaru, kak je ona govorila, nigdor je potpunoma ne veruval. Pače i ki su marliveje na nju pazili, zapazili su da si je (sama je svoju komoricu imala) dobro nagajala. Ova ‘svetica’ tak je bila ponizna da vsake fele ljudi obilno je ogovarjala, ako je je gdo i nehteč žalnu reč rekel, fucala je na njega, posvud se proti njemu tužila, prostiti ni hotela. Po ke svoje tak velike svetosti to je bila dobila, da je niti pop niti frater niti ježuita nijeden ne hotel spovedati, doklem svoje gizdave pameti zevsema ne uterla i nore fantažije obalila.« Habdelić je i posebice o svećenicima pisao u svojoj knjizi, na latinskom jeziku, na kraju knjige.

Zanimljivo je spomenuti da je Joseph Ratzinger, prije negoli je postao papa te se nazvao Benedikt XVI., u razmišljanjima o križnom putu Isusa Krista, ali i njegove Crkve, izrekao je riječi kritike o svećenicima:

»Što nam govori Isusov treći pad pod težinom križa? Možda nas navodi na misao o općem padu čovjeka, o udaljavanju mnogih od Krista, o skretanju u svjetovnost bez Boga. Zar ne moramo misliti i o tome koliko Krist mora trpjeti u samoj Crkvi? Koliko se puta pogrđuje sveti sakrament njegove prisutnosti ispraznošću i zloćom srca! Koliko puta slavimo mi sami, i ne vodeći računa o njemu! Koliko puta njegova Riječ biva iskrivljena i zlouporabljena! Koliko li je malovjerja u tolikim teorijama, koliko je ispraznih riječi! Koliko li je prljavštine u Crkvi, i to baš među onima koji bi, u svećeništvu, trebali potpuno pripadati njemu! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Kako malo poštovanja prema sakramentu pomirenja u kojem nas on čeka da nas podigne iz naših padova! Sve je to prisutno u njegovoj muci. Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova Tijela i Krvi, sigurno je najveća Otkupiteljeva bol koja mu probija srce. Ne preostaje nam drugo do li, iz dna duše zavapiti: Kyrie eleison – Gospodine, spasi nas«.

Ivan Kukuljević Sakcinski je u 19. stoljeću u nekoliko navrata pisao o Jurju Habdeliću i požalio što njegovo djelo nije više puta tiskano. Poželio je da ono bude tiskano zbog svojih književnih i književno-jezičnih odlika: »Mi se usuđujemo dapače ustvrditi da sva kajkavsko-hrvatska književnost ne ima bolje pučke knjige, poučne vrste, od ove našega ježuite Habdelića. Navlastito njegovi primjeri (pelde) crpljeni iz Svetoga pisma i svetih otaca, iz povijesti svjetske i crkvene, iz putopisa, te iz samoga života i narodnih običaja, tolika su zlatna zrna, kolika se u svih pobožnih i ćudorednih knjigah onodobne naše književnosti sabrati ne mogu... Mi se ne čudimo da je ova knjiga sada jur toli rijetka, nu žalimo jedino da radi ogromnosti svoje i radi potrebitih za tisak velikih troškova nije još koj put izdana. Ne manje vrijednosti ima ista knjiga pogledom na bogatstvo jezika i jezičnih fraza«.

Slično je u nekoliko navrata pisala i Olga Šojat, koja je priredila i izbor Habdelićevih djela. Kraći izbor i ja sam prije nekoliko godina priredio za knjižnicu »Croatica« iz Vinkovaca. Nadam se da će uskoro biti cjelovito objavljena i dva najvažnija Habdelićeva književna djela: Pervi otca našega Adama greh i Zercalo Marijansko.

Zaključak

Juraj Habdelić imao je otvorene oči za prilike i neprilike svoga vremena, svoje domovine, svoje Crkve i svoga naroda: gospode, seljaka, građana, vojnika, ali i svećenika po župama, gradovima, redovnika svih redova. Za sve je imao i otvorenu, kritičku i prijateljsku riječ. Kad danas čitamo njegovu knjigu Pervi otca našega Adama greh, kao da prepoznajemo u njoj i svoje vrijeme: ljudska je natura (narav, priroda) ostala jednaka ili čak ista unatoč prohujalim stoljećima.

