Juraj Habdelić i njegovo djelo u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. stoljeća

Sažetak

Uz životopisne podatke o Jurju Habdeliću, autor ovoga priloga prikazuje kako o njegovim djelima razmišljaju pojedini slavisti i kroatisti. Prvi koji je o Habdelićevim djelima pisao u slavistici bio je Vatroslav Jagić. On je napisao opširne dvije rasprave (1904. i 1910.) o djelima Pervi otca našega Adama greh (1674.) i Zerczalo Marianzko (1662.). Objavio ih je na njemačkome jeziku u časopisu Archiv für slavische Philologie. Prikazani su također radovi koje su o Habdeliću napisali Vjekoslav Jakušić, Vladoje Dukat, Franjo Galinec, Ivan Fuček, Zvonimir Bartolić, Zlatko Vince, Slavko Ježić, Krešimir Georgijević, Mihovil Kombol, Franjo Švelec i dr. Osim toga autor se kritički osvrće i na one radove o Habdeliću u kojima je on bio nepravedno izložen kritici nekih autora povijesti hrvatske književnosti, koji su ga proglasili »progoniteljem narodne popijevke«, a za što nisu imali nikakvih uporišta. Kao što se iz predočena priloga razabire, djelo se Jurja Habdelića u 19. i 20. stoljeću našlo u središtu interesa znanstvenih proučavanja, o čemu svjedoči i popis literature. Prilogom se želi pokazati različitost u pristupima pojedinih autora, te se na taj način može dobiti i slika vremena u kojima su ti tekstovi nastajali. Na mjestima u ovome prilogu predočeni su citati iz Habdelićevih djela u latiničkoj transkripciji.

Uz Habdelićev životopis

Tko god i kad god piše (ili je pisao) o hrvatskome književnom baroku, i to horvatske/kajkavske književnosti (17. stoljeća), onda na prvo mjesto stavlja Jurja Habdelića i njegova dva djela o kojima će ovdje biti još govora.

U prigodi kad znanstvenim skupom obilježavamo 400. obljetnicu njegova rođenja, koji je organizirala Gradska knjižnica Velika Gorica (17. travnja 2009.), a ujedno je to i jedino u Hrvatskoj obilježavanje spomenute obljetnice znamenitoga i zaslužnoga Turopoljca Jurja Habdelića, držim da nije suvišno ukratko nešto reći o njegovu životu i zaslugama koje si je za života pribavio.

Slijedom bibliografskih jedinica o Jurju Habdeliću u hrvatskoj periodici može se zaključiti da je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.–1889.) jedan od prvih autora koji 1868. daje opširan pregled Habdelićeva života i djela (Kukuljević, 1868.). No svakako je Tomaš Mikloušić (1767.–1833.) bio onaj koji je među hrvatske pisce 17. stoljeća u svojemu djelu Izbor dugovanj vsakoverstneh... (1821.) uvrstio i Jurja Habdelića (Mikloušić, 1821.; v. pretisak istoga djela, 2009.).

Juraj Habdelić rođen je 17. travnja 1609. u Starim Čičama (Turopolje) u plemićkoj obitelji. Zanimljivo je spomenuti što je Emilij Laszowski, objavljujući regesta Pabirci iz obiteljskih arhiva Sermage i Josipović, u vezi s Habdelićem našao. Naime, pod brojem 29. u spomenutim Pabircima, piše: »1614. 14. juna. U Vidovcu. – Plemić Baltazar Habdelić alias Boros bio je naravni tutor svoga sina, dječaka Đure rođena od pokojne Margarete kćeri plem. pok. Đure Kralića, sina pok. Ane Magdalenić. Po materi imao je dječak Đuro Habdelić pravo na neke posjede u Jastrebarskom, Maloj Mlaki i Zapruđu kod Sv. Klare, glede kojih jesu plem. Nikola i Petar Matije Kralića sa Balatazarom Habdelićem učinili neku nagodbu, koju opozivaju u ime ‘religiosis fratris Gregorii’ sina Đure Kralića« (Laszowski, 1941: 128-129).

Podataka o Habdelićevu početnom školovanju dosad nema. Gimnaziju je svakako pohađao kod isusovaca na Griču u Zagrebu, o čemu je ostavio podatak u svome djelu Zercalo Marijansko (1662: 204; vidi pretisak istog djela, 2009.). Nakon svršene gimnazije Habdelić odlazi u Beč 1629. gdje stupa u isusovački red, a potom je dvije godine boravio u novicijatu u Leobenu (Štajerska). U Grazu je studirao filozofiju (1632.–1635.). Nakon tog studija vraća se u Zagreb, odakle je otišao u Rijeku gdje predaje u isusovačkoj gimnaziji. Narušena zdravlja odlazi u Varaždin gdje je 1636. otvorena isusovačka gimnazija, a on je prvi profesor koji predaje u drugom razredu. No 1638/9. odlazi opet u Zagreb, pa opet u Varaždin gdje predaje sintaksu i gramatiku u trećem i četvrtom razredu. Od 1639. do 1643. Habdelić studira teologiju u Trnavi (Slovačka). Nakon tog studija opet se vraća u Varaždin, 1644/5. nalazi se u Judenburgu (Štajerska, Austrija) na trećoj aprobaciji, nakon koje se vraća u Varaždin; godine 1647/8. predaje logiku u Trnavi, tada i doktorira iz filozofije na istome Sveučilištu u Trnavi.

Za vrijeme boravka u Varaždinu 1650. Habdelić je odigrao vrlo važnu ulogu u zauzimanju i dokazivanju da isusovačka gimnazija ostane u Varaždinu, a ne da se preseli u Ptuj kako se to tada željelo (Vanino, II., 1987: 368-370). Zasluga je Habdelićeva što se za to založio kod provincijala Austrijske isusovačke provincije, kojoj je tada bio na čelu Hrvat Pavao Šikuten iz Šašinovca nedaleko Sesveta. Habdelić se iz Varaždina vratio u Zagreb (1651./52.), potom ponovo odlazi u Varaždin gdje je obnašao dužnost rektora tamošnjega isusovačkoga kolegija. Vraća se opet u Zagreb i tada nasljeđuje subrata Nikolu Krajačevića kao propovjednik u crkvi Sv. Marka; bio je upravitelj Marijine kongregacije i rektor zagrebačkoga isusovačkoga kolegija (1654.–1657.; 1662./3.–1666.) Treba spomenuti da je početkom akademske godine 1662/3. otvorena katedra za filozofiju, točno 6. studenoga 1662. Habdelićevom je zaslugom zagrebačka isusovačka gimnazija uzdignuta na stupanj kraljevske akademije. U tome je također mnogo pomogao zagrebački kanonik, prepošt Nikola Dijanešević, kojega zagrebački isusovci nazvaše častnim naslovom: »osnivač zagrebačke filozofije«. O tom velikanu hrvatskoga školstva u 17. stoljeću s pravom je napisano mnogo pozitivnih sudova, kao na primjer: »Bio je blag, pravedan i razborit čovjek, a mrzio je varku i pretvaranje. Razgovarao je i pomagao neukima, a i u intelaktualnome društvu vodio je ugodne razgovore. Poštovali su ga svi, i vjernici, i visoki kler. Kad je 27. studenoga 1678. umro, sva su zagrebačka zvona u znak žalosti dva dana zvonila po nalogu zagrabčakoga biskupa, pavlina, Martina Borkovića« (Korade, 1993: 252).

Nije bez razloga i Ivan Kukuljević među Glasovite Hrvate prošlih vjekova uvrstio i Jurja Habdelića, o kojemu će, uz ostalo, zapisati: »(...) Još za života Belostenčeva pojavi se napokon prvi sabiratelj čisto kajkavsko-hrvatskih rieči Juraj Habdelić. Rodio se u Starih Čičah kraj Save god. 1609. Njegovi roditelji, Baltazar pl. Habdelić, nazvan Boroš, i Margita pl. Kraljić, posjedovali su kao vlastela njeki dio Male Mlake u Turovompolju, Zaprudje kod Sv. Klare, plemićka zemljišta u kotaru jastrebarskom i njeka u kotaru stubičkom, koja kasnije prodaše Ivanu Petričeviću. Juraj je imao i mladjega polubrata, Ivana i sestru Doru, udatu za Mihalja Mužinića. Ujak njegov, a brat materin Grgur Kraljić, bijaše redovnik reda Isusovaca« (Kukuljević, 1886: 142; Laszowski, 1908: 507). Možda je upravo taj ujak bio onaj koji je našemu Jurju bio uzor pri odluci odlaska u isusovački red.

Što se Habdelićeve gimnazijske i sveučilišne izobrazbe tiče, danas se može govoriti na temelju podataka koje su skupili Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću i Miroslav Vanino u 20. stoljeću. O njegovu zagrebačkom početnom gimnazijskom školovanju dosad izričitih, arhivskih podataka nema. Postoji u Habdelićevu djelu Zercalu Marijanskom (1662., 204) jedna autobiografska reminiscencija iz koje saznajemo da je on doista pohađao gimnaziju u Zagrebu. U spomenutom djelu Habdelić, da bi ukazao u »peldi« na jedan stvaran događaj koji se zbio u Zagrebu, a vezan je uz ljudsku jakost, odnosno u knjizi je to Šesta stran. Od jakosti (str. 201-329), navodi: »I da domače pelde ne ostavimo. Najdu se morebiti izda nekteri v Zagrebečkom kraljeve svetlosti plemenitom varašu purgari ali purgarice, kteri su znali nekoga Juri mesara narodom kranjca. Od ovoga su mesara pred trideseti i petimi letmi (pred 35 godina), gda sem ja vu rečenom varašu v školu hodil, glasili su (pričali su), da je tak jako čelo imel, da gda su muži na pijac žitek na konjeh prodavat donašali, prišel je on (Juri mesar), k-koga goder muža konju, koga svojem čelom v glavu vudrivši kmestu je včinil na zadnje noge opasti (...)« (Zercalo..., 204).

Nakon završene gimnazije u Zagrebu Habdelić odlazi u Beč gdje se 1629. upisuje na tamošnje svučilište te ulazi u isusovački red, da bi potom dvije godine proboravio u novicijatu u Leobenu (Štajerska, Austrija). Zatim je od 1632. do 1635. u Grazu studirao filozofiju. Nakon studija dolazi u Zagreb te odlazi u Rijeku da bi u školskoj godini 1635/6. počeo predavati u tamošnjoj isusovačkoj gimnaziji. No, u Rijeci mu se naruši zdravlje te je već sljedeće šk. god. 1636/7. profesor u novootvorenoj isusovačkoj gimnaziji u Varaždinu. Od tada će Habdelić često mijenjati mjesta boravka i rada, tako da je 1637/8. u Zagrebu, a 1638/9. opet u Varaždinu. Za njegova boravka u Varaždinu pomišljalo se na preseljenje isusovačke gimnazije u Ptuj (v. Vanino, II., 1987: 368-370). Habdelić se tu pokazao vrlo odrješit i branio je ostanak gimnazije u Varaždinu, u čemu je i uspio; prevagnuli su dobro utemeljeni razlozi u korist Varaždina. Od 1639. do 1643. Habdelić studira teologiju u Trnavi (Slovačka). Vrativši se, dolazi u Varaždin 1643/4. U Judenburgu obavlja svoju treću aprobaciju 1644/5, da bi se opet vratio u Varaždin gdje tada predaje retoriku i poetiku (5. i 6. razred gimnazije) od 1645. do 1647. U šk. god. 1647/8. u Trnavi predaje logiku i doktorira iz filozofije (v. Vanino, 1933: 108). Potom dolazi u Zagreb 1651/2., a onda ponovo odlazi u Varaždin gdje tada obnaša dužnost rektora Varaždinskoga isusovačkoga kolegija. Iz Varaždina se vraća opet u Zagreb, gdje je naslijedio svoga subrata Nikolu Krajačevića kao propovjednik u crkvi Sv. Marka; bio je i upravitelj Marijine kongregacije i rektor isusovačkog kolegija na Griču (1654.–1657. i 1662/3.–1666.) te je bio i upravitelj konvikta Sv. Josipa u sklopu isusovačke gimnazije u Zagrebu.

