Juraj Habdelić u kontekstu hrvatske crkvene himnodije

Sažetak

Kroz poticanje na kršćansku pobožnost Juraj Habdelić je u svojim opsežnim djelima Zercalo Marijansko, Graz, 1662. i Pervi otca našega Adama greh, Graz, 1667. dotaknuo i područje crkvene himnodije. U sadržaju Zrcala obrađuje se Habdelić kao himnodijski stvaralac, prevodilac i redaktor himnodijskih tekstova (Salve Regina, Regina coeli laetare, O gloriosa domina, Ave maris stella, pjesme Oficija od prečistoga B.D. Marije prijetja, tekst Lauretanskih litanija) te njegova pjesnička izražajnost i leksička umješnost pri prepjevavanju navedenih himana. U radu se navode i poučni, kratki pripovjedni zanimljivi egzempli (primjeri) koji doprinose književnoj izražajnosti cjelokupnoga autorova tumačenja pjesama.

U drugom djelu, Pervi otca našega Adama greh, razmatra se Habdelićevo zagovaranje pjevanja crkvenih pjesama i njegova satirična kritika pjevanja svjetovnih, izazovnih ljubavnih pjesama, te se pruža pregled polemičnih stavova i različitih tumačenja koje je Habdelićev stav izazvao kod kasnijih filoloških stručnjaka.

Juraj Habdelić (Staro Čiče, 17. IV. 1609. - Zagreb, 27. XI. 1678.) rođen je u turopoljskoj plemenitaškoj obitelji, a školovanje je najvjerojatnije započeo u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji. U Beču je 1629. slušao teologiju i stupio u isusovački red. Novicijat je proveo u Leobenu, a od 1632. u Grazu studira filozofiju. Nakon završenog studija 1635. predaje na isusovačkoj gimnaziji u Rijeci, a potom u Varaždinu i Zagrebu. Od 1639. do 1643. studira teologiju na Sveučilištu u Trnavi, a zatim je radio kao profesor u Varaždinu, Judenburgu u Austriji i Trnavi, gdje mu je 1647. dodijeljen doktorat iz filozofije. Nakon toga obavljao je razne ugledne službe: bio je rektor kolegija u Zagrebu i Varaždinu, ravnatelj sjemeništa, prefekt studija, propovjednik u crkvi sv. Maka u Zagrebu.

Na Habdelićev poticaj zagrebački prepošt i kanonik Nikola Dijanešević dao je donaciju na temelju koje je Zagrebački kaptol 1666. izdao utemeljiteljsku diplomu za podizanje Zagrebačkog isusovačkog kolegija na rang sveučilišta, što je 1669. i realizirano kad je car Leopold I. uspostavio Zagrebačko sveučilište s privilegijama i pravima Habsburškog carstva. Habdelić se istaknuo kao vjerski pisac i leksikograf, a objavio je dva opsežna duhovno-asketska djela Zercalo Marijansko, Graz, 1662. i Pervi otca našega Adama greh, Graz, 1667. te rječnik Dikcionar ili reči slovenske, Graz, 1670, pretisak 1989.

Široko moralno obrađujući okolnosti koje pogoduju ljudskom grijehu i pritom potičući na kršćansku pobožnost, Habdelić je u svojim opsežnim djelima Zercalo Marijansko i Pervi otca našega Adama greh, Graz, 1667. dotaknuo i područje crkvene himnodije.

Hrvatsku himnodiju tvori određeni broj pjesničkih tekstova koji se uz službeno dopuštenje crkvene hijerarhije pjevaju pri liturgijskim obredima ili služe privatnoj paraliturgijskoj pobožnosti vjernika. Dva bitno povijesno-razvojna procesa presudno su utjecala na formiranje područja himnodije: 1. uporaba i prepjevi latinskog internacionalnog oblika himan i 2. uporaba oblika crkvene pučke popijevke na narodnom jeziku, koji je stvoren preko prijelaznog oblika latinskog kanciona. Zahvaljujući ćirilometodskoj misiji već u srednjovjekovnom razdoblju rasplamsalo se u krilu vjerskih glagoljaških bratovština tijekom 14. i 15. st. stvaranje neoficijelne duhovne poezije na hrvatskom jeziku, koja nam je sačuvana u brojnim rukopisnim pjesmaricama. U razdoblju katoličke obnove ili protureformacije crkvena pjesma na narodnom jeziku postala je važan faktor u poticaju i njegovanju pobožnosti, u slavljenju vjerskih istina i svetaca, te u rekapitulaciji katekizamskih odrednica.

