»Isposnički« stol Jurja Habdelića

I.

Kada u znak žalosti za nekim dva dana zvone sva zagrebačka zvona, kao što se to dogodilo 27. i 28. studenoga 1678. godine, kada je umro Juraj Habdelić, onda je to izravno i nesvakidašnje iskazivanje počasti pojedincu koji je obilježio i zadužio svoju sredinu, svoj narod i njegovu duhovnu i stvaralačku snagu, pa time i svoje vrijeme. Ovaj tekst je posebno poglavlje iz knjige eseja Veljka Barbierija Jela starih barda, koja uskoro izlazi iz tiska.

Upravo te ljudske, svećeničke, propovjedničke i znanstvenoteološke, a iznad svega lingvističke i književne odlike, koje su utjecale na hrvatsku kulturu, duhovnost, književnost i pismenost, posebno onu iz kajkavskog, sjevernog hrvatskog književnog kruga, ako se o njemu prije Habdelića uopće može ozbiljnije govoriti, nije Jurju Habdeliću pripisao samo njegov prijatelj i pokrovitelj, zagrebački biskup, pavlin, Martin Borković, kojemu je on i posvetio svoj moralizatorski, ali živi književni uradak Pervi otca našega Adama greh: strastveno djelo zbog kojeg se ovaj zagrebački duhovnjak i profesor teologije i logike, umnik i pisac, i našao među izabranim starim bardima, istinskim poznavateljima gastronomije, ali i cjelokupnoga životnog obzorja njihova vremena. Naprotiv, Habdelića i njegova djela, uz dvije prozne knjige i njegov slavni Dikcionar, uz Gazophylacium Ivana Belostenca i Dictionarium... Fausta Vrančića, prvi hrvatski rječnik – već stoljećima i dalje poštuju i uvijek ponovo vrednuju njegov važan doprinos našoj staroj književnosti, značajna imena: od Ivana Kukuljevića, Vatroslava Jagića, koji je i cijelo XVII. stoljeće nazvao Habdelićevim razdobljem, te Josipa Vončine, a nadasve Miroslava Krleže koji nije krio da je ovaj neobični isusovac izravno utjecao na njegova kajkavska djela i stil, do niza vrsnih habdelićanaca, od kojih pridodajemo svom proizvoljnom nizu još i Rafu Bogišića, Ivana Fučeka, Zvonimira Bartolića i Vladimira Horvata.

Kada smo napisali za njega da je bio neobičan, to nikako ne znači da je Juraj Habdelić na bilo koji način odstupao od svog svećeničkog i redovničkog poziva i obveza koje on nosi. Naprotiv, cijeli paradoks njegova života krije se upravo u zamci da je ljuto napadajući strasti i grijehe tijela, po njemu proizašle iz prvog od svih, biblijskoga Istočnoga grijeha, upravo tim ljudskim slabostima i ovisnostima nesvjesno napisao – istinsku književnu pohvalu. No, kada malo bolje zavirimo u njegov životopis, možda to i nije sasvim neobično.

Rođen je naime Juraj Habdelić sredinom travnja 1609. u Starim Čičama nadomak Zagreba, u staroj i imućnoj turopoljskoj plemićkoj obitelji koja je, osim novca i vlastelinskih dvora i nekretnina, posjedovala i imanja od Male Mlake, preko Zapruđa, sve do Jastrebarskog. Vjerojatno je u obiteljskom okružju još od djetinjstva imao prilike osjetiti srazmjerno provincijalno blagostanje, bezbrižnu svakodnevicu pa i dobru trpezu ispunjenu jelima od namirnicama sa posjeda, peradarnika i štala Habdelićevih, na kojima su radili obiteljski koloni i kmetovi, ili pak divljač koju su sa strašću lovili njegovi najbliži, ali i lovci nastanjeni unutar velikog imanja. Ni kasnije, nakon studija teologije u Beču 1629., gdje je i primljen u isusovčaki red, novicijata u Leobenu i studija filozofije u Grazu, sve do 1635. kada se vratio u Zagreb, te njegovih povremenih putovanja i predavanja od Varaždina do Judenburga, sve do potvrđenog doktorata u Trnavi 1647., nije Juraj Habdelić mogao ostati po strani vremena koje je podjednakim sjajem isijavalo u plemićkim blagovaonicima i ložnicama, za stolovima sve bogatije građanštine i obrtnika, kao i iza crkvenih i samostanskih zidova i refetorija, u kojima se svake večeri uz probrana jela razgovaralo o Kristu i njegovu učenju – i uz dobru kapljicu...