U to se doba pripremao studij trogodišnjega studija filozofije u sklopu zagrebačkoga isusovačkoga kolegija. Juraj Habdelić je tada bio savjetnik rektoru Nikoli Galoviću zajedno s Baltazarom Milovcem (1612.–1678.). Spomenuti zagrebački kanonik Nikola Dijanešević također se zauzimao za to da se u zagrebačkom kolegiju osnuju tri filozofska tečaja i sam je novčano pomogao u tome pogledu. »Istom g. 1665. predao je Dijanešević rektoru Habdeliću iznos od 3000 rajnskih forinti kao zakladu za dvije filozofske katedre« (Vanino, I., 1969: 145-146). Početkom šk. god. 1662/.3. otvorena je katedra za filozofiju, 6. studenoga 1662., dakle za rektorovanja Jurja Habdelića. Na temelju toga, a zaslugom i Jurja Habdelića, zagrebačka je isusovačka gimnazija uzdignuta na stupanj kraljevske akademije. Bio je to dovoljan razlog da car Leopold I. 23. rujna 1669. toj akademiji dodijeli povelju – sveučilišna prava, koju je primio tadašnji rektor Filip Kaušić, gradišćanski Hrvat. (v. Kukuljević, 1886: 145-146; Vanino, I., 1969: 149, 169-178; Dobronić, 2004: 32-59; v. još: Klaić, 1912: 4; Klaić, 1969: 3-40). Tom je poveljom kraljevska akademija u Zagrebu u pogledu stjecanja akademskog stupnja bila izjednačena sa sveučilištima u Grazu, Trnavi, Beču, Kölnu, Mainzu, Ingolstadtu, Pragu, Olmoucu i Košicama. Bio je to prvi začetak budućega Zagrebačkoga sveučilišta, koje je otvoreno istom 1874. godine.

O Habdelićevim djelima

Spomenuti Tomaš Miloušić u svom djelu Izbor dugovanj vsakoverstneh ... (1821: 92) ukratko o Habdeliću piše: »Juraj Habdelič Tovarušt.(va) Jez.(uševoga) viteški Horvat spisal je 1) Dictionarium vocabulorum Croaticorum, 1670 v Gracu, 2) Kerščanski Navuk z događaji sv. Pisma, 3) Pervi otca našega greh 1674.« (naslovi su ovdje pisani suvremenom latinicom). S pravom se postavlja pitanje je li uopće Mikloušić pred sobom imao spomenuta djela? Jer da ih je imao, zasigurno bi naslove naveo (makar i skraćene) ispravno. Naveo bi i naslov djela Zercalo Marijansko... (1662.).

Dakle, Mikloušić je naveo tri djela Jurja Habdelića, od kojih drugo do danas nije registrirano. Ivan Kukuljević Sakcinski pak je u svojoj Bibliografiji hrvatskoj, knj. I. (1860: 49) naveo Habdelićeva djela s potpunim naslovom, s time da mu još pripisuje i djelo Sillabus... (1726.) i Duše verne, djelo koje također do danas nije poznato. U vezi sa Sillabusom valja spomenuti da je Tomaš Mikloušić 1796. za svoje učenike priredio i objavio Syllabus Vocabulorum Gramaticae Emmanuelis Alvari in croaticam linguam conversorum. Bio je to rječnik s gramatikom za koji Mikloušić u kratkom predgovoru kaže: »Knižice ove hasen i potreboču čtenje kazalo bude. Pred pedesetimi i više leti spodobna, nego namerom na starinsku Ammanuela Alvari slovnica, na svetlo je izišla. Vezda vu drugačkom pokazu sadašnji slovnici prilagođena van daje se«. Mikloušić, dakle, kaže da je pred pedest i više godina slična knjiga izašla složena prema Alavaresovoj slovnici, a sada u drugom izdanju prilagođena je sadašnjoj slovnici. No ono što je bitno jest da Mikloušić zna za prvo izdanje takve knjige (v. Jembrih, 2004: 49-59).

Što se tiče Habdelićeva Sillabusa (1726.), do danas to djelo nije registrirano s Habdelićevim imenom, tako da je pitanje autorstva još uvijek otvoreno, bez obzira na to što bi neki htjeli, a i tvrde, da je Habdelić to djelo i napisao.

Samo su tri Habdelićeva izvorna djela danas dostupna u pojedinim knjižnicama u Hrvatskoj i u inozemstvu. To su:

Zercalo Marijansko, to je poniznost Device Marije, ka je Boga rodila. Vsem slovenskoga i horvatskoga naroda kerščenikom, a onem navlastito, ki su obilneje dare naturalske, ali zverhunaturalske, od darežljive ruke Božje prijeli, na nasledovanje, po Jurju Habdeliču, tovaruštva Jezuševoga Mešniku popisana i na svetlo dana. MDCLXII. Štampano v Nemškom Gradcu pri Ferencu Widmanšteteru.

Dictionar, ili reči slovenske z vekšega vkup zebrane, u red postavljene, i dijačkemi zlahkotene. Trudom Jurja Habdeliča, Mašnika Tovaruštva Jezuševoga, na pomoč napredka u dijačkom navuku školneh mladencev horvatskoga i slovenskoga naroda. s dopuščenjem gornjeh. Štampano u Nemškom Gradcu, pri odvetku Widmanštadiuša. M. DC. LXX.

O. A. M. D. G. Pervi otca našega Adama greh. I. Žalostno po njem vse človečanske nature porušenje. Stolmačeno i na kratkom popisano po Jurju Habdeliču Tovaruštva Jezuševoga mašniku. Na spomenek odkud i kam smo po jednom smertnom grehu opali, i na pobolšanje žitka našega po milošče i vrednosti smerti Kristuševe, ku je on za nas podjel, da bi nas od smerti vekivečne oslobodil. Štampano v Nemškom Gradcu pri odvetku Widmanštadiušu, leto 1674.

U kroatistici i slavistici nakon Kukuljevićevih Glasovitih Hrvata prošlih vjekova prvi je Vatroslav Jagić (1838.–1923.) opširno pisao o dvama Habdelićevim djelima, i to prije svega za čitatelje njemačkoga govornog područja. On je naime u centralnom slavističkom časopisu Archiv für slavische Philologie, svez. 24, (1904.) i svez. 31, (1910.), pisao o Habdeliću pod naslovom: Ein Prediger aus dem Ende des XVII. Jahrhundert aus Agram i Nochmals Juraj Habdelić und seine literarische Tätigkeit im XVII. Jahrhundert.

Slavistička i njemačka stručna i znanstvena javnost imala je tada priliku opširnije saznati o prvom horvatskom (kajkavskom) leksikografu i autoru barokne proze iz tzv. »zlatnog doba kajkavskog literarnog baroka« (Hadrovics, 1982: 170). Jagić je u svome prvom radu prikazao Pervi otca našega Adama greh (1674.), a u drugom Zercalo Marijansko (1662.) autora Jurja Habdelića, koristeći se Kukuljevićevim radovima iz 1869. i 1886. u kojima je našao relevantnih podataka o Habdelićevu životu i djelima. Što se tiče djela Pervi otca našega Adama greh, Jagić navodi da si je tu knjigu želio već desetljećima, ali su se obećanja onih koji su mu je obećavali nabaviti uvijek izjalovila.«Seit Decennien wüschte ich dieses Buch zu bekommen, verschiedene Versprechungen erwiesen sich als trügerisch, bis ich erst vor wenigen Tagen ein Exemplar glücklich erlangte« (Jagić, 1904: 578). No žao mu je što pri ruci nema i Habdelićevo Zercalo Marijansko.

Nakon što se oslobodio utjecaja Franca Miklošiča (1813.–1891.) kojega je naslijedio na slavističkoj katedri u Beču i koji je zastupao tezu da hrvatski kajkavski jezik pripada slovenskome jeziku, Jagić obrazlaže naziv »slovenski«, pridjev koji je u 19. stoljeću u slavistici bio kamen spoticanja u vezi s pripadnošću hrvatske kajkavštine (v. Jembrih, 1987: 63-72; 2002: 99-112). »Noch wird Slovenski Orsag erwähnt auf S. 185, 339, auf S. 186 wird Sutla als der Fluss genannt ka voda Štajersku zemlju od Slovenskoga orsaga luči. Begreiflich ist daher die Benennung der Sprache dieses Königreiches als ‘slovenski jezik’.« [Na str. 185, 339 spominje Slovenski orsag, na str. 186 spomenuta je rijeka Sutla, voda (rijeka) koja dijeli Štajersku od slovenskoga orsaga/hrvatskoga kraljevstva. Stoga je razumljiv naziv za jezik toga kraljevstva kao slovenski jezik.] U vezi s tim nazivom Jagić navodi rečenice i sintagme iz Predgovora, str. 65, 265, 336, 456, 460, 617 (Pervi otca našega Adama greh).

Jagić će, komentirajući citate iz spomenutoga djela Pervi otca našega Adama greh, čitatelju približiti dio sadržaja djela koje je i tada bilo knjižna rijetkost. Usput će navesti da je to Habdelićevo djelo pravi rudnik kajkavskoga jezika 17. stoljeća i da bi zagrebački Akademijin Rječnik bio bogatiji da su se riječi ekscerpirale iz Habdelićevih djela. Držim da je i danas aktualno i za čitatelja vrlo zanimljivo ono mjesto koje Jagić citira iz Habdelićeva djela Pervi otca našega Adama greh (1674: 179), a riječ je o političarima koje on naziva nesamostalnima i prevrtljivima, poput vremena promjenljivima. U knjizi takve osobine Habdelić promatra kao nestalnost politikušev iliti dvojvercev: »Tak su nestalni hipokrite, ki se skazuju da su ponizni, pobožni, da boga ljube, bogu služe, ali to listor (samo) pred človečjemi očima, da bi kakvu takvu hvalu od njih dobili, međtemtoga su z nečistemi nečisti, z kurviši kurveši, s pijanci pijanci, z razbojniki razbojniki, ar svoju volju i živlenje obračaju na vsaku priliku, kot veternica (vjetrenjača) na krovu obrača se kam goder veter puhne.Tak su nestalni dvoransko ono smetje, prilizavci, ki kajgoder gospodin pohvali pohvale, kaj kudi kude. Ako gospodin reče: konj je osel, osel je oroslan, oroslan je muha, muha je pistranga (riba) etc., prilizavec na toplom taki potvrdi: tak je gospodine, Vaše Gospodstvo, pravo govorite« (Jagić, 1904: 582).

Zanimljivo je Habdelićevo svjedočanstvo o požaru u Zagrebu, o kojemu u knjizi Pervi otca našega Adama greh, str. 583 piše: »Tak se je pripetilo i u našem Zagrebu, da za druge orsage i varaše mučim, leta 1645. dvajseti deveti dan sušca (ožujka), gda okol desete večernje ore opade zažgana sveča na jednom nahižju u slamu, i malo potlam ne listor (samo) hižu onu, nego i ves skoro varaš, ves Kaptolom, izvan dveh vse cirkve ogenj popade i nemilo zežga, tak da se i do dan današnji neki nesu mogli pomoči« (Jagić, 1904: 582-583).

Sve u svemu, nakon obilja citata iz spomenutoga Habdelićeva djela, Jagić će na kraju svoga opširnoga prikaza reći: »Tko ne želi ovim citatima dodijeliti veliko značenje, ostat će ipak začuđen nad živopisnim prikazom i bogatstvom jezika kojim se Habdelić u svome djelu služi«. I doista, kazao je istinu koja i danas takvom ostaje. Kad je Vatroslav Jagić napokon dobio u ruke prvo Habdelićevo djelo Zercalo Marijansko... (1662.), i to zahvaljujući zagrebačkom antikvaru Mirku Breyeru (1863.–1946.) koji mu je primjerak priskrbio, objavio je i o tome djelu, u časopisu: Archiv für slavische Philologie, svez. 31 (1910: 529-553), opširan prikaz pod naslovom Nochmals Juraj Habdelić und seine literar.(ische) Tätigkeit im XVII. Jahrhundert. Bio je to također prvi prikaz djela koje u hrvatskome kajkavskom književnom baroku zauzima značajno mjesto. Budući da postoji pretisak Zercala Marijanskoga (1662.) iz 2009. godine, koji je priređen u povodu 400. obljetnice Habdelićeva rođenja (v. Jembrih, 2009.), držim da ovdje nije potrebno iznova predočavati njegov sadržaj. Jagić istom metodom kao i u prvome radu analizira to Habdelićevo djelo, navodeći također niz citata uz svoj komentar u I. dijelu (529-541), da bi u II. dijelu ponudio jezičnu analizu samoga djela (541-553).

