O jeziku hrvatskih pisaca u Bačkoj

Sanja Vulić, docentica na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, autorica je impozantnoga broja bibliografskih jedinica (preko 100 znanstvenih radova, oko 200 preglednih i stručnih radova, preko 300 radova popularno-znanstvena sadržaja), među kojima i dviju knjiga u kojima proučava hrvatski jezik i njegovu uporabu u dijaspori: Govor Hrvatskoga Groba u Slovačkoj (u suradnji s Bernardinom Petrović) i Hrvatski tisak u dijaspori, a i suautorica je Gramatike gradišćanskohrvatskoga jezika. I novom knjigom Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj, što su ju izdali NIU Hrvatska riječ i Matica hrvatska, Ogranak Subotica u Subotici, 2009., Sanja Vulić predstavlja se kao vrstan poznavatelj hrvatskoga jezika u dijaspori, točnije u djelima hrvatskih pisaca, ovaj put u Bačkoj, kako onih koji su djelovali na mađarskom području (u tzv. Bajskom trokutu), tako i onih koji su živjeli i radili na srpskom državnom području. Doda li se tomu važan podatak da je doktorirala na tvorbi imenica u gradišćanskohrvatskim čakavskim govorima, s pravom se može konstatirati da je autorica, u prvom redu kao dijalektolog, ali i kao filolog u širem smislu, posvetila najveći dio svojega znanstvenoga djela izučavanju hrvatskoga jezika izvan Hrvatske.

Knjiga Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj Sanje Vulić ne teži potpunu prikazu cjelokupne hrvatske književnosti u Bačkoj, već sadrži opis jezičnih značajki pojedinih autora druge polovice 19. st. pa nadalje iz Bajskoga trokuta (Brnje Andrina, Grge Andrina, Marka Fucina, Miše Jelića, Antuna Karagića, Marina Pejina i Ivana Petreša), autora subotičkoga suvremenoga hrvatskoga književnoga kruga (Lazara Franciškovića, Mirka Kopunovića, Lazara Merkovića, Milovana Mikovića, Dražena Prćića, Milivoja Prćića, Zvonka Sarića, Vojislava Sekelja, Petka Vojnića Purčara, Ante Vukova, Željke Zelić, Tomislava Žigmanova) i šokačke grane hrvatskih pisaca u Srbiji (Ivana Andrašića, Ruže Silađev).

Kao razlog odabira jedino živućih autora »među piscima koji su rodom s prostora koji je danas unutar srpskih državnih granica« – autorica navodi iznimnu plodnost toga kruga. Izdvajaju se analiza narodne proze panonskoga kraja što ju je prikupio Balint Vujkov, analiza zbirke dijalektalnih pjesama Ivana Pančića (prva suvremena s toga područja) te djela Matije Kovačića, autora koji je u drugoj polovici 20. st. posegnuo za arhaičnim izrazom djela pisanih u prvoj polovici prošloga stoljeća.

U uvodnom slovu autorica upozorava na dva moguća pristupa jeziku Hrvata u Bačkoj: dijalektološki pristup organskim idiomima i pristup pisanomu jeziku, različitomu s obzirom na uključenost činjenica organskih idioma, odnosno na potpunu ili djelomičnu zastupljenost standardnoga jezika, pa i na utjecaj jezične sredine u kojoj pisac stvara (posebice u subotičkom krugu), na tematiku, pisanu tradiciju ili politički trenutak u kojem je djelo nastalo itd.

Sanja Vulić klasificira organske idiome kojih su autori izvorni govornici na štokavske ikavske mjesne slavonske idiome Šokaca u Mađarskoj (Santovo) i u današnjoj Srbiji (npr. Bač, Sonta, Monoštor...), na slavonske govore koji čuvaju neizmijenjen jat (govori Baćina i Dušnoka) i govore Bunjevaca, govornika štakavskoga poddijalekta novoštokavskoga ikavskoga dijalekta (npr. govori Hrvata u Subotici i u nizu drugih naselja unutar Srbije, te npr. u govorima Bajskoga trokuta unutar Mađarske). Apostrofira neupitnu pripadnost tih idioma hrvatskomu jeziku. Sasvim ukratko, ali vrlo argumentirano, osvrće se na status bunjevačke ikavice unutar granica Srbije podsjećajući na lingvopolitičke konotacije kojima su bili ili jesu izloženi vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj.

