Juraj Habdelić u kontekstu srednjoeuropske barokne propovjedne književnosti

Sažetak

Jedan od najeminentnijih spisatelja kajkavskog baroka Juraj Habdelić (*1609.-†1678.) bio je doista »ježuvita« i »Turopoljec«, kako ga je nazvao Ivan Kukuljević-Sakcinski u svojoj Bibliografiji. Naime, jezikom svojih dvaju »proznih« djela - »Zerczalo Marianzko« (1662.) i »Pervi otcza nassega Adama greh« (1674.) on nedvojbeno pripada kajkavskoj književnosti XVII. stoljeća, a njihovom strukturom i izvorima srednjoeuropskom katoličkom kulturnom krugu (južna Njemačka, Austrija, Mađarska). O tome najzornije svjedoči strukturalna oslonjenost njegova djela na baroknu propovjednu književnost tih zemalja odnosno na djela njenih najodličnijih predstavnika, a napose glasovitog isusovca i bavarskog dvorskog propovjednika Heremiasa Drexeliusa (njem. Jeremias Drexel, *1581. †1638.), čija su latinska djela još za njegova života prevođena na šest europskih jezika.

Naime, vodeću ulogu među reformskim katoličkim redovima nakon Tridentinuma preuzeo je red Družbe Isusove (Societas Iesu, S. I.) i pod motom reformatio mundi i fides ex auditu okrenuo se pedagoškom i dužebrižničkom radu te u XVII. stoljeću iznjedrio u njemačkom govornom području niz sjajnih propovjednika, među koje se pored Petrusa Canisiusa (*1521-†1597) i Georga Scherera (*1540-†1605) ubraja i Habdelićev uzor Jeremias Drexel.

Drexel je u Habdelićevim djelima često citirana i spominjana osobnost, a na jednome mjestu pače pater Juraj izrijekom karakterizira patra Jeremiasa: »Dobri i velike hvale vreden navučitel ljuctva kerščanskog, koga tulikokrat v oveh mojeh knigah i imenujem: otec Hier. Drexel. tuliko ne speljava, kuliko kakti perstom kaže vnoga zla, ktera iz velikeh goščenjih izhajaju, ali se pače njih, kakti torice čversto derže, keh nekuliko ja vu ovo moje pismo prenašam, da vide i naši Slovenci, kuliko im prezredna goščenja hasne« (PG s. 832). Habdelić je neke od svojih peldi (primjer, exemplum) crpio iz Drexelovih djela: kojiput je riječ o parafraziranju a katkada o doslovnom preuzimanju Drexelovih exempluma, što između ostalih ilustrira i pelda o teologušu i koldušu.

Po uzoru na Drexela Habdelić piše barokne traktate koje karakterizira intencionalna usmenost, to jest oslonjenost na propovijed, te se »Zerczalo Marianzko« strukturalno može dovesti u vezu s Drexelovim traktatom Der allerseligsten Jungfrauen Maria Rosengarten gennant (Roase Selectissimarum virtutum Quas Dei Mater Orbi exhibet), a nenapisani traktat, koji je prvo trebao prethoditi, a potom slijediti nakon traktata »Pervi otcza nassega Adama greh«, a kojim je pater Juraj imao nakanu »našega Zveličitela gospona Kristuša zemeljski žitek na kratkom popisati«, s Drexelovim traktatom Tractat Jesus gennant nach seiner Geburt / Leyden und Aufferstehung (Delicae Gentis Humanae).

Dakako, zbog specifičnih hrvatskih (ne)prilika traktati su patra Jurja u odnosu na Drexelove više asimetrični negoli simetrični i više nalik na pučke knjige negoli visokoučene rasprave u baroknom stilu, no ipak suzdržanije i odmjerenije od kapucinske pučke propovijedi, jer se, bez obzira na značajnu pučku komponentu, ipak ne mogu izjednačiti s tipičnom baroknom amblematskom propovijedi proizašlom iz srednjovjekovne »artes praedicandi pro populo« i njegove su pelde, u odnosu spram onih u djelu kapucina Zagrebca, a u skladu s isusovačkom suzdržanošću, štedljivije: »Als wan er Pfeffer / wie ein Taw // Vffs Essen strewen wolt herab« (»Kao što se papar, poput rose, posipa po jelu«) – kao što je u svom propovjedničkom nauku preporučio Drexel (Goldgrube, 1074). Navedeni su traktati de facto zbirke traktata oslonjene na propovijed i stoga strukturirane retoričkom shemom koja se u baroknoj propovijedi još uvijek oslanja na sustav antičke retorike: 1. exordium 2. naratio 3. argumentatio (probatio, refutatio) i 4. (epilog) peroratio.

Isto se tako, a u vezi sa situiranošću Habdelićevih djela u baroknu propovjednu književnost, može konstatirati kako su ona barokna i po svih sedam tipičnih parametara barokne propovijedi te u cijelosti pripadaju srednjoeuropskom baroknom kontekstu.

Jedan od najznačajnijih kajkavskih baroknih spisatelja, Juraj Habdelić, koji je rođen u Starom Čiču u Turopolju godine 1609., a umro u Zagrebu 1678., bio je doista »ježuvita« i »Turopoljec«, kako ga je nazvao Kukuljević u svojoj Bibliografiji.