Nakon što je prikazao sadržaj Zercala Marijanskoga, Jagić je predočio čitav tekst Opomenka, tj. Habdelićeve napomene upućene čitatelju njegove knjige, koju bi neki mogli kritizirati zbog grafije (slovopisa) i jezika kojim je ona napisana, a pisana je onak, kak onde govore gde sem pisal, istaknuo je Habdelić, koji je pisao u Zagrebu. U tome je Opomenku Habdelić pokazao da mu je vrlo dobro poznata slojevitost slovenskoga (kajkavskoga) jezika u Zagrebačkoj biskupiji čijim je vjernicima njegova knjiga namijenjena. O tekstu Opomenka opširnije sam pisao u pogovoru uz pretisak Habdelićeva Zercala Marijanskog (2009.), a komentirali su ga već i prije mene drugi. (v. Drechsler, 1916: 243; Vončina, 1974: 15-19; 1977: 183-188; 1988: 269-273). Jagić je, nakon spomenutoga teksta, opet dio izlaganja posvetio nazivu jezika – »slovenski jezik«, kako ga na više mjesta u knjizi spominje Habdelić, želeći tim nazivom označiti onaj tip jezika koji se govorio u sjeverozapadnom dijelu tadašnje Hrvatske, a koji se tada zvao Slovenski orsag (v. Jagić, 1910: 531-533).

Čini mi se opravdanim ako spomenem i sljedeće: »Slobodna Hrvatska pod banskom vlašću, tzv. banska Hrvatska, obuhvaćala je u 17. stoljeću najzapadniji dio sredovječne Slavonije i najsjeverniji dio sredovječne Hrvatske. Na tom se teritoriju provodi sljubljivanje hrvatskog sjevera i juga u duhovnom i u jezičnom pogledu. Na sjeveru od Kupe jezik se još nazivlje ‘slovenski’ (Krajačević, Habdelić) ili ‘slovinski’ (Jurjević, Ratkaj, Magdalenić), a kako se tu govori kajkavski, pod tim se imenom redovno misli na to narječje; na jugu od Kupe jeziku je ime ‘hrvatski’, a to je staro čakavsko područje, preplavljeno u znatnoj mjeri i štokavskim narječjem. No već u to doba postoji kod kajkavaca tendencija, da se nekako približe štokavcima. Habdelić posvećuje svoje Zercalo Marijansko (1662.) ‘vsem slovenskoga i horvatskoga naroda kerščenikom’« (Ježić, 1944: 124).

Nizom citata iz Zercala Marijanskog Jagić je s jedne strane želio pokazati stilski domet Habdelićeva jezika i s druge strane prikazati njegov opis i kritiku društva i različitih slabosti pojedinaca (v. Iveković, 1879: 264-268, 299-300, 314-316; 282-284, 334-335). U drugom dijelu svojega članka Jagić i kaže da je želio pokazati kajkavski jezik koji je bio važan za čitavu kajkavsku književnost u Zagrebu i njegovoj okolici, premda se takvim jezikom kakvim se Habdelić predstavio u svojem djelu na čitavu kajkavskom prostoru nije govorilo. Habdelićev je jezik, zapravo, književni produkt proizašao iz prožimanja različitih govora koji su se u Zagrebu našli kod inteligencije pridošle iz različitih krajeva, a ti su govori djelovali na zagrebački tip jezika. Doista, takvo se prožimanje u Zercalu Marijanskom može razabrati na glasovnoj, morfološkoj i leksičkoj razini.

I s pravom Jagić konstatira: »Man braucht diese Sprache mit irgend einem gleichzeitigen ‘krajnischen’ gedruckten Texte – wie man damals im Königreich Kroazien-Slavonien die Sprache der westlichen Nachbarn zu benennen pflegte – zusammenzustellen, um den weiten Abstand zwischen diesen zwei Nachbarsprachen der damaligen Zeit wahrzunehmen« (Jagić, 1910: 541). [Jagić je time htio još jednom pokazati kako se Habdelićev jezik razlikuje od kranjskoga jezika, koji se tako nazivao u tadašnjoj Kranjskoj, jer Slovenija u današnjem poimanju te riječi tada nije postojala.] Potom je Jagić predočio jezična obilježja Zercala Marijanskog, izdvojivši veći broj primjera kojima je potvrdio sinkronijsko stanje književnoga kajkavskoga jezika 17. stoljeća – Habdelićeva djela, koji se nešto razlikuje od jezika Ivana Pergošića (†1592.) i Antuna Vramca (1538.–1588.) u 16. stoljeću. Na kraju je Jagić predočio i ispisane riječi iz Zercala Marijanskoga, želeći tako pokazati njihova leksičko-tvorbena obilježja. Može se reći, Jagićevi su spomenuti prilozi dobra podloga za detaljnija jezikoslovna istraživanja Habdelićevih djela. Takvih istraživanja do danas još uvijek nemamo u kroatistici i u slavistici.

No ipak treba reći da je Jagićev prvi rad o Habdeliću iz 1904. potaknuo istraživanja u pogledu Habdelićevih izvora. Naime, Jagić je istaknuo da Habdelić marljivo i savjesno bilježi velik broj latinskih djela koja su mu bila izvorom kod pisanja Pervi otca našega Adama greh, pa je s te strane poželjna detaljnija analiza toga djela (Jagić, 1904: 578-179). Takvu je analizu prvi proveo Vjekoslav Jakušić (1910/1911.), objavivši rezulate pod naslovom Izvori Habdelićevu djelu ‘Pervi otcza nassega Adama greh. V Nemskom Gradczu. Leto 1674.’ (Jakušić, 1910./1911: 4-42).

Jakušić je u svome istraživanju došao do spoznaje koja bi, kad ne bismo poznavali vrijeme u kojem je Habdelić pisao, mogla umanjiti vrijednost spomenutog Habdelićeva djela. Naime, Jakušić je konstatirao da je Habdelićev autorski udio u knjizi Pervi otca našega Adama greh svega jedna desetina, »a sve je ostalo prenešeno iz tuđih knjiga«, pa je Habdelića prozvao – kompilatorom. Je li baš to tako, reći ću uskoro. No ipak moram reći da je Habdelić i sâm posve jasno kazao da je za svoje djelo koristio druga djela; on metaforički govori: »(...) vu vseh skoro oveh knigah ništar ne mojega, nego sem na tvoju (čitateljevu) i drugeh duhovneh betežnikov hasen (korist) z vnogeh dijačkeh (latinskih) knig zebral duhovne navuke i vračtva, kemi (kojima) kakti jednu pateku (apoteku) jesem ove iste knige napunil, ravno onak kot (kao) patikari (apotekari) po polju, po lozah (šumama), po verteh cvetje, listje, trave, korenje ziskavati i njimi pateke (apoteke) svoje znaju puniti« (Pervi otca ..., str. 674).

Na pitanje je li Habdelić kompilator odgovor je dao Vladoje Dukat (1861.–1944.): »Svaka je kompilacija, dašto, redovno manje vrijedna od originalnoga djela, ali i kompilacija može biti zaslužna. Kompilator je tumač tuđih misli. On posreduje između onih, koji iznose nove misli i nove činjenice, i širokih masa narodnih, koje nijesu u saobraćaju s onim prvima. U načinu, kako kompilator izvršava svoj posao tumačenja i posredovanja, stoji zasluga i vrijednost njegova djela. Napose pak treba da se kompilator drži ovih načela: 1. da nastoji otkojegod povađene dijelove i ulomke vješto sastaviti u jednu cjelinu i time svom radu podati jedinstven karakter; 2. da umije tuđe elemente svoga djela zadahnuti svojim duhom i nametnuti im žig svoga vlastitoga pisalačkog karaktera; 3. da izvanja forma djela, jezik i stil, odadu individualnu notu piščevu; 4. da ne zataji svojih vrela. Za Habdelića se može reći da se savjesno držao tih načela. Obadva glavna djela njegova pokazuju tako jedinstven karakter, da bi ih svak mogao smatrati za originalna djela« (Dukat, 1924: 127-128).

Osim toga, Dukat s pravom zaključuje da ono što nam je Habdelića oduvijek činilo zanimljivim i simpatičnim jesu njegove aluzije na suvremene prilike o kojima na mnogo mjesta u djelu piše kao peldama – primjerima iz neposrednoga života njegova doba (V. Iveković, 1879.). Dukat je bio toliko oduševljen Habdelićevim djelom Pervi otca... da je zapisao: »(...) da u cijeloj knjizi nema nijedne strane, koja bi bila Habdelićeva, ipak bismo Habdelića i dalje morali cijeniti kao okretna i vješta pisca, koji je znatno unaprijedio prozu kajkavsku.« Drugim riječima, u Habdelićevim djelima Zercalo Marijansko i Pervi otca našega Adama greh zgusnuta je gotovo sva zabavna literatura toga vremena: antičke priče, svetačke legende, historijske i lokalne anegdote, živahni opisi ljudskih odnosa, kako je to s pravom razabrao László Hadrovics (1982: 170).

Dukat je u svom članku (1924.) spomenuo da ono što je Jakušić učinio za Pervi otca našega Adama greh nije nitko učinio za Zercalo Marijansko, tj. nije se nitko odvažio proučiti izvore tome djelu. Ta je konstatcija vrijedila sve do 1971. godine, kad je isusovac Ivan Fuček u časopisu Kolo Matice hrvatske (br. 3, str. 175-196) prvi učinio korak upravo u tome smjeru – traženju izvora. Tako, uz ostalo, Fuček piše: »(...) Habdelić nas upravo zapanjuje kolikom masom literature vlada i s kolikom pomnjom probire na izvorima ono što odgovara njegovoj svrsi. Služi se prvoklasnim autorima. Vrlo vješto barata Biblijom. Vadi iz nje najljepša mjesta, zgodno ih raspoređuje da njima nadahne i prožme svoje riječi, imajući uvijek kao dobar pedagog pred očima svoga ‘čtavca’ koji u većini slučajeva neće posjedovati teološke izobrazbe. Iz Novoga zavjeta donosi 52 mjesta, iz Staroga zavjeta 49. No to je biserje najprobranijih izreka, slika, parabola, događaja: to je ‘hrestomatija’ iz koje žare sjajni pramenovi svjetla na čitavo djelo. Sva se ta ljepota neusiljenom logikom veže s mnoštvom majstorski složenih mjesta iz grčkih i rimskih Otaca, duhovnih učitelja, teologa, propovjednika (...) da sakupljena i sinhronizirana u jedno odlično odigra ulogu ‘causae moventis’ prodirući do dna srca dobronamjernog ‘čtavca’. Habdelić svog čitatelja nikada – ni u digresijama, ni u kratkim pjesmicama, ni u podugim i razvučenim ‘peldama’ – ne pušta s vida. Sve je psihološki i parenetski upravljeno na konkretnog čovjeka u njegovim konkretnim prilikama« (Fuček, 1971: 182).