Jer, raskoš baroka i baroknog stola, tako bliska i Habdelićevim suvremenicima Frankopanima i Zrinskima, od kojih se, zbog udvornosti ali i zasluga bečkog dvora i izravnog sudjelovanja cara Leopolda I. pri osnivanju Zagrebačkog sveučilišta, na svoj način ogradio nakon njihove bune i smaknuća, nije ni njemu bila strana, pa makar je promatrao iz prikrajka. A nije bio slijep. Tim prije što su zidove austrijskih – i provincijalnih zagrebačkih bogataških i plemićkih kuća – u baroku počele opsjedati podjednako slike sakralnog koliko i svjetovnog značaja, u kojima su se prizori lova miješali s breughelovskim prizorima pučkih i seoskih gozbi, krčmarske hrane, ali i velikaških stolova, sjajnih blagovaonika i bogatih tržnica.

Habdelić nije vjerojatno mogao vidjeti sva ta djela, posebno ne ona najbolja od njih, no neka istog sadržaja jest, budući da se njegovo nabrajanje griješnih jestvina gotovo u svemu podudara sa sladokusnim prizorima na nekima od tih slikarskih remek-djela. Tako, u tom dobu dok se američko povrće šuljalo prema kuhinjama, a začini iz portugalskih Indija preplavili gastronomsko tržište, nastala je danas slavna slika Habdelićeva suvremenika Lucasa van Valckenbrocha »Proljeće«, koja u prvom planu prikazuje seosku ljepoticu bujne građe kako čisti bob, u pozadini druga, nešto decentnije obučena dama nosi korpu s voćem kojeg će oprati u vjedru vode, dok se među njima ceri pohotni seljak, opterećen velikom košarom punom graška, kao da je tog časa s polja banuo u dvorsko dvorište Jurjeve mladosti, među obiteljske služavke i kuharice. Sva raskoš povrtnjaka i voćnjaka, isijava na tom platnu. Kupus, kelj, mrkve, peršin, celer, pastrnak, rotkve, zelene salate, krastavci, tikve, rotkvice, trešnje, šljive, višnje, kupine, kruške, marelice i jagode, raznolik i bogat povrtni inventar gotovo u tančine podudaran s onim koji je zavisno o godišnjem dobu pristizao s imanja i polja plemićke obitelji Habdelića, ali koji još i danas bez srama, iako stigmatiziran na Habdelićev način, klizi sa stranica njegova djela Pervi otca našega Adama greh. Na baroknoj pak slici Fransa Snydersa »Ribarnica«, na velikom banku prodavač satarom odsijeca komade neke velike ribe, a na drugom, ribar istresa donesenu lovinu. U nas i u Habdelića još živim očima zure slatkovodna i morska bića svih vrsta – šarani, štuke, smuđevi, somovi, jesetre, riječni rakovi, jegulje, jastozi, ugori, haringe, rombovi, skuše i lokarde, razne školjke i kamenice. Opet žive namirnice podesne za griješne Adamove potomke.

Kad smo već kod Jurju Habdeliću suvremenih slikarskih prizora, možemo spomenuti i sliku još jednog Breughelovog nasljednika, Jana Steena, koja pokazuje bogato krčmarsko ložište, na kojem se bučno goste pučani nalik na Habdelićeve purgere, u društvu poslužitelja i pomagača, kuhara i kuharica, dok sa stropova i stalaža vise šunke, slanina, kobasice, zečevi i fazani, prepelice i divljač, kokice, kopuni i guske. Veseli gosti za stolom rasijecaju dobar komad pečene junetine, dok debele pučanke i pučani gutaju i proždiru komade sočnog mesa, čija se slatka masnoća cijedi niz njihova usta i vrat. Nazdravlja se proždrljivcima iz prikrajka uzdignutim peharima, a gazda s pripasanom pregačom i nožem na dušak ispija crno pivo...