»Turopoljec« stoga što se zbog svog rječnika smatra prvim kajkavskim leksikografom (»prvi sabiratelj čisto kajkavskih-hrvatskih rieči«), pa i utemeljiteljem kajkavskoga književnog jezika (»djelo starijeg našeg isusovca, stvaraoca kajkavskoga književnog jezika«), a dvama »proznim« djelima: »Zerczalo Marianzko« i »Pervi otcza nassega Adama greh« najboljim stilistom (»... als Stilist that er das mit grosser Virtuosität«, »jednoga od najboljih stilista starije hrvatske književnosti«, »njegova se djela ističu virtuoznošću stila i jezika« »najveći majstor proze hrvatske književnosti sedamnaestog stoljeća«) i najznačajnijim spisateljem kajkavske književnosti 17. stoljeća (»najpoznatiji pisac hrvatske kajkavske književnosti 17. stoljeća«, »der bedeutendsten Jesuitenschriftsteller und Prediger des 17. Jh.«, »najznamenitijeg pisca među isusovcima kontinentalne Hrvatske«). Ovim se ocjenama značajnih kritičarskih imena pater Juraj nedvojbeno odužio rodnom Turopolju.

S druge pak strane, navedenim dvama »proznim« djelima, napose njihovom strukturom i izvorima, pater Juraj je »ježuvita« pripada srednjoeuropskom katoličkom kulturnom krugu (Južna Njemačka, Austrija, Mađarska). Naime već je Fancev ustvrdio da je »kajkavska poezija odraz literarnih pokreta katoličke novolatinske i njemačke književnosti u Austriji i u Njemačkoj iz kraja XVI. i početka XVII. stoljeća«, objašnjavajući to činjenicom da su se njeni autori većinom obrazovali u kolegijima austrijske isusovačke provincije (Graz, Beč i Trnava), koja je bila tijesno povezana s münchenskim kolegijem, a »baš je ovaj kolegij bio stjecište isusovačkih pjesničkih prvaka na početku XVII. stoljeća«.

I doista, u vrijeme Habdelićeva školovanja, ali i kasnije, na dvoru bavarskog izbornog kneza Maximilijana I. (Kurfürst Maximilian I), kao na malo kojem drugom dvoru tadašnjeg vremena, cvjeta književni i umjetnički život: ovdje svoje drame piše Jakob Bidermann (1578.-1639.), njegov nasljednik na mjestu ravnatelja isusovačke gimnazije i kasniji dvorski propovjednik Jeremias Drexel (1581.-1638.) – uspješne traktate, a Drexelov nasljednik na mjestu dvorskog propovjednika Jakob Balde (1604.-1668.) formira pjesnički krug; tako bogata kulturna, a posebice literarno-kazališna djelatnost utječe i na susjednu austrijsku isusovačku provinciju, a time posredno i na Hrvatsku. O tim vezama svjedoči i podatak, što ga također navodi Fancev, da je »jedan od najvećih austrijskih isusovačkih pjesnika i dramatika XVII. st. o. Nikola Avancini predavao škol. god. 1634./5. retoriku i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji«, a što potvrđuju i drugi izvori: »Seine Lehrtätigkeit, die in Agram (spac. F.P.) und Laibach ihren Anfang nahm, setzte Avancini zuerst in Rhetorikklasse des Jesuitengymnasiums der kaiserlichen Hauptstadt, dann als Philosophie- und Theologieprofessor an der Wiener Universität (1642-64) fort«.

Budući da je Habdelić tijekom školovanja prošao cijeli taj put, tj. obrazovao se u Grazu, Beču i Trnavi, bez sumnje je puno toga baštinio kako od antičkog, tako i od navedenog srednjoeuropskoga kulturnog blaga. Naime kao učenik isusovačkog kolegija imao je prigodu intenzivno se baviti pet-šest godina književnošću (bonae litterae), a potom na isusovačkom fakultetu studirati filozofiju i teologiju, dakako na latinskom. Tijekom obrazovanja morao je čitati, komentirati i imitirati većinu rimskih pjesnika (Cicero, Vergilije, Horacije, Plaut, Terencije, Seneka, kao i pjesnici postaugustovskog doba) – u najmanju ruku u izvatcima. Kao profesor gramatike, sintakse, poezije i retorike morao je sastavljati deklamacije i dijaloge kao i kratke komade namijenjene internim izvedbama. U jesen, na kraju školske godine, redovito su se izvodile velike komedije, tragedije ili igre, a s vremena na vrijeme i drame – recimo prigodom iznenadnih posjeta crkvenih ili političkih odličnika. Ovakvim je obrazovanjem i kasnijim djelovanjem Habdelić postao dio onog fenomena što se zahvaljujući latinitetu (koji se u međuvremenu iz humanističkog razvio u barokni latinski) nazivao »internacionalnom i nadkonfesionalnom učenjačkom republikom«: »Tko je pisao i čitao latinski, bio je dionikom europske kulture izvan državnih, konfesionalnih i jezičnih granica«.

O tome najzornije svjedoči strukturalna oslonjenost Habdelićeva djela na baroknu propovjednu književnost srednjoeuropskih zemalja odnosno na djela njenih najodličnijih predstavnika, napose Jeremiasa Drexela. Naime, Habdelić je, kako su pokazale već prve Jakušićeve raščlambe izvora, neke od svojih peldi (primjera, exempluma) crpio iz Drexelovih djela: kojiput je riječ o parafraziranju, a katkada o doslovnom preuzimanju Drexelovih exempluma, što između ostalih ilustrira i pelda o teologušu i koldušu, kako nam svjedoče počeci obaju primjera.

Heremias Drexelius, njem. Jeremias Drexel, bio je glasoviti isusovac, kojem je do godine 1643. tiskano samo u Münchenu ukupno 170.700 primjeraka traktata pisanih latinskim jezikom – kasnije prevedenih na još šest europskih jezika (francuski, talijanski, flamanski, češki, engleski, poljski) te prodavanih kako u Njemačkoj, tako i izvan nje. A to predstavlja iznimku i u njemačkoj baroknoj književnosti.

