Načinovićeve čakavske inkantacije

Da se domaća beseda ne pozabi. Tome su posvećeni Načinovićevi Čakavski versi. No, oni nisu samo dug zavičaju i tradiciji, već i samosvojni kanat, inventivnost poetskih sintagmi obogaćenih autentičnom istarskom čakavicom, i onom s desne obale Raše, i onom iz Labina i Labinštine. Pjesničke inovacije u kojoj su interpolirane karakteristike određenog istarskog podneblja ili se u njima evocira neko vremensko razdoblje, donese poetsko osvježenje što izbija iz kontrapunkta raznolikih jezičnih paradigmi. Sva ta kreativna pjesnička »igra« kojoj ne manjka ironijski odmak svojom se posebnošću nameće u zbirkama Rhapsody in Ca, Manutekstura i Jingle Yoyce.

Izvrsno opremljena zbirka Čakavski versi donosi više od osamdesetak pjesama iz sjajne knjige Libar od vrimena. Onda slijede zbirke Čovik na tin svitu, Burrra, Rhapsody in Ca, Jingle Joyce, Manutekstura, Križ na groti, Na sejnoj stazi. Jednom riječju, bogatstvo dijalektalnog izričaja koji se svojom posebnošću i raznolikošću poetskih motiva stavio uz bok hrvatskoga književnog standarda.

U svojim nadahnutim čakavskim pjesmama Načinović je obuhvatio cijeli svijet, oživljavajući specifičan istarski kolorit i mnogolikost jezičnih mogućnosti. Već od prvih stihova u Versima Načinovićeva beseda osvaja svojom prirodnošću, autentičnim glazbenim ritmom, kreativnom lakoćom i bajkovitom senzualnošću. Ničega nema previše, ničega nema premalo: i zavičaj je tu, i čudesni istarski pejzaž, i drevni čovjek u njemu. U stihovima je pritajen i prepoznatljiv zvuk mora. U njima je sva ljubav i ljepota življenja: »sunce je palo u zrilu šenicu / z debla čerišnje smola se toči / a lipo diše nan boške / potna je legla u hlad / kakor vesla su teške mu ruke / junak je / lip i mlad / nebo se zgleda u pitomih oči / žito i zemlja u rascavalim tilu / smiju se sunce Nebo i boške / njejni je / i ima ga rad« (Čovik i ženska).

Doista, nema motiva koji Načinović nije dotaknuo i obogatio svojom inventivnošću. I tako od prvih stihova kreće užitak u pjesmi.

Načinovićev poetski senzibilitet osmislio je pregršt lirskih minijatura, samosvojni kanat lirskih slika:

»...noć se z moren ziblje / zadnja svićarica« (Široko se steže to more prid nami),

»...i neka nan gredu po planini neba / kakor i janjčići / po zelenoj krasi.« (Župan i njegovi z grada od svete trojice...).

Taj naoko lakokrili kolorit utihnjuje svojom ritmičkom razigranošću turobna pitanja što ih nameće život. U njim je duša pjesnikove duše, koja u samoći domišlja poetske svjetove zbog kojih vrijedi živjeti:

»...samo su versi z srebron začavlani / kih se sam sobun na tajeć domišljan...« (Oblak zgor turna crikve od marine).

Načinovićevo poetsko »jidro« nije »prez vitra«. Ono što njegove stihove približava čitatelju svakako su jednostavnost, jasnoća kazivanja, čistoća misli i spontana duhovitost. On će maestralno ispisati klasičan sonet, a onda će u dosluhu s modernošću, neopterećen izmima i ishitrenim strukturiranjem, prepustiti se poetskoj sadržajnosti koja vibrira iznutra dubinom bivstvovanja, poput rijeke ponornice. Teče kako mora teći: i pitko, i britko, i gipko:

»U dolčiću stol zeleni:/fant od špade, re i trica;/maneštra od koromača / con la gamba de prassizza.« (U dolčiću stol zeleni).

Načinović nije impresioniran »meštrima« koji »meštrivaju zadnju meštriju / vino pozabljenja«, koji »tuje snope žanju gnjilo sime siju / a tentajuć hode z nami i u nami«. (Meštrivaju meštri zadnju meštriju). On zna, »kako naši oci ča je bilo, ča je i ča će bit«, pa ipak ne pušta da ga »vrime« nosi, poštuje neke etičke konstante:

»...a zidi kad zrestu suncu su znamenje / da tu nigdi zuz njih puštiti ćemo kosti / zidaru su zidi priko smrti mosti« (Zidarski sonet).

Usprkos nenaklonom vremenu Načinovićeva poetika, njegovi nadahnuti Čakavski versi ostvaruju visoke antologijske domete i prava je šteta što se čakavska pa i kajkavska »beseda« naših ponajboljih pjesnika zanemaruje u korist pjesništva na tzv. standardu, jer one, besede, lijepost su hrvatskog jezika. I po njima jesmo.

Knjiga Čakavski versi Daniela Načinovića ugodna oku i bogata poezijom, donosi i opširnu, i korisnu Bibliografiju i odjeke kritičarskih pera o lirici našega pjesnika. Na kraju knjige čitamo Riječ urednika Elma Cveka, koji s neskrivenim ponosom ističe književni rad autora i kantautora Daniela Načinovića. A kao zaključak citiram proročke riječi jednoga drugog značajnog Istranina, poznatog književnika Milana Rakovca koji je 1980. napisao:

»Ta mučljivac reče malo i potiho, a piva kako da ga nosu vitri. I neka gre malo simo, malo tamo, iščući kako čela pelud – će najti, će.«

I našao je...