Fuček spominje da se Habdelić u Zercalu Marijanskom služio sa 70 djela. To su mahom starokršćanski pisci, crkveni oci, mnogi iz Družbe Isusove, djela klasične latinske književnosti, filozofi. Fuček se osvrće i na teološku dimenziju Zercala Marijanskog, da bi zaključio kako Habdelić ipak nije želio pisati ni znanstvene ni skolastičke teološke traktate, jer je njegovu karakteru više odgovarala »pobudna knjiga puna živone mudrosti i refleksije«. Za Fučeka je spomenuto djelo prije svega mariološka knjiga – svojevrsna mariologija u svih sedam rasprava (Fuček, 1971: 186-189). U zaključku svoga članka Fuček piše: »Habdelićeva su djela ‘pioniri’ onoga što se kasnije zbivalo na kajkavskom jezičnom području. No ne samo na književnom polju Zercalo Marijansko iznenađuje svojom modernom starinom – ova knjižica ima svoju modernu poantu i danas. Stilski, jezično, teološki, pozitivno, svojom jasnoćom, otvorenošću, slikovitošću, psihologijom i svojom životnom mudrošću ovo djelo sugerira i našoj generaciji put i način – mutatis mutandis – pristupanja mnogim suvremenom problemima današnjice« (Fuček, 1971: 195-196).

Ivan Fuček je doista u sedamdesetim godinama 20. stoljeća kompetentno progovorio o tome Habdelićevu djelu i to još danas ima svoju relevantnost. U najnovije vrijeme izvorima Zercala Marijanskoga bavi se i Franjo Pajur, koji je u časopisu Kaj (2008: 49-66) objavio članak pod naslovom: Barokni traktati Jurja Habdelića.

No vratimo se onim radovima u kojima su o Habdelićevim djelima pisali i drugi. Među takvima se ističe Franjo Galinec (1887.–1945.), koji je u tridesetim godinama 20. stoljeća o Habdelićevim djelima pisao s različitih vidika. Navodim samo naslove njegovih radova: Juraj Habdelić kao književni ugled i izvor Mulihov; Edipov motiv u hrvatskoj kajkavskoj književnosti 18. stoljeća; Ezopova basna u hrvatskoj kajkavskoj književnosti XVII. i XVIII. stoljeća; Juraj Habdelić, Tituš Brezovački, Štefan Zagrebec; Habdelićev utjecaj u Gašparotijevoj legendi Cvet sveteh; Još tri varijante za Edipov motiv u našoj književnoj predaji, iz XVII. i XVIII. (v. u popisu literature). Evo što je Galinec pisao o Habdeliću (1936.), ističući da je od četrnaest pisaca čija je djela koristio Hilarion Gašparoti, jedan Juraj Habdelić:

»Posljednji u prvoj skupini Gašparotijevih hrvatskih izvora bio je isusovac Juraj Habdelić. On je kao propovjednik i kao pisac najznatniji predstavnik hrvatske kajkavske književnosti u XVII. stoljeću. Što je u svoje doba kao simbolist Talijanima bio Pavao Segneri (1624.–1694.), Nijemcima u Austriji bosonogi Augustinac Abraham a Sancta Clara (1644.–1709.), Slovencima Janez Krsnik Svetokriški (1645.–1714.), to je u drugoj polovini XVII. stoljeća Hrvatima u neku ruku bio Juraj Habdelić, ali više obilatim književnim radom negoli propovijedanjem. Najznatnije mu je književno djelo Pervi oca našega Adama greh (Grac, 1674). To je u stvari mala enciklopedija za čitav Habdelićev vijek. Uz prvotnu i redovitu književnu građu religiozno-moralnog sadržaja ima ovdje prevrijednih autorovih priloga o političkim, socijalnim i kulturnim prilikama onog doba. A kakav je tek zbornik autorivih ‘hištorija i prilika’, koje je on tu sabrao, a koje nam opet u punoj mjeri dokazuju svestranu Habdelićevu erudiciju. Sve njegove sabrane ‘hištorije i prilike’ zacijelo su po svom dubokom, općeljudskom osjećaju dragocjen književni prilog za naučno i stručno ispitivanje u komparativnoj folklori. Ali taj dio Habdelićeve književne građe ima svoje posebno značenje i za razvoj naše domaće književnosti. U Habdelićevo djelo Pervi oca našega Adama greh rado se naime ugledavaju i kasniji hrvatski pisci, jer oni baš te njegove zanimljive ‘hištorije i prilike’ često i neposredno prenose i u svoja književna djela. Poslije Jurja Muliha i Štefana Zagrebca bio je pavlin Hilarion Gašparoti treći po redu, koji se od kajkavskih književnika XVIII. stoljeća povodi za Habdelićem. U svojoj legendi Cvet sveteh on se idejno i stvarno poslužio Habdelićevim književnim djelom Pervi oca našega Adama greh. Gašparoti se naime u svim primjerima svagdje izrijekom poziva na Habdelića kao na književni svoj izvor. Kakva dakle međusobna književna veza postoji u oba naša autora, to će nam točnije pokazati poređenje sadržaja i tekstova u njihovim djelima. U tom poređenju priopćujem stoga samo ona mjesta, koja su uistinu zajednička u oba autora« (Galinec, 1936: 124-125).

Franjo Galinec je predočio i usporedne tekstove koji se međusobno podudaraju u Habdelića i Gašparotija, a potom je nastavio: »Dosad izložene priče dvojake su po svom sadržaju. Jedne su od njih historijske, jer se vežu uz izvjesno historijsko ime lica ili mjesta. Ovamo spadaju priče: o Krizipu i o Filemonu Sirakužaninu; o Atenjaninu Eupolisu; priča o propasti kazališta u Fideni. Ostale su priče legendarne, jer pripovijedaju o čudesnim događajima, koji su se nekoć, u davno doba zbili« (Galinec, 1936: 131).

Odlika Galinčeva članka jest u tome što je također predočio prvotne izvore koji su zajednički predlošci. Prvi je Thomas Cantipratanus, učeni Belgijanac (1201.–o. 1263.), autor znamenitoga zbornika priča i legendi Bonum universale de apibus. Bilo je to djelo u kojemu su skupljene potresne priče i događaji iz ljudskoga života u svim njegovim peripetijama, te je služilo kao nepresušivi izvor »svim našim simbolistima od XVI. do konca XVIII. stoljeća« (Galinec, 1936: 132). Drugi je izvor, kako Habdeliću tako i Gašparotiju, bio zbornik gotovo istovjetnoga legendarnoga sadržaja Magnum speculum exemplorum (1618.). Taj je zbornik bio često tiskan i predstavljao je »malu enciklopediju katoličke nauke u zanimljivom obliku citata, priča, legendi i anegdota« (Galinec, 1936: 133).

Treba reći da Gašparoti iz Habdelićeva djela crpi samo one tekstove koji su vezani za tri fašenske dneve, i to ih Gašparoti doslovno prepisuje. Stoga Galinec s pravom zaključuje: »Habdelićevu i Gašparotijevu književnom radu bio je glavni cilj, da svoje suvremenike pridignu moralno i odgoje u boljem religioznom i socijalnom životu. (...) Od svih dosad poznatih hrvatskih autora Habdelić je kao književni izvor u konačnoj redakciji Gašparotijeve enciklopedije našao svoje sigurno i vidljivo mjesto« (Galinec, 1936: 138). A u članku »Loci communes« – u pričanju starijih hrvatskih pisaca Galinec će također uočiti književne dodire kod Jurja Habdelića i Štefana Zagrebca (1669.–1742.), i to na razni tekstova o Ezopovim basnama (Galinec, 1934./35: 35-37).

Nakon Galinca u više je navrata o Habdeliću pisao već spomenuti Vladoje Dukat (1861. – 1944.): Prilozi ka biografiji Jurja Habdelića; O Jurju Habdeliću (1609–1678); Juraj Habdelić (v. u popisu literature). Vrlo opširan prilog o Habdeliću objavljuje Dukat u svojim Ogledima iz stare kajkavske književnosti pod zajedničkim naslovom Sladki naš kaj (1944: 38-95). Nakon Jagićeve i Jakušićeve rasprave o Habdeliću upravo Dukat je na hrvatskome govornom području najopširniji u prikazu i vrednovanju Habdelićeva djela Pervi otca našega Adama greh, za koje Kukuljević reče: »Mi se usuđujemo (...) uztvrditi, da sva kajkavsko-hrvatska književnost ne ima bolje pučke knjige poučne vrste od ove našega Ježuite Habdelića. Navlastito njegovi primjeri (pelde) crpljeni iz svetoga pisma i svetih otaca, iz povijesti svjetske i crkvene, iz putopisah, te iz samoga života i narodnih običajah, tolika su zlatna zrna, kolika se u svih pobožnih i ćudorenih knjigah onodobne naše književnoosti sabrati ne mogu (...) Mi se ne čudimo, da je ova knjiga sada toli riedka, nu žalimo jedino, da radi ogromnosti svoje i radi potrebitih za tisak velikih troškova, nije još koji put izdana« (Kukuljević, 1868: 38-39).

Što su pisali o Habdeliću povjesničari hrvatske književnosti

Najbolje se to razabire se iz njihovih rečenica koje ovdje predučujem. Branko Vodnik (1879.–1926.), uz ostalo, spominje da je Habdelić »najvažniji i najplodniji kajkavski pisac XVII. stoljeća. (...) Za školu napisao je Habdelić Dictionar ili reči slovenske (...). Veća su i važnija njegova religiozno-moralna djela, u kojima ima više jezičnoga blaga tadašnjega kajkavskog narječja nego u njegovu rječniku, i po kojima je on najčuveniji kajkavski propovjednik XVII. stoljeća. Prva mu je ove ruke knjiga Zercalo Mariansko (Grac, 1662.), koja govori o sedam tema: o svetosti, o razumu i pameti, o svjetskom bagatstvu, o tjelesnom zdravlju, o ljepoti, o jakosti, te o dobrom i poštenom glasu, a sve je to namijenjeno kultu Bogorodičinu. (...) Habdelić, jamačno da pokaže svoju učenost, svuda citira vrela, a nastoji da bude što kraći, ali sljedeće njegovo djelo Pervi oca našega Adama greh (Grac, 1674.) ipak je izašlo veliko (str. 1181.). Pisac je, kako u posveti djela zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću kaže, naumio pisati ‘našega zveličitela Gospodina Kristuša zemaljski žitek’, pa iz njega izvesti ‘neke kerščanske navuke’, ali mu se učini zgodnije, da prije toga napiše djelo Pervi oca našega Adama greh, da prikaže ‘porušenje nature človečanske’, čemu je izvor istočni grijeh. Prema tome u njegovu su djelu propovijedi o grijesima, o padu čovjeka, a drugo djelo imalo je crtati podignuće naravi ljudske po Kristu, ali Habdelić ga nije napisao. U Zercalu Marianskom, a još više u Pervom oca našega Adama grehu ogleda se hrvatski javni i privatni život ovoga doba, jer je Habdelić kao propovjednik pun aluzija na suvremeni, naročito društveni život, i time postaju ova djela važna za hrvatsku kulturnu povijest« (Vodnik, 1913: 269- 270).

Ovdje mi valja odmah navesti razmišljanja Vladoja Dukata, koji se poziva upravo na Branka Vodnika: »Branko Vodnik u svojoj Poviesti književnosti hrvatske (Zagreb 1913; I. 269) iztiče, da je Habdelić po svojim religiozno-moralnim djelima ‘najčuveniji kajkavski propovjednik XVII, stoljeća’. Mislim, da to nije posve točno, jer podatci o životu Habdelićevu što ih donosi Vanino u pomenutoj već raspravici, dokazuju, da je on kao propovjednik zapravo imao malo prakse, jer je za svog dugog života samo četiri godine bio propovjednikom« (Dukat, 1944: 40-41). Dukat, naime, nastoji pokazati da je Habdelić bio prije svega pripovjedač što se razabire u njegovoj knjizi Pervi oca našega Adama greh (v. Dukat, 1944: 41-45).

U daljnjem slijedu pisanja o Habdeliću vrlo je tendenciozan i podosta ideološki obojen članak Krešimira Georgijevića Lik Jurja Habdelića poslije trista godina, objavljen u Zborniku u čast Stjepana Ivšića (1963.). Treba reći da je autor u tome članku donio dva netočna podatka u vezi s Habdelićem. Navodi da je rođen u selu Velike Čiče. Selo takva imena nije ni tada postojalo, a ni danas ne postoji. Onda kaže da je »u isusovački red stupio u Leobenu u Austriji 1630.« I to nije točno! U tome je mjestu bio u novicijatu, a u Red je stupio u Beču 1629. Georgijević u članku zauzima kritički stav prema Habdelićevim shvaćanjima i pogledima »koji se nalaze u njegovim djelima, tako značajnim i znamenitim za njegovo doba. U njima ima mnogo odraza savremenog društvenog života, jer su razne piščeve ‘pelde’, primjeri i poroci u stvari društvene slike i dokumenti vremena« (Georgijević, 1963:91).