Drexel je u Habdelićevim djelima često citirana i spominjana osobnost: »Vse to z lepum peldum tverdi poštuvani otec Hieremias Drexelius«, »piše naš P. Hieremias Drexelius«, »Lib. c. 10 apud Drexel. Rosa Mar. p. 1. de pauperitate B.M.«, »Drexel. heliotrop. l. 5. c. 6. §. 4.« »govori pater Heremias Drexelius«, »na pervo daje naš Drexelius«, »kak to lepo speljava Hierem. Drexelius«, »Drexel. cit c.II.§.4 ex Climaco«, »Tom 7. die 14. April. Apud Drexel. Hic. c.12.§.1«, »Drexel. in mortis prodromo c. 3. §. 10.«, »veli naš Hieremias Drexel. in Josepho c. 4. ad initium«, »Drexelius, cit. § 3. in fine«, »veli naš Drexel«, »govori Drexel in Daniele c. I. §. 2. prope finem«, »piše Hierem. Drexel. de cultu corporis lib. 3 c. 10 § 5«, »Veli Hierem: Drexel«, »Drexel: Nicet lib. I. c. 7 § 6«, »skončanje ovak ispisuje Hierem. Drexel: Nicetae lib. 2 c. 12 seu c. 9«, »lib. 12 de Trinit. C.12.2 sent. D. 24. apud Drexel ... ne straši se ada zaludo rečeni Drexel«, »Govori Hierem. Drexel, in Niceta lib. I. c. 12.«, »piše Drexel: de recta intent. lib. I. cap. 7, Conclus. 5, § 4.«, »ne piše nego naš Hierem. Drexel. c. 52 de linqua Susuronum«, »govori Drexel«, »Hierem. Drexel«, »kaj se spomina Hierm. Drexel. in Job p. I, c. 6. & Gazof. Christi part. 3. c. 4 § 3«, »Tak piše sv. Joann. Babt. Signius, apud Drexel, de Christo moriente, par 2. c. 12. § 2. in fine«, »tak Drexel l .c.«. Na jednome mjestu pater Juraj i izrijekom karakterizira patra Jeremiasa: »Dobri i velike hvale vreden navučitel ljuctva kerščanskog, koga tuliko krat v oveh mojeh knigah i imenujem: otec Hier. Drexel. tuliko ne speljava, kuliko kakti perstom kaže vnoga zla, ktera iz velikeh goščenjih izhajaju, ali se pače njih, kakti torice čversto derže, keh nekuliko ja vu ovo moje pismo prenašam, da vide i naši Slovenci, kuliko im prezredna goščenja hasne«.

Od trojice velikana münchenskog kolegija (Bidermann, Drexel, Balde) nije Habdelić slučajno odabrao baš Drexela: Bidermann je dramatičar, Balde pjesnik, a jedino Drexel prozaik – baš kao i pater Juraj. Međutim, ono što je bitnije od pukog preuzimanja peldi jest Habdelićevo neizravno nasljedovanje Drexela u stilu one misli patra Jeremiasa da »propovjednik ne treba u propovijedanju nikoga nasljedovati’, nego ‘nasljeduje samog sebe’, tj. ‘ono što je primjereno njegovoj naravi«. Naime, iz navedenog nije teško zaključiti kako je pater Jeremias Drexel, münchenski dvorski propovjednik, barokni poeta doctus i teoretik propovijedi, učitelj »duhovnoga govorništva« i uspješni pisac traktata (današnjim rječnikom rečeno – tadašnji bestseler autor) bio zasigurno uzor patru Jurju i kako ga je ovaj, dakako na sebi svojstven način, pokušao i neizravno slijediti pišući – poput Drexela – barokne traktate: traktate o Bogorodici i o Adamovu grijehu.

U prilično opsežnoj literaturi o Habdeliću nije razriješeno pitanje žanra navedenih djela te se ona obično nazivlju: »pobožna knjiga« (od njem. »Erbauungsbuch«), »pučka knjiga« odnosno »eine Art Volksbuch«, »moralno-poučna knjiga« ili pak »nabožna beletristika«. Sva su ova određenja proizašla iz nerazumijevanja strukture barokne propovijedi, jer jedna od odlika barokne propovijedi i jest začudna radost fabuliranja kao posljedica obilne uporabe primjera (exempla). Naime, Habdelićevi su traktati oslonjeni na propovijed i stoga strukturirani retoričkom shemom koja se u baroknoj propovijedi još uvijek oslanja na sustav antičke retorike: 1. exordium, 2. naratio, 3. argumentatio (probatio, refutatio) i 4. (epilog) peroratio. Unutar ove sheme zasebno mjesto pripada peldi: kajk. pelda, grč. đáńÜäĺéăěá, lat. exemplum, njem. Predigtmärlein, hrv. primjer pripada još od antičke retorike, uz signa i argumenta, umjetničkim dokazima (probationes artificiale), kako to navodi i Kvintilijan: »omnis igitur probatio artificialis constat aut signis aut argumentis aut exemplis«. Iz Kvintilijanove pak odredbe pelde (»res gestae aut ut gestae utilis ad persuadendum id quod intenderis commemoratio«), proizlazi da svaki exemplum sadrži: izvor sadržaja (res gesta, res ut gesta), utilitarnu funkciju (utilis ad persuadendum) i književni oblik (commemoratio). U medijavističkim, književnopovijesnim, teološkim i folklorističkim istraživanjima exemplum se definira kao narativna minimalna forma, koja konkretno tumači apstraktni, teoretski smisao teksta (illustrare) i koja u tekstu sadržani iskaz induktivno potvrđuje (demonstrare), uspijevajući time pridonijeti pouci, poduci i zabavi recepijenta (delectare).