Juraj Habdelić svesrdno se zalagao za usvajanje i pjevanje crkvenih pjesama, pa je zbog svoje gorljivosti izazvao i prijeporna mišljenja o uporabi pjesama i pjevanja. U skladu s baroknom crno-bijelom kontrastnom tehnikom opisivanja i u želji da maksimalnim zalaganjem postigne kod svoje pastve barem minimum promjene nazora, Habdelić se u svojem duhovno-asketskom djelu Pervi otca našega Adama greh oborio na različite učinke koje nepomirljivo dijele duhovno i svjetovno pjevanje u poglavlju Pesme od ljubavi (str. 553-563). U tom poglavlju autor isprva hvali samu nakanu pjevanja, da bi potom razgraničio na suprotne polove pozitivni učinak pobožnih pjesama i po njemu razorni učinak pjevanja ljubavnih, osobito lascivnih i izazovnih pjesama: »Vnoge pelde imamo gde je serditoga človeka slatka popevka obladala, z oroslana ljutoga tihoga janjca učinila. Ali kakti cirkvene svete i pobožne popevke jakost imaju veliku na isprošenje od Boga kaj ponizno potrebujemo, tak protivnem zakonom imaju i moč svoju veliku popevke one, keh je sada pun svet i zovu se od ljubavi«. Potom, Habdelić, citirajući homiletičku literaturu i autora Cyprianusa, prenosi jednu ubojitu usporedbu između žene koja pjeva izazovnu ljubavnu pjesmu i zmije »bažiliškuš« koja svojim psikanjem truje sve u svojoj okolini, pa i same druge zmije: »Žene i divojke ktere se takvemi popevkami nasladuju, prispodablja Cyprian kače, ka je med vsemi kačami najljuteša, imenom bažiliškuš. Ova kača tak jadovito bzičanje ima, da š njim vskup sapum svojum vse okolu vtepe, veje na drevju, travi i drač po zemlje suši i, kaj je čudneje, da buduči ne vekši od jednoga pednja, druge podpunoma kače, kuliko gode velike, samem svojem bzičanjem vmori. Od ove ada čemerne i prečemerne kače bzičanja, ženske popevke gorše i škodljiveje štima Cyprianus...« (str. 553-554).

Nakon toga pronalazimo i usporedbu iz klasične mitologije, po kojoj ženska osoba koja pjeva izazovne pjesme nalikuje morskoj sireni koja utaplja i uništava svoje privrženike: »Drugi prispodabljaju pevce i pevice sramotneh popevki širene, morskom zveretu. Širena morska je čudo, do pasa lepe divojke spodobno, od pasa pak dole ribe. Ta širena gda zapazi da se v lađe po morju ljudi voze, tak slatko i željno popeva, da ki su v lađe, od slatkoče popevke zaspati moraju; onak pak speče širena vtopi«. I naposljetku autor pokazuje kako smatra da takve popijevke omamljuju ljudsku savjest i ruše ih u grijeh (očigledno grijeh bludnosti, a i preljuba), te ih vodi prema propasti, tj. paklu.

Habdelićev strogi sud upućuje na to da je izazovno pjevanje u 17. st. označavalo samo po sebi signal poziva na bludnost, te se takvim pjevanjem iskazivala otvorenost i pristajanje na bludne radnje: »Tak neki i neke po hižah, po kuteh, v plesu, v goščenju, svojemi od ljubavi popevkami one, ki je čuju, omame i kakti zaspane čine, da im tak laglje dušu vtope i v glubinu, ne morsku nego peklensku prehite«. Međutim, da bi pojasnio svoj strogi sud uperen isključivo protiv pjesama koje navode na grešne radnje, Habdelić odmah navodi i potpuni obrat stava prema glazbi i svoje opravdanje: »A gdo mužiku ali popevke z goščenja, z štacunov, s polja etc. tira? Ja ne. Pače svetujem, da i mešter težak veselo popeva, da v goščenjeh popevke se popevaju, ali onakve, kakve su međ poštenemi i bogaboječemi ljudmi od stareh vremen bile, pobožne, poštene i na diku Božju spravljene. Takvemi se moreš zadovoljno razveseliti i trude tvoje laglje učiniti«. Pored toga autor svoju kritičku oštricu upućuje i na roditelje koji svoju djecu umjesto pobožnih popijevki uče izgovarati različite psovke (»dete nečisto, odurno, sramotno tepe«).

Svoju želju da se lascivne popijevke zamijene pobožnima Habdelić potvrđuje pozivajući se i na postupak svog subrata isusovca Nikolu Krajačevića Sartoriusa, koji je u svojoj himnodijskoj zbirci Sveti evangeliomi (Graz, 1651.) primjenjivao postupak kontrafakture, što znači da je sastavljao nove duhovne tekstove prema poznatom napjevu crkvene, ali i narodne svjetovne pjesme, imajući za cilj lakše usvajanje napjeva, te pored toga pjevanje pobožnog teksta na melodiju svjetovnog sadržaja. Habdelić svoju nakanu zaključuje: »Vidiš, moj štavac, da se ni v goščenju ni nigdar poštene popevke ne prepovedaju, nego se pače preporučaju...« i zatim nadodaje: »Na to je ciljal poštuvani negda otac Mikula Sartorius ili Krajačević, reda našega ježovitanskoga glasoviti prodekator, svojemi duhovnemi popevkami, ke su k Svetom evangeliomom priložene«.