Uzevši u cjelini, Georgijevićev je prilog sličan ekspresivnim reminiscencijama autora koji je unaprijed osudio feudalni sustav, doba u kojemu živi i djeluje Habdelić. S obzirom na ideologiju vremena u kojemu Georgijević piše svoj članak, drukčije se i nije smjelo pisati. To pak svjedoči o jednostranosti autora, odnosno njegovoj nemoći u sagledavanju Habdelićeva djela koje je pisao pripadnik isusovačkoga reda i koji je izvore za takvo djelo crpio u dotadašnjim, njemu dostupnim knjigama kakve su diljem Europe bile i drugima dostupne. Koliko je Georgijević bio jednostran, svjedoče ove njegove riječi: »Čudno mi je samo kako je ovaj trezveni i u svemu strogi redovnik umio da – u jednom školskom rječniku! – nabroji ništa manje nego četrdeset vrsta vina« (Georgijević, 1963: 93). To zaista nije ništa čudnoga. Habdelić je time pokazao kakve sve vrste vina postoje u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi.

No mene ipak više čudi to što Georgijević nije opazio da Habdelić u svome rječniku Dictionar ili reči slovenske z vekšega v kup zebrane (...) navodi 26 vrsta različitih boja, 16 vrsta kuća (hiža), 22 riječi koje su povezane s imenicom junak i pridjevom junački, 18 vrsta kruha, 32 riječi i sintagme vezane uz imenicu pravda i pravica, 29 natuknica vezanih uz imenicu voda (v. pretisak Dictionara..., KS, Zagreb, 1989.). Georgijević, doduše po svome izboru, predočuje dio teksta iz Habdelićeva djela, iz kojega se vidi na što sve Habdelić cilja kudeći, koreći, kritizirajići poroke kod pojedinaca ili društva.

Paradoksni je i zaključak Georgijevićev: »Po svemu, Habdelić svojim sholastičkim i moralističkim knjigama udara pečat čitavomu dobu, drugoj polovini XVII vijeka u Hrvatskoj, nastojeći da ga, uznemirena i poljuljana, zadrži u daljem padu i učvrsti u strogim normama pooštrenog morala katoličke obnove. Pri tome on pruža punu podršku postojećem feudalnom društvenom redu, na koji se oslanja i savremena crkva. Ovo je išlo u račun da narod živi u tami sujevjerja, straha i zaostalosti. Habdelić je svojim knjigama i djelovanjem odgovarao tim potrebama u punoj mjeri« (Georgijević, 1963: 100).

Tko god čita Georgijevićev tekst, znajući danas i za druge članke o Habdeliću, može zaključiti da je dotični autor bio opterećen tadašnjom ideologijom koja je diktirala i pisanje udžbenika i povijesti hrvatske književnosti. Bila je to ideologija jednoumlja. Stoga takve povijesti hrvatske književnosti danas treba čitati s rezervom i vrlo kritički; ili, kratko rečeno, trebamo nove povijesti hrvatske književnosti bez parafraziranja dosadašnjih, jer takvu je smjeru ostao vjeran i Franjo Švelec (1916.–2001.) služeći se Georgijevićevim spomenutim ideološkim prosudbama o Habdeliću (v. Švelec, 1974: 238; v. također: Jembrih, 2006: 115-122; Zvonar, 2009: 5-76).

Zato je Mihovil Kombol (1883.–1955.) u svojoj Povijesti hrvatske književnosti do preporoda (1961.) pišući o Jurju Habdeliću, ideološki neopterećen, izrekao nešto što i danas može ostati korektnim eksplicitom o Habdeliću. Kombol piše: »Njegova glavna djela Zercalo Marijansko (Graz, 1662) i Pervi oca našega Adama greh (1674) ne iznenađuju doduše ni svojim glavnim sadržajem ni svojim mislima; to su moralno-didaktička djela sa sustavom i opširno razrađenim poglavljima o kršćanskom životu i ljudskim grešnim sklonostima kao posljedici čovjekova pada, pisana od učena bogoslovca, kakvih je tada bilo više u našoj književnosti. No dok se drugi naši nabožni pisci obično ne udaljuju od svojih uzora, ne dajući maha svojem temperamentu ni mjesta svojim vlastitim opažanjima, dotle Habdelić čini upravo to, odlikujući se usto živahnošću prikazivanja i bogatim i jedrim jezikom. Mada nastupa kao pisac, on je po svojem temperamentu pučki govornik, ne zazirući ni od šale ni od krepkijih izraza pučkog govora. On iskreno mrzi grijeh i želi popraviti svijet, ali je najbolji, kad prijeđe u ton satire; onda ispod njegova pera iskrsavaju živi i viđeni ljudski tipovi i male genre-slike iz društvenoga života, dok zgodne poredbe i slikoviti izrazi naviru neusiljeno. Svi slojevi društva dolaze na red: i plemići, i građani i seljaci, a nisu izuzeti ni svećenici, ni oni seoski, što na nedjelje i blagdane samo s oltara ‘evangelium preštu (pročitaju) ter svetke (blagdane) oznane, ali iz prodekalnice za svoje lukno, povesmo, sire itd obilno kriče’, ni oni ‘norčeci’, od kojih je gdjekoji bio na stranim učilištima, ‘pridehnul k teologije’ ili ‘obleznul’ nauk o pravu, ‘poglej ga, kak hodi, kak gledi, kuliko bazalamanov čini, kak batrivo, da ne rečem oholo govori: aj su oni, ki su pervo čez te navuke prešli vsi su proti ovomu ali malo ali ništar’. Nije zaboravio ni veliku gospodu s lijepim konjima i kočijama ni njihove ‘prilizavce’ ni ludost građanskih žena ni naših beskrajnih zdravica i nasilnoga opijanja gosti. Čitava tadašnja sjeverna Hrvatska, dakako gledana na naočari propovjednika, promiče u tim minijaturnim slikama pred našim očima; iako pristaša postojećeg reda i protivnik bune Petra Zrinskoga i Matije Gupca i njegove ‘mužadije’, on nam je ipak i o njezinim društvenim nevoljama ostavio rječitijih sličica nego ijedan naš drugi pisac« (Kombol, 1961: 229-230). Sve što je Kombol naveo odnosi se na Habdelićevo djelo Pervi otca našega Adama greh.

Od svih dosad spomenutih, ipak je Olga Šojat (1909.–1997.) priredila najopširiniji tekst o Jurju Habdeliću, objavivši ga u časopisu Kaj, god. VII., br. 10 (1974: 5-76), pridodavši i Kukuljevićev tekst o Habdeliću preuzet iz njegove knjige Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.). Uz uvodnu raspravu Olga Šojat je po svom izboru predočila tekstove iz djela Zercalo Marijansko i Pervi otca našega Adama greh (17-57), a potom i rječnik u vezi s izabranim tekstovima. Moram napomenuti, kad bi trebalo birati između Georgijevićeva i Švelčeva prikazivanja Habdelićevih djela i pristupa Olge Šojat, kao relevantniji bih odbrao njezin opis. Tekst o Habdeliću uvrstila je Olga Šojat u svoju knjigu Hrvatski kajkavski pisci, II., 17. stoljeće (1977: 42-132).

Prva monografija o Jurju Habdeliću

Godine 1985. u Biblioteci posebnih izdanja, knj. 34., »Zrinski«, tiskarsko-izdavački zavod u Čakovcu objelodanio je treću knjigu Sjevernohrvatskih tema Zvonimira Bartolića. Knjiga ima naslov Književno djelo Jurja Habdelića. Bartolić je sustavno i znanstveno u toj knjizi opisao Habdelićeva djela smještajući ih u kontekst baroka, epohe kojoj Habdelić pripada. Svestranom analizom sadržajno-kompozicijskih i stilskih vrednota Habdelićevih djela Bartolićeva knjiga otklanja sve dotadašnje ideološki obojene tekstove o Habdeliću, a njih je bilo, jer tom je knjigom čitatelju predstavljen najpoznatiji hrvatskokajkavski pisac hrvatske književnosti 17. stoljeća čiji opus dotad nije bio tako svestrano proučen. Zato svaki onaj koji će štogod htjeti saznati o Habdeliću, neće više posezati za Georgijevićevim tekstovima i njemu sličnima u opisu Habdelićevih djela. A to je, mislim, veliki doprinos povijesti hrvatske književnosti u 20. stoljeću.

Ovdje mi nije cilj opisivati sadržaj Bartolićeve knjige, već je dovoljno ako navedem naslove poglavlja u njoj: I. Juraj Habdelić i njegovo doba (str. 13-34); II. Juraj Habdelić u dosadšnjoj literaturi (35-67); III. Književnopovijesni i idejnofilozofski kontekst baroka (68-142); IV. Problem književnih rodova i vrsta u hrvatskoj baroknoj književnosti (143-176); V. Habdelićeva djela u svjetlu sadržajno-kompozicijskih i stilskih vrednota (177-320); Zaključak (321-326); Prilozi (327-352); Bibliografija (353-377).

Habdelićeva su djela s jezikoslovnoga gledišta svoje mjesto našla u 20. stoljeću, i to u raspravama Vatroslava Jagića, zatim u 70-im godinama 20. stoljeća kod Antuna Šojata, Zlatka Vincea i Josipa Vončine, a nalaze se i među izvorima kod izrade Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad tiskano 10 svezaka).

Tako će se Antun Šojat pozabaviti sinkronijskim prikazom jezika stare kajkavske književnosti, objavljujući ga u nekoliko nastavaka u časopis Kaj, god. II., br. 3-4, br. 7-8, br. 10, br. 12 (1969.); III, br. 2, br. 3-4, br. 10 (1970.); IV., br. 10, br. 11 (1971.). Pod naslovom Kratki navuk jezičnice horvatske Šojat će dio prikaza posvetiti i Habdelićevu jeziku poprativši ga s tekstovnim primjerima iz Zercala Marijanskoga i Pervi otca našega Adama greh.

U svojoj knjizi Putovima hrvatskoga književnog jezika (1978.) Zlatko Vince, uz ostalo, o Habdeliću ističe: »Habdelić piše živim, slikovitim, gipkim i bogatim jezikom, uglavnom zagrebačkim kajkavskim govorom, ali se u njegovim djelima, pogotovu u Zrcalu Marijanskom (1662.), opažaju elementi i drugih naših narječja. To je i razumljivo ako uzmemo u obzir da je on svoja djela namijenio ne samo kajkavcima nego i čakavcima i štokavcima južno i jugozapadno od Save i Kupe. (...) Habdelić je bio jedan od prvih ‘koji je metodički razmišljao o izjednačenju različitih hrvatskih dijalekata za uporabu u književnosti’ (Hadrovics, 1942.). Poznato je da su kajkavski pisci, pa i Habdelić, pod pojmom ‘slovenski’ razumijevali kajkavsko narječje (današnji slovenski jezik tadašnji pisci nazivaju krainskim), dok pod horvatskim razumijevaju književni jezik sa čakavskom osnovicom. Kasnije će pod horvatskim razumijevati upravo kajkavski. Matija Magdalenić svoje pjesme skupljene u zbirci Zvončac piše ‘niti zavsima pravo horvatski nit zavsima slovenski, nego slavonico-croatice’. Već u Habdelićevu i Magdalenićevu postupku možemo naslutiti odjek jezičnog razvoja što se zbivao u pokupskom kraju, gdje su se miješala sva tri naša narječja« (Vince, 1978: 34-35).