Prvi od devetnaest tekstova posvećen je dijalektalnim i nedijalektalnim književnim radovima Grge Andrina. Prvim je dijelom njegova stvaralaštva započela hrvatska dijalekatna književnost u Bačkoj, u prvom redu štokavska, a djelovao je u samom začetku hrvatske dijalekatne književnosti, dakle od objavljivanja Matoševa Hrastovačkoga nokturna 1900. Andrinovo svjesno razgraničavanje pisanja na standardnom jeziku od dijalekatnoga književnoga izražavanja autorica potkrjepljuje usporednom analizom pripovijesti Mićo (koju je nastojao pisati na hrvatskom standardu: refleks dugoga jata bilježi dvoslovom ie, kratkoga jata slijedom je, genitivni množinski oblici s dočetnim su -ah, slijedi morfološka pravopisna rješenja itd.) i crtice Vražje nedilo (s ikavskim refleksom jata, uglavnom bez -h u G mn.). Važnost Andrinova djela je, ističe autorica, upravo u činjenici da »hrvatska štokavska dijalekatna književnost nije mlađa od kajkavske i čakavske« (str. 22).

Druga rasprava objedinjuje jezične značajke u djelima trojice autora: Brnje Andrina, Marka Fucina i Marina Pejina koji su pisali pjesme (i pripovijetke) na santovačkom šokačkom mjesnom idiomu, ikavici sa šćakavskim realizacijama; prva dvojica s književnim uzorima u domovini, a potonji, pučki pjesnik, s uzorom na tradiciju narodne pjesme.

Jezikom književnih djela Ivana Petreša, autora s prijelaza 19. u 20. st., rodom iz sela u blizini Baje, autorica se bavi i zbog njegove specifičnosti: uz nešto odstupanja jezik je to na crti hrvatskoga književnog jezika (s uzorom na hrvatsku književnojezičnu tradiciju i na jezik zagrebačke filološke škole), ali s nekim dijalekatnim značajkama: ikavskim refleksom jata, često kontrahiranim -ao (<-al) > -o (kuvo, nado), s čestim izostajanjem /h/, zamjenom /f/ > /v/ (vrula, vriško), izostajanjem sibilarizacije velara u DL jd. ž. r. i promjenom /k/ > /c/ i /č/ > /c/ u A mn. m. r. prema N mn. m. r. (Turce, momce) itd. sve do češćih turcizama, hungarizama i germanizama. Pravopis koji slijedi uglavnom je fonološki uz neka morfonološka odstupanja.

Poput Petreša i Mišo Jelić, šokački Hrvat iz Santova, trudio se pisati svoja djela hrvatskim standardom, ali sa svjesnim odmakom kada je riječ o ikavskom refleksu jata, no njegova su pravopisna rješenja različito od Petreševih, premda nedosljedna, morfološkoga i korijenskoga pristupa. U njegovim je tekstovima udio slavonskoga dijalekta znatan, npr. palatalizirani fonemi /l/ i /n/ ispred /i/ (podiljit, sminjit), šćakavizmi, kontrahirani -ao (<-al u jd. m. r. glag. prid. rad.) > -o itd. Autorica zapaža da su njegovi radovi »svojevrstan terminološki priručnik« različitih semantičkih skupina (npr. biljnoga nazivlja, nazivlja domaćih jela). Stvaralaštvo je potonjih dvaju pisaca, kao i ono Grge Andrina, u zasebnoj raspravi analizirala i s motrišta tvorbe riječi.