Međutim, postupak kontrafakture, tj. podstavljanja pobožnog sadržaja na svjetovnu narodnu pjesmu, naišao je kod hrvatskih književnih filologa početkom 20. st. na različita tumačenja. Prvi je Ivan Kukuljević došao do pretpostavke da je adaptacija pučkih pjesama u crkvene uperena protiv usmene narodne poezije uopće. Nakon njega u svom zalaganju za narodnu baštinu Ivan Milčetić je u poznatom folklorističkom radu Koleda u južnih Slavena, na stranicama 102-103. kritizirao predgovor iz himnodijske zbirke Sveti evangeliomi, koju je Milčetić tada pogrešno pripisivao autorskom radu biskupa Petretića, a ne Nikole Krajačevića. U navedenom radu Milčetić je zastupao mišljenje da su autori crkvenih pjesama htjeli iskorijeniti narodne svjetovne pjesme, a taj Milčetićev sud protegao se i do Povijesti hrvatske književnosti Branka Vodnika (poglavlje 11, Kajkavska književnost u 17. stoljeću, Zagreb, 1913.).

Precizniju svrhu Habdelićeva i Krajačevićeva postupka zastupali su tek kasniji književni povjesničari Franjo Fancev, Gašpar Bujas, Olga Šojat, Josip Vončina i Ivo Zvonar. U svojoj doktorskoj radnji Zvonimir Bartolić je zaključio: »Iz ove za ono doba jedinstvene rasprave vidi se da su i Habdelić i Krajačević bili gorljivi protivnici opscenih ili kako ih oni nazivaju, poganskih, nečistih ili sramotnih pjesama, kojih se valja ogibati »kot bažiliška« i »kot širene«, ali da su istodobno poznavajući dobro narod, smatrali da je potrebno raznim oficijima intervenirati, kako bi se narod privelo i pobožnom pjevanju«. Navedeni potonji hrvatski istraživači bili su precizniji u analiziranju teksta predgovora, te su razlučili kako su Krajačević i Habdelić kritizirali samo lascivne svjetovne pjesme i ostatke praznovjernih običaja, a cijenili su ljepotu napjeva, što je vidljivo iz Krajačevićeva zadržavanja narodnih svjetovnih melodija. Franjo Fancev je izrazito naglasio da postupak posuđivanja pučkih melodija za crkvene tekstove uopće nije neobičan, jer su se u popularizaciji crkvenih pjesama njime služili i protestantski i katolički sastavljači crkvenih pjesmarica, a među prvima je taj postupak primjenjivao Leonardo Giustiniani u 15. st.

Neosporno je da su i Habdelić i Krajačević poticali i uzvisivali pjevanje pobožnih pjesama povrh svega, ali svrha njihovih priručnika upravo je i bila pridobivanje čitateljstva ili pjevačke publike na usvajanje i njegovanje pobožnih pjesama. Naravno da su se u svojim nakanama i ciljevima i jedan i drugi autor služili prilično paprenim usporedbama i zastrašivanjima, a sve zbog straha da će svjetovno nadvladati duhovno. Međutim, danas možemo ustvrditi da je i na području kolede i na području pjevanja popijevki egzistiralo usporedno supostojanje i pjevanje: usmenih narodnih svjetovnih pjesama i koleda, kao i paraliturgijsko duhovno pjesništvo i pjevanje duhovnih pjesama i tzv. kristijaniziranih koleda.

Kao čuvar morala Habdelić je grmio na ljubavne izazovne popijevke, jer je odmah imao na pameti i daljnji slijed zbivanja i neugodne posljedice što proizlaze iz raskalašenog života. Takav slijed događaja, koji je Habdelić imao pred svojim očima, možemo pratiti u sljedećem poglavlju Plesi i tanci (str. 563-564.), gdje autor kaže: »Kerhke su nature mladi ljudi, kerv kipi, telo zažiže, vrag ne spi, prilika ne manka, navlastito večer, v noči, v škurom vremenu, gde največe skoro takovi plesi se obračaju. Onda dari se obeču, onda nečisto poseganje i pipanje batriveje biva, onda mesta se išču otajna, onda pomenki na vufanom, onda šatan svoje mreže rasprega, da je skoro čudo, ako mladenec ali divojka v takve prilike se ne popikne, v takvom plamnu se ne opali«. Na kraju u poglavlju Od grehov proti nature Habdelić i sam navodi kako je svjestan da je puno toga crnoga iznio, ali iz razloga da bi negativnim primjerom opomenuo i odvratio ljude od upadanja u zamke poročnoga života. Stoga autor sebe uspoređuje s patikarom, tj. ljekarnikom koji daje gorki lijek, ali zato da bi čovjeka ozdravio i izbavio od neugode bolesti, te kaže:»Valujem da je vnogo ovde kaj česa, kaj ne diši odviše lepo... Tak rano se i v oveh knigah nameriš ne listor na sam cukor ali na pišmu i drugu dragu duhu, nego i na žuhkoču, ali kaj ti ne bude nosu vgajalo, niti mene zato osujavati niti oneh knig odurjavati, poke dobe one drugo ne zaderžavaju v sebe nego vnoga vračtva proti duhovnem pohabljene človečje nature betegom...« (str. 673-674.).