Exemplum dakle nije zasebna pripovjedna vrsta, nego funkcija pojedine prozne vrste kao sastavnog dijela traktata respective propovijedi odnosno dio argumentacijske tehnike (u funkciji primjerice utilisatio, persuasio, moralisatio, demonstratio) i, kao što kaže Moser-Rath, »svaka pripovijest može biti primjer, pa bio to vjerski poučni primjer ili legenda, antička anegdota, povijesni primjer, saga, basna ili šala, katkad dapače i novela ili bajka, samo ukoliko se iz nje može izvesti kakva duhovna ili moralno-pedagoška pouka«.

Iz svega rečenog proizlazi da je uporaba exempla unutar retoričke sheme barokne propovijedi respective traktata sasvim legitimna i uobičajena te ih ne treba sučeljavati traktatu respective propovijedi kao zasebne prozne vrste, niti ih izdvajati iz propovjednog konteksta.

Osim navedenih dvije odredbe žanra dvaju proznih djela patra Jurja zaslužuju pozornost: ona Bartolićeva i ona Prosperova Novaka. Tako Bartolić (nadovezujući se na Dukatovu raspravu, Šojatovo razmatranje, Vončinin referat i Šicelovu napomenu) oba Habdelićeva djela svrstava u žanr propovijedi, uz opasku kako »tu propovijed kao književnu vrstu ne bi trebalo shvatiti bukvalno. Radi se o proznoj vrsti koja je po motivskotematskoj i kompozicijskostilskoj strukturi propovjedna«; a na drugom pak mjestu piše kako je jedan kotrig iz PG: »tekst koji je i traktat i propovijed, ali koji istodobno nije niti pravi traktat a niti prava propovijed, tekst kojemu ipak najviše odgovara dosta nespretan naziv propovjedna proza«. S druge strane, Prosperov Novak na jednome mjestu karakterizira PG kao »golemi traktat o zlu, o grijehu, o smrti i dakako, o vjeri«, da bi u istom tekstu napisao kako je pater Juraj »bio pisac pobudnih knjiga, onoga što su Nijemci nazivali Erbauungsbuch«, iz čega je očevidno i njegovo laviranje između različitih žanrovskih odredbi Habdelićevih djela.

Iz strukture a posebice iz uvida u kompozicijsku razinu obaju djela razvidno je kako je riječ o baroknim traktatima. Tako se Zerczalo... primjerice dijeli na sedam strana tj. sedam tema prema sedam vrlina B. D. M., a Pervi otcza Adama ... na sedam tema koje govore o sedam glavnih grijeha – tipičnim temama baroknih traktata.

Ono što je zbunjivalo Bartolića i Prosperova Novaka jest odnos Habdelićevih djela spram propovjedne književnosti: očevidna je njihova upućenost na propovijed. Naime, u tekstovima ove vrste česta obraćanja čitatelju upućuju na tzv. postskriptivnu usmenost, tj. moguće ih je bilo virtualno uporabiti kao propovijed, bilo djelomice bilo u cijelosti, dok su s druge strane tekstovi koje karakterizira tzv. anteskriptivna usmenost, tj. nastali su na temelju već održanih propovijedi. Razlikovanje traktata od propovijedi, kako je ustvrdio Mertens, moguće je po kriteriju intencionalne, virtualne usmenosti: propovjedima se mogu smatrati oni tekstovi u kojima je ova usmenost potvrđena unutarnjim i vanjskim markiranjima, dok čiste traktate karakterizira tzv. okazionalna usmenost, jer u takvim vrstama tekstova navedena markiranja ne postoje.

Ta intecionalna usmenost nazočna je u svim Drexelovim traktatima, kako u onom izravnom obraćanju čitatelju (»lieber Leser« ili »O meine liebe Christen ...«), tako i formi dijaloga, kojom su pisani traktati poput »Nicetas« ili »Trismegistus«. Stoga se s pravom može govoriti o »miješanoj formi, koja se mora promatrati kao traktat u propovjedničkom stilu ili kao pisana propovijed«.

Kad je pak riječ o Habdelićevim djelima, i ovdje se radi o očitoj intencionalnoj usmenosti, jer česta njegova obraćanja pretpostavljenom čitatelju ili slušatelju upućuju na to: »O kerščeni človek«, »o grešnik«, »Ti, ada, nevoljni človečec, tužni grešnik«, »A ti pobožni Horvat ali Slovenec Boga moli« itd.. Na pojedinim se mjestima u tekstu on obraća čitatelju: »Poj moj štavac, ...« odnosno »Spomeni se prosim te, ki ovo čteš«, dok se na drugim mjestima obraća slušatelju: »Posluhni međ vnogemi drugemi svetoga Auguštinuša« odnosno »posluhni kaj piše Abas Cluniacensis«, ili pak jednom i drugom tj. i čitatelju i slušatelju: »Ovde, moj človek, i ti, ki ovo šteš ali čuješ, (spac. F. P.) misli ...«.

Glede veze s Drexelom zanimljiv je i kratki predgovor djelu Pervi otcza nassega Adama greh (1674.) u kojem Habdelić piše: »Nakanivši našega Zveličitela gospona Kristuša zemeljski žitek na kratkom popisati slovenskem našem jezikom i iz njega neke kerščanske navuke izpeljati, dojde mi na pamet, da ne bu morebiti žal pobožnomu štavcu, ako v napredek jednemi knigami porušenje nature človečanske poznamenujem, kotera iz pervoga otca našega Adama i njegove pregreške izhaja. Kotera je zrok bila pogubljenja vsega človečanskoga naroda i zbog toga Sina Božjega na ov svet prišestka«.