Kad je riječ o povijesti hrvatske leksikografije, onda će Vince u vezi s Habdelićem zapisati ovo: »U 17. stoljeću, koje je bogato rječnicima, objavljuju se leksikografska djela i u sjevernoj Hrvatskoj. U tim rječnicima sabrano je na prvom mjestu blago kajkavskog narječja (to nije točno, sabrano je blago kajkavskoga književnoga jezika, A. J.), ali oni redovno donose i nekajkavske riječi. Tako godine 1670. Juraj Habdelić, plodni kajkavski pisac, izdaje rječnik Dictionar ili reči slovenske, namijenjen učenicima – za potrebu ‘mladencev horvatskoga i slovenskoga naroda’. Iako je skroman po opsegu, taj je rječnik imao svoje značenje kao školski priručnik, a istodobno i kao prvi kajkavski rječnik kojim će se poslužiti i kasniji leksikografi Belostenec i Jambrešić« (Vince, 1978: 65).

Josip Vončina je 1974. prikazao Habdelićev stav prema jeziku, koji je on jasno izrekao u »Opomenku« Zercala Marijanskoga (1662.). Osvijetlio je povijesni kontekst u kojemu Habdelić piše svoja djela, a to je vrijeme turske okupacije Slavonije i mletačke uprave nad dijelom primorske Hrvatske. Stoga je bilo posve razumljivo da Habdelić svoj jezični pogled usmjerava u »ov slovenski nevoljni zakutek« – ostatak ostataka nekoć slavnoga hrvatskoga kraljevstva, te svoja djela namjenjuje upravo stanovništvu toga područja, a to je područje kajkavskoga narječja, odnosno područje Zagrebačke biskupije.

Vončina će, uz ostalo, pokazati i kako Habdelić u svome predgovoru, upućenom čitatelju Zercala Marijaskoga, nastoji imati obzira i prema drugim jezičnim obilježjima – čakavskim (solarskim) i štokavskim (tukavskim). »Predgovor Zrcalu ipak jasno pokazuje da je za Habdelića ideal bio ‘slovenski jezik’, tj. – u ondašnjem značenju toga izraza – književni jezik kajkavske osnovice«. Vončina je isti prikaz iznova uvrstio u svoju knjigu Analize starih hrvatskih pisaca (1977.). Habdelićevim će se stavom prema jeziku Vončina i dalje baviti, tj. dat će interpretaciju jezičnih obilježja koja se mogu odčitati iz Habdelićeva Opomenka u Zercalu Marijanskom (1662.), Dictionaru (1670.) i Pervi otca našega Adama greh (1674.) (v. Vončina, 1988: 269-278).

Habdelić u središtu promašene kritike

Neki od proučavatelja usmene književnosti i oni koji su »na zub« uzeli dio teksta iz Habdelićeva djela Pervi otca našega Adama greh – htjeli su njegovu angažiranost na polju duhovnoga i vjerskog djelovanja staviti u negativni kontekst istrjebljivača narodne pjesme. Bilo bi dobro saznati kada je započela kritika o Habdeliću na temelju njegova teksta pod naslovom Pesme od ljubavi u spomenutoj njegovoj knjizi (1674.). Ako pođemo slijedom transkribiranoga istoga teksta, onda mi se čini da je on ugledao svjetlo u Hrvatskoj čitanci za više razrede srednjih škola, koju je 1916. godine priredio Branko Drechsler kao profesor Kr. donjogradske gimnazije u Zagrebu. Inače, Čitanka sama po sebi zavrjeđuje pohvalu, što se sadržaja i koncepta tiče. Kamoli sreće da takvih čitanki ima i danas jer bi u tom slučaju današnji gimnazijalci mnogo više znali o kajkavskoj književnosti nego što to saznaju iz udžbenika danas (2009.). No Drechsler je, čini mi se, ipak prvi iznio kritiku o predočenome Habdelićevu tekstu u Čitanci (1916: 244-248). On je u bilješci 73. zapisao: »Habdelićeva propovijed ‘Pesme od ljubavi’ naperena je protiv narodnih pjesama, što ih je protureformacija nastojala u narodu iskorijeniti radi njihova svjetovna sadržaja« (248).

Doista je čudno kako je autor došao do takva zaključka. Kao da nije čitao ono što je kao citat iz Habdelićeva djela predočio. Habdeliću je bilo stalo do toga, jer to je običaj u crkvi, da u svim crkvama gdje god je moguće, u procesijama, u svakoj općoj potrebi, kod dobivanja božjih blagoslova, redovnici zajedno s drugima »obojega spola vernemi kerščeniki duhovne popevke spevaju«. Habdelić opisuje kakva je duhovna šteta od pjesama od ljubavi: »Ali kakti cirkvene svete i pobožne popevke jakost imaju veliku na isprošenje od Boga, kaj ponizno potrebujemo, tak protivnem zakonom imaju i moč svoju veliku popevke one, keh je sada pun svet i zovu se od ljubavi.« Habdelić, po običaju, niže pelde (primjere) kojima želi potkrijepiti svoju konstataciju. Stoga pripovijeda: »Žene i divojke, ktere se takvemi popevkami nasladuju, prispodablja Ciprian: kače ka je međ vsemi kačami najljutejša, imenom baziliškuš (...).« Zatim navodi: »Drugi prispodabljaju pevce i pevice sramotneh popevki sirene, morskomu zveretu. Sirena morsko je čudo, do pasa lepe divojke spodobno, od pasa pak dole ribe. Ta sirena, gda zapazi, da se v ladje po morju ljudi voze, tak slatko i željno popeva, da ki su v ladje od slatkoče popevke zaspati moraju, onak pak speče sirena vtopi. Tak neki i neki po hižah, po kuteh, v plesu, v goščenju svojemi od ljubavi popevkami one, ki je čuju, omame i kakti zaspane čine, da im tak laglje dušu vtope i v glubinu, ne morsku, nego peklensku, prehite«.

I sam Habdelić predviđa prigovore spomenutome svome diskursu, odnosno napade onih koji će nastojati prikazati kako je on protiv pjesme: »Reče negdo ali nektera tem popevačicam: ‘To li gda smo v goščenju i dobre volje moramo biti, bumo kot fratri mučali, ali listor (samo) v zdele kot voli v jasle buveli (buljili, gledali)? Ljudi smo, ki se z vnogemi posli dosta trudimo, zakaj bi nam se bar gdano i gdano slobodno ne razgovoriti? Pače je to i potrebno, da serca skerbjum oteršena (opterećena), žalostjum rastužena razveselimo, kaj pak jače serca veseli nego popevke. Vino i popevka vesele serce. Popevka putnika na putuvanju, špoljara (bravara) ali kovača pri kladivu, tišljara (stolara) pri hobljiču, šoštara pri kopitu, orača pri plugu, kopača pri motike, žnjača pri serpu, kosca pri kose, prelju pri kudelje etc. veseloga čini i v teškom trudu (radu) lahkoti. Kaj je ada potrebno popevke tak nemilo iz sveta pregnati? ako nje preženeš (protjeraš), bar pretiraj i meštrije i težačtvo, ktere od popevki lehkotu imaju!’« Habdelić će na takav prigovor odgovoriti: »Razumno, kakti si se navčil, govoriš. A gdo muziku ali popevke z goščenja, z štacunov, s polja etc. tira? Ja ne. Pače svetujem (savjetujem), da i mešter i težak veselo popeva, da v goščenjeh popevke se popevaju, ali onakve, kakve su međ poštenemi i bogaboječemi ljudmi od stareh vremen bile, pobožne, poštene i na diku Božju spravljene. Takvemi se moreš zadovoljno razveseliti i trude tvoje laglje včiniti. Tak su stari kerščeniki pri svojeh večerah i obedeh činili«.

Nakon iznošenja svojega stava prema popevki, Habdelić prelazi na obiteljski odgoj djece, odnosno vladanje djece i mladeži koja se odmalena nauče koješta govoriti i nepristojne pjesme pjevati. To će Habdelić ovako opisati:

»Ta je pređev negda našeh velike hvale vredna skerb bila, da kak su dečica govoriti se začela vučiti, da su taki (brzo, uskoro) spevala Aleluja, to je Hvalete Boga; na takove popevke mlahava njihova vusteca najpervo su se otpirala. A kaj se sada po varašeh, po selah, po dvoreh vuče deca? O rugota! O žalosna na nektereh ocev slepota! Izda (još) je dete pentavo (tepavo, mucavo), izda prekrižiti se ne zna, izda zreči pravo ne more, ter vre nečisto, odurno, sramotno tepe (govori). Gdo je tomu kriv? Oci, matere, gospodari, ki ali ne pokaraju, ali sami dece zrok (uzrok, povod) daju, takve reči, takve popevke bleduči (blejati). Kaj je ada čudo, da gda i podrastu (odrastu), da gda i k dobe pridu (kad su ponoljetna), gda i mustače zaferkavaju, gda je i sedine pokriju (osijede), da drugo skoro ne govore, drugo ne popevaju, nad drugemi popevkami i rečmi se ne vesele, nego kem su se v detinstvu privčili (priučili)? Ne li odurno, ne li proti Bogu, da male devičice po puteh, po vulicah, po pijaceh (trgovima), međ deklese (djevojčure) v plese idu, perve svoje glase nečistem popevkam, pače vragom posvečuju, i to pred očima svojeh rođenikov (roditelja), kteri ne kaj bi je pokarali, ali od te pogibeli odvernuli, nego je išče duse (potiču), hvale, spričavaju, da to ništar zloga ne.

Vidiš, moj štavac (čitatelju), da se ni v goščenju ni nigder poštene popevke ne prepovedaju (ne zabranjuju), nego se pače proporučaju, vu ko ime vsemi jeziki vnoge jesu spravljene, i našem slovenskem, i božične i vuzmene, terjačke (trojačke), nedeljne i svetečne (blagdanske) i druge, ktere serce i razveseliti i na radost i poželenje nebesko zažagti (užgati) mogu.

Na to je ciljal poštuvani negda otac Mikula Sartorius ili Krajačevič, reda našega ježovitanskoga glasoviti prodekator, svojemi duhovnemi popevkami, ke su k Svetem evangeliomom priložene. Od keh on sam govori: ‘Ove popevke jesu ovde postavljene vu to ime, da se popevaju, ne listor (samo) v cirkvah po svetkeh, pod mešami, ali na procesijah od cirkve do cirkve putujuči, nego i po delatneh (u radnome danu), vu vsake fele (vrste) mesteh, rekši: na polju koseči, orjuči, ženjuči, na goricah kopajuči, koleči, mesto navadneh negdašnjeh stareh poganskeh i sramotneh popevkah, kotere priprosti ljudi, poimene ženskoga spola, gustokrat popevaju, plešuči, tancajuči, delajuči, doma, vune na polje, na goricah sramotno se šaleči, te druge ljudi, keh nazoči ne, ogovarajuči, i te takove grehe za šalu imajuči te za ništar deržeči. [Habdelić je citirao tekst iz Krajačevićevih Svetih evangeliomov, 1651, str. 211, nap. A. J.] Ove in ovem prispodobne popevke komu se popevati hoče, ali naj (neka) sam popeva, ali si je naj čini popevati; oneh pak poganeh, sramotneh i nečisteh naj se čuva kot baziliška (zmije) i kot sirene ogiblje« (cit. Drechsler, 1916: 244-248).

Posve je jasno, i zdrav razum može razabrati, Habdelić u predočenome tekstu nije doista nigdje izrazio svoje protivljenje narodnoj pjesmi kao takvoj. A neki su kritičari tvrdili upravo to: »Prijekim okom gledajući na grešne zabave mladih ljudi, Habdelić nije mogao ostati ravnodušan ni prema pjevanim narodnim pjesmama, pa je posvetio čitavu glavu pokušavajući da ih suzbije pomoću crkvenih pjesma« (Georgijević, 1969: 83). Ili: »I on je (Habdelić) izraziti borac protiv narodne pjesme, pa tom pitanju posvećuje čitavo poglavlje u Prvom oca našega Adama grehu, polemizirajući istodobno s eventualnim protivnicima koji bi mu mogli prigovoriti da narodu uništava pjesmu« (Švelec, 1974: 237).