Kao usporedbu i kao potvrdu ove komparativne tvrdnje, možemo onda prepričati jedan ulomak iz eseja »Blažena vremena u Zagrebu«, u kojemu nepoznati auctor, spominjući upravo Habdelića, priča kako su stari Zagrepčani u XVII. stoljeću, dakle iz njegova vremena, pili na svojim gozbama austrijsko pivo, ludbreško i španjolsko vino, uživali u slasticama pristiglim iz Venecije, jeli ribu iz Save, Drave, Korane, Mrežnice, Mure, čak i Dunava, naslađivali se morskom ribom i posebno omiljenim kamenicama, oštrigama. Gostili su se tustom govedinom, masnim zeljem i kuhanom i pečenom slaninom, a u svakoj mogućoj prigodi na stolove su iznosili jarebice, prepelice, fazane i zečeve, kao i kečige, jesetre iz Dunava koje su zalijevali slatkim muškatom.

Dok su se za bogataške i plemićke stolove morali brinuti dvorski komornici »šafari, špani, sluge i dekle« – njima nije bilo dovoljno što se goste ovčetinom, bravetinom, kokošima i guskama, već se svako jelo moralo pripremati na poseban način. Zdjele su se morale upravo »gnijesti na stolu« (gnijezditi na stolu), kako dalje piše u onom eseju; bilo je tu i pašteta, nacifranih (nagizdanih) torti, rakova, po dvije, tri salate, žaladija (hladetina, op.a.) i marinada, a sve to – za vrijeme posta! Često se objed pomiješao s večerom, pa se uživalo do desete, dvanaeste ure i dulje, dapače, po Habdeliću, »stresajuč se peharci, vlekli se tanci, doklam zora noč od dneva luči« (ispijali su se pehari, vukli su se plesovi sve dok se zora s danom ne spoji).

Ali nije ovaj običaj bio samo u bogatuna i velike gospode, već i kod »purgara i slobodnjaka«. Krojači, krznari, gumbari i drugi majstori stavljali bi na stol po devet jela, dok su oslobađali besplatnog naukovanja i uvodili u svoje cehovske redove nekog tek završenog naučnika. Koliko se je pilo i nazdravljalo možemo lako pretpostaviti, pa nam i sam Juraj Habdelić pripovijeda kako je redovito i više od sto gostiju na takvim terevenkama odabiralo najpoznatije vinopije pa im namigivalo, da se drže jednoga ili drugoga gosta, te od njega »napijanjem njemu stvar učine, a od stola teško stati more, a kad ustane onda pada, pa razbija glavu, a prebija ruku, nogu ili rebro«. I još: »Takvi negda harci (zla) dohajaju s peharci! To je gostinsko prijateljstvo medj krščeniki, kakvoga ni Turki, ni Židovi, ni poganini ne bi trpeli!« (Takva eto zla dolaze s peharima! To je sada domaćinsko prijateljstvo među kršćanima, kakvoga ni Turci, ni Židovi, ni pogani ne bi trpjeli!) – uzvikuje Habdelić i dalje pripovijeda kako je jednom takvom zgodom upravo jedan svećenik u ispijanju golemih količina vina dotukao jednoga gospodina pijančinu kojeg su mu namijenili na napije njega, pa se ovaj skljokao na pod uzvikujući: »Mene su vsi zli duhi na duhovnika namerili; daj mi se ga bog sada mentuvati, nigdar se više ne budem na duhovnika postavljal...« (Mene su svi zli dusi na ovoga duhovnika namjerili, tako mi Bog pomogao da ga se sada otarasim, jer nikada se više neću suprotstaviti duhovnjaku«. I tu prestaje Habdelićev opis spomenute zgode.

II.

Ni pozornica na kojoj se odvijaju za Habdelića ove blasfemične i griješne zabave i bakanalije, prije na tragu Francoisa Rabelaisa nego Pietra Aretina, nije nevažna. Naime, upravo to »Habdelićevo stoljeće« – stoljeće je izrastanja Zagreba od dva utvrđena mala središta u barokni grad. Od možda važnih utvrda za turskih najezda, od Gradeca i Kaptola, nastaje polako glavni grad sjeverne Hrvatske. Ruše se stare drvene kuće koje su poharali strašni požari, a kojemu je jednom nazočio i sam Habdelić, gorio je čak i drveni krov stare katedrale, a na njihovome mjestu podižu se nova barokna zdanja i palače, samostani i crkve. U Zagreb u Habdelićevo doba doseljavaju se imućne plemićke obitelji, jednoj od kojih je i sam pripadao, kraljevski službenici, crkveni velikodostojnici i bogati trgovci iz cijele Europe.