Habdelić se u svom djelu učestalo služio omiljenim baroknim književnim žanrom egzempla, tj. oblika koji u funkciji zornog prikaza stvarnosti donosi kratki poučni narativni primjer iz života. Najčešće je autor iznosio negativne i karikaturalno-realističke primjere iz života, ali oni su ponekad mogli biti i alegorijskog iskaza, nalik obliku biblijske parabole. Strogost Habdelićeva opominjanja proizlazi iz didaktičkog opredjeljenja po kojem je autor spadao u one duhovne ljekarnike koji su htjeli unaprijed spriječiti, da ne bi morali liječiti. Stoga nam se čini da je oštro i nesmiljeno puhao na sve moguće zgode i prigode koje bi mogle završiti napasno ili opasno po duhovne vrline i čovjekovu savjest. Upravo svjesno i u duhu temeljnog značenja svojeg naslova, Habdelić je u ovom djelu birao negativne primjere da bi žigosao ljudsku oholost i zapravo egocentričnost i nesamokritičnost, iz koje po predlošku Adama proizlaze svi ljudski propusti i promašaji. Ali usporedo s tim, Habdelić je svojim zornim, satirično-naturalističkim opisima svakodnevice i ljudskih mana ocrtao i jednu slikovitu, uvjerljivu kroniku svojeg doba, pružajući u stilu flamanskih slikarskih majstora portrete zavidnika, ogovaratelja, lakomnika, pijanaca i raznih drugih karikiranih predstavnika ljudskih slabosti.

U svom drugom duhovno-asketskom djelu Zercalo Marijansko (Graz, 1662.) Habdelić je promijenio taktiku i nastojao pružiti kroz Bogorodičin lik onaj najviši i nedostižni, ali idealni i nasljedovanja vrijedni uzor, preko kojega i čovjek može razvijati svoj put prema duhovnosti i Bogu. Kao mogući europski marijanski uzor Habdelić je mogao biti nadahnut sličnim djelom isusovca Pietra Antonija Spinellija (1555.-1615.) Maria Deipara Thronus Dei de Virginis b. Mariae laudibus praeclarrisimus. U tom djelu Habdelića pronalazimo kao himnodijskog stvaraoca, autora, ali i redaktora tekstova spjevanih njegovim domaćim hrvatskokajkavskim turopoljskim dijalektom na čast Bogorodici. U Zercalu Marijanskom Habdelić je visoko valorizirao vrijednost i učinak pjevanja svetih pjesama, koje po njemu potječu od vrline samih anđela. Stoga u sedmom dijelu Kak se je Božja Mati u veselom vremenu deržala on prvobitno pjevanje božićnog teksta Glorije ili Slave (obvezatnog liturgijskog dijela mise) opisuje kao pjesmu anđela: »Ar najpervo sveti Angeli u zraku veselo jesu preslatku onu pesem zpevali: Dika budi na visine Bogu i na zemlje mir ljudem, kteri su dobre volje« (str. 24.).

Habdelićeve prijevode latinskih himana i antifona pronalazimo u trećem poglavlju (kotrig III.) sedmoga dijela cjelokupne knjige pod nazivom Od vnogoga pozdravljanja i popevki kemi pobožni kerščeniki Devicu Mariju slave (od strane 410 do 437.). Ovo poglavlje prvo započinje tumačenjem najpoznatije marijanske molitve Zdravo Marijo. Autor zatim tumači nauk od krunice prema sv. Dominiku i naziva ga »čislo Marianzko«, »rozarium«, »rožični venec«. Na stranici 416. pronalazimo prvi Habdelićev prijevod najpoznatije latinske marijanske antifone sastavljene u ritmičkoj prozi Salve Regina, koja potječe iz 11. st., te je Habdelić i prevodi u prozi Zdravo budi kraljica, Mati miloserdnosti i pripisuje je autorstvu »Hermanusa Contractuša«, tj. monaha iz Reichenaua Hermana Kontracta (umrlog 1054. godine). Ni nakon današnjih himnnoloških istraživanja ne znamo točno njezina autora, a kao njezini mogući sastavljači spominju se uz Hermana Kontracta i razni drugi autori, među kojima su: Petrus Menonzo (umro oko 1000.), nadbiskup u španjolskom svetištu Santiago de Compostella; Adhémar de Monteilo (umro 1098.) biskup u Le Puy-en-Velayu, jedan od promicatelja 1. križarske vojne, dok se u novije vrijeme tekst pripisuje mistiku Bernardu iz Clairvauxa (umro 1153.), posebice s obzirom na činjenicu da se antifona prvi put nalazi cjelovito zapisana u njegovom Antifonaru nastalom oko 1140. godine.