Svi koji su tako suponirali svoje mišljenje zapravo su javnost obmanuli s naglašenom tendencioznošću. Da, Krajačević i Habdelić izričito kažu da su protiv »poganskih, nečistih, lotrenih, sramotneh, nečedneh, ogovorljiveh« popevki. Pa zar bi oni prema takvim pjesmama mogli imati drukčiji stav koji nije u skladu s njihovim dušobrižničkim zvanjem; njima je bila i dužnost da se bore kod svojih vjernika i protiv verbalne lascivnosti, a to nije iskorjenjivanje narodne pjesme. Franjo Fancev je dobro primijetio da ćemo uzalud kod te dvojice isusovaca »u njihovim izjavama tražiti i samo jednu riječ, koja bi se mogla nategnuti na to, da su bili protiv narodne poezije kao takve uopće« (Fancev, 1939: 90; usp. Vodnik, 1913: 268-269).

Doista, može se reći kako su neki povjesničari hrvatske književnosti Habdelića i njegovoga subrata Nikolu Krajačevića (1581.–1653.) nepotrebno i nepravedno prikazali kao progonitelje narodne pjesme. To je išlo tako daleko da je prema njima stvorena antipatija koju su generirali u raspravama i neki drugi autori (v. Bošković-Stulli, 1978: 221; Skok, 1986: 5).

No bilo je i drukčijih pristupa u vrednovanju postupaka Kraječevića i Habdelića prema lascivnim ljubavnim pjesmama – »poganem, lotrenem i nečistem popevkam«. Držim da je opravdano i takav diskurs ovdje predočiti. Tako u svojoj opširnoj raspravi Prožimanje usmene i pisane kajkavske književnosti starijih razdoblja, a potom u tekstu s podnaslovom Usmena poezija osnovica nabožnoj poeziji 17. i 18. stoljeća, Josip Kekez je u vezi s Habdelićem i Krajačevićem pisao sljedeće: »Imajući u vidu narodni moral i prakticiranje vjere, kajkavski pisci osim proznih pišu i pjesnička nabožna djela na narodnu, komentirajući narodni život, narodnu književnost i njezin izvedbeni kontekst. Juraj Habdelić ispostavlja prema pojedinim narodnim oblicima života poglavlja u kojima analizira socijalne, materijalne i duhovne vrijednosti, pa tako piše o običajima, glazbi, plesovima, pjesmama itd.« (Vidi naprijed u citatu.) »Na taj je način označio narodno stvaralaštvo i njegovu frekventnost i obilježio njegov performancijski kontekst. Kao i neki njegovi suvrenici, navlastito s kajkavskoga područja, Habdelić nastoji prodrijeti moralno-religioznom mišlju u narodni ambijent i njome iz njega potisnuti nedolične forme življenja.« (U tome nije ničega neobičnoga ni nedopustivoga s gledišta Habdelićeve duhovne vokacije, nap. A. J.) »Tako biva supstituiran onaj manji dio usmene književnosti koji ne djeluje na zajednicu moralno poticajno. To su pretežito, ako ne i jedino, lascivne ljubavne pjesme. Pri tomu govori ne samo o kontekstu izvedbe, već i o funkciji narodne popijevke, za koju inače drži da je vrlo djelotvorna, pa se prema njoj i odnosi afirmativno, lučeći je od onih primjera koji djeluju negativno« (Kekez, 1986: 49-50).

Već iz ovoga Kekezova diskursa vidimo kako su Drechsler (Vodnik), Georgijević, Švelec i drugi bili na krivome, da ne kažem neobjektivnom putu u vrednovanju Krajačevićeva i Habdelićeva stava prema lascivnoj ljubavnoj poeziji. Vrlo je indikativno kako spomenuta trojka uopće ne spominje ono što je vrlo bitno za narodnu pjesmu. Habdelić je, naime, kazao da on nije protiv pjesme, a naveo je i stav svojega prethodnika Krajačevića. »Dapače: drži da čovjekovo mukotrpno srce ništa ne može tako razgaliti kao pjesma; ali ne svaka pjesma, već onakva kakvu su naši preci od starine pjevali. U tu svrhu kajkavski pisci, prozaici ali i pjesnici, na osnovi narodne poezije oblikuju svoje pobožne tekstove e da bi ih približili narodu i učinili ih višestruko funkcionalnima u narodnoj sredini. (...) Piščev odnos prema lascivno pogubnim pjesmama kao dijelu ukupne nedoličnosti, došao je do izražaja već na tom mjestu.« (Autor misli na Krajačevićev molitvenik Molitvene knižice (...), Požun, 1640., nap. A. J.) »Svjestan narodne potrebe za pjesmom, Krajačević naime navodi nekoliko religioznih pjesama namijenjenih narodnoj izvedbi, kako sam kaže, ‘po nedelje te svteke i doma i vune i drugde gdegod mesto nečisteh i sramotno ljubezliveh popevkih’. (Kekez, 1986: 50). Krajačević će to isto učiniti i u Svetim evangeliomima (1651.), no najprije će napisati Opomenek za vsake fele ljudi. (str. 211, citirao je Habdelić, vidi naprijed). Tako je naveo (str. 227-234): kod Šeste popevke, kum se Ave Maris Stella, pjeva na notu Hranila divojka tri sive sokole etc.; Sedma popevka, kum se O Gloriosa Domina, na notu: Igralo kolo široko; Osma popevka, kum se Devica Maria pozdravlja, na notu: posejal sem bažulek, posejal sem ma draga ljuba. etc.; Deveta popevka, kum se milošča Božja prosi: na notu, Lepo mi poje černi kos etc. (usp. Ivančević, 1971: 261-265). O rasprostranjenosti pjesme na notu Hranila divojka tri sive sokole govori i podatak da joj je tekst pronađen u tzv. Erlangenskomu rukopisu narodnih pjesama koji potječe s početka 18. stoljeća, a objavio je taj rukopis Gerhard Gesemann u Srijemskim Karlovcima 1925. (v. Kekez, 1986: 51). Usput valja spomenuti da je i Juraj Mulih (1694.–1754.), isusovac, koji je za Hrvate u zapadnoj Ugarskoj i za svoju misijsku službu kod njih priredio Duhovne jačke (Györ, 1750.), kod Jačke XIX. Od Sv. Izidora težaka, naveo na da se pjeva na notu: Orla pojdem prosit peruti. Dakle, pjeva se na melodiju narodne popevke koju su znali pjevati zapadnougarski Hrvati (danas gradišćanski Hrvati). [v. primjerak Duhovnih jačak u knjižnici HAZU u Zagrebu, sign. R 101].

Kao što se iz izloženoga može razabrati, Habdelić i njegov subrat prethodnik Nikola Krajačević nisu zatirali narodnu pjesmu, jer je njihov odnos prema izvedbi bio uvijek afirmativan osim prema »sramnim« lascivnim ljubavnim pjesmama. Sve je to ovdje trebalo reći upravo u prigodi 400. obljetnice Habelićeva rođenja (2009.).

Držim da se u budućim povijestima hrvatske kajkavske književnosti njihovi autori neće oslanjati na stereotipne rečenice (Georgijević, Švelec i drugi) kojima se htjelo spomenute pisce postaviti u negativni kontekst i nalijepiti im etiketu koja im nikako ne pripada. Juraj Habdelić to najmanje zaslužuje!

Literatura:

A.

Juraj Habdelič, Zerczalo Marianzko, to je poniznozt Devicze Marie, ka je Boga rodila. (...), V Nemskom Gradzu, M. DC. LXII. (1662.). [=Nacionalna sveučilišna knjižnica /NSK/, Zagreb, sign. R II D – 16˚ – 27]

Juraj Habdeliµ, Dictionar ili Rechi szlovenszke zvexega ukup zebrane (...), V Nemskom Gradczu, M. DC. LXX. (1670.) [=NSK, sign. R II D – 16˚ – 50 ]

Juraj Habdeliµ, O.A.M.D.G. Pervi otcza nassega Adama greh (...), v Nemskom Gradczu, leto 1674. [=NSK, sign. R II D – 16˚ – 47]

Juraj Mulih, Duhovne Jacske. Poszlovanya Apostolszkoga (...), va Gyuri leta 1750. [=Knjižnica HAZU, sign. R 101]

B.

Ivan Kukuljević Sakcinski, Juraj Habdelić, u: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita (...), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. IX., Zagreb, 1868.

Franjo Iveković (ö), Prilozi karakteristici XVII. vieka, u: Vienac, XI., br.17, 18, 19, 20, 21, Zagreb, 1879.

Ivan Kukuljević Sakcinski, Juraj Habdelić (1609 – 1678), u: Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Zagreb, 1886.

Đuro Šurmin, Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898.

Vatroslav Jagić, Ein Prediger aus dem Ende des XVII. Jahrhunderts aus Agram, u: Archiv für slavische Philologie, Bd. XXVI., Berlin, 1904.

Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolje..., svez. 4, Zagreb, 1908., 507.

Vatroslav Jagić, Nochmals Juraj Habdelić und seine literarische Tätigkeit im XVII. Jahrhundert, u: Archiv für slavische Philologie, Bd. XXXI., Berlin, 1910.

Vjekoslav Jakušić, Izvori Habdelićevu djelu: Pervi otcza nassega Adama greh (...). V Nemskom Gradczu leto 1674., u: Izvještaj realne gimnazije u Senju za šk. god. 1910/11.

Vladoje Dukat, Prilozi ka biografiji Jurja Habdelića, u: Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knj. 7, Zagreb, 1912.

Vjekoslav Klaić: Kr. Akademija znanosti u Zagrebu (1776.), u: Kolo, VII., Zagreb, 1912.

Branko Vodnik, Povijest hrvatske književnosti, knj. I. Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća, Zagreb, 1913.

Franjo Fancev, Einige Bemerkungen zur Geschichte des Schrifttums in Kroatien, u: Archiv für slavische Philologie, Bd. XXXV., Berlin, 1914.

Branko Drechsler, Hrvatska čitanka za više razrede srednje škole, knj. II., Zagreb, 1916.

Vladoje Dukat, O Jurju Habdeliću, u: Nastavni vjesnik, knj. XXXII., Zagreb, 1924.

Emilij Laszowski, Povijest plemenite općine Turopolje..., svez. III., uz suradništvo Janka Barlča, Velimira Deželića i Milana Šenoe, Zagreb, 1924.

Miroslav Vanino, Juraj Habdelić (1609 – 1678). Biografski podaci, u: Vrela i prinosi, be. 3, Sarajevo, 1933.

Franjo Galinec, Juraj Habdelić kao književni ugled i izvor Mulihov, u: Nastavni vjesnik, knj. XLII., Zagreb, 1933/34.

Franjo Galinec, Edipov motiv u hrvatskoj kajkavskoj knjićevnosti 18. stoljeća, u: Nastvani vjesnik, knj. XLII., Zagreb, 1933/34.

Franjo Galinec: »Loci communes« – u pričanju starijih hrvatskih pisaca, u: Nastavni vjesnik, XLIII., Zagreb, 1934./35.

Franjo Galinec, Ezopova basna u hrvatskoj kajkavskoj književnosti XVII i XVIII stoljeća, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, JAZU, knj. XXX., svez. 1, Zagreb, 1935.

Franjo Galinec, Juraj Habdelić, Tituš Brezovački, Štefan Zagrebec, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 15, Beograd, 1935.

Franjo Galinec, Habdelićev utjecaj u Gašparotijevoj legendi Cvet sveteh, u: Vrela i prinosi, br. 6, Sarajevo, 1936.

Miroslav Vanino, Nekrolozi Jurja Habdelića i Baltazara Milovca, u: Vrela i prinosi, br. 6, Sarajevo, 1936.

Franjo Galinec, Marko Marulić i Juraj Habdelić, u: Nastavni vjesnik, knj. 45, Zagreb, 1936./37.

Frano Galinec, Reminiscencije Jurja Habdelića iz prološlosti Varaždina, u: Spomenica varaždinske gimnazije, Varaždin, 1937.

Stjepan Ivšić, Legenda o Ivanu Zlataustnomu u Habdelićevu Zrcalu marijanskom, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 18, Beograd, 1938.

Gašpar Bujas, Katolička crkva i naša narodna poezija, u: Nova revija, XVIII., Makarska, 1939.