Taj novi probuđeni grad privlači meštre i zanatlije, otvaraju se obrtničke radionice, cehovi su sve moćniji. Pridonose tom buđenju i trgovački sajmovi, isusovci 1664. otvaraju i prvu tiskaru, i to na izravan Habdelićev poticaj, a istovremeno, na njegovu žalost, Zagreb počinje prihvaćati svakodnevne građanske navike, ali i poroke koji stižu zajedno s bogaćenjem. Veselice i zabave, gozbe i opijanja podjednako u blagovaonicima i ložnicama vlastele kao i u krčmama i domovima imućnih trgovaca i obrtnika, u hižama sve samosvjesnijih zagrebačkih purgera. Jadan Habdelić među takvim griješnicima! No, kao propovjednik i ispovjednik, a propovijedao je on najčešće u tada najvažnijoj zagrebačkoj crkvi sv. Marka na Gradecu, imao je prilike proniknuti u duše svojih sugrađana i naći prave riječi utjehe, kao što ih je nalazio u svojim vrsnim pisanim propovijedima. Možda je stoga i bilo nekog zluradog zadovoljstva kada se ne okomljuje na onog onako baždarenog svećenika kojeg je vjerojatno poznavao, misleći u sebi: Dopustimo i njemu da kao sudionik u ovom poganskom običaju učini svome svećeničkom rodu čast, kad su ga i tako već svi uzeli na zub!

U svojim djelima Pervi otca našega Adama greh i u Zercalu Marijanskom – Poniznosti device Marije ka je Boga rodila, po ustaljenom običaju svećenstva, nije Habdelić izgovarao unaprijed sročene propovijedi niti objavljivao zbirke svojih moralizatorskih tekstova u namjeri da hladno docira. Pogotovo ne on, koji je sigurno poznavao čari i zamke tijela i puti, pa tako i dobrog jela i pića kojih nije nedostajalo na svećeničkim zagrebačkim stolovima. Naprotiv, iako nam se danas njegov stav čini pomalo licemjernim, on je s položaja svjesnog Božjeg podložnika nastojao jednostavnim, a opet tako književnim jezikom i živim opisima svoje čitatalje i vjernike poučiti smislu božanske objave i istine.

Tako je zapisala i Božica Jelušić u svom Pozivu na gozbu: »I naš će barokni znalac i jezikoslovac, erudit, knjigopisac i jezičnoga blaga harni rizničar Juraj Habdelić, admodum reverendus dominus, u svom djelu Pervi otca našega Adama greh, značajna poglavlja posvetiti ‘goščenju’ i ‘jestvinama osebujnim’, moralistički ukazujući na opačine i zla koja proizlaze iz tašte i (u svim staležima prisutne!) navade da se među ljudima ‘nijeden drugomu ne da obladati ali v množine ali v dragoče jestvin’ (nitko nikome ne pomaže da se suzdrži, kako od količine tako i od omiljenih jela).

Ima, dakako, hipokrizije, prijetvornosti u toj župničkoj brizi da ne bi ‘priprost muž ali kteri siromašneji purgar na te takove slaščice prez reda pazil i kakti se tekmeca velike gospode činil, kar to niti mošnja morebiti, niti njegov stališ ne donaša’ (da se ne bi koji priprost čovjek ili neki siromašni purger dotakao takvih poslastica i pokušao se natjecati s velikom gospodom, budući da mu to nije u naravi, niti mu to dopušta njegov stalež.), ako se znade da je upravo klerička trpeza cijele godine puna i osigurana od bilo kakve oskudice!

Međutim, čak ako i potvrđuje staru istinu, da čovjek u izmišljanju razlika među ljudima umije otići vrlo duboko, sve do želuca, Habdelićevo revno propovijedanje protiv ‘zla, ktera ishajaju iz množine jestvin i goščenja nezrednoga’ (zla koje proizlazi iz količine jestivina i neobuzdanog gošćenja) ostaje prvoklasnim dokumentom o gastronomskim navikama. To je stranica one iskrene ‘povijesti iz kuhinjskog kuta’, koja u svojim receptima ne nudi nikakvu opasnu krivotvorinu«.