Od 13. st. u Crkvi se uvela praksa da se pjevanjem antifone Salve Regina završava korska dnevna molitva Časoslova. Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji postavlja tekst ove antifone kao deklamaciju duša koje čekaju izlazak iz čistilišta, a u ovom se srednjovjekovnom tekstu Bogorodica imenuje kao posrednica i zagovornica ljudi u nevolji. Habdelićevom egzaltiranom baroknom duhu kao da u antifoni nije bio dovoljan potresni ton vapijućih u suznoj dolini, već je nakon stihova interpolirao kratki zastrašujući i egzotični pripovjedni egzempl u kojem Indijanac na Filipinima, nakon što se narugao pjevanju navedene antifone, stradava u raljama krokodila.

Zatim na stranici 419. Habdelić prevodi najpoznatiju uskrsnu marijansku antifonu Regina coeli laetare – Kralica nebeska veseli se, koju Jacobus de Voragine u svojoj rukopisnoj hagiografskoj zbirci Zlatna legenda (Legenda aurea) iz 13. st. pripisuje autorstvu pape Grgura Velikog. Habdelić nastanku popijevke ne pruža gole povijesne pretpostavke, već pridaje nadnaravno mistično tumačenje, te opisuje kako je za vrijeme Grgura Velikog u Rimu bila organizirana velika zavjetna procesija protiv kuge, prilikom koje su anđeli u zraku zapjevali spomenutu antifonu. Svojim čudesnim, nadnaravnim objašnjenjima Habdelić je nastojao probuditi strahopoštovanje i osjećaje iznimnosti kod svojih čitatelja, da bi ih tim postupcima još intenzivnije pridobio na usvajanje pjesama.

Na stranicama 421. i 422. Habdelić prenosi iz Krajačevićeva djela Sveti evangeliomi (koji je tiskan na stranici 229.) srednjovjekovni latinski himan, pripisivan sv. Fortunatu O gloriosa domina – O ti Gospa odičena u osmeračkim katrenima, u kojima se ritam osmeračkih slogova naglašava i parcijalnom uporabom rime. Habdelić ne navodi da je himan zapravo prenesen iz Krajačevićeve zbirke, jer se u njegovo vrijeme pojam autorstva u prijevodu ili parafraziranju himana nije smatrao bitnim, već se važnost pridavala širenju himnodijskih tekstova u narodu. Ovaj himan naš autor čitateljstvu prikazuje kao najdražu pjesmu omiljenog pučkog sveca Antuna Padovanskog, a nastanak pjesme povezuje s Marijinom obranom francuskog grada Carnotuma koji je bio u opasnosti neprijateljske opsade. Navedenim proznim primjerom Habdelić otvara jednu vrlo učestalu i rasprostranjenu temu cjelokupne svjetske, pa i naše kasnije hrvatske povijesti, a to je uspješna vojna obrana grada ili teritorija pod zagovorom Bogorodice, koju pisac završava sljedećim zaključkom: »O blaženi varaši i orsagi ktere Devica Marija brani!« (str. 423.).

Na stranicama 424 – 425. Habdelić uvrštava u šesteračkim katrenima vrlo poznati himan Ave maris stella – Zdrava zvezda morska, koji je nastao u 7. stoljeću, ali ga vrlo rano nalazimo prepjevanog u starohrvatskim tekstovima: prvo u glagoljskom rukopisnom zborniku Code Slave 73 iz 14. st., a potom i na latinici u Vatikanskom hrvatskom molitveniku s kraja 14. st. I ovaj himan zapravo je identičan s tekstom kojeg donosi Nikola Krajačević u Svetim evangeliomima na stranici 227, te za njega Krajačević ima i uputu da se može pjevati »na notu Hranila devojka tri sive sokole«. Nastanak ovog latinskog himna pripisuje se Venanciju Fortunatu s početka 7. st., a u 9. st. nalazi se u rukopisima sv. Gala, dok njegov gregorijanski napjev potječe iz 12. stoljeća. U latinskom himnu se u 1. kitici spominje jedan od znamenitih Bogorodičinih titulara »Felix coeli porta« – »Sretna nebeska vrata«, koji Krajačević, a potom i Habdelić, izostavljaju i uvrštavaju samo naziv »kraljica nebeska«, smatrajući možda da njihovo čitateljstvo neće dobro razumjeti bit metaforičkog određenja, te da će ga previše vizualno povezivati uz pojam majčinstva i samog poroda. Međutim, oznaka »vrata rajska«, »dveri rajska« već prema sv. Ivanu Damaščanskom iz 8. st. označava pojam posredništva, tj. vrata od milosti ljudima otvaraju ulazak u nebo, pa su i vrata od spasenja. Ovaj himan Habdelić je pripisivao autorstvu Hermana Kontractusa iz 11. st. (kao što je to u Habdelićevo doba tvrdio Jakobus Marcantus).

