Inventura promjene načina života

Zahvaljujući brzom i veoma opsežnom razvoju zapadnoeurpske civilizacije, osobito u drugoj polovici XX. stoljeća, koji je zahvatio i hrvatski prostor, došlo je do strukturnih promjena u načinu života žitelja Hrvatske. Svi smo na neki način svjesni te preobrazbe. No kad se postavi pitanje dokumentiranja toga procesa, malo se zapinje. Ne želim reći da profesionalni etnografi (i ini znanstvenici) ne obavljaju kvalitetno svoj posao, ali su često onemogućeni nemarom državnih birokrata (koji prečesto, gotovo uvijek, misle da je država ustrojena poradi njih a ne poradi svih građana Hrvatske), slabim poticajima u kulturnom okruženju i lakomislenim odnosom intelektualnih radnika i strukovnih organizacija prema »pritisku« globalizacijske kulturne prakse. Često takve nedostatke prebrodi pojedinac, ali zaljubljen u svoj posao, skoro bih kazao poslanje, nastojeći otrgnuti od zaborava dragocjene spoznaje o hrvatskoj kulturi i borbi naših ljudi za preživljavanje i opstanak.

Tako je i nastavnica hrvatskoga jezika Darinka Hanžek (Novi Marof, 1935.), doselivši se u Gornju Stubicu, skoro tri desetljeća prikupljala zadnje ostatke ruralne kulture po okolnim selima, za etnologijsku zbirku Osnovne škole Matija Gubec. Pored različitih predmeta, ona je prikupila i mnoštvo fotografija, nastalih u raznim vremenima, koje su joj pokazivali kazivači, polupismeni seljaci, ali nadareni pripovjedači, živa i bistra pamćenja. Od priča, anegdota, pjesama, kletvi, zazivanja, recepata i opisa blagdanskih običaja satkala je autorica živ i nevjerojatno ilustrativan mozaik s prikazom tradicijskog, organskog načina života, običaja te artefakata materijalne i duhovne kulture gornjostubičkoga kraja.

Najvrednija, rekao bih, dimenzija ove knjige Darinke Hanžek svakako je zapisana (i sada objavljena) gornjostubička kajkavština, mjesna varijanta hrvatskokajkavskoga jezika, koja se u pojedinim morfološkim i sintaktičkim te ponešto i u leksičkim oblicima razlikuje od drugih kajkavskih idioma bliže i šire okolice. Rukovodeći se naputcima prvoga hrvatskoga narodoznanca, dr. Antuna Radića, autorica je zapisivala kazivanja doslovno onako kako su joj njezini sugovornici govorili. Mislim da je dostigla zavidnu razinu vještine etnološkog istraživanja, čemu možemo zahvaliti ove uzbudljive, živopisne i (budućim istraživačima) inspirativne zapise. Od podrobno opisanih elemenata stanovanja, preko rođenja i smrti, načina prehrane, izrade platna, uzgoja životinja, do mukotrpnoga rada u šumi, rudnicima ili odlazaka u nadnicu, trgovanja, ali igre i zabave, raznih vjerovanja, legendi i pjesama autorica je otrgla zaboravu bogat pregled običaja i načina života Gornjostubičanaca u razdoblju od kraja XIX. do potkraj XX. stoljeća.

Mnogo čega od tih životnih oblika već danas nema. Ovakvi opisi bude nam nostalgiju, ali nas i krijepe da – usprkos (ne)vremenu – sami pronalazimo rješenja i izlaze iz životnih teškoća vlastitim trudom, našom pameću i sposobnošću, ali da i tuđe pronalaske primjereno primijenimo u vlastitoj sredini. Onako kako su radili naši preci, ne stideći se svoga podrijetla, svojega siromaštva, ali i nesputane slobode koju su (često i nesvjesni toga) znali itekako iskazati kroz umjetničko stvaranje, trpki i zajedljivi humor, bistru i životom ovjerovljenu mudrost. Da bismo barem malo osjetili jezik i narečenu životnu mudrost, evo jednog tipičnog zapisa iz knjige Baština Darinke Hanžek:

»Pupievale smo cure gda smo išle s cierkve. Gde je bil hlad znale smo stati, male si pučinuti i pupievati. Znale sme iti na pašu i pupievati. Tak sme znali pupievati kak čeličice. Jena zavodi, a druge prikontrujeju. Išle su cure v melin. Bili su tuo potuočni melini. Na glave su nesle žakelj s žitkem, išle su i pupievale.

Dok su bile svibanjske pobožnosti, dekle z sela su saku večer išle du respela pri Kormanu i tam su se molile. Onda su se prijele pod ruke i do duoma pupievale svete pesme.

Sestajali smo se f selu, pri zdencu teri je obzidan s kamenem. Tu su došli dečki i cure, a i stareši su znali duojti. Naviek su tu pri zdencu bila nekakva drva kaj su ih dupeljali s šume. Sedeli smo na drvi, male se spuminali, a onda zapupievali i svete i ljubavne pesme. A f selu na briegu, gde su znali igrati mužikaši, tak smo pupievali da nas se mogle čujti prek du Slanuga Potoka.« (str. 166).

Ukratko, etnografski zapisi Darinke Hanžek iz gornjostubičkoga kraja, sada objavljeni i u zasebnoj knjizi, nisu samo vrijedan prinos za očuvanju hrvatske etnografske baštine, nego i korisno izvorište za proučavanje nekojih bitnih obilježja i značajki gornjostubičke kajkavštine u širem kontekstu povijesnog razvoja hrvatskokajkavskog jezika.