Evo i tog dijela Habdelićeva raspredanja o staleško-gastronomskoj problematici: »Rekoh: polag svojega stališa ali potreboče, kar ne moramo svakoga potvoriti, ki osebujne i drage jestvine si včini pripraviti, ako odkud ima, lakomustjom, nego ga moramo spričati, pokendobe je to negda potrebno, i more se pripetiti, da neki priprostešemi jestvinami, rekši: tustum i dobro pripravljenum govedinum, slaninum zadovoljno kuhanum, pače i sirom, navlastito masnem ili jesenskem raspuzancem, i lukum, i repum, kut malo niže videli vu izraelskom ljuctvu bumo, jače lakomost prokše nego nekteri jarebicami, prepelicami, zverinum, pistrangami, kečigami, tokovinum, vizovinum, auštrigami etc. Jače se nekteri i brže katanica muškatovičem kakovem ili drugem dišečem vinom ožere, nego njegov gospodin petrovščakom, goljakom, bukovščakom, slamum etc.« (Rekao sam: zbog moga staleža, ali i potreba, ne možemo svakoga na isti način pokuditi ako je sklon posebnim i dragim jestvinama i vičan ih pripravljati, pa i ako je lakom, već gospodi možemo oprostiti, jer je njima to ponekad potrebno, ali zato moramo priprijetiti onima koji su navikli na priprosta jela i usuđuju se pomamiti za tustom i dobro pripremljenom govedinom, kuhanom slaninom, i sirom, pak posebno masnim jesenjim raspuzancem s lukom i repom, o čemu ćemo još čuti kad budemo govorili o izraelskom narodu. Jer neki od tih sramotnika čak taže svoju lakomost češće od gospode, jarebicama, prepelicama, divljači, štukama, jesetrama i kamenicama. Skloni vinu, neki se brže iz pehara muškata ili nekog drugog vina napije, nego njegov gospodar petrovačom, goljakom, bukovšćakom, salamom itd.)

Na osnovi navedenog citata Božica Jelušić je ustvrdila: »...teško je, ipak, povjerovati da bi se ovoga trezvenoga savjeta o mertučlivosti (o umjerenosti) mogao pridržavati čovjek posjednut za trpezu gdje: ‘On je postaviti včinil na stol trideseti, on četrdeset, on pedeset jestvin. On zverinu, divjačinu, jelenovinu, srninu. On morske, savske, dunajske ribe. On samo jednu jestvinu dal je naprvo, ka je stala deset zlatneh dukat. On je paštete jerebičnemi perutmi, kak da bi odleteti hotele, nacifrane torte, pozlačene, mandalske, citronske, etc. imal. On je vinom lutemberskem, latinskem, spanjolskem etc. napijal etc.’ (On je naredio da na stol postave trideset, on četrdeset, on pedeset jela. On zvijeri, divljač, jelenovinu, srnetinu. On morske, savske i dunavske ribe. On je samo jedno prvo jelo iznio koje je koštalo deset zlatnih dukata. On je dao da oblikuju paštete od jarebica i ukrasio ih perjem koje su izgledale kao da žele poletjeti, nacifrane, ukrašene torte, sve pozlaćene, od bajama i limuna, itd.)

Da, moralist bi u nama dizao srdit glas, ali bi gurman kliktao s odobravanjem skupa s Habdelićem: ‘Naj se ada lovi čine po lozah, po gorah, po vodah, naj se z Benetkov donese, kaj se gode najdrakšega konfekta dobiti more i vina’. (Sada se lovi i blaguje jela iz gora, iz voda, sada se iz Mletaka donose nadraži slatkiši a može se tamo kupiti i vina.)«

III.

Međutim, pored sve Habdelićeve književne grmljavine ili upravo tom povišenom moralizatorskom tonu usprkos, a u to se Habdelić imao prilike i uvjeriti, tih je uzvišenih moralista i gurmana u jednoj osobi ipak bilo u dobu našeg vrlog isusovca. Oni su davali obol cjelokupnoj baroknoj epohi i, što nije nevažno, često upravo njenim jelovnicima, a ponajprije po strogom protokolu ukrašenim jelima, koja su morala utjelovljivati sjaj i moć i Habdelićeva najvišeg nadređenika, Kristova poslanika i nosioca Nebeskih ključeva na zemlji, nasljednika Svetog Petra, Svetog Oca Pape, u ovom slučaju Aleksandra VII. Primjerice, cijela je Europa o tome brujila, kada je kraljica Kristina Švedska odlučila napustiti protestantizam i prijeći na katoličanstvo, Papa je osobno zapovijedio kakva je jela moraju pratiti na putu.