Želeći naglasiti dobrobit duhovnoga znanja i spoznanja ispred tjelesne ljepote, Habdelić nam iznosi i jedan simboličan, ali za naš današnji senzibilitet prilično drastičan egzempl. U tom egzemplu invalid Kontractus ima viđenje Bogorodice koja ga stavlja pred bolan izbor: hoće li od nje izmoliti potpuno tjelesno ozdravljenje, ali pritom ostati u neznanju i duhovnoj tuposti, ili će »v betegu tela svojega ostati i veliko osebujno znanje dobiti«. Naravno, egzempl završava s izborom tjelesne žrtve i odabirom prema duhovnom napretku. Pored toga, tekst himna Habdelić uzvisuje i drugim čudotvorno oblikovanim, zapravo alegoričnim egzemplom u kojem Bernard iz Clairvauxa, pjevajući stihove istog himna kroz koje se Bogorodica zaziva majkom, zadobiva viđenje Marije i osjeća u ustima njezino majčinsko mlijeko. Tako ovim egzemplom Habdelić dotiče Bogorodičin titular - Maria lactans, prikazujući je kao djeliteljicu i posrednicu milosti.

Svoj doprinos himnodiji Habdelić je završio i kajkavskim prijevodom kompletnog latinskog Oficija od prečistoga Blažene Device Marije v utrobe s. Ane, nje matere prijetja, koji je odobren od pape Pavla V. i zapisan prema redakciji franjevačkog generalnog vikara Antoniusa de Trejo 1615. godine. Unutar tog Oficija Habdelić je preveo sedam himana i osmo »preporučenje«. Stihove je složio u dvanaesterce, ali nije svugdje uspio zadržati broj slogova, dok je rimu provodio parcijalno. Očigledno je da su od metričke strukture autoru bili važniji faktori vjerodostojnog prijenosa vrlo složenih, simboličnih Marijinih metafora i titulara te dogmatskih odrednica. Primjerice, od velike važnosti autoru je bilo prenijeti publici Marijinu izuzetost od istočnoga grijeha, te u Himnušu na juternicu pronalazimo navedenu odrednicu:

Koteroga greha ti nesi delnica

Nigdar bila, Mati prečista Devica.

Također i u Himnušu na tretju pronalazimo istu tvrdnju:

Be dostojno takvu mater občuvati

Od greha, v koteri vpade Eva mati.

Be dostojno sinu takovomu da takvu

Od pregrehe čuva vsakojačke Majku.

Opjevavajući Bogorodičinu bezgrešnost Habdelić je pristupio na područje mariološkog učenja, provodeći učenje franjevca Ivana Duns Scota (+ 1308.) koji je nasuprot stavovima Tome Akvinskog branio tezu o Marijinoj izuzetosti od istočnog grijeha pri njezinom začeću, a Duns Scotov nauk nagovijestio je još ranije benediktinac Eadmer iz 12. st. u djelu Tractatus de conceptione beatae Mariae. Himnuš na juternicu dotiče se i mariološkog patrističkog naučavanja o usporednosti Marijina bogomajčinstva i djevičanstva koji je prema biblijskim izvorima među prvima razložio prevodilac Vulgate – sv. Jeronim oko 383. godine u djelu De perpetua virginitate Mariae ili Adversus Helvidium. Pored toga himni obiluju dubokim simboličkim semantičkim obilježjima Bogorodice, kao i simboličnim figuralnim paralelizmima između Staroga i Novoga zavjeta gdje se Gospa zaziva kao: »anđelsko veselje, hiža pravice, cedruš lep čistoče, palma terplivosti, varaš neobladan, varaš obrambe, škrinja mira, stolec šalamonski, svetel germ viđenja, lep luk nebeski, neodprena vrata, hiža Bogu dana, pravo zdravje betežnikov, prava steza vseh putnikov«.

Kao jedan od najljepših pjesničkih imaginarija Bogorodice, u kojem se spajaju njezine odrednice voditeljice na putu (poznate u grč. terminu Hodegitrija), zvijezde zornice koja rasvjetljava obzorje i nagovještava dolazak Spasitelja (titular Aurora progreditur), te simbola čistoće – bijelog ljiljana koji satire glavu zmijskim simbolima zla, pronalazimo u drugom dijelu Himnuša na večernju:

Od Ježuša sunca Marija se sveti

V prijetju, kakti zorja, svet razsveti.

Kot lilijum posred ternja je precvela

I peklenjske kače glavu je poterla,

Kakti Mesec bludne v temne noči

Tak ravnaju čiste Device nas oči.