Doduše, prema Kukuljevićevu navodu djelo je tiskano, dok je, po navodu M. Vanina, Fancev držao vjerojatnim da je djelo izašlo tiskom, a kao potvrdu u svojim sveučilišnim predavanjima navodio riječi zagrebačkog kanonika Mihalja Šimunića, koji u svojem Feniksu pokore ovako apostrofira skradinskog biskupa Ivana Josipa Babića: »Žive si oltare Bogu vsamogućemu zidal i prezidal, kada si knjižice žitka Kristuševoga imenuvane včinil preštampati, da pastiri duhovni tak svoj, kak ovčic svojih žitek na peldu Kristuša Jezuša ravnaju«. Taj nerealizirani ili pak, po navedenim autorima, napisani i tiskani pa zagubljeni traktat o Kristovu životu vrlo je vjerojatno strukturalno zamišljen prema traktatu Jeremiasa Drexela »Tractat Jesus gennant nach seiner Geburt / Leyden und Aufferstehung« (Delicae Gentis Humanae / Christus Jesus Nascens, Moriens, Resurgens, Orbis amori propositus), koji je u tri sveska i nakladi od 1000 primjeraka objavljen 1638. godine u Münchenu, kao posljednji traktat tiskan za Drexelova života, a prema Duhru i najvažnije njegovo djelo - njegov »labuđi pjev«. Iz naslova traktata proizlazi i tema: Kristov život – njegovo rođenje, muka, smrt i uskrsnuće, a svrha traktata nije predstaviti čitatelju uzorni život Kristov, nego savršenu ljubav spram Boga, jer samo tako možemo shvatiti što je Krist za nas učinio: »... što ima veće, nego da Ga ljubimo, kao što je On nas neizmjerno ljubio«. Jasna i pregledna struktura traktata podijeljenog u tri dijela od kojih je svaki raščlanjen u dvanaest (omiljeni simbolički broj baroka) poglavlja, poput većine ostalih Drexelovih traktata, izražava gotovo savršenu simetričnost.

Drugo Habdelićevo djelo, »Zerczalo Mariansko« (1662.), inspirirano je pak vjerojatno Drexelovim traktatom »Der allerseligsten Jungfrauen Maria Rosengarten gennant« (Roase Selectissimarum virtutum Quas Dei Mater Orbi exhibet), koji je na latinskom jeziku objavljen 1636. godine u Münchenu, a u kojem pater Jeremias citira stih jednog kršćanskog pjesnika: »Koliko je zvijezda na nebu, toliko Djevica ima vrlina« (Tot tibi sunt dotes, Virgo, quot sidera Coelo odnosno So viel Liechter die Himmel haben / So viel seynd / Jungfraw / deiner Gaben). Ako pak BDM ima toliko vrlina koliko zvijezda na nebu, tko bi ih mogao izbrojiti i stoga je – imajući navedeno pjesničko djelo pred očima – neizbrojive vrline B.D.M. ukratko sažeo u 30 i umjesto s nebeskim zvijezdama usporedio ih se ružama – zvijezdama zemlje, te s navedenih 30 zvijezda ili ruža opisao najznačajnije vrline B.D.M. Kako je to za čitatelja ipak previše pojedinosti, Drexel nalazi rješenje u takozvanoj »Gartenallegorie« te govori o velikom stručku ruža (15 »napravljenih«, umjetnih ruža i 15 naravnih ruža) iz kojeg uzima jednu ružu za drugom, da bi je točno promotrio i opisao: »Mein Meynung ist mit diesen 30. Sternen oder Rosen die fürnehmste Tugenden der allerseligsten Jungfrawen nur in etwas zu entwerffen / und solches zwar dergestalt / daß ich 15. gemachte Kunstrosen / darnach 15. natürliche Rosen nach und nach einführen werde«.

Poput Drexela i Habdelić navodi neizbrojive Bogorodičine vrline citirajući Mathiasa Fabera (»Ne sfalim ako rečem, da vse zvezde pisci bili, nebo paper, morje tinta, da spisati ne bi mogli dike Nebeske Device Marije«). No, umjesto Drexelovih 30 vrlina B.D.M. i »vrtne alegorije« on u sedam odsjeka ili »strana« (koje Fuček s pravom naziva »rasprave«) – a prema sedam kreposti Blažene Djevice Marije – govori o sedam tema: o svetosti, razumu i pameti, svjetskom bogatstvu, tjelesnom zdravlju, ljepoti, jakosti, te dobrom i poštenom glasu. Osim ovih strukturalnih sličnosti pater se Juraj u razradi pojedinih vrlina B.D.M. oslanja i izravno na traktat »Maria Rosengarten« patra Jeremiasa. Tako primjerice: »Od znanja pak D. Marie kaj je treba govoriti? Razumela je ona (piše naš P. Hieremias Drexelius) gluboke našega zveličanja skrovnosti, ktere ni apostoli ni profete, ni sami anđeli zadosta nesu razumeli. Vnogom dugovanju apostole je učila, po imene od Kristuševoga vu utrobe svoje prijetja od narođenja njegovoga vu štale, od odkojenja v nazaretanske hižice« odnosno »Vsa si ti ljubav (o Marija) vsa si ti čistoča, vsa si ti poniznost, vsa si ti siromaštvo«.

Obojica se, dakle, autora (i Habdelić i Drexel) oslanjaju u svojim traktatima na propovijed – bilo da je riječ o antekriptivnoj ili postskriptivnoj usmenosti odnosno da su traktati služili kao predložak (ili građa) propovijedi ili propovijed kao predložak traktatu. Dakako, riječ o traktatima koje karakterizira tzv. intencionalna usmenost.