Prvo u Kölnu i Frankfurtu, gdje je nakon raznih predjela i svinjskog buta pečenog na ražnju, kraljica je uživala u pečenoj patki sa slatkim zeljem i mladim vinom. Jer, listopad je bio zreo, a mošt je tek provrio u bačvama. Nekoliko dana kasnije u Ausburgu je ručala za stolom za kojim je jeo i njezin protestantski otac, slavni i neumoljivi vladar i ratnik, Gustaf Adolf, nakon što je od katolika osvojio grad. A sada je ona, njegova kćer, ovdje za istim stolom, uz istu srnetinu s brusnicama i krušnim valjušcima, paštete od šljuka i fazana, pirjance od zečjih hrbata, bila spremna da se baci svome Papi, inače glasovitom sladokuscu, pred noge i napusti vjeru svoje kraljevske obitelji, švedskih Sasa. No, tek kad je poslije namjerno otegnutog puta, kročila u Rim, Papa je razbio i posljednje Kristinine nedoumice. Službeno je ušla u Vječni Grad kroz vrata Porta del popolo, građena stoljeće ranije po Michelangelovim zamislima, a koja je za tu prigodu ukrasio vijencima, zvijezdama repaticama i anđelčićima majstor Bernini. Ove su Berninijeve dekoracije bile od travertina, gipsa i mramora. A one koje su kraljicu očekivale na najpoznatijem baroknom banketu, koji je Aleksandar VII. priredio 27. prosinca 1655., dakle nekako u vrijeme kad je Habdelićeva moralizatorska duša počela neizdrživo trpjeti zbog griješne naravi svojih sugrađana, bile su podignute od šećera i marcipana, a izradio ih je glasoviti rimski majstor umjetnosti ukrašavanja baroknih jela, Giovanni Paul Schor.

Nizove jela, njih nekoliko desetina, od morskih predjela do predjela od divljači i pašteta od gušćih jetrica, kao i onih od ptica pjevica, raznih bruschetta, hladetina, marinada, školjaka i kamenica, preko rijetkih telećih i pilećih te gustih goveđih i gušćih juha, pečene i kuhane ribe, pirjanaca, fricandeaua i fricassea, pripremljenih po novoj francuskoj modi, koje će tek koju godinu kasnije do savršenstva za svog vladara Louisa XIV. u svojim kuhinjama razviti slavni barokni meštri La Varenne i Francois Vatel, potom divlje peradi pripremljene na zadivljujuće načine, visoke divljači, mesnih pečenja i jela od kuhane junetine, te onih istih Habdeliću poznatih mletačkih slatkiša, Giovanni Paul Shor je ukrasio ukrasima od marcipana i zlata u obliku feniksa s Kristinina grba. Drugi je pak majstor, meštar Nicolo Perreti, pred Papu i kraljicu postavio trijumfalna kola od kristalizirane limunade, s kojih je blistala Zora, u obliku mlade kraljice koja je s vrha isijavala svoje preobraćenje. Pa tko je god bio nazočan mogao je uočiti veliku promjenu. Pape su do tada uvijek jeli sami, a nikad, ali baš nikad u ženskom društvu. Sada je napravljen nečuven izuzetak koji bi, da je nazočio, teško pogodio možda i na tren pokosio našeg Jurja Habdelića. Uz stol Aleksandra VII. postavljen je i stol za kraljicu Kristinu, i to sa stolicama od slonovače. I dok su oni blagovali i pili do mile volje, služilo ih je na desetke majordoma, komornika i peharnika, pod velikim azurnim baldahinom od padajućih zvijezda...

IV.

Ne možemo ni zamisliti kako bi ovu gozbu opisao naš Habdelić i kakve bi poruke u ukrašenim jelima otčitao, da mu je to nekim slučajem zapovijedio njegov Sveti Otac. To nikada nećemo saznati. Međutim, ono što možemo s pravom pretpostaviti, budući da se Habdelić često prema autoritetima odnosio kao vjerni poslušnik, ali i kao branitelj svoga plemićkog staleža, Pervi otca našega Adama greh ne bi se odnosio na Aleksandra VII., kao što se ne bi odnosio ni na kraljicu Kristinu, ili na Habdelićeva svjetovnog vladara, kojemu je na svoj način vjerno služio, Habsburgovca Leopolda I.

