Priče o Viktoru i Ignaciju

Viktor

Opsuje milu majku komadu granitne kocke koji je stršao na rubu popločane pješačke staze... samo malo, doduše, no sasvim dovoljno da ga zahvati u hodu i poremeti unutarnji red. Taj put zna u svaku kocku pa otkud sad ovo! Ne bi se čudio da mu to netko podmeće, podmuklo i proračunato. Ide nekom na živce, kao da ti neki njemu ne idu! Pati od njih, guši se u masi suvišnih stvari natiskanih na rubu svoga prostora. Opasno blizu. Nepodnošljivo.

Njegovim životom vlada svetinja reda: već 30 godina ustaje u isto vrijeme, doručkuje lipov čaj s pet Albert keksa, potom se brije pa na posao ili, otkad je u mirovini, u šetnjicu na sat, dva. Poslijepodne skokne do Filipa na partiju šaha pa vrijeme dobro prođe.

Sluša svoj sat. Ne igraju timerice, ali uvijek pokrene sat. Filip ponekad zadrijema, a on sjedi i sluša kako kucka: vrijeme kaže tok-tok.

Zove se Viktor. I osjeća se tako, otkad zna za sebe, bez obzira na konkretna stanja stvari. Uglavnom je gubio, ali i to – kao Viktor: stisnutih zuba i bez kmečanja. Dvije opomene pred otkaz, tri disciplinske jer nije dao da mu kopaju po stvarima kako se kome hoće, pa onda mnogo samoće... Svaki put zasjeklo bi ga u koljenima, navalilo se na ramena težinom cijele kugle zemaljske, ali je izdržao, otrpio... preživio!

Uostalom, ima stvari koje mu idu u prilog. Diplomirao je među najboljima u klasi, a onda se život počeo ispuhavati kao balon, učinio ga običnim, jednim od mnogih mnogih. S gnušanjem se zavukao u svoj brlog. Jednom će stvari morati biti jasne same po sebi, čekat će! Gdje li su ono brzi? Eto, Filip je bio bolji s brzinama, riješio je sve što treba, kad i kako treba: i posao, i kuću, i obitelj... i? E, hvala lijepa na takvoj brzini.

Radije će čekati... I čeka, eto.

Hoda uspravno, u punoj visini. Kažu – ukočeno. Ima sedamdeset, ali nije zbog toga. I govori tako, s naglascima i uskličnicima, gotovo i ne govori drugo nego samo naglaske i uskličnike. Himnično. Nije pognut, nikad neće ni biti: izgubio bi koji centimetar dragocjene visine, a to sebi ne može dopustiti.

Dom za starije i nemoćne, tako se tome kaže. Filip je pristao... E, pa – što se njega tiče, vidjet ćemo; zapravo – nećemo vidjeti. Kao da ne zna o čemu se radi, zapravo. Filip zaista jest starija i nemoćna osoba, premda ne zna kako se to dogodilo: bili su vršnjaci, jako dugo, a onda je Filip odjednom počeo starjeti. I nikako da prestane.

Nedostaje mu poneka partija šaha, tamo negdje oko dva, tri popodne. Ode u taj dom, ali s Filipom stvari ne stoje dobro. Ne izlazi. U zadnje vrijeme nešto kao da previše slini... I predao bi se potpuno da ga on, Viktor, ne vuče na svoju stranu. Neće prestati, ta radi se o prijatelju, nečem rijetkom i velikom u životu!

Gleda ga: sjedi i smješka se. Čemu, zaboga! Nije od onih koji se smješkaju, mora tu biti nečeg posebnog. Filip šuti. Eh, da može vidjeti to nešto-ništa svojim očima!

Ako ne ode do Filipa, ta ga dva sata žuljaju , zjape prazni, suvišni u danu. Ponekad i nije spreman suočiti se s njim onakvim, pa samo prijeđe taj svoj put gore-dolje. Izbroji koševe za smeće uz put. Prozore na zgradama... pa se onda pozabavi bojama zavjesa, uzorcima... Zna sve o ljudima koji stanuju tamo unutra.

Teškom se mukom sagne, odveže cipelu pa protrlja ranjene prste. Ni s loptom nije bio dobar, kamoli s granitnim kockama. Zapravo – ništa od tih uobičajenih vještina nije mu ležalo. Imao je vizije i živio od njih. I za njih. Gorio! Radio na patentima, ali uvijek je nekako zakasnio: bar triput je gledao kako mu ispred nosa odnose priznanje za nešto čemu je bio na tragu. Susjedi i znanci podsmjehivali su se, neugodno, uz geste... E, pa imao bi i on reći ponešto o njima, da ga se pita!