Drukčiji je odabir jezika u djelu Antuna Karagića, bunjevačkoga pisca iz Gare, nedaleko Baje. Autorica izdvaja njegovo nastojanje da jezik kojim piše bude što vjerniji hrvatskomu standardnom jeziku, pa se služi jekavicom. No, njegovo je poznavanje hrvatskoga standarda nedovoljno, pa odatle i dijalekatni elementi (kontrahirani ao (<-al) > o, promjena /k/ > /c/ i /č/ > /c/ u A mn. m. r. prema N mn. m. r. itd.).

Sanja Vulić zanimala se i etnografskom ostavštinom Balinta Vujkova, rođenog u Subotici, koji je kao velik domoljub bilježio narodne pripovijetke koje je slušao od narodnih pripovjedača Hrvata u dijaspori (u Mađarskoj, Rumunjskoj, Austriji i Slovačkoj), zapisivao njihove običaje, opisivao geografski položaj pojedinih skupina, a dodao je i dijalekatni rječnik. Zapisivao je pripovijetke onako kako su ih kazivali nastojeći poštivati značajke pojedinoga mjesnoga govora svih triju narječja (u čemu nije uvijek bio najuspješniji) i nastojeći obuhvatiti što veći broj naselja. Autorica u raspravi izdvaja dijalekatna obilježja zbirki tekstova prikupljenih u Mađarskoj, ali i onih koji pripadaju bunjevačkim Hrvatima ili šokačkim Hrvatima u Bačkoj te Hrvatima u Srijemu.

Hrvatska je dijalekatna književnost u Bačkoj u drugoj polovini 20. st. nastavljena djelima Ivana Pančića. Ključnom autorica drži 1970. godinu, kada je objavljena njegova poema Natpivavanja. Zaključuje da se odlučio za ikavicu bunjevačkih Hrvata i zato što nije dobro znao hrvatski standardni jezik. Naravno, na tom je idiomu najbolje mogao pisati o Bunjevcima u Bačkoj i njihovu identitetu.

Autorica se pregledno osvrće na jezik nekih autora subotičkoga hrvatskoga književnoga kruga, koji se, osjećajući da im nametanje standardizacije ikavskoga idioma i pokušaj proglašenja toga idioma manjinskim jezikom bez hrvatskoga predznaka u Srbiji, znači negiranje njihova nacionalnoga identiteta, pa se stoga okreću suvremenomu hrvatskom književnom jeziku. Naglašava da ih takva orijentiranost uključuje u hrvatski književni krug i u hrvatsku književnost (Lazara Merkovića, Mirka Kopunovića, Zvonka Sarića, Dražena Prćića, Željke Zelić). Uključuje i one autore koji su se odlučili za pisanje na novoštokavskim mjesnim ikavskim govorima, bilo od početka pisanja ili nakon što su se potvrdili kao pisci koji stvaraju na hrvatskomu standardnom jeziku (počevši još od Pančića, nastavlja se takva orijentacija 1991. Sekeljevom pjesničkom zbirkom i poemom Milovana Mikovića sve do pjesničkih zbirki Tomislava Žigmanova i Milivoja Prćića).

Saanja Vulić posebno analizira jezik dijalekatnih djela svih navedenih autora i utvrđuje koliko je jezik njihovih djela podudaran s idiomom na kojem su odlučili pisati, u kojem su pravcu napravili odmake i sl. Osebujnošću izraza izdvaja se Ante Vukov koji je odlučio pisati »artificijelnim jezikom koji je svojevrsna mješavina suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika, jezika zagrebačke filološke škole, a u manjoj mjeri i jezika starije hrvatske književnosti te subotičke urbane koiné« (str. 172).

Posebne su rasprave u knjizi okrenute stvaralaštvu Lazara Franciškovića, koji je nastojao pisati na hrvatskom standardu, ali ima odmake i u pravcu srpskoga jezika i pravopisa ili bunjevačke ikavice, ili pak Petka Vojnića Purčara, koji piše načelno na hrvatskom jeziku, ali ipak pod utjecajem srpske pravopisne norme.