Svi oni bi ostali amnestirani u duhu i djelu našeg neobičnog i u vjeri i književnosti strastvenog isusovca, kojemu su ipak bili bliži grijesi puti, trbuha i tijela njegovih sugrađana i vjernika. Na njih se obarao, ali je njih i marno i zdušno pomagao u pokušajima da ih približi božanskim vrlinama. A onda, u trenutku njegove smrti, kada su počela zvoniti žalobna zagrebačka zvona, ta ga je njegova plemenita nakana u potpunosti izigrala. Međutim, nije ga izigralo njegovo pismo koje je obilježilo hrvatsku baroknu književnost. Ako mu to može biti ikakvom utjehom, ostvarenje one prve preteške namjere nikome od ljudi i tako nije pošlo za rukom, a ostvarenje one druge namjere, njegova iskrenoga i velikoga književnog pothvata, tek rijetkim i nadahnutim iznimkama.

Odabrani recepti iz Habdelićeva doba:

PAŠTETA OD PREPELICA:

Na 2 dl masti propirjajte 1 kg prethodno skuhanog, pa otkoštenog i na komadiće sječenog mesa od 12 prepelica i njihovih jetara i srca, zajedno sa 3 kapule, 1 ribanom mrkvom i 10 dag mljevene slanine, podlijevajući sa 1 dl suhog vina. Kad se sve ispirja i veže, ubacite u paštetu 15 dag mekači od bijelog kruha kojeg ste prethodno namočili u mlijeko i potom iscijedili, te sve zalijte sa 1 dl vrhunskog bijelog slatkog muškatnog vina. Protisnite sve zajedno kroz stroj za mljevenje, a onda položite u rebrasti kalup koji ste premazali maslacem i na stijenke položili ploške domaće šunke. Pecite u pećnici oko 20 minuta, a onda izvadite i pustite da se ohladi, pa režite na pravilne ploške koje služite sa slatkastim umakom od višanja ili džemom od brusnica. (Izvorni zagrebački recept iz XVII. stoljeća.)

VARIVO OD KISELE REPE I GRAHA:

Dan prije namočite 20 dag graha trešnjara. Sutradan odlijte vodu i stavite kuhati ocijeđeni grah zajedno sa ˝ kg već malo prokuhanog i procijeđenog sušenog svinjskog vrata i Ľ kg suhih svinjskih rebaraca. Kad su potom meso i grah napola skuhani, ubacite u lonac ˝ kg ribane kisele repe, sol i papar. Posebno na tavi na 2 žlice masti prepržite 2 sjeckana crvena luka, zajedno sa 5 dag sitno sjeckanog špeka te pospite sa 1 žlicom brašna. Kad se sve zazlati, ukuhajte zapršku u varivo stalno miješajući. Služite nakon što sve opet provre. Posebno suho meso, a posebno varivo. (Prema receptu prve hrvatske kuharice iz XVIII. stoljeća, sigurno starijeg podrijetla.)

GOVEDINA PO MODI IZ HABDELIĆEVA DOBA:

Oko 0,5 kg mekači od govedine nabodite trakama od 5 dag sušene slanine. Drugih 0,5 kg mekači narežite na kocke i pirjajte na 2 žlice rastopljene masti. Posebno kratko pirjajte 5 dag sjeckane slanine i 2 sjeckana luka, zajedno sa 10 dag pečurki i 10 dag vrganja u većim komadima. Pri kraju začinite 1 sjeckanim stručkom peršina, solju i paprom. Na 2 žlice svinjske masti položite u lonac komad spikane i komadiće pirjane govedine i kuhajte i pirjajte meso, dugo, oko 3 sata, stalno podlijevajući sa 1 litrom goveđe juhe i 0,5 litrom crnog vina. Za vrijeme pirjanja okrećite i miješajte meso, a pri kraju dodajte prijanu slaninu, luk i gljive. (Barokni recept iz starog Agrama.)

TORTA OD LIMUNA:

Pomiješajte 20 dag brašna, 6 žumanjaka, 18 dag šećera i sok od jednog limuna i dobro promiješajte u smjesu. Na okruglom limu za pečenje koji ste prethodno namazali maslacem pecite smjesu, pa kad je torta nakon 40 minuta gotova, prerežite je uzdužno u dvije polovice pa prvu premažite sa 10 dag marmelade od marelica, poklopite drugom polovicom, a njenu gornju plohu ukrasite šećerom u prahu. (Stari europski recept dobro poznat i Jurju Habdeliću.)