Franjo Fancev, Hrvatska kajkavska poezija prošlih vjekova, Ljetopis za god. 1937./38., JAZU, svez. 51, Zagreb, 1939.

Franjo Galinec, Još tri varijante za Edipov motiv u našoj književnoj predaji, iz XVII. i XVIII. stoljeća, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIX, Beograd, 1940.

Emilij Laszowski: Pabirci iz obiteljskih arhiva Sermage i Josipović, u: Viestnik hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, knj. IX./X., Zagreb, 1941.

Vladoje Dukat, Juraj Habdelić, u: Sladki naš kaj, Zagreb, 1944.

Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početka do danas, 1100 – 1941, Zagreb, 1944.

Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti do preporoda, Zagreb, 1961.

Nikola Pribić, Studien zum literarischen Spätebarock in Binnenkroatien.(...), München, 1961.

Krešimir Georgijević, Lik Jurja Habdelića poslije trista godina, u: Zbornik u čast Stjepana Ivšića, Zagreb, 1963.

László Hadrovics, Kajkavische Literatur (...), Wiesbaden, 1964.

Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969.

Nada Klaić: O postanku zagrebačkog Sveučilišta, Zagreb, 1969.

Antun Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske..., u: Kja, II., br. 3-5, 7-8, 10, 12; III., br. 2, 2-4, 19; IV., br. 10, 11, Zagreb, 1969. – 1971.

Ivan Fuček, Jurja Habdelića »Zerczalo Marianzko«, u: Kolo, MH, IX., br. 3, Zagreb, 1971.

Bojana Ivančević, Kajkavske crkvene pjesmarice XVII. stoljeća, u: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU, knj. 44, Zagreb, 1971.

Mirko Braim, Počeci kajkavske leksikografije, u: Kaj, VII., br. 5-6, Zagreb, 1974.

Antun Šojat, Habdelićev »Pervi otca našega Adama greh«, u: Forum, XIII., br. 10-11, Zagreb, 1974.

Olga Šojat, Juraj Habdelić (1609–1678) i njegov književni rad, u: Kaj, VII., br. 10, Zagreb, 1974.

Franjo Švelec: Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 3, Zagreb, 1974.

Josip Vončina, Habdelićev stav prema jeziku, u: Kajkavski zbornik. Dani kajkavske riječi Zlatar: Izlaganja na znanstvenim skupovima o kajkavskom narječju i književnosti u Zlataru 1970–1974., Zlatar, 1974.

Rotraud Stumfohl, Kroatische Jesuiten an der Grazer Universtität 1585–1773, disertacija, tipkopis, Karl-Franzens- Universität in Graz, Graz, 1976.

Josip Vončina, Habdelićev stav prema jeziku, u autorovoj knjizi: Analize starih hrvatskih pisaca, Split, 1977.

Maja Bošković-Stulli, Usmena književnost, u: Povijest hrvatske književnost, knj. 1, Liber-Mladost, Zagreb, 1978.

Zlatko Vince, Putovima hrvvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1978.

Rafo Bogišić, Riječ i misao Jurja Habdelića, u: Umjetnost riječi, XXIII., br. 4, Zagreb, 1979.

Zvonimir Bartolić, Sadržajne paralele između Vida Došena i Jurja Habdelića, u autorovoj knjizi: Sjevernohrvatske teme, knj. I., Čakovec, 1980.

Zvonimir Bartolić, Književno djelo Jurja Habdelića, Sjevernohrvatske teme, knj. 3, Čakovec, 1985.

Vladimir Pletenac, Varaždinska gimnazija od 1636. do kraja prvog svjetskog rata, u: Gimnazija –SC Grabriel Santo 1636–1986, Varaždin, 1986.

Joža Skok, Integracija usmenog i pučkog s kajkavskim zavičajnim pjesništvom, u: Kaj, XIX., br. 2, Zagreb, 1986.

Josip Kekez, Prožimanje usmene i pisane kajkavske književnosti starijih razdoblja, u: Kaj, XIX., br. 2, Zagreb, 1986.

László Hadrovics, Seit wann wird der kajkavische Dialekt »hrvatski jezik« genannt?, u: Dona Slavica Aenipontana in honorem Herbert Schlesniker, München, 1987.

Alojz Jembrih, Vatroslav Jagić i starija kajkavska književnost kao oslonac u pogledima na kajkavštinu, u: Jagićev zbornik, Zagreb, 1987.

Josip Vončina, Jezična baština, Split, 1988.

Josip Bratulić, Juraj Habdelić. Život i djelo, u: Pogovor pretisku Habdelićeva Dictionara (1670.), KS, Zagreb, 1989.

Vladimir Horvat, Juraj Habdelić među isusovačkim leksikografima, u: Pogovor pretisku Habdelićeva Dictionara (1670.), KS, Zagreb, 1989.

Radoslav Katičić, »Slověnski« i »Hrvatski« kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti, u: Jezik, god. 36, br. 4, Zagreb, 1989.

Josip Brataulić, Juraj Habdelić i njegovo djelo, u autorovoj knjizi: Sjaj baštine, Split, 1990.

Mijo Korade i dr., Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993.

Ivo Pranjković, Život i djela Jurja Habdelića, Ogranak MH, Velika Gorica, 1993.

Zvonimir Bartolić, Habdelićev utjecaj na hrvatske pisce, u: Luč, MH, br. 5-6, Velika Gorica, 1996.

Hrvatska propovijed: Juraj Habdelić, priredio i predgovor napisao Josip Bratulić, Erasmus Naklada, knj. 19, Zagreb, 1996.

Ivo Pranjković, Juraj Habdelić, u: Turopoljski vjekopis. Biografski leksikon Turopolja, Velika Gorica, 1996.

Zvonimir Bartolić, Habdelićev utjecaj na hrvatske pisce, u: Sjevernohrvatske teme, knj. 5, Čakovec, 1998.

Marko Samardžija, Posuđenice u Dictionaru Jurja Habdelića, u: Zaprešićki godišnjak ‘96, MH, Zaprešić, 1997.

Susane Schedel, Erbauungsliteratur, u: Reallexikon der deutschen Literaturwissenschaft, Bd. I, A – G, Walter de Gruyter, Berlin, New York, 1997.

Alojz Jembrih, Vrijednostni odnos prema kajkavskoj književnosti, u: Kajkavsko narječje i književnost u nastavi. Zbornik radova sa stručno-znanstvenih skupova u Čakovcu 1996. – 2000., Čakovec, 2000.

Josip Vončina, Juraj Habdelić, u: Hrvatski biografski leksikon, knj. 5., Zagreb, 2002.

Alojz Jembrih, Latinsko-hrvatski priručnik Tomaša Mikloušića u zagrebačkoj Arhigimnaziji 18. i 19. stoljeća, u: Riječ, časopis za filologiju, god. 10., svez. 2, Rijeka, 2004.

Alojz Jembrih: Treba li nam sveobuhvatna povijest kajkavske književnosti?, u: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, Zabok, 2006.

Franjo Pajur, Barokni traktati Jurja Habdelića, u: Kaj, XLI., br. 3, Zagreb, 2008.

Ines Krušelj-Vidas, Možda je vrijeme za Habdelića? (uz 400. obljetnicu rođenja), u: Hrvatsko zagorje, XIV., br. 3-4, Krapina, 2008.

Alojz Jembrih, Juraj Habdelić u svjetlu »Zercala Marijanskoga« (1662.), pogovor uz pretisak istoga djela, Velika Gorica, 2009.

Ivan Zvonar: Na kajkavskim korijenima, Meridijani, Samobor, 2009.

Kratka biografija:

Alojz Jembrih, hrvatski filolog i slavist, povjesničar hrvatske književnosti i jezika, rođen je 11. lipnja 1947. u Varaždinu. Na Sveučilištu u Beču studirao je slavistiku i povijest umjetnosti. Doktorirao je iz slavenske filologije kroatističkom temom o Antunu Vramcu (1538.–1588.) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču (1977.). Bio je zaposlen u Institutu za staroslavenski jezik (1978.–1980.) i Zavodu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) u Zagrebu, zatim kao docent za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani (1983.–1996.) te kao izvanredni profesor na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu. Od prosinca 1998. predaje povijest hrvatske književnosti (starije razdoblje) na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od 2005. redovni je profesor na istome fakultetu.

Sveukupni dosadašnji znanstveni rad Alojza Jembriha obuhvaća nekoliko kroatističkih područja: povijest hrvatske književnosti i jezika, leksikografija, dijalektologija, hrvatska kultura i slavistika. Autor je sedamnaest knjiga i dvjestotinjak znanstvenih radova, urednik desetak zbornika radova sa znanstvenih skupova, priređivač i autor 45 pretisaka rijetkih hrvatskih knjiga, nekih i u suvremenoj latiničkoj transkripciji (16.–19. stoljeće), organizator desetak znastvenih skupova u Hrvatskoj. Jembrih je jedan od suosnivača časopisa Kaj u Zagrebu (1968.) i Društva Kajkaviana (1989.) Donja Stubica. Kao stipendist njemačke zaklade Alexander von Humboldt-Stiftung, koristio je studijski boravak u Njemačkoj (1986. i 1991.), u Tübingenu, Münsteru, Wolfenbüttelu i Manheimu, istražujući i prikupljajući arhivsku građu o djelatnosti hrvatskoga prevoditeljskoga kruga u Urachu 16. stoljeća u doba reformacije, građu o Zagrepčaninu Pavlu Skaliću te o njemačkim izvorima Mekinićevih Duševnih pesan (1609., 1611.). Kao gost predavač Jembrih je predavao u Njemačkoj: u Tübingenu, Mannheimu, Regensburgu, Marburgu, Bambergu; Italiji: u Vidmu (Udine); Austriji: u Klagenfurtu (Celovcu), Beču, Eisenstadtu (Željeznom). Pokretač je znanstvenih edicija: Gradišćanskohrvatske studije (1996.) u Znanstvenom institutu gradišćanskih Hrvata u Željeznom te Folia protestantica croatica na Teološkom fakultetu »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu. Jembrih je bio je voditelj i suradnik znanstvenoistraživačkih projekata u Hrvatskoj (1990.–1994) i Sloveniji (1983.–1991.). Jembrih je autor ovih knjiga: Život i djelo Antuna Vramca (1981.), Hrvatski filološki aspekti (1990.), Grgur Pythiraeus – Mekinić i njegove pjesmarice (1609. i 1611.) (1990.), Pesme horvatske Katarine Patačić (1991.), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991.), O Vramčevoj Kronici (1992.), Juraj Damšić i njegov Nauk keršćanski (1994.), Juraj Dijanić i njegovo djelo (1994.), Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ, ur., katalog istoimene izložbe (1996.) Na izvorima gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti (1997.), Hrvatski filološki zapisi (1997.), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997.), Grof Sermage u zrcalu svojih pisama (2000.), Kazimir Bedeković (1727.–1782.), teološki, filozofski i dramski pisac (2001.), Stipan Konzul i »Biblijski zavod« u Urachu (2007.), Pogovor uz pretisak glagoljičkoga Novoga Testamenta /1562.-1563./ (2007.), Pogovor uz pretisak ćiriličkoga Novoga Testamenta /1563./ (2008.).

Na polju hrvatske književne protestantike Jembrih se potvrdio svojim istraživanjem i pisanjem pogovora pretiscima djela tiskanih u Urachu (1561.–1565.), te je za tisak priredio šest takvih djela.

Alojz Jembrih član je ovih strukovnih udruga: Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske u Zagrebu, Društva Kajkaviana Donja Stubica, čiji je i predsjednik, Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić« u Zagrebu, Austrijskoga povijesnoga društva za istraživanje 18. stoljeća u Beču/Österreichische Gesellschaft zur Erforschung des 18. Jahrhunder, Wien, Društva za istraživanje knjige, Beč/Gesellschaft für Buchforschung in Österreich, Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja kao »zmaj Gregurovečki«. Urednik je časopisa Gazophyilacium koji izdaje Pinta – Udruga za očuvanje, obnovu i korištenje kulturnoga blaga Hrvatske.