S druge strane, hrvatska pisana riječ šokačkih Hrvata u Bačkoj (npr. Matije Kovačića, koji piše arhaičnim ikavskim književnim jezikom karakterističnim za prvu polovicu 20. st.) razvijala se jedino na lokalnim idiomima neke od zajednica u dijaspori. Ističe se stvaralaštvo Ruže Silađev koja piše na sonćanskom idiomu, jedne od dviju autorica u nizu književnika jezik čijih djela u svojoj knjizi analizira Sanja Vulić. Potvrdu autohtonosti jezika djela te književnice ona nalazi uspoređujući značajke s elementima koje iščitava u Ivšićevoj raspravi Današnji posavski govor. Potpunija bi dijalektološka analiza bila moguća da su crtice akcentuirane. Stoga dijalektološki opis naglasnoga sustava sonćanskoga idioma temelji u prvom redu na vlastitim terenskim istraživanjima. No, napominje da se Ružu Silađev ne treba smatrati dijalekatnom književnicom, jer u njezinu »stvaralaštvu izostaje odnos između standardnoga jezika i mjesnoga govora«.

Zasebna rasprava govori o djelu Sonćanina Ivana Andrašića. U svojim djelima autor se koristi dvama idiomima: hrvatskim standardom u Riječi autora i u pisanju podataka o likovima, dok likovi govore šokački.

Autorica na kraju iscrpnih analiza jezičnih odrednica na više od 300 stranica knjige i u preko 120 bilježaka zaključuje da jezik autora tih krugova »sadrži sve bitne jezične i duhovne sastavnice hrvatskoga književnog makrosustava« i da je upravo »nevjerojatno da se hrvatskoj književnosti u Bačkoj još uvijek pokušava negirati hrvatski nacionalni predznak«.

Ovisno o građi koju analizira, Sanja Vulić se kvantitativno i dubinski različito bavi fonološkim, morfološkim, najiscrpnije tvorbenim, leksičkim i semantičkim značajkama pojedinih djela, posebice kada je riječ o dijalekatnoj književnosti. Pritom upozorava na odmake od tipičnosti mjesnih idioma. Takav pristup građi nije samo opis značajki jednoga književnoga djela nego ujedno i opis nekoga mjesnoga govora, a pretpostavlja dugogodišnje bavljenje spomenutim hrvatskim dijalektima u dijaspori i stručno poznavanje terena, što je svojim dosadašnjim radovima Sanja Vulić nedvojbeno potvrdila i dokazala se kao najmarniji i najkompetentniji hrvatski dijalektolog hrvatske jezične dijaspore, pa i ove štokavske. Usto uvelike prikazuje i jezičnopovijesni razvoj pojedinoga idioma kojim se zanima i odnos prema hrvatskojezičnoj tradiciji.

Osim što je proučila stotinjak izvora, konzultirala je i 170 bibliografskih jedinica. Dio čine i njezina proučavanja hrvatske književnosti u Bačkoj posvećena i nekim od zastupljenih autora u ovom djelu: Petrešu, Jeliću, Andrinu, Žigmanovu, Sekelju, Karagiću, Frančiškoviću, Mikoviću, Merkoviću, Ruži Silađev, Kopunoviću, ali sada dopunjena, dorađena i prilagođena objavljivanju u knjizi.

Objedinjeni pripadnošću autora koje Sanja Vulić u ovom djelu proučava hrvatskomu izričaju i području Bačke, slijedeći vremenski i geolingvistički okvir, ali i kriterij odabira idioma na kojemu pojedini pisac stvara, njene rasprave čine u hrvatskom jezikoslovlju odavno potrebnu monografiju o hrvatskoj književnosti u Bačkoj i predstavljaju nezaobilazan izvor za sve buduće proučavatelje bačke hrvatske pisane riječi. Autorica ju tretira punom znanstvenom zauzetošću: primjerenom istraživačkom aparaturom težeći egzaktnosti i činjeničnoj točnosti, a u prikazu odgovarajućim metajezikom. Zbog svega navedenoga, knjiga Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj Sanje Vulić zavrjeđuje preporuku i kao analiza hrvatske pisane riječi, ali, što je jednako bitno, i kao dijalektološka literatura te kao iznimno vrijedna potvrda identiteta hrvatskoga jezika u Bačkoj.