Tako su Drexelovi traktati nedvojbeno proizašli iz njegove propovjedničke djelatnosti na dvoru Maximiliana I., kako propovijedanja kneževskom paru i njihovoj pratnji, tako i subraći – redovnicima u samostanu: Drexel je, naime, svoje propovijedi preradio u opsežne traktate pisane latinskim jezikom. Pojam »traktat« u ovom slučaju nije istovjetan onom antičkom ili humanističkom, nego više jedna specifična, miješana forma, koja se etablirala u njemačkoj literaturi XVII. stoljeća. Isto tako i Habdelić je svoje traktate vjerojatno pisao na temelju propovijedi koje je držao u crkvi Sv. Marka, također u jednoj miješanoj formi prilagođenoj hrvatskoj zbilji – traktate o »porušenju nature človečanske« u »tesnim ostankima slovenskoga orsaga«.

Iako je u Habdelićevu slučaju riječ o baroknim traktatima, pater Juraj ipak ne piše »veleučene« i suhoparne teološke raspre poput onih gizdavih »školovanih« ljudi, koji nisu stekli pravo znanje (»pride takov norc nekteri z Rima, z Padue, z Olomuca, z Beča, z Graza etc. Potrošil je tri leta kak tak u filozofie, pridehnul je nekuliko k teologie, obleznul je navuk od pravdi, i poglej ga, kak gledi, kuliko bazalmanov čini, kak batrivo, da ne rečem oholo govori, kaj su oni, ki su prvo čez te navuke prešli, vsi su proti ovomu, ali malo, ali ništar...«), nego sukladno specifičnim hrvatskim (ne)prilikama svoja djela prilagođava domaćoj zbilji. Stoga su navedeni traktati o Marijinim vrlinama i Adamovu grijehu u odnosu na Drexelove više asimetrični negoli simetrični, više pučki orijentirane, negoli visokoučene rasprave u baroknom stilu. Tako primjerice biblijski koncizno: »Adam ubi es? Adam, gde si?« Habdelić tipično baroknom parafrazom proširuje slikovito se pitajući: »Kam si se skril? V kakvomu si šipračju? Ali štimaš da te ja ne vidim? Nesem te ja v šipračju ostavil v kom te vezda nahajam. Lepo sem ja tebe dikum kakti suncem bil oblekel vu ke si pred menum segurno prez vsega straha i srama hodil a vezda te gologa prez te moje svite vidim. Kteri tat, kteri tolvaj te je tak ogulil? Kam bežiš? Kam se skrivaš? Kaj se bojiš?«

Habdelićevo je djelo u mnogo čemu sukladno i s Drexelovim propovjedničkim naukom, što ga je u 15 točaka iznio u XII. poglavlju svog traktata »Goldgrub aller Kunst und Wissenschaften genant« (»Aurifodina Artium et scientarium omnium«) pod naslovom »Etliche Erinnerungen vor einen Prediger« (dalje: Naputci): »In wenig Erinnerungen soll alles verfast werden / was ich bißher einem Prediger sehr nutzlich eracht hab«.

Zanemarimo li one točke Naputaka koje se odnose na samu propovijed, preostaju nam one koje se odnose na propovijed općenito, pa onda i na pisanje traktata kao što su oni patra Jurja. Tako primjerice VII. točka, u kojoj Drexel usprkos činjenici da »ein einiges Sprüchlein auß heiliger Schrifft hat mehr Safft / als tausend Zeugnüssen auß Aristotele, Cicerone vnd Demosthene welches weder Krafft noch Safft hat / wan es nicht seine Stärck auß der Bibel bekombt«, preporučuje da »Die evangelische Außlegung kann man mit der Geschicklichkeit weltlicher Sachen vnderspicken«, a što se očituje u Habdelićevoj obilnoj uporabi peldi (exempla), posebice u djelu Pervi otcza Adama ...

Ova se činjenica u literaturi katkada rabila kao argument za tezu o Habdelićevoj neoriginalnosti te se temeljem njegova skromnog očitovanja tzv. formule skromnosti (»To takajše rad valujem da vu sveh skoro oveh knigah ništar ne mojega, nego sem na tvoju i drugeh duhovneh betežnikov hasen z vnogeh dijačkeh knig zebral duhovne navuke i vračtva«) kao i Jakušićeve usporedbe s izvorima (»U ovoj sam radnji upotrijebio oko 150 stranica iz Habdelićeva djela: Prvi oca našega Adama grijeh. Od tih 150 strana može se mirne duše odbiti najviše 15 strana na proizvod Habdelićev, a sve drugo nije njegov proizvod, već je uzeto iz onih izvornika, koje upotrijebih«.) – tvrdilo da je riječ kompilaciji, koja je »redovno manje vrijedna od originalnog djela«. Pri tom se zanemarivala činjenica postojanja srednjovjekovnih zbirki primjera pisanih latinskim jezikom, koje su propovjednicima služile kao građa, a od kojih su najpoznatije: Jacques de Vitry »Speculum exemplorum«, Caesarius von Heisterbach »Dialogus miraculorum«, Vincentius Belovacensis »Speculum maius«, Jacobus Billius Bruneus – Fr. Laurentius Surius »Vita s. Barlaam et Jozafat«, »Magnum speculum exemplorum« i »Gesta Romanorum«. Tako Habdelićevu peldu o teologušu i koldušu nalazimo u Drexelovu (Habdelićev izvor), ali i Taulerovu djelu, a zajednički im je (i Drexelu i Tauleru) izvor zasigurno neka od navedenih zbirki exempla.