Nakon Oficija Habdelić tumači i prenosi tekst Lauretanskih litanija, koje će svojom metaforikom obilježiti i utjecati na velik dio tekstova budućih crkvenih popijevki. Najstariji tekst Lauretanskih litanija nastao je u pariškom rukopisu s kraja 12. st., a krajem 16. st. ustaljene su u pjevanju u Loretu uz relikvije Nazaretske kućice. Litanije je osobito širio sv. Petar Kanizije koji ih je usvojio 1558. za vrijeme hodočašća u Loretu. Habdelić u uvodnom dijelu opisuje na legendaran način i prijenos Nazaretske kuće na Trsat, pa potom u Loreto, ali navodeći anđele kao prenositelje kuće, iako današnje povijesno tumačenje navodi vitezove templare kao spasitelje kršćanskih relikvija Nazaretske kuće iz Svete zemlje. Habdelićeve litanije predstavljaju jedan od vrlo ranih hrvatskih primjera širenja ove marijanske molitveno-pjesničke pobožnosti, jer prije Habdelića slične litanije pronalazimo sastavljene u glagoljskom Oficiju blaženie devi Marie biskupa Šimuna Kožičića Benje objavljenom u Rijeci 1530., te modificiranu posebnu varijantu litanija, koju zbog vlastitih osebujnosti nazivamo i trsatskim litanijama, a uvrštenu u molitvenik namijenjen kneginji Katarini Frankopan Hortulus animae (Raj duše) trsatskoga kapelana Nikole Dešića (Padova, 1560.).

Kao »veliki mešter vsih prodekatorov« tj. glasoviti propovjednik, Juraj Habdelić završava legendu o prijenosu Nazaretske kućice u Loreto jednim jezovito dojmljivim egzemplom u kojem se veliča nepokolebljivost i ustrajnost u vjeri. Egzempl prepričava slučaj dalmatinskog popa koji nije htio zatajiti vjeru niti Djevicu Mariju, pa su mu Turci rasporili trbuh i izvadili crijeva, ali ranjenik snagom volje uspijeva doći do Loreta, pričestiti se i umrijeti pod Marijinim zagovorom, a njegove relikvije ostale su u prošteništu kao svjedočanstvo neustrašive vjere. Ovakvim dojmljivim primjerima, s puno elemenata zapanjujućeg i teatralnog, Habdelić je bio pravi barokni govornik i pisac, kojemu su učinak i živost doživljaja bili virtuozno sredstvo uvjeravanja i poticanja svojega čitateljstva i propovjednog slušateljstva na obraćenje.

U cjelokupnom svom djelu Habdelić je vješto spajao različite književno-žanrovske elemente, te je stvorio bujnu baroknu žanrovsku polifoničnost: izražavao je homiletičku dramatičnost i uvjerljivost, u stihovima je pobuđivao kontemplativno-meditativni duh, bio je vješt književni narator u obradi svetačkih legendi, povijesnih i lokalnih anegdota, ali i društveno-moralnih opisa ljudskih relacija, u interpoliranju antičkih priča i basnovitih primjera, u stvaranju »peldi«, tj. egzempla i alegoričnih parabola, te u znanstvenom navođenju mudroslovnih sentenci, patrističke i općenito duhovne literature srednjovjekovnog i svojeg vremena. Habdelićevo umijeće stilizacije išlo je čak tako daleko da je i pojedine citate amalgamizirao, tj. podvrgavao vlastitom stilskom očitovanju.

Intenziviranje interesa hrvatskih povjesničara za valorizaciju epohe baroka donijelo je osnovne preduvjete za pravo i potpuno proučavanje Habdelićeva djela, jer po svojim stilsko-oblikotvornim karakteristikama Habdelić upravo predstavlja reprezentativni oblik hrvatskokajkavske barokne književnosti. Uzmemo li u obzir strukturalne odrednice koje karakteriziraju barokno djelo prema koncepciji teoretičara Ernsta Roberta Curtiusa, kao što su »transgressio et transcenzio« – slobodniji, kompleksniji poredak riječi, »versus rappostati« – umijeće preplitanja riječi, »annominatio« – umijeće gomilanja raznih oblika sinonima i bujnost parafraziranja, te stvaranje manirirane metaforike, uviđamo da Habdelićevo djelo obilježava u svim odrednicama barokni stil ukrasnog izražavanja.

Cjelokupnom svojom misli vodiljom Habdelić je u Zercalu Marijanskom želio pokazati Marijinu poniznost, ali i usporednu ukrašenost najljepšim vrlinama kao uzor za nasljedovanje, te je kroz njezin lik želio ljudima pokazati mogućnost za popravak i obnovu grešne ljudske naravi. Iako u Habdelićevom Zrcalu Marijanskom pronalazimo citate brojnih patrističkih i skolastičkih autoriteta srednjeg vijeka i piščeva vremena, a osobito su zastupljeni isusovac Pietro Antonius Spinelli, Louis (Ludovicus) Richeome, španjolsko-belgijski isusovac Martin Del Rio, Antonius Dauroltius, Paulus Zechentner, Cornelius á Lapide, povjesničar Pedro de Ribadaneira, te njemački barokni pisac i propovjednik Hieremias Drexelius ili Drexel (1581.-1638.), Habdelić nije želio strogo znanstveno skolastički raspravljati o mariološkoj problematici. On se zapravo želio približiti čovjeku svojeg vremena i ući s njim u opis nemilosrdne arene života, ali ga je istovremeno preko uzvišenih i zapanjujućih primjera dosljednosti i neustrašivog slijeđenja kršćanstva htio ohrabriti i učvrstiti na putu izgrađivanja kršćanske etike.