I Slavu su mu tako odnijeli. Nije ona kriva: htjeli su ga poniziti jer bio je opasan igrač, i našli su način. Bilo je to... teško! I još je, još to nije prošlo.

Najdulje i najodanije čekao je da ga pohode mali zeleni, bio siguran da će doći. Ništa zato što su ga iznevjerili svi ovi oko njega, mali zeleni neće! Njihov je, moraju to prepoznati. Čitao je sa zavišću o otmicama, hodao noću rubovima grada, tako reći – nudio se, buljio kroz cijevi i leće teleskopa, mikroskopa, svih tih povećalica i približavalica, ali nikako da mu s druge strane mahne kakav bokčić, anđeo... Bilo bi to iskupljenje. Ništa. Sve same poznate, izračunate, mapirane i kartirane gromade kozmičke materije, ali bio je siguran da mali zeleni moraju biti tamo negdje. Odustao je od motrenja svemira, spakirao i rasprodao dalekozore, mikroskope, teleskope, ali od njih odustati neće nikad!

Nedostaje mu dobar protivnik i nešto publike... neki viši smisao: ne samo smisao, jer on je uvijek sve radio sa smislom nego baš – viši smisao. Odatle svi ti patenti i upornost.

Od velikih je projekata odustao: zadnjih deset (deset?, zar toliko?..., a bome bit će i petnaest!) nije taknuo niša. Ne da se ponižavati odbijanjem, i gotovo! Ispunjavao je križaljke, gledao TV, hranio golubove, vrebao skandale u gradu pa onda pisao novinama (za Pisma čitatelja, anonimno, ali nekoliko su objavili). Malo se osvetio, a osvetica je slatka, premda nikad nije donijela puninu i sitost...

Može on prihvatiti sve guranje u stranu. Oprostio je... svima, sve. I Slavi, uglavnom. Živi ona u susjedstvu, ali za njega je mrtva. Kažu da je sretna, kao da s njim ne bi bila... Dobro, neka. Odlučio je oprostiti, svima, ali mali zeleni su ipak mogli doći! Pokrili bi sve praznine, svu golotinju, gorčinu... a ima toga!

I Filipu je oprostio, iako teško. Zaista je bilo teško! Nakon godina i godina što je vjerovao u njega (ponekad – visio je samo na niti njegove odanosti), jednom mu je, gledajući u pod i motajući prste jedne oko drugih, rekao: Znaš, sve to možda i neće biti baš tako kako kažeš...Čudio se što vrijeme nije stalo, niti su vrane u parku zakriještale u očaju... ništa, ama baš ništa!

Pola godine klonio se Filipa (pekla je ta rana!), a onda je stvarno sve postalo previše glupo. Filipa ne može izgubiti, to je jedino što još u svom životu može nazvati prijateljstvom. Nije ni mislio o tome sve dok nekako nije došlo u pitanje. Ubila ga je njegova izdaja, ali je, dan po dan, riječ po riječ, oprostio. Preko praznina koje su se razjapile nije mogao sam. Nije ni Filipu bilo lako: baš u to vrijeme ostavili su ga (žena zbog Dugog, a djeca zbog studija, pa onda zbog posla, poslije... uvijek se našlo nešto).

Jedino malima zelenima nije oprostio, i neće. Još nada nije mrtva, još imaju prilike!

Prošepa još korak, dva i bol se osjetno smanji. Tko god da mu podmeće, zeznuo se: neće ga zaustaviti! Namjerio se danas na taj razgovor s Filipom i – gotovo, ne odustaje. Što tu može jedna izbačena granitna kocka?

Morat će mu Filip već jednom reći što je to tamo kamo se onako zagleda pa bulji satima i – smješka se. Možda i nije tako glupo... Zašto bi bilo!?

Ignacije

Volio je to svoje ime: Ignac, Ignacije. Ignis. Pa ni Vatroslav nije loše. Jedino mu oblik Agni nije baš legao: previše je vuče na agnus, a to nije ni blizu njegovim čežnjama. Svaka čast obogotvorujućim proširenjima, on se ipak opredijelio za snagu, tvarnu i mjerljivu tijelom. Birati između jagnješca i vatre... ili ognja? I Ognjen dobro zvuči.

Za prijatelje je Vatroslav; službeno Ignacije. Zadovoljan je time, bio bi da se stvari nisu malo neugodno razvile: prijatelji ga zovu Vatrica, a ona službena varijanta spala je na bezlično Naci. Da je Ognjen, vjerojatno bi ga zvali Ogi. Nezgodno. Sjeća se i nekog psa...