Međutim, Habdelićeva se originalnost pokazuje u strukturiranju i stilizaciji tekstova i u tom smislu možemo reći kako je njegov procédé istovjetan onom literarnom, jer pater Juraj ukrašava svoje pripovijedanje raznovrsnim ornatusom, koji je pak ništa drugo do usmjerenost na »poruku kao takvu« odnosno ono što se strukturalistički zove poetskom funkcijom jezika. Habdelićeva su djela književna – ako ne po »generičkom repertoaru«, a onda svakako po svom izrazu, tj. dominaciji poetske funkcije u njemu, posebice u onom korpusu tekstova zvanom primjeri (pelde, exempla), koji unutar propovijedi funkcioniraju kao gotovo zasebni dijelovi, kao svojevrsni tekstovi u tekstu. To je razvidno iz usporedbe početaka ovih dvaju primjera:

DREXEL: »Es war vor zeiten ein glerter Mann / der begeret wol acht Jar von Gott / daß er ihm einen menschen zaiget / der in den weg der Warheit lehret...«

HABDELIĆ: »Bil je neki velikoga imena teologuš iliti bogoslovec, kteri je celih osem let ponizno Boga molil, da bi mu pokazal človeka od kteroga bi se navčil najprečnešega v nebo puta...«

Drexel rabi sintagmu »ein glerter Mann« (jedan učeni čovjek), a Habdelić kaže »neki velikoga imena teologuš iliti bogoslovec«; nadalje Drexel piše »kako je taj punih osam godina želio da mu Bog pokaže čovjeka koji bi ga poučio o putu Istine«, a pater Juraj umjesto »želio« kaže »ponizno molil«, umjesto »puta Istine« - »najprečnešega v nebo puta«. Dakle, već iz ove jedne jedine rečenice očevidna je Habdelićeva stilsko-pripovjedačka intervencija u Drexelov stilski gotovo neutralan tekst.

Habdelić nedvojbeno slijedi i XII. (»Ein Prediger soll die Laster scharpff straffen / aber keinen Lasterhafften mit Namen durchziehen«), a posebice I. točku Naputaka (»Vor allen Dingen erwehl im der Prediger etwas gewisses / das er in seiner Red wolle kräfftig einreden«), u kojoj je dalje obrazloženo: »Diß ist der Kern / das Fundament vnd Hauptstück der Predigt / welches ich auch zum ersten / andern vnnd letzten / ja wol tausendmahl wolt sagen / auch nimmermehr genugsam wird erinnern können. Diß einige soll man einiglich einem Prediger / der auffsteigen will / vor allen Dingen einblasen. Was wiltu mit deiner Red außrichtç? wiltu die Leuth zur Gedult / Lieb / Mässigkeit / Demut anhalten / etc. oder von irgend einem Laster abhalten? Wiltu ihnen dç Vrsprung der Laster / Stolz / Geilheit / Fressen / Geiz / Trägheit / Zorn / oder Mißgunst erlaidç?«, jer tema njegova najznatnijeg djela (Pervi ...) jest upravo sedam glavnih grijeha. Da je pak jedan od tih glavnih grijeha (oholost) – sukladno točkama IV. (»Das Anmassen / vnd aller so wol äusserlicher als innerlicher Pracht soll fern seyn«) i XIII. (»Der Prediger soll absonderlich den Stoltz so wol an andern als fürnehmlich an ihm selbst«) Drexelovih Naputaka – bio stran našem patru Jurju, svjedoči osim njegovih djela koja to kritiziraju i niz činjenica iz njegova životopisa. Tako se glede XV. točke (Was du außsprichst / das thue), može reći da je on i svojim životom svjedočio napisanom u djelima, a što znamo iz literature. Jer, kako bi inače bio prozvan »ocem sirotinje« ili pak »kao rektor i poglavar, pustivši tolike druge poslove, trajno slušao pokornike, sve do posljednjega koji bi ostao«.

Srednjouropski kontekst djela patra Jurja razvidan je i iz činjenice što su ona barokna i po svih sedam tipičnih parametara barokne propovijedi te su Habdelićevi traktati nedvojbeno potaknuti zaključcima Tridentskog koncila (Tridentinsko Spravišče, kaže pater Juraj), kojima je određeno da propovijed postaje glavnom zadaćom (praecipiuum munus) viših i nižih crkvenih službenika, a glede stila da propovijedati valja »cum brevitate et facilitate«. Ako se još tome doda Augustinova teza o mogućnosti uporabe jednostavnog, »nižeg« stila (stilus humilis) i u obradi sakralnih sadržaja (»visokog« stila), tada su se stekli svi uvjeti za uporabu pučkog stila (koji uključuje lakrdiju, šalu i komediju) u propovijedi. Sasvim je bjelodano kako je Habdelić u svojim traktatima sklon obilnoj uporabi pučkog, zbog čega ih neki od kritičara i zovu »pučkim knjigama« odnosno »eine Art Volksbuch«. Tako je pater Juraj slijedio svog bavarskog uzora, čija je intencija »die Leut zu bewegen« bila sasvim u augustinovskoj stilskoj tradiciji – orijentirana na sermo humilis i u suglasju sa široko rasprostranjenim propovjedničkim naukom Eloquentia sacra et humana (Paris 1619) francuskog isusovca Nicolausa Caussinusa (*1583-†1651), koji je eloquentia sacra podveo pod pojam maiestas i dao prednost onom movere pred onim docere.