Osnovna literatura:

1. Franjo Iveković (potpisano kao ö), Prilozi ka karakteristici XVII. vijeka, Vijenac 1879.

2. Ivan Kukuljević Sakcinski, Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vijeka s ove strane Velebita, Zagreb, 1869

3. Ivan Kukuljević Sakcinski, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Zagreb, 1886.

4. Vladoje Dukat, Sladki naš kaj, HIBZ, 1944. str. 38-95.

5. Josip Bratulić, Bogorodica u Zercalu marijanskom Jurja Habdelića u knjizi Djevica Marija u hrvatskom narodu, Zagreb, 2004.

6. Josip Bratulić, Juraj Habdelić, Život i djelo, dodatak pretisku Dictionara, Zagreb, 1989.

7. Zvonimir Bartolić, Književno djelo Jurja Habdelića, Sjevernohrvatske teme III., Čakovec, 1985.

8. Antun Šojat, Habdelićev Pervi otca našega Adama greh, Forum XIII, Zagreb, 1974.

9. Olga Šojat, Juraj Habdelić i njegov književni rad, Kaj VII., Zagreb, 1974.

10. Olga Šojat, Kajkavski pisci 17. stoljeća, PSHK 15/II., Zagreb, 1977., str. 41-131.

11. Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod I. Rad u XVII. stoljeću, 1969., III. Pučke misije, Prekomorske misije, Rezidencija Osijek, Književni rad, Zagreb, 2005.

12. Josip Vončina, Juraj Habdelić, HBL 5, Zagreb, 2002.

13. Josip Vončina, Stilska virtuoznost Jurja Habdelića, Hrvatski dijalektološki zbornik 6., Zagreb, 1982.

14. Isusovci u Hrvata, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata«, Zagreb, 1992.

15. Ivan Fuček, Jurja Habdelića Zercalo Marianzko, Kolo IX (CXXIX), Zagreb, 1971.

16. Juraj Habdelić, Izbor iz djela, priredio Josip Bratulić, Croatica, knjiga 88, Vinkovci, 2000.

Kratak životopis autora:

Akademik Josip Bratulić rođen je u Sv. Petru u Šumi 1939. Nakon završene gimnazije upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je završio studij hrvatskoga jezika i književnosti i komparativnu književnost. Na istom je fakultetu magistrirao i doktorirao. Nakon završetka studija radio je u Staroslavenskom institutu »Svetozar Ritig«, a zatim je 1977. prešao na Filozofski fakultet, gdje je bio redoviti profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Obnašao je dužnost dekana toga fakulteta u ratnom razdoblju.

Bavi se proučavanjem starije hrvatske književnosti, pa je iz toga znanstvenog područja objavio niz rasprava i pojedinačnih knjiga. Uz monografiju o Istarskom razvodu (1978.) objavio je kritičko izdanje ovoga dragocjenog hrvatskog spomenika srednjovjekovne Istre koje je dosad doživjelo tri izdanja. Objavio je i kritičko izdanje Vinodolskog zakona, kao i nekoliko vrlo važnih pretisaka starih hrvatskih knjiga koje je popratio pogovorima i tumačenjima (Prva hrvatskoglagoljska početnica; Franjo Glavinić: Četiri poslidnja človika; Antun Matija Relković: Satir; Josip Relković: Kućnik; Antun Kanižlić: Sveta Rožalija; Ljudevit Gaj: Kratka osnova; Lekcionar Bernardina Splićanina itd.). Priredio je i preveo Žitja Konstantina Ćirila i Metoda (tri izdanja), te Izabrane poslanice svetoga Jeronima.

Bratulić je dosad objavio tri knjige svojih rasprava: Istarske književne teme (1987.), Sjaj baštine (1990.) i Izazov zavičaja (1990.), zatim monografiju o kiparu Želimiru Janešu (1992.), te knjigu eseja Mrvice sa zagrebačkog stola (1994.), Leksikon hrvatske glagoljice (1995.), Istra - zavičaj starina i ljepota (2000.) i Pula oduvijek (2001).

Sudjelovao je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj te na velikim kulturološkim projektima – Pisana riječ u Hrvatskoj, Dva tisućljeća pisane riječu u Istri, Hrvatski narodni preporod, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati i kršćanstvo - kultura i umjetnost (Vatikan). Bio je u brojnim organizacijskim ili znanstvenim odborima skupova koje je organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Član je brojnih uredništava časopisa i biblioteka. Autor je više scenarija za obrazovni program Hrvatske radiotelevizije. Za člana HAZU izabran je na Glavnoj skupštini 18. svibnja 2000. S profesorom Želimirom Janešom ostvario je jedinstveno spomen-obilježje »Aleju glagoljaša Roč-Hum«, za koju je napisao i vodič (dva izdanja).