Dobro zna – za Nacka ga časte tajnica i dostavljačica. Licem u lice s njim su na gospodin Ignac (njemu svaki put, baš svaki put zatitra praznina od onog izostavljenog –ije na kraju: bez njega to ime visi nedovršeno u prostoru!); to je maksimum koji je uspio utjerati od njih. Nacka je izmislila ona kokoš od dostavljačice. Već dugo su si njih dvoje trn u oku, još od pred tri godine, zbog kravate s kojom se pojavio na nekakvoj glupoj proslavi. Ni dan-danas ne zna u čemu je problem: radi se o čistoj svili i njegovoj najboljoj kravati. O bojama i uzorku, o vezi s košuljom teže je suditi, no siguran je da je bilo prihvatljivo. Tajnica je, doduše, malo smirila stvar, ima ona srca (Ruža, ne tajnica!), za razliku od kokoši Juliške! Bože, kojeg li imena, a on se njoj ipak ne smije! Naravno da njegovo nije mogla i izgovoriti, morala ga je svesti na svoju mjeru. Ignacije je za nju nešto neshvatljivo. Taj Nacko nije on nego ona. I tajnicu je posvojila: zove ju Ruška, da što više nalikuje na nju. Nek’ se samo nada, nije ona Ruži ni do koljena!

Ruža je tajnica, ozbiljna i vrijedna, a kokoš – što ona zapravo radi: ide na poštu i kuha kavu. Za to joj je dosta jedna ruka i jedna noga. Čime da ga razumije? On pak ne da radi – on služi odano i u potpunosti.

Svoje spise pazio je kao svete moći. Poslagani su u besprijekornom redu u registre s raznobojnim naljepnicama i vlastoručno ispisanim naslovima. Svakodnevno provjerava poravnatost kolona riječi, dvotočki i točke-zareze... Odustaje tek kad se zaista više ništa ne da učiniti. Nije ostalo nezamijećeno: dobio je nagradu pred dvije godine. Tisuću kuna. Uopće se ne radi o količini: nagrada je važna sama po sebi, znak je izvrsnosti i tu ne bi bilo mjesta za posprdne komentare, molim! I besplatni tečaj za uvođenje u rad s računalima. E, to baš i nisu trebali nazvati nagradom, ali – obavio je, časno.

Što se kokoši tiče, ona je ne može dobiti. U disciplini (da disciplini!) širenja i umnažanja tračeva bi, nema joj premca. To joj je valjda od fotokopirke, ha, ha! Godinama »sjede« jedna do druge pa ne znaš tko je tko ili što, he! S kim si, takav si.

Svaki put kad misli na njih dvije (fotokopirku i kokoš), ne može se ne smjehuljiti, a njega nije baš lako nasmijati. Kokoš kaže da je glupo. E sad, i o gluposti bi se dalo razgovarati. Tajnica (Ruža!, ne tajnica; tako i misli - Ruža, a kaže – gospođa tajnica) malo razvlači usne, ne zna se sigurno na čijoj je strani: smije li se to njegovoj duhovitosti ili se slaže s Juliškom. Zbunjuje ga, ponekad se gotovo ljuti na nju pa je dan, dva uopće i ne pozdravi: neka joj, nek pati! Morat će odlučiti i jasno reći što misli.

Pa što ako mu je slala krafne i juhe kad je bio bolestan, lani? Baš mu je legla ona pileća, od nje je i ozdravio, ako se njega pita. Pozvao ju je u kino, poslije svega. Ima li što normalnije? Nema, a ipak je krenula priča, ne treba ni pitati odakle. Na sreću, brzo se smirilo: svakog čuda za tri dana! Pa i kokoš pada na te kolače, nakljucala se.

On je njoj sredio kreditić. I potpisao se kao jamac. To, na sreću, nitko ne zna. Osim onog iz 312. Nije ga moguće preskočiti jer svi papiri idu preko njega. Ali – nema straha, on je profesionalac: na poslu je samo 312 i ništa više.

Svaki put kad donese buhtle, bude koji komad za njega. Majstorica je za dizano! A danas ima i rođendan, bit će nešto. Voli ženske rođendane.

Neće ga iznenaditi! Ulaznice za koncert (ovaj put se odlučio za koncert) lijepo su složene u kuvertu. Upalit će. Zna što voli, raspitao se, diskretno. Možda usput nešto prigriznu, forme radi, ako ništa drugo... a možda bude i što od prave večere. Onu njenu juhicu stvarno ne bi odbio, nikad! U kuhinji uopće ne stoji dobro.

Čak bi i tog Nacka uz neke dodatke lakše podnio, malo po malo. S nešto upornosti moglo bi se doći do Ignaca. Možda i do Vatroslava. A najviše bi volio čuti kako bi to ona izgovorila: Vatroslav, Vatro...