Pučka propovijed baroka bila je – kako kaže Abraham a Santa Clara – »neobični ‚miš-maš’ heterogenih elemenata, u kojem su domišljata grafologija, učena alegorija, drastično-mračni prikazi i jezovite priče o paklu stajale usporedo s veselim opisima, tješiteljskim pričama o čudesima, bezbrižnim jednostavnim šalama i neumjesnim igrama riječi. Ovo obilje dodataka i ukrasa, koje je kadšto prijetilo prerasti pravu propovijed, bilo je nužno u gruboj opreci spram propovjedničkog stila prethodnog razdoblja«; značenje peldi u tom »miš-mašu« već je istaknuto.

Barokna propovijed u obradi teme koristi i teatralnost, osobito dramatizaciju i dijalog i još više negoli propovijed prijašnjih razdoblja, dramatiziranje i dijalog, posebice u predstavljanju tema. Tako se na najbolji način realizira ona od Cicerona preuzeta Augustinova teza da govornik respective propovjednik respective pisac traktata treba svoje slušatelje odnosno čitatelje ne samo poučiti (docere) i zabaviti (delectare) nego i ganuti (flectere). Stoga i Habdelić koristi teatralnu komponentu u svojim djelima, doduše puno manje od primjerice Štefana Zagrebca, zbog čega ga Hadrovics zove predstavnikom proznog pravca »zlatnog doba kajkavskog literarnog baroka«. Barokna propovijed često rabi i alegoriju koja, posebice u Marijanskim i svetačkim propovijedima, ima funkciju ilustrativnog opisa, didaktičkog posredovanja, a određuje i strukturu propovijedi; osobito je česta vrtna alegorija (Gartenallegorie): »Auß dem Garten kam vnser Verderben / auß dem garten kombt Leben und Heyl’ – ovo tipično suprotstavljanje rajskog i Getsemanskog vrta čini osnovu za uporabu motiva vrta u zornom predočenju spasenja u Kristu. Habdelić, za razliku od Drexela, alegoriju koristi štedljivije, ipak u dovoljnoj mjeri da bi njegovi traktati imali sve naznake baroknosti.

Barokna se propovijed također često naziva i amblematska propovijed. Crkveni su redovi, a prije svih isusovci, bogatom produkcijom amblematskih knjiga etablirali amblem u baroknoj propovijedi, u kojoj se rabio zato što je izabrani amblem propovijedi – dijelom kao simbol, dijelom kao znak – želio zornošću svojih slika i metafora postati slušateljeva unutarnja slika, a istovremeno ovu unutarnju sliku povezati s bližim i daljim okvirom slike. Barokna (amblematska) propovijed povezala je govorničko umijeće (ars oratoria) s pučkim slikovitim jezikom, koji karakteriziraju igre riječima, anagrami, asonance te nizovi amblema. Habdelić nije doduše, kao Štefan Zagrebec, rabio sliku kao amblem, ali su njegovi traktati puni jezičnih amblema, kao npr. kad piše da je za svoje knjige »zebral duhovne navuke i vračtva, kemi kakti jednu pateku jesem ove iste knige napunil, ravno onak kak patekari znaju po polju, po lozah, po verteh, cvetje, listje, trave, korneje ziskavati i njimi pateke svoje puniti«.

I da zaključim: Barokni traktati Jurja Habdelića, bez obzira na značajnu pučku komponentu, ipak se ne mogu izjednačiti s tipičnom baroknom amblematskom propovijedi proizašlom iz srednjovjekovne »artes praedicandi pro populo«. Stoga su i njegove pelde, u odnosu na one u djelu kapucina Zagrebca, a u skladu s isusovačkom suzdržanošću, štedljivije: »Kao što se papar, poput rose, posipa po jelu«. To je u svome propovjedničkom nauku preporučio Drexel, te se i u tom smislu očituje pripadnost djela patra Jurja Habdelića srednjoeuropskom kulturnom kontekstu. Naime, vodeću ulogu među reformskim katoličkim redovima nakon Tridentinuma preuzeo je red Družbe Isusove (Societas Iesu, S. I.): isusovci su se pod motom reformatio mundi i fides ex auditu okrenuli pedagoškom i dušebrižničkom radu s ciljem duhovne obnove (renovatio christiani populi) te su u XVII. stoljeću iznjedrili u njemačkom govornom području niz sjajnih propovjednika, među koje se pored Petrusa Canisiusa (*1521-†1597) i Georga Scherera (*1540-†1605) ubraja i Habdelićev uzor Jeremias Drexel (*1581-†1638). Tako je naš pater Juraj svojim baroknim traktatima dao svoj prinos baroknoj propovjednoj književnosti, dakako više onoj hrvatskoj nego srednjoeuropskoj, ali raščlamba pokazuje njegovu posvemašnju, suvremenim rječnikom rečeno – umreženost u srednjoeuropski kulturno-književni kontekst.

Kratka biografija:

Franjo Pajur rođen je 30. kolovoza 1958. u Zelini. Srednju školu završio u Zagrebu, gdje je upisao i studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Na tom je fakultetu i diplomirao temom »Struktura Krležinih Balada« (mentor: prof. dr. Ante Stamać), a zatim radio razne poslove, između ostalog i u hrvatskoj dopunskoj nastavi u inozemstvu, u Saveznoj Republici Njemačkoj. Doktorand je Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mannheimu, s temom: »Štefan Zagrebec u kontekstu barokne propovjedne književnosti, posebice u odnosu spram Jeremiasa Drexela« (mentor: prof. dr. Renate Hansen-Kokoruš). Bavi se istraživanjem starije kajkavske književnosti te objavljuje u časopisu KAJ (»Štefan Zagrebec i barokna propovjedna književnost«, KAJ 6/2004., »Ponovno o počecima kajkavske književnosti«, 3/2006., »Barokni traktati Jurja Habdelića«, 3/2008.).