U tom smislu, kao pobudno i nadahnuto sredstvo izražavanja kršćanske radosti i odanosti, Habdelić je uvrstio i svoje vrijedne himnodijske tekstove prepjeva, uvijek naglašavajući kako je pjevanje svetih popijevki »kruto lepo, pobožno i Device Marije vugodno«. Iako znamo da su se Habdelićevi tekstovi pjevali, za njih na žalost ne pronalazimo glazbenih zapisa, pa ni kontrafakturnih uputa, iako znamo da su se uvršteni prepjevi himana Ave maris stella i Gloriosa Domina svakako mogli pjevati prema kontrafakturnim uputama koje je zapisao Nikola Krajačević u Svetim evangeliomima. Međutim, moguće je pretpostaviti da su se prepjevi himana mogli pjevati i na melodije gregorijanskog korala, koji su u Habdelićevo vrijeme mogli izgledati drugačije nego što ih danas poznajemo u ujednačenom brevijarskom obliku pjevanja.

Ukratko, možemo zaključiti kako u kontekstu žanra hrvatske himnodije Juraj Habdelić ima važnu ulogu širenja i populariziranja himnodijskog pjesništva, te da na hrvatskokajkavskom području zauzima položaj koji se nastavlja na opsežnija himnodijska ostvarenja. To su, primjerice, rukopisna Pavlinska pjesmarice iz 1644. godine; priručnik isusovca Nikole Krajačevića Molitvene knjižice (Požun, 1640.) i Sveti evangeliomi (Graz, 1651.); molitvenici isusovca Baltazara Milovca (Dvoidušni kinč, Beč, 1661. i Dušni vert, Beč 1664.). A Habdelićev rad na području crkvene himnodije u 18. stoljeću nastavlja neumorni isusovački misionar Juraj Mulih u svojim brojnim himnodijskim priručnicima (Pobožne i navučene popevke, Zagreb, 1746.; Duhovne pesme, Zagreb, 1780.; Duhovne jačke, Györ, 1750.; Bogoljubne pisme, Trnava, 1736., Hrana nebeska, Zagreb, 1748. i dr.), pokazujući isusovački kontinuitet i zalaganje u njegovanju crkvene popijevke i glazbe.

Kratka biografija:

Hrvojka Mihanović Salopek diplomirala je 1984. godine hrvatsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1990. magistrirala, a doktorirala na području filološkog proučavanja hrvatske crkvene himnodije. Od 1986. radi u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a od 2007. u zvanju je višeg znanstvenog suradnika. Radila je na više znanstvenih projekata HAZU (Sabrana djela Ante Kovačića, Milana Begovića, Hrvatski književni povjesničari), a od 2007. voditeljica je znanstvenog projekta Doprinos intelektualaca u Bugarskoj i Hrvatskoj za književnu raznovrsnost Europe. Od 1997. postaje počasni, dopisni član Međunarodne mariološke akademije u Rimu.

Do sada je napisala četiri knjige znanstvenih rasprava: Hrvatska himnodija – od srednjeg vijeka do preporoda (1992.), Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća (2000.), Tihi pregaoci visovačko-skradinskog područja (2004.) i Iz duhovnog perivoja (2006.), a priredila je 22 knjige izdanja sabranih i izabranih djela, te antologijskih izbora. Sudjelovala je na više od 150 domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova i objavila brojne znanstvene i stručne radove, priručnike za nastavnike i predgovore. Usporedo s književnošću završila je 1994. studij orgulja na Institutu za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Član je Hrvatskog udruženja glazbenih umjetnika od 1986. i održala je brojne javne koncerte u domovini i inozemstvu. Ostvarila je četiri CD-snimke u izdanju kuća HRT, »Orfej« i »Sveta glazba« d.o.o.

Od 1988. do 1998. bila je član uredničko-redakcijskog odbora časopisa Umjetnost i dijete, a od 2003. urednica je stručnog časopisa »Musica sacra« u Zagrebu. Sudjeluje kao članica u radu Nacionalnog odbora za dječju knjigu RH, Hrvatskog mariološkog instituta, počasna je članica Matice slovačke u Zagrebu, Hrvatske paneuropske unije i Društva hrvatskih intelektualki. Kao scenaristica surađuje u znanstveno-obrazovnom programu HTV-a, a od 2004. voditeljica je znanstveno-obrazovnog filmskog projekta »Digitalno snimanje hrvatske mariološke baštine« pod pokroviteljstvom Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu Hrvatskog sabora i Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije. Kao znanstvenica i reproduktivna djelatnica uvrštena je u leksikon Who is who in Croatia (1993.